Premijer Plenković odlučio se ritnuti đonom na prosvjetare. Vlada je na telefonskoj sjednici večer uoči zakazanog štrajka u obrazovanju donijela odluku da ga ne plati. Vlast se dosad čuvala takvih brutalnosti, valjda svjesna da represija raspaljuje bunt. Ovoga je puta odlučila igrati grubo, pa se ministri natječu u šamaranju štrajkaša. Vjerojatno je i zato odaziv bio visok. Slično kao i prije šest godina, kada je štrajk po školama i fakultetima trajao oko mjesec i pol dana, pa je Vlada na koncu morala kapitulirati.

Nepravda boli više od slabih plaća. Bahaćenje vlasti proizvodi otpor. Vlada koja prosvjetare kažnjava neplaćanjem štrajka smatra sasvim normalnim da njeni ministri, uhvaćeni u kriminalu i korupciji, ostaju na plaći i nakon smjene. Čak i kad završe u Remetincu, s platnih se lista ne skidaju i po godinu dana. Tako će nedavno i ministar Beroš, koji se tereti da je uvezan s podzemljem pljačkao javno zdravstvo, objašnjavati kako je normalno da ga država plaća dok on rješava svoje probleme sa zakonom. Prije njega čitava je bulumenta posrnulih ministara koristila istu pogodnost. Vlada neplaćanje štrajka u prosvjeti proglašava brigom za porezne obveznike. Ali kad je riječ o njihovim ljudima, nije Plenković cicija. Za njegovu je vlast, izgleda, štrajk neprihvatljiviji od lopovluka.

Slično je i s tvrdnjama da razloga za štrajk u obrazovanju nema jer su plaće prosvjetara, kako kažu u Vladi, rekordno rasle. Premijer navodi kako su lani plaće u državnom i javnom sektoru povećane za 32 posto, što je, po njemu, presedan: “Tako se nešto nikad prije nije dogodilo”, hvali se, ostvareni rast otvoreno proglašavajući svojom zaslugom za koju, implicira, očekuje zahvalnost, a ne štrajkove. Ali na pitanje zašto je obrazovanje lošije vrednovano od drugih javnih službi, zašto su učitelji, nastavnici i profesori potplaćeni u odnosu na suce ili neke druge profesije, ne odgovara.

A kad je već riječ o presedanima, onda je najveći presedan bila prošlogodišnja odluka Vlade o bezobrazno visokom, i preko 80 posto, povećanju plaća političkoj klasi. Potez, navodno presedanskog karaktera u svjetskim razmjerima, stvorio je u Hrvatskoj nepodnošljive disbalanse. Otvorio Pandorinu kutiju. Tako će se u dokazivanju kako prosvjetari nemaju razloga za nezadovoljstvo isprsiti državni tajnik Stipe Mamić, koji je živi dokaz da razloga za prosvjede itekako ima. Njegove tvrdnje o super plaćama u školstvu odmah su se nasukale na pitanju sindikata je li u redu da prosvjetnom radniku plaća naraste 150, a državnom tajniku 1500 eura. Za Mamića je, otkrili su mediji, prošlogodišnje povećanje bilo još raskošnije: plaća mu je narasla za 1800 eura i sada zarađuje više od 4100 eura. Nemoguće je braniti rješenje po kojem neki državni tajnik samo od povećanja plaće inkasira više nego što učitelj zaradi u cijelom mjesecu. Potpuno je skandalozno da Mamić povrh svega u jednoj televizijskoj emisiji rast svoje plaće proglasi nedovoljnim.

Premijer Plenković sam loži štrajk prosvjetara svojim, po široku javnost strašno iritantnim odlukama kojima se političari formatiraju kao posebna, privilegirana klasa, potpuno odvojena od života ostatka države. Narodu je ostavljeno da u izravnom prijenosu prati šokantni defile profitera vlasti, političkih baruna, koji dokazuju da se u Hrvatskoj podobnost bolje plaća od znanja i sposobnosti. Nedavno se tako saznalo da potpredsjednik Sabora Ivan Penava, inače fiskulturnik, mjesečno u džep stavi više od 6600 eura. Saborske je zastupnike premijer častio plaćama koje plešu oko 4000 eura, s tim da nijedna od povlastica, poput plaćenog stana ili terenskog dodatka, nije ukinuta. Dvor na Pantovčaku također se ugojio. Predsjednik Milanović povećao je broj svojih savjetnika, s ministarskim plaćama. Ni načelnici općina po Hrvatskoj, čak i onih najmanjih, kao i župani po sasvim nepotrebnim županijama, na sebi ne štede. U državi u kojoj polovica zaposlenih mjesečno zarađuje manje od 1160 eura, oni uzimaju trostruko, četverostruko i peterostruko više. Čudo je da se samo prosvjetari bune. Kad bi u realnom sektoru postojali sindikati, kakve imaju u obrazovanju, cijela bi Hrvatska valjda bila u štrajku.