Nakon skoro deset godina Ćaća Sanader je pušten iz bajbukane, zbog dobrog ponašanja i lošeg zdravlja. Za razliku od njegova spektakularnog hapšenja i predaje rvackim vlastima sada već davne 2010., koje je imalo sve elemente kriminalističkog trilera, povratak na uvjetnu slobodu prošao je bez pretjeranog interesa medija i javnosti, uz začudnu dozu ravnodušnosti.

A čujte, čovjek je odgulio preko pola kazne za sve svoje grijehe, ali bogami i za grijehe svoje korumpirane stranke koja ga se ‘ladno odrekla, izbacila iz članstva i pregazila preko njegova političkog leša. Svih ovih godina nitko osim bivšeg predsjednika Sabora, HDZ-tova veterana u penziji Luke Bebića, nije pokazao ni trunku sažaljenja ili kolegijalnosti, praveći se grbavi. Iako su mnogi sudjelovali u nečasnim poslićima za koje je Ćaća optužen te su uz njegovu svesrdnu podršku napravili vrtoglave političke karijere.

Točnije – ni od koga postali su nešto, zahvaljujući stranačkoj iskaznici i Ćaćinom kadroviranju. Kao, naprimjer, vrckasti preživljavač Gordan Jandroković Njonjo, kojeg je prezreni predsjednik HDZ-ta doslovce stvorio postavivši ga za ministra vanjskih poslova. Iako ga se nije sjetio posljednjih deset godina, kada je Ćaću pustilo na uvjetnu slobodu, Njonjo je ipak nekako prevalio preko usta da je njegov bivši šef bio strogo kažnjen i platio visoku cijenu. Možda se prepao da bi ga sada mogao pitati za zdravlje i podsjetiti na neke neugodne detalje iz zajedničke povijesti. No odgovor na pitanje bi li popio kavu s Ćaćom, vođen nepogrešivim instinktom za politički opstanak, Njonjo je spretno izbjegao.

Treba li posebno spominjati da je u međuvremenu, u aferi Fimi Media. HDZ osuđen kao zločinačka organizacija i zbog toga morao državi otplatiti 3,5 milijuna kuna kazne i vratiti 14,6 milijuna nepripadajuće koristi. Kao da je to problem stranci koja se digla iz mrtvih i 2015. vratila na vlast, čini se, zauvijek! A kada su na vlasti, ima se, može se, zar ne? Inače, u toj zločinačkoj organizaciji Ćaća sasvim sigurno nije operirao sam iako su svi oko njega tvrdili da nisu imale blage veze o pljački javnog novca, u koju je bio upleten gotovo cijeli stranački vrh. Mnogi od njih i danas su, bez srama i kajanja, više nego aktivni na političkoj sceni jer je Ćaća platio ceh za sve njih.

Naprimjer, vječni Branko Bačić, potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva u trećoj vladi Andreja Plenkovića, poznatiji kao nosač torbi s prljavim parama, koji je svojedobno USKOK-u predao dva milijuna kuna i 300 tisuća eura, ali tek nakon što je tadašnja premijerka i predsjednica HDZ-ta Jadranka Kosor obavijestila državnog odvjetnika Mladena Bajića da se te pare kisele mjesecima u HDZ-tovoj stranačkoj blagajni. Normalno da Bačić pati od kronične amnezije i da kao glavni tajnik HDZ-ta, član Predsjedništva stranke i državni tajnik u Sanaderovoj vladi, o tome pojma nije imao. Ma kakvi.

No uz sva ta saznanja, iz današnje perspektive, mnogi se sjećaju Sanaderove ere kao perspektivnog doba prepunog nade u bolje sutra, kada su, pod pritiskom Europske unije, u procesu integracije u europćansku obitelj, ipak dostignuti određeni demokratski standardi i vladavina prava. Ne nužno zato što je Ćaća u njih vjerovao, već zato što je bio pragmatičan političar i znao je što mu je viši cilj po kojem želi ostati upisan u povijest. A to je članstvo Rvacke u Europskoj uniji, kamo je smatrao da i sam pripada. Uostalom, politički prijatelji i neprijatelji tada su mu prognozirali svijetlu budućnost u Bruxellesu, koju je olako prokockao zbog nezasitne gramzivosti i ljepljivih prstiju. “Moja dionica je završila, doviđenja i hvala na suradnji“, usjeklo se u kolektivno pamćenje kada je iz vedra neba podnio ostavku na mjesto premijera.

Za razliku od Ćaće koji je začepio usta HDZ-ovim jastrebovima koji su imali ideje o rehabilitaciji NDH te u roku 24 sata poslao bagere da sruše spomenike ustaškim poglavnicima, umjereni i civilizirani Andrej popustio je za šaku vlasti najmračnijim zahtjevima

Ne bi čovjek vjerovao, ali uslijed eksplozije povijesnog revizionizma i bujanja radikalne desnice, uz blagoslov HDZ-ta i najvećeg Europćanina među Rvatima AP-a, mnogi su spominjali Ćaću Sanadera još dok je gulio presuđenih osamnaest godina iza rešetaka. I s nostalgijom konstatirali da je šteta što je čovjek bio kleptoman jer je, za razliku od svog nasljednika na čelu stranke, bio državnik. Jest da nije iskorijenio korupciju već je u njoj zdušno sudjelovao, ali je zato uspješno iskorijenio toksični nacionalizam i nostalgiju za Antom Pavelićem u redovima vlastite stranke. Dok je patuljke na radikalnoj desnici uspješno uklonio s političke scene ušavši u koaliciju s HSLS-om, HNS-om i srpskom manjinom. I to u vremenu u kojem je Rvacka, zbog monitoringa europskih institucija, morala dokazivati da je spremna provesti reformu pravosuđa, pobijediti nacionalizam, priznati vlastite zločine u obrambenom Domovinskom ratu i pustiti medije na miru. Barem neko vrijeme. Što, dakako, nije bilo lako s nasljeđem neumrlog Franje i mračnih devedesetih na grbači.

Za razliku od komunističkog gojenca AP-a koji je svojedobno pripadao zlatnoj jugoslavenskoj mladeži, Ćaća Sanader imao je autohtoni HDZ-tovski pedigre, puno uvjerljiviji od oca domovine Franje Tuđmana, bivšeg Titova generala i komunističkog komesara. Kao što je poznato, Sanader, čiji je otac preživio Križni put, rođen je u siromašnoj obitelji s petero djece, od kojih su dvojica braće završila kao svećenici, a sestra kao časna, jer ih je odškolovala Crkva. I Ćaća Sanader bio je u sjemeništu pa upisao bogosloviju u Splitu, pa filozofiju u Rimu, a onda doktorirao komparativnu književnost i romanistiku u Innsbrucku. Gdje je bio među osnivačima HDZ-ta u Austriji, da bi se početkom devedesetih vratio u domovinu i započeo strelovitu karijeru u Ministarstvu vanjskih i Uredu predsjednika. Gdje ćeš bolje! Normalno da su ga se onako stasitog, bahatog, elokventnog i intelektualno nadmoćnog, HDZ-tovci bojali ko vraga i doživljavali kao istinskog vođu. Za razliku od AP-a koji im se, nakon Karamarkovog posrnuća, nametnuo kao strano tijelo.

Da ponovim gradivo – AP-a je, kao perspektivnog diplomata s mandatima od Pariza do Bruxellesa, u prilično zreloj dobi u stranku upisala Jadranka Kosor 2011. godine. Kada su je izbacili, naravno da mu nije palo na pamet niti pozvati je na kavu, a kamoli natrag u članstvo. Što dovoljno govori o njegovom karakteru. I onda je pod čuvenom parolom “Trebamo promijeniti HDZ da bismo promijenili Hrvatsku!“ i onom drugom “Stranka ne može biti talac jednog čovjeka, bla, bla bla“, nakon potopa vlade urnebesnog Tihomira Oreškovića i ostavke posrnulog Tomislava Karamarka, aklamacijom izabran za novog gazdu HDZ-ta.

Deset godina kasnije DP je promijenio HDZ i skrenuo ga s puta desnog centra, a HDZ je promijenio Plenkovića, koji je skrenuo u desničarski populizam ne bi li zadržao vlast, pa što košta da košta. Dečko koji je obećavao pretvorio se u svoju suprotnost iz čistog častohleplja i dopustio da Rvacka, dvanaest godina nakon ulaska u EU, postane jedna od problematičnih novih članica u kojima umjesto demokracije caruje autokracija, dok su obljetnice pobjede u pravednom i obrambenom Domovinskom ratu popraćene ustaškim dernecima od Zagreba do Sinja, a ustaški pozdrav legaliziran u Hrvatskom saboru.

Za razliku od Ćaće, koji je brzo i efikasno začepio usta HDZ-tovim jastrebovima koji su imali ideje o rehabilitaciji NDH i veličanju njenih simbola te poslao bagere da sruše spomenike ustaškim poglavnicima u roku od 24 sata, umjereni i civilizirani Andrej popustio je za šaku vlasti najmračnijim zahtjevima svog junior koalicijskog partnera DP-a, koji je unatoč rejtingu na razini statističke greške, ideološki zavladao Rvackom. Što je slavodobitno istaknuo notorni Stipo Mlinarić Ćipe naslađujući se masovnom posjećenošću Thompsonovih koncerata, normalizacijom ustašluka i medijskom histerijom koja ih je pratila. Pa takvi ko Ćipe ne bi imali što tražiti u koaliciji s HDZ-tom u eri Ćaće Sanadera, koji je imao muda smjestiti ih tamo gdje im je i mjesto. Na margine političkog spektra. Zato će Ćaća, i s krimenom korupcije i odslužene zatvorske kazne, ostati upamćen kao državnik, dok će se AP-a svi sjećati kao beskičmenjaka koji je iz sitnosopstveničkih razloga civilizacijski vratio Rvacku dvadeset godina unatrag. Korupcija sve to vrijeme cvate.