Nacional otkriva zašto hrvatski pravnici strahuju da bi uplitanje DORH-a u istrage partizanskih zločina u Širokom Brijegu, na teritoriju BiH, moglo otvoriti pitanje prava Srbije, ali i BiH da otvara, istražuje i sankcionira ratne zločine počinjene u Oluji i drugim akcijama

Nacional je proteklog vikenda ustanovio da postoji pravna i proceduralna dvojba oko toga ima li Državno odvjetništvo RH nadležnost za istragu ratnih zločina u susjednoj zemlji nakon što je 101-godišnja Splićanka Vera Andrijić, partizanka i gošća na inauguraciji predsjednika Republike Zorana Milanovića, ispitana u petak, 28. veljače, u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu u sklopu izvida ubojstava fratara u Širokom Brijegu u veljači 1945. Istodobno, Nacional je doznao da pojedini ugledni hrvatski odvjetnici, poput Ante Nobila, smatraju kako ispitivanje Vere Andrijić nije ništa drugo nego “dodvoravanje desnici” glavnoga državnog odvjetnika Ivana Turudića te da je glavni motiv tužiteljskog ispitivanja vremešne partizanke “to što je bila na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića”. Štoviše, kada se s ovim slučajem usporede beziznimno negativne reakcije kojima je hrvatski državni vrh proteklih godina reagirao na istrage i optužnice koje su tužiteljstva u BiH podnosila protiv pripadnika HVO-a i HV-a zbog ratnih zločina u BiH – dakle unutar države za koju su ta tužiteljstva nadležna – postaje još jasnije koliko je arbitrarna i nelogična odluka Županijskog državnog odvjetništva u Splitu da istražuje ratni zločin iz Drugoga svjetskog rata počinjen u susjednoj državi, jer to je, naprosto, posao tužiteljstva u Bosni i Hercegovini.

Visoki pravosudni izvor blizak DORH-u, međutim, osporava tvrdnje da DORH nije nadležan za predmet ubojstava fratara u Širokom Brijegu. Štoviše, tvrdi da su takve špekulacije potekle s Pantovčaka:

“To je teza Milanovićevog “batlera” Orsata Miljenića. Republika Hrvatska nadležna je za suđenje svojim državljanima za takva kaznena djela kao što je ratni zločin. Uostalom, može se postaviti protupitanje: u kojoj je državi 1945. bio Široki Brijeg? A osim toga, ne vodi se nikakav postupak.”

Taj izvor objašnjava da nadležnost DORH postoji po načelu univerzalne jurisdikcije ako se počinitelj zatekne kod njih.

“Sve ove teze koje se sada pokušavaju plasirati služe zaštiti lika i djela te inauguracije Zorana Milanovića”, zaključuje izvor blizak DORH-u čijeg šefa Ivana Turudića predsjednik Republike Zoran Milanović nije pozvao na svečanu inauguraciju 18. veljače.

Najstarija hrvatska partizanka Vjera Andrijić ispitana je 10 dana nakon što je kao uzvanica prisustvovala Milanovićevoj inauguraciji. FOTO: Luka stanzl/PIXSELL

Odvjetnik Anto Nobilo tvrdi da hrvatsko tužiteljstvo nema nadležnost ispitivati ratni zločin u drugoj državi. “Kada bi imali osumnjičenika koji bi bio hrvatski državljanin, mogli bi ustanoviti nadležnost prema personalnoj nadležnosti. Ali u ovom momentu nemaju osumnjičenika, a zločin je počinjen na teritoriju susjedne BiH. Dakle, nema nadležnosti hrvatskih tužitelja”, izjavio je Nobilo za Nacional. On tvrdi da hrvatsko tužiteljstvo u ovome slučaju “umjetno rasteže nadležnost” kada tvrdi da ima pravo istraživati zločin zato što su posmrtni ostaci nekih od fratara ekshumirani na području Zagvozda, u Hrvatskoj. Naime, dan uoči saslušanja Vere Andrijić u Županijskome tužiteljstvu u Splitu, u četvrtak, 27. veljače, to je državno odvjetništvo objavilo priopćenje pod naslovom “Izvidi zbog sumnje na ratni zločin protiv civilnog stanovništva” i u njemu objasnilo ovako: “Povodom medijske pozornosti i više novinarskih upita, iz sadržaja kojih proizlazi da se traži obavijest o postupanju Županijskog državnog odvjetništva u Splitu u odnosu na događaj iz Drugog svjetskog rata na području Širokog Brijega, obavještavamo kako zbog postojanja sumnje na počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu od 2005., u suradnji s Policijskom upravom splitsko-dalmatinskom i Županijskim sudom u Splitu provodi istražne radnje i izvide. Tijekom istražnih radnji provedene su ekshumacije u općini Zagvozd i druge potrebne radnje radi utvrđivanja identiteta žrtava te drugi izvidi kako bi se utvrdio identitet počinitelja. U odnosu na upite o daljnjem postupanju Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, ističemo da se nastavlja s provođenjem izvida, a sadržaj kojih je zakonom propisan kao tajan.”

Vera Andrijić Ivanišević bila je partizanska bolničarka 1. čete 1. bataljuna 1. dalmatinske brigade u velikim bitkama na Neretvi i Sutjesci i u tom ju je svojstvu predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao na svoju inauguraciju 18. veljače. U studenome prošle godine ona je televiziji Vida dala intervju u kojemu je, među ostalim, opisala i oslobađanje Širokog Brijega u veljači 1945. Taj intervju nije izazvao pažnju tužitelja sve dok nije objavljeno da je Andrijić bila Milanovićeva gošća na inauguraciji, ali nakon toga najavljeno je da će je Državno odvjetništvo ispitati, što se i dogodilo 28. veljače u Županijskome državnom odvjetništvu u Splitu. Anto Nobilo, odvjetnik s mnogo iskustva u istraživanju i sankcioniranju ratnih zločina i s uspješnim iskustvom zastupanja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, kazao je za Nacional kako ekshumacije u Zagvozdu ne mogu biti podloga za istragu događaja u Širokom Brijegu. “To su dva odvojena zločina. To obrazloženje ne drži vodu. Sigurno nitko nije dva ili tri leša vozio iz Širokog Brijega u Zagvozd i ondje ih zakopao. Mogli su ih odvesti žive i ubiti u Zagvozdu, ali to su u tom slučaju dva odvojena zločina ubojstva civila ili ratnih zarobljenika i treba ih odvojeno i istraživati. To je umjetno rastezanje nadležnosti, ‘fake’ da bi hrvatsko tužiteljstvo dobilo nadležnost, i zloupotreba prava. Turudić manipulira”, tvrdi Anto Nobilo.

Štoviše, u ispitivanju 101-godišnje žene koja je, kako su izvijestili mediji, na saslušanju kazala da se konkretnih događaja ne sjeća, Nobilo vidi i političku pozadinu. “Mislim da je bit svega u tome što je partizanka bila na inauguraciji Zorana Milanovića. To je glavni motiv ovog ispitivanja. Turudić se želi proslaviti”, kazao je Nobilo, podsjećajući na hapšenje partizana i prvoga ministra unutarnjih poslova u samostalnoj Hrvatskoj Josipa Boljkovca, koji je početkom studenoga 2011., u mandatu Tomislava Karamarka kao ministra unutarnjih poslova, uhićen pod sumnjom u ratni zločin. “Karamarko je išao sa specijalcima hapsiti Boljkovca, koji je tada imao 91 godinu. Htjeli su barem jednog partizana osuditi za ratne zločine. Ali mi smo Boljkovca oslobodili i dokazali da nije počinio zločin. Turudić se ovim saslušanjem gospođe Andrijić pokušava dodvoriti desnici, koja cijelo vrijeme prigovara da nikad nijedan partizan nije osuđen za ratne zločine. Ali zaboravljaju da u tome nema ničeg čudnog: nitko nikada iz pobjedničke antifašističke koalicije u Europi nije osuđen za ratni zločin”, podsjeća Nobilo. “Rade malu predstavu, ali to im je uzaludan posao, i to ne samo zato što vjerojatno nitko više nije živ od ljudi koji su sudjelovali u tim događajima”, kazao je Nobilo za Nacional.

‘DORH nema mandat da istražuje zločin u Širokom Brijegu. Kada bi se ustanovilo da su ljudi ubijeni u Širokom Brijegu, ali pokopani u Zagvozdu, RH bi istragu vjerojatno prepustila BiH’, kaže izvor iz tužiteljstva BiH

Nobilove ocjene kako hrvatsko tužiteljstvo nema nadležnost istraživati ratne zločine u drugoj zemlji, potvrdio je za Nacional i izvor iz tužiteljstva BiH koji nije želio biti imenovan: “Trebalo bi razjasniti gdje su ubijeni ljudi čiji su posmrtni ostaci ekshumirani u Zagvozdu. Zasad se zna samo da su pokopani u Zagvozdu i to je hrvatskom tužiteljstvu bila osnova da formira predmet. To je u redu: to se mora učiniti jer ratni zločini ne zastarijevaju. Logično je da je hrvatsko tužiteljstvo otvorilo predmet jer su tijela pronađena u Zagvozdu, u Hrvatskoj, a prema onome što su prenijeli mediji, pronađeni su i dokazi da je riječ o kaznenom djelu, poput vezanih ruku i nogu žrtava.” Međutim, dodaje taj izvor, hrvatsko tužiteljstvo nema mandat da istražuje zločin u Širokom Brijegu. “Hipotetski, kada bi se ustanovilo da su ljudi ubijeni u Širokom Brijegu, ali pokopani u Zagvozdu, Hrvatska bi istragu vjerojatno prepustila Bosni i Hercegovini. U tom slučaju predmet bi vjerojatno bio proslijeđen Županijskome tužiteljstvu u Širokom Brijegu”, objasnio je tužiteljski izvor iz BiH za Nacional.

Državno tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, kaže taj izvor, nikada se nije bavilo ratnim zločinima iz Drugoga svjetskog rata. “U Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina u BiH, naravno, navedeno je da ratni zločini ne zastarijevaju, ali Tužiteljstvo BiH nikada nije otvorilo predmet iz Drugoga svjetskog rata. Zato, teoretski, ako se pojavi potreba da hrvatsko tužiteljstvo zatraži istragu tog zločina od BiH, vjerojatno bi predmet dostavilo Tužiteljstvu BiH, a ono ga prepustilo Županijskom tužiteljstvu u Širokom Brijegu”, kazao je izvor Nacionala. On, međutim, kao i Anto Nobilo, smatra da “od tog slučaja neće biti ništa” jer “zapovjednici više nisu živi”. Ipak, dodaje, bilo bi vrijedno istražiti što se točno dogodilo, kako bi barem obitelji i potomci ubijenih doznali istinu. “Nije sporno da je kazneno djelo počinjeno. To je očito. Pitanje je samo gdje su ti ljudi ubijeni. Odgovor na to pitanje određuje i tko ima nadležnost za progon, hrvatsko ili bosanskohercegovačko tužiteljstvo.”

IMa, međutim, i drukčijih pravnih mišljenja. Jadranka Sloković, ugledna zagrebačka odvjetnica koja je također uspješno zastupala okrivljenike pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, za Nacional je kratko ustvrdila kako DORH u slučaju istrage događaja na Širokom Brijegu iz veljače 1945. “ima nadležnost po načelu univerzalne jurisdikcije”. Pravna definicija univerzalne jurisdikcije, odnosno nadležnosti, prema pravničkom portalu Iusinfo.hr, kaže kako “apsolutna univerzalna nadležnost omogućava kazneni postupak protiv počinitelja kaznenih djela bez obzira na njihovo državljanstvo, mjesto izvršenja, državljanstvo žrtve ili prisutnost počinitelja na teritoriju države foruma”, a “proizišla je iz zahtjeva čovječanstva za kažnjavanjem počinitelja najtežih kaznenih djela kao što su ratni zločini, genocid, zločini protiv čovječnosti, mučenje, ropstvo”. No poslije ratova devedesetih na području Jugoslavije, taj teoretski plemenit pravni institut izazvao je mnoge nepravde i još više političkih sporova među državama nastalim nakon raspada SFRJ. U članku o univerzalnoj nadležnosti koji je na spomenutome portalu objavio pravnik Neven Brkić, podsjeća se kako se “Republika Srbija na temelju doktrine univerzalne nadležnosti proglasila nadležnom za procesuiranje najtežih kaznenih djela počinjenih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji”.

U Širokom Brijegu su 7. veljače održane misa i molitva za franjevce pobijene 1945., a potom je nakon izjave Vjere Andrijić to postalo nacionalna tema u Hrvatskoj i predmet izvida DORH-a. FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

“Republika Srbija proglasila se nadležnom na temelju Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, a za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava te za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju”. Rezultat takvog postupka bio je da smo postali “svjedoci procesuiranja hrvatskih državljana od strane pravosudnih organa Republike Srbije za zločine koji su navodno počinjeni na hrvatskom teritoriju”.

Jedan od najkontroverznijih takvih slučajeva dogodio se u siječnju 2011. kada je vukovarski branitelj Tihomir Purda, otac troje djece čija je supruga u vrijeme uhićenja bila trudna s četvrtim, uhićen na graničnom prijelazu u BiH i prebačen u pritvor u Zenici, jer je tužiteljstvo Srbije protiv njega pokrenulo kazneni progon na temelju silom iznuđene izjave dok je 1991., poslije pada Vukovara, bio ratni zarobljenik u logoru u Srbiji. Srbija je od BiH tražila izručenje Purde, ali nakon ozbiljnih diplomatskih pregovora i duge pravne bitke, koja je ozbiljno pogoršala političke odnose Hrvatske i Srbije, Vukovarac je poslije 57 dana pritvora ipak pušten na slobodu. Posljedice su, međutim, ostale: mnogi hrvatski ratni veterani i do danas zaziru od putovanja u Srbiju, pa i BiH, strahujući da bi mogli završiti u pritvoru ako ih je netko arbitrarno uvrstio na tko zna kakav popis sumnjivaca za ratne zločine.

Pet godina nakon uhićenja Tihomira Purde, 2016., hrvatski premijer Andrej Plenković aktualizirao je problem zakona o nadležnosti državnih organa Srbije za procesuiranje ratnih zločina izvan granica Srbije. “To nije nikakva univerzalna jurisdikcija, institut koji postoji u kaznenim zakonima mnogih država: ovo je hibridno proširenje regionalne jurisdikcije isključivo na zemlje bivše SFRJ na temelju prepisivanja kataloga djela u statutu Haaškog suda”, kazao je Plenković. “Srbija, koja je s aspekta Hrvatske, Slovenije i BiH zemlja agresor, nema nikakav naslov da njezini sudovi, njezini državni odvjetnici gone naše državljane za kaznena djela na našem teritoriju protiv naših državljana”, rekao je Plenković i naglasio kako Hrvatska takvu situaciju pravne nesigurnosti za hrvatske državljane, posebno branitelje, neće dopustiti.

‘To je teza Milanovićeva ‘batlera’ Miljenića. RH je nadležna za suđenje svojim državljanima za kaznena djela kao što je ratni zločin. Uostalom, u kojoj je državi 1945. bio Široki Brijeg?’ kaže izvor blizak DORH-u

No šest godina nakon tog Plenkovićeva istupa, izbio je novi skandal: početkom lipnja 2022. Viši sud u Beogradu potvrdio je optužnicu protiv četvorice hrvatskih vojnih pilota zbog raketiranja izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti u Bosanskom Petrovcu, u Bosni i Hercegovini, tijekom akcije Oluja. Srbijanski tužitelji optužili su četvoricu hrvatskih pilota da su 7. i 8. kolovoza 1995. naredili raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada, koji se do rata zvao Bosanski Novi. U tim napadima, kako su prenijeli mediji, identificirano je 13 žrtava, od kojih šestero djece, te 24 ranjenih. Optužnica je izazvala još jednu ozbiljnu pravno-političku svađu Hrvatske i Srbije. Službeni Zagreb osporio je pravosuđu Srbije pravo da vodi taj postupak, jer je događaje na Petrovačkoj cesti istraživao i Haaški sud, ali nije podnio optužnicu, a najviši hrvatski dužnosnici nazvali su optužnicu „čistim politikantstvom“ i optužili Srbiju da glumi „regionalni Haag“. Beogradski sud priopćio je, međutim, kako „dokazi i podaci prikupljeni u dosadašnjem tijeku postupka pružaju dovoljno osnova za zaključak o postojanju opravdane sumnje da su okrivljeni poduzeli radnje“ za koje su optuženi.

Anto Nobilo i u tom je slučaju osporavao pravo Srbije da primijeni načelo univerzalne nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina. Komentirajući slučaj na jednoj javnoj tribini, kako su u lipnju 2022. prenijeli mediji, Nobilo je kazao da je “takva praksa generalno neprihvatljiva osim ako se radi o državama u kojima nema vladavine prava”.

“Hrvatska je članica EU-a i pravno uređena, što opet daje argument Srbiji da pita zašto nakon 27 godina DORH nije našao potrebnim istražiti taj događaj. Civile u koloni gađali su iz hrvatskog aviona. Zbog toga je trebala biti pokrenuta istraga, da se vidi je li kolona u kojoj su stradali bila legitiman vojni cilj. Najpametnije bi bilo da Hrvatska preuzme predmet s obzirom na to da tužilaštva u Zagrebu i Beogradu dobro surađuju“, kazao je Nobilo. Ako, dakle, Srbija nema pravo procesuirati ratne zločine izvan svojih granica, ima li to pravo Hrvatska, kao u slučaju tužiteljskog saslušanja Vere Andrijić o događajima u Širokom Brijegu, u Bosni i Hercegovini, u veljači 1945. godine?

Visoki pravosudni izvor blizak DORH-u ističe, međutim, da je promašeno zaključke iz slučaja Široki Brijeg povezivati s pričom o hrvatskim pilotima.

‘Turudić manipulira. Sigurno nitko nije dva ili tri leša vozio iz Širokog Brijega u Zagvozd i ondje ih zakopao. To je umjetno rastezanje nadležnosti, ‘fake’ da bi DORH dobio nadležnost’, smatra odvjetnik Anto Nobilo

U cijelome slučaju postoji još jedan argument, koji dodatno osnažuje tvrdnju kako hrvatsko tužiteljstvo nema pravo istraživati ratni zločin u Bosni i Hercegovini. U posljednjih desetak godina, naime, hrvatske su vlasti nekoliko puta dramatično reagirale ne samo kada je tužiteljstvo Srbije istraživalo hrvatske zločine počinjene u Hrvatskoj ili u BiH, poput opisanih slučajeva Purda i Petrovačka cesta, nego i kada su tužiteljstva u BiH, poput tužiteljstva Republike Srpske ili državnoga Tužiteljstva BiH, pokretala istrage i optužnice protiv časnika HVO-a ili HV-a. Dva takva najdramatičnija slučaja svakako su optužnica protiv U studenome 2016., naime, na temelju optužnice Tužiteljstva BiH za ratni zločin u Orašju uhićeno je deset ratnih časnika HVO-a, među kojima i umirovljeni general Đuro Matuzović, nositelj generalskog čina i u Hrvatskoj vojsci. Hrvatski državni vrh, premda Tužiteljstvu BiH nije osporavao nadležnost – to bi uistinu bilo apsurdno – reagirao je konsternirano i s otvorenim nezadovoljstvom. Održan je niz hitnih sastanaka, a iz vlade su poručili kako će “Republika Hrvatska uložit će sve legitimne napore kako bi se pomoglo uhićenima, koji su i hrvatski državljani, poštujući neovisnost sudstva i ne ulazeći u prostor politiziranja”. Drugi je slučaj navodna istraga, o kojoj se u medijima spekulira već godinama, protiv niza hrvatskih generala koji su vodili oslobodilačke operacije što ih je Hrvatska vojska, zajedno s Armijom BiH, provodila u zapadnoj BiH u kasno ljeto i ranu jesen 1995. godine.

Istraga je navodno otvorena protiv generala Damira Krstičevića, ali i Ante Gotovina te još petnaestak drugih hrvatskih časnika, zbog ratnih zločina na području Jajca, Donjeg Vakufa i Mrkonjić Grada, gdje je, navodno, nakon pogibije brigadira 4. gardijske brigade Andrije Matijaša Pauka za odmazdu ubijeno više od 180 civila. U medijima je objavljeno da je nakon rata na području Mrkonjić Grada iz masovne grobnice ekshumirano 181 tijelo za koja je utvrđeno da su srpski civili. Tužiteljstvo BiH nikada nije službeno potvrdilo da je otvorilo istragu protiv spomenutih hrvatskih časnika za ratne zločine u BiH, ali ne treba sumnjati da bi takav razvoj događaja uzrokovao ozbiljno negodovanje hrvatskih vlasti i stvorio ozbiljan političko-pravosudni problem u odnosima dvije države. Ako, dakle, hrvatska vlast uzima pravo da osporava i negoduje zbog istraga bosanskohercegovačkih tužiteljstava na području njihove države, kako bi se tek, po istoj logici, mogla osporavati odluka hrvatskog tužiteljstva da istražuje zločine na području Bosne i Hercegovine, neovisno o tome – ili baš zbog toga – što nisu počinjeni devedesetih, nego u Drugome svjetskom ratu?

Istina, hrvatsko je tužiteljstvo preko medija pokušalo opravdati svoj stav o problemu mjesne nadležnosti u slučaju ubojstava fratara u Širokom Brijegu 1945.: Slobodna Dalmacija objavila je u subotu, 1. ožujka, kako je “činjenica da je zločin počinjen tijekom Drugog svjetskog rata na teritoriju druge države pa na prvi pogled naše državno odvjetništvo i sud ne bi imali ovlasti za postupanje. Ali”, dodali su, “posmrtni ostaci su nađeni kod Zagvozda, a budući da je nedvojbeno da se radi o kaznenom djelu, hrvatsko tužiteljstvo ima pravo provođenja svih potrebnih radnji. U slučaju potrebe za dodatnim dokaznim radnjama na teritoriju BiH, tada će se posegnuti za institutom međunarodne pravne pomoći”. Pitanje je samo zašto su s tim saslušanjem čekali dvadeset godina ako su predmet već otvorili 2005. i ne sugerira li ta dramatična sporost da je Nobilo ipak u pravu kada tvrdi da se Ivan Turudić, privodeći stogodišnjakinju, naprosto želi “dodvoriti desnici”.