Liburnia Film Festival održava se od 26. do 30. kolovoza u Opatiji. Nacional je razgovarao s Oliverom Sertićem, programskim direktorom i selektorom festivala, te dvjema redateljicama, Sunčicom Anom Veldić i Vidom Žagar.

Dvadeset i treće izdanje Liburnia Film Festivala (LFF), posvećenog hrvatskom dokumentarnom filmu, održava se od 26. do 30. kolovoza na nekoliko opatijskih lokacija. Što ćemo sve vidjeti na LFF-u otkrio nam je producent Oliver Sertić, programski direktor i selektor festivala. Svoje prve dugometražne dokumentarne filmove Nacionalu su predstavile mlade filmske redateljice Sunčica Ana Veldić i Vida Žagar.

„Izuzetno sam zadovoljan ovogodišnjim programom. Sve nam se poklopilo kako treba, bogatstvo tema, pristupa i senzibiliteta“, kazao je Sertić. „Na LFF-u vidjet ćete ukupno 31 film, od kojih je 18 u konkurenciji za nagrade. Presjek je to onoga što je po meni najbolje u svježoj domaćoj dokumentaristici, od kratkih do dugometražnih filmova, kojih je ove godine više nego ikad. Otvaramo festival sa svjetskom premijerom prvog dugometražnog filma Sunčice Ane Veldić ‘O mačkama i ljudima’, sjajnom studijom o etičnosti i dvojbama koje autorica ima u vezi s kastracijom mačaka. Odmah nakon nje, na programu je kratki eksperimentalni esej ‘(PS)’ Riječanina Aleša Suka, sniman na obližnjim Srakanama, divno isprepletena reprezentacija prolaznosti. Ostali programi su, sad već tradicionalni ‘Regionale’, ‘Beldocs predstavlja’ i ‘Restartovi filmovi’ koji ne mogu u konkurenciju zbog sukoba interesa, jer je Restart ujedno i suorganizator LFF-a. Ove godine publika će vidjeti i posebnu projekciju novog film Gorana Devića ‘Paviljon 6’, a na zatvaranju i ‘Treći svijet’ Arsena Oremovića, film o ponovnom studijskom okupljanju legendarnih Haustora. Dva filma prikazat ćemo posebno prilagođene za slijepe i slabovidne te gluhe i nagluhe osobe u suradnji s ekipom iz Film svima. Radi se o filmovima ‘Kad vrtim film’ Ines Jokoš i ‘Fiume o morte!’ Igora Bezinovića, nakon čega slijedi i case study o nastanku filma, također uz prijevod na hrvatski znakovni jezik“, istaknuo je Sertić koji kao selektor nikad prije festivala ne ističe pojedine filmove, „jer nepošteno je spomenuti samo neke, a ne spomenuti sve“.

„Svaki film je vrijedan, a iz iskustva znam da će svaki imati svoju publiku“, uvjeren je Sertić. „Dvanaest filmova na Liburniji imat će premijere, od čega ih je šest u konkurenciji. Autorima smo beskrajno zahvalni što su nam poklonili povjerenje. Ponovno se u Opatiji susreću studenti i već poznati redatelji, mali radionički filmovi onih koji su tek krenuli na svoje filmsko putovanje, i solidno financirane produkcije na kojima se radilo godinama. Neki će autori i autorice na Liburniji biti prvi put, i to me neizmjerno veseli“, naglasio je programski direktor LFF-a.

Festival će u Opatiji biti otvoren svjetskom premijerom dokumentarnog filma filmske redateljice Sunčice Ane Veldić. Ona je režiju dokumentarnog filma diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ima još jedno, uz film sasvim neočekivano zanimanje, živi u Tisnu, na Murteru kod Šibenika, a snima na otocima južnojadranskog arhipelaga. „Diplomirana sam veterinarka i filmašica. ‘O mačkama i ljudima’, koji otvara LFF, moj je prvi dugometražni dokumentarni film koji tematizira odnos mačaka i ljudi kroz moralne i antropološke dvojbe o liječenju i kastraciji mačaka. Te su dvojbe povezane i potencirane mojom osobnom pričom i operacijom na mojem tijelu“, kazuje nam Sunčica Ana Veldić.

„Osnovna ideja za ovaj film nastala je tijekom zoom razgovora koji je organizirala operna diva i aktivistica za prava životinja Dunja Vejzović. U razgovoru je osim nje i mene, sudjelovao i Robert Međugorac, filozof specijaliziran za pitanja zooetike i osnivač udruge Oslobođenje životinja. Međugorac nas je konfrontirao svojim mišljenjem da je kastracija genocid nad slobodnoživućