Narod nije tako glup kakvim ga drži premijer AP, jer većina građana smatra da bez obzira na privatnu netrpeljivost i međusobna čerupanja, institucije trebaju surađivati. I u normalnim okolnostima, a kamoli neće u opasnim vremenima

Baš kao što je Donald Trump, pod izlikom lošeg vremena i niskih temperatura, umjesto pred masom na otvorenom održao svoju inauguraciju u društvu odabranih u zgradi Kapitola, tako je i Zoran Milanović, uz objašnjenje da želi građansku ceremoniju, a ne krunidbu, održao svoju drugu inauguraciju također u društvu odabranih, na Pantovčaku. Kamo novinari stjerani na livadu ispred Ureda predsjednika, u prozirni šator s tri skromne puhalice topline, nisu imali pristup. Tako da odmah znaju gdje im je mjesto.

Ukratko, umjesto narodnog veselja bilo je to okupljanje u suprotnosti sa svime što Šaka s Pantovčaka, kojeg je izabralo 75 posto rvackih građana, nominalno zastupa. Jednakost, socijalnu državu, zaštitu najslabijih i drugačijih… Jer kako reče, ovo je kuća za sve nas. Na papiru. Ne bi me začudilo kada bi sve to, kao i obećanja iz svog prvog, također zvučnog inauguracijskog govora, zaboravio što si reko keks kad ga ponesu dnevna politika i vlastiti osebujni karakter.

Kakvo slavlje demokracije kakvi bakrači! Dajte, molim vas! Kao što Zokiju ne treba predsjednik Ustavnog suda, mrski mu Miroslav Šeparović, da bi za njim ponavljao riječi svečane zakletve – koju je i ovoga puta položio sam sa sobom uz „Tako mi Bog pomogao!“ – ne trebaju mu ni njegovi birači i podržavatelji da s njima podijeli svoj veliki dan. I za razliku od inauguracija svojih prethodnika – Stipe Mesića, Ive Josipovića ili Kolinde Nacionale, na kojima je bilo po osam ili devet šefova država ili vlada, na Zokijevoj inauguraciji nije bilo stranih uzvanika.

No za razliku od američke inauguracije na kojoj su se, što god mislili o Donaldu Trumpu, ipak pojavili svi uzvanici sa suprotne strane političkog spektra, Zokijevom pozivu, kao što najaviše, nisu se odazvali ni Veliki vođa Vlade Plen Ki-mun koji je bio u neodvlačnom posjetu Egiptu, ni njegov šogi predsjednik Sabora Gordan Jandroković-Njonjo, ni ministri. A nisu se pojavili ni ostali uvređeni HDZ-tovci, koji su dobili zabranu pojavljivanja na prisezi „kršitelja Ustava“ ne bi li mu se osvetili za sve što im je izgovorio, a možda i za uvjerljivi poraz svog neuvjerljivog kandidata Dragana Primorca. Njihov nedolazak svakako je bio veliki gubitak za hrvatski narod, kako ironično reče bivši predsjednik Republike u dvama mandatima Stipe Mesić.

Ali taj narod nije tako glup kakvim ga drži premijer AP, jer većina građana smatra da bez obzira na privatnu netrpeljivost i međusobna čerupanja, institucije trebaju surađivati. I u normalnim okolnostima, a kamoli neće u opasnim vremenima s kakvima se svijet suočava, osobito otkad je beskrupulozni Donald zasjeo u Bijelu kuću. Shvatio je to čak i Ivan Penava, predsjednik Domovinsko-imovinskog preokreta, koji se jedini iz vladajuće koalicije odazvao pozivu predsjednika Republike. „Stav DP-a je vrlo jasan – uvažavamo instituciju predsjednika Republike i volju naroda na izborima. Na ovim predsjedničkim izborima nismo bili na pobjedničkoj strani, ali ako želimo da nas uvažavaju, moramo i mi uvažavati drugu stranu”, reče lukavi Penava, izgledni novi potpredsjednik Vlade u trgovini s HDZ-tom, da bi onda zaključio: “Što se tiče kohabitacije, ako mogu sjesti Trump i Putin, mogu i Milanović i Plenković.“

Ne znam kako je ovo sjelo na želudac AP-u, koji je nekako u to vrijeme razgledavao knjižnicu u Aleksandriji, ali dodatne svađe s domovincima ne može si priuštiti. Jer ih nasušno treba da mu drže tanku većinu u Saboru. Tko zna, možda mu je nakon prvih znakova Trumpova ludovanja po Europi, njegovih razgovora ugodnih s Putinom Groznim i vrijeđanja Zelenskog, doprlo do mozga da, htio – ne htio, surađivati s Milanovićem mora. I to već oko usuglašavanja stava o Prijedlogu rezolucije Opće skupštine UN-a povodom treće godišnjice ruske invazije na Ukrajinu. Jer su njih dvojica, naime, po Ustavu, sukreatori vanjske politike i zajednički odgovorni za sigurnost države. Problem je, dakako, u tome što su stavovi Vlade bliži EU-u, a Zokijevi bliži Trumpu. I što sad?

No vratimo se mi na Pantovčak. Osim što su i Donald i Zoki isključili građane vulgaris iz svečane proslave vlastite pobjede, koju su im ti isti građani svojim glasovima omogućili, poruke inauguracijskog govora rvackog i američkog predsjednika bile su vrlo slične. Samo što s Kapitola odzvanjalo „America First!“ dok se iz Zokijeva govora moglo iščitati: „Hrvatska prva!“ Indikativno je i da nijednom riječju nije spomenuo Europsku uniju, čije je institucije i birokraciju – kojoj po njegovu dubokom uvjerenju prirodno pripada i bivši mu kolega iz Granićeva legla u MVP-u premijer AP – u posljednje četiri godine izvrijeđao na pasja kola. I Donald Trump njeguje slične stavove prema transatlantskim saveznicima, smatrajući ih nesposobnima za rješavanje sukoba u Ukrajini, ali i za zaštitu vlastite sigurnosti. Za koju Amerika više ne namjerava garantirati svojim parama i vojnicima. Zato je on na svoju inauguraciju pozvao Giorgiu Meloni, talijansku premijerku iz redova profašističke stranke Braća Italije, kako bi dao podršku europskoj krajnjoj desnici, koja ga bezrezervno podržava bez obzira na carine koje namjerava nametnuti na sve europske proizvode. Baš kao što je njegov savjetnik za ovo i ono, a osobito za rezanje troškova američke administracije, autistični multimilijarder Elon Musk dao otvorenu podršku radikalno desnoj njemačkoj stranki AfD, u nadi da će se EU raspasti, a on lakše zgrtati milijarde bez dosadne europćanske regulative.

Istina, u svom se govoru Milanović dotaknuo borbe protiv korupcije i društvene nejednakosti i založio za one najmanje zaštićene. Istaknuo je i važnost neovisnih profesionalnih i odgovornih institucija i medija, govorio o tome kako ne treba slaviti najmračnije dijelove vlastite prošlosti, ali i upozorio na „zanimljiva vremena“ u kojima živimo i novi globalni poredak u kojem treba štititi vlastite interese i ne gurati se ishitreno u prve redove zbog vlastitih ambicija tamo gdje ne možemo ništa promijeniti. Uz napomenu da su politički avanturizam i slijepa sljedba znali Hrvate u prošlosti skupo stajati.

Bila je to suptilna poruka Plenkoviću, koji sebe doživljava kao spasitelja Ukrajine i rado bi tamo poslao hrvatske vojnike u mirovnu misiju, koja se sprema. A tome se Zoki oštro protivi. Čemu se nepotrebno izlagati, čak i kad si dio nekog saveza? Zato je i naglasio da nam druge države i nacije, doduše, ne žele zlo i ne rade protiv nas, ali će se uvijek u izboru između svojih interesa i boljitka Hrvatske, odlučiti za ovo drugo. Pa i naši prijatelji i saveznici. Što znači da se trebamo prestati zanositi iluzijama da će se netko izvana pobrinuti za nas kad nam bude teško ili kada nam stvarno bude trebalo. Drugim riječima: uzdaj se u se i u svoje kljuse i dok se veliki svađaju, budi ispod stola.

Taj Milanovićev suverenizam, koji je počeo njegovati već u prvim godinama svog prvog mandata i koji je nesumnjivo pridonio njegovoj velikoj popularnosti među desnicom, naprosto je bacio u trans generala Ljubu Ćesića Rojsa. On je, u svečanoj odori, dakako, bio među uzvanicima te je konstatirao kako mu se, dok ga je slušao, učinilo da su neumrli predsjednik Franjo i Gojko Šušak zajedno ustali iz groba. I dodao kako je Zoki, za razliku od briselskog ćate Andreja, pravi HDZ-tovac! Zato će ga utemeljitelji stranke opasnih namjera izabrati za predsjednika i na toj će poziciji ostati vječno. A ako Rojs kaže da je Zoki zaslužio biti na čelu iskonskog HDZ-ta, onda to ima težinu. Da se nije Siniša Hajdaš Dončić, predsjednik SDP-a, malo zabrinuo? I nije li Ljubo najbolje sažeo poruke koje je predsjednik svih Rvata i građana Rvacke poslao u svom govoru? Mora da je AP na sto muka. Jer se Zoki, kojeg je nazivao putinofilom, nesumnjivo više sviđa Trumpu od njega. I svojim je stavovima sada došao na svoje.