Talijanski redatelj Paolo Sorrentino ovogodišnji je dobitnik Počasnog srca Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu. Dobitnik Oscara za najbolji strani film 2014. ‘Velika ljepota’ za Nacional govori o vezanosti za rodni grad Napulj i svom posljednjem filmu ‘Parthenope’

Ovogodišnji dobitnik Počasnog srca Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu koji se održava od 15. do 22. kolovoza bit će talijanski redatelj Paolo Sorrentino. To nije nimalo ne iznenađujuće ako znamo da je Sorrentino jedan od najboljih europskih redatelja ovog stoljeća, što će publika u Sarajevu moći provjeriti gledajući retrospektivu njegovih filmova. U sklopu te retrospektive prikazat će se i njegov posljednji film „Parthenope“, u povodu kojeg smo razgovarali s ovim redateljem ekskluzivno za Nacional.

Ako se neke teme često pojavljuju u Sorrentinovim filmovima onda je to Napulj, grad u kojem je rođen 1970. godine, sjećanja na mladost i retrospektivni pogled na svoj život. I Toni Servillo kao Sorrentinov omiljeni glumac. Kada smo ga pitali jesu li to teme o kojima i inače razmišlja, odmah je odgovorio: „Da, jako često“.

„I vi sigurno razmišljate na isti način. Svi mi razmišljamo o mladosti, ali na različite načine. Razmišljamo na nostalgičan način, na melankoličan način, sa zavišću, s uzbuđenjem, a neke to sjećanje na mladost više ne zabrinjava. Osobno, moja su aktualna razmišljanja uvijek takva. Razmišljam o tome što sam propustio dok sam bio mlad, o tome što sam proživio. To su teme koje se, u mojim razmišljanjima, ponavljaju“, pojasnio nam je Sorrentino.

Njegova mladost bila je drugačija. „Nisam uživao u njoj i zato bih volio proživjeti svoju mladost. To je stoga što sam sa 16 godina izgubio roditelje pa sam naglo morao odrasti“, kaže nam. Sorrentino je, kao 16-godišnjak, trebao ići s roditeljima na odmor u vikendicu, ali je odbio jer je imao ulaznicu za utakmicu Napolija za koji je tada igrao Diego Maradona. Nažalost, roditelji su preminuli jer su se otrovali plinom u vikendici, a redatelj od tada svakom prilikom zahvaljuje Maradoni što je zbog njega ostao živ. Kada je 2014. osvojio Oscara za najbolji strani film, za briljantan film „Velika ljepota“ u kojem Toni Servillo glumi pisca koji je nakon prve hit knjige prestao pisati i razmišlja o proteklom životu, Sorrentino se u govoru zahvalio Maradoni. Maradona mu je tada poslao dres argentinske reprezentacije sa svojim potpisom. Uostalom, toj temi Sorrentino se vratio u filmu „Božja ruka“ iz 2021. godine.

‘Bio sam potpuno emotivno uronjen u film ‘Parthenope’, pokazao sam svoje emocije i svoj sentiment’, rekao je Paolo Sorrentino Foto: Press

Tim se filmom Sorrentino vratio u svoje djetinjstvo, u odrastanje u Napulju, kao što je to napravio i s filmom „Parthenope“. Parthenope je, prema grčkoj mitologiji, sirena koja je počinila samoubojstvo nakon što nije uspjela začarati Odiseja. Njezino je tijelo plima donijela na mjesto gdje je izgrađen Castel dell’Ovo, dvorac uz more u Napulju te je po njenom grčkom imenu nazvan grad koji će kasnije postati Napulj.

Sorrentino je kao 16-godišnjak trebao ići s roditeljima na odmor u vikendicu, ali je odbio jer je imao ulaznicu za utakmicu Napolija. Nažalost, roditelji su preminuli od trovanja plinom

Za Sorrentina Napulj nije samo grad, on je lik u filmu. Međutim, Napulj treba poznavati da bi se shvatilo zašto mu Sorrentino daje toliko značenje. I zato smo ga pitali pribojava li se da svjetska publika ponekad neće razumjeti život u Napulju, zaluđenost nogometnim klubom Napoli, ulogom Katoličke crkve i tako dalje. „To je rizik koji prihvaćam svaki put kada snimam film. Svjestan sam da publika ne shvaća što je Napulj. No ako ne bih riskirao, onda ne bih snimao filmove, to bi onda bili filmovi ni o čemu. Ili ću snimati filmove koji se odvijaju u Napulju ili ih uopće neću snimati“, odgovorio je pa je pitanje koliko još priča o Napulju ima „u rukavu“ bilo sasvim logično.

„Bez obzira na to je li film ‘Parthenope’ uspješan ili ne, završio sam s Napuljem. Zapravo, ako je uspješan, snimit ću ih još nekoliko“, rekao je. A njegova definicija uspjeha? „To da barem jedna osoba shvati što sam svojim filmom želio ispričati. To je uspjeh“.

Djevojku Parthenope, koja odrasta u šezdesetim godinama prošlog stoljeća u Napulju, glumi predivna Celeste Dalla Porta, a Sorrentino je u film ubacio i stvarnu osobu koja je neko vrijeme živjela u Napulju, a to je britanski pisac John Cheever. Ulogu je dodijelio Garyju Oldmanu, s time da je suradnja započeta na neobičan način. U jednom intervjuu Oldman je rekao da bi mu suradnja sa Sorrentinom bilo ostvarenje snova, što je talijanski redatelj pročitao. Sav u nevjerici, Sorrentino je nazvao Oldmana i odmah mu ponudio ulogu u ovom filmu. Naravno, Cheever u filmu također kontemplira o mladosti.

Paolo Sorrentino s glumcem svog zadnjeg filma ‘Parthenope’ Garyjem Oldmanom Foto: Scott A Garfitt/Invision/AP

„Bio sam iznenađen kada je prihvatio ulogu jer nikada nisam mogao ni zamisliti da bi takav briljantan glumac gledao neki moj film. Na kraju je poručio da bi želio raditi sa mnom. Potpuno me iznenadio jer nisam mogao ni zamisliti da bi takva persona ikada pogledala jedan ili više mojih filmova“, kaže nam Sorrentino.

Rezultat njihove suradnje je „Parthenope“, vrlo melankoličan film, a na tu konstataciju Sorrentino kaže: „Ne znam, prilikom snimanja ovog filma jedino mi je bilo važno napraviti ga s najvećim mogućim emotivnim i sentimentalnim kapacitetom. To sam radio i na prethodnim filmovima, a to sam napravio i s posljednjim. Ne volim snimati filmove koji nemaju vrlo snažan emotivan i sentimentalan utjecaj na gledatelja“. A onda je pojasnio koja je to emocija. „Bilo je bolno snimati ‘Parthenope’ kao i prethodni film ‘Božja ruka’. ‘Parthenope’ više nego ijedan drugi film. Bio sam potpuno emotivno uronjen u njega, pokazao sam svoje emocije i svoj sentiment. To je nešto što se pojavljivalo na površini mojih prethodnih filmova, ali se posebno pokazalo u filmu ‘Parthenope’. To je zato što ne volim snimati filmove koji ne ističu ta dva aspekta. Bilo je bolno snimati ‘Božju ruku’, to je film pun tuge, a toga u filmu ‘Parthenope’ ima još više“, otkrio je.

Parthenope u ovom filmu nije sirena, već djevojka od krvi i mesa, a Sorrentino kaže kako ni sam ne zna kako je stvorio priču o toj djevojci. „Postavljao sam si pitanja o misterioznoj osobi, ženi koju nisam poznavao, bez očekivanja da ću dobiti odgovore. To je poput matematičke zagonetke koju ni najveći matematičari ne mogu odgonetnuti. Tisuću pitanja na koje nema odgovora. A ta pitanja vezana su za misterioznu ženu. Ja ne poznajem žene, zato sam i postavljao pitanja te izmišljao odgovore. To se može usporediti s matematičarima koji pokušavaju riješiti neku jednadžbu, neki matematički problem, ali ne uspijevaju. Tako sam i ja postavljao pitanja, ali problem je ostao neriješen. Eto, to je ovaj film“, rekao je.

Nekako nam je neuvjerljivo zvučala tvrdnja da ne razumije žene jer je oženjen, ima sestru i kćer, ali nam je pojasnio da je to zato što „nitko doista ne poznaje onog drugog“. „Svakome je ona druga osoba misterija. Nitko doista ne poznaje onog drugog. Drugi su uvijek drugačiji od vas. I zato su drugi misterija, ne možete ih poznavati“, objasnio je.

Sorrentino 2014. s Oscarom za film ‘Velika ljepota’ i glumicom Violom Davies Foto: D. Bedrosian Future Image

Parthenope, misterioznu ženu u istoimenom filmu, glumi Celeste Dalla Porta, 28-godišnjakinja kojoj je ovo jedna od prvih uloga u karijeri. Sorrentino kaže kako ju je odabrao „zbog njene motivacije“. „Bila je motivirana na novi način. Imala je od početka do kraja audicije taj entuzijazam, tu odlučnost, tu pripremu. Njena motivacija bila je ogromna“, kazao je. U to nema nikakve sumnje jer je stotinjak djevojaka došlo na audiciju, pretežno iz Napulja, a on je odabrao Celestu Dalla Portu koja nije iz Napulja, već živi u Rimu.

Parthenope u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća studira antropologiju, izvrsna je studentica, pri čemu joj jako puno pomaže njen profesor s fakulteta. Sorrentino kaže kako u tom dijelu priče nema autobiografskih elemenata i da on nije imao u mladosti profesora koji mu je bio mentor. “Ovaj film je sve ono što sam želio proživjeti, ali nisam. Želio sam proživjeti mladost, želio sam imati profesora. Sve to nisam imao. Zato sam sve to zamišljao, tu mladost koja mi nedostaje, koju nisam imao, tog profesora kojeg bih volio da sam imao, ali nisam. I zato je to fokus mog filma“. Je li nešto osjetio tijekom snimanja filma, tu mladalačku energiju kojom je bio okružen? „Da, stvorio sam iluziju da sam ponovo mlad. A kad sam završio snimanje filma, shvatio sam da više nisam mlad“, rekao je.

S obzirom na to da se radnja filma „Parthenope“ odvija tijekom desetljeća, sve do današnjeg dana, Sorrentino je iskoristio priliku da u film ubaci slavlje u povodu titule talijanskog prvaka koju je Napoli osvojio 2023. „Dok smo pripremali snimanje ovog filma, Napoli je osvojio titulu prvaka. Smatrao sam da bi bilo korisno imati nekoliko scena s proslave osvajanja titule prvaka, što sam i napravio. Naime, glavni lik filma vraća se Napulj pa sam smatrao kako treba osjetiti to slavlje“, rekao je. A taj glavni lik, Parthenope, u starijoj verziji glumi poznata talijanska glumica Stefania Sandrelli.

Sorrentino je vjerni navijač nogometnog kluba Napoli Foto: Antonio Balasco

Sorrentino pritom priznaje i da je bio jako sretan kada je Napoli osvojio titulu. „Konačno smo nešto osvojili. I to nakon 23 godine“. Sljedeće sezone Napoli nije uspio obraniti titulu, zbog čega nam je rekao kako je bio „pomalo frustriran“, ali sve se vratilo ove godine kada je Napoli ponovo osvojio titulu prvaka.

Ne samo da se nije umirovio, već će njegov novi film „La Grazia“ 27. kolovoza otvoriti ovogodišnji filmski festival u Veneciji. Bit će to njegov 11. film u kojem glavnu ulogu ima Toni Servillo, njih dvojica su dosad surađivali na sedam filmova. Sorrentino nam kaže kako je u svojoj karijeri imao sreće da je uvijek snimao filmove kakve je htio i nada se da će se to i nastaviti. I još nešto: rekao je da bi volio snimiti film izvan Italije. Posljednji put je to učinio prije 10 godina s filmom „Mladost“, u kojem su glavne uloge imali Michael Caine i Harvey Keitel, a glume najbolje prijatelje koji, naravno, retrospektivno gledaju na svoje živote.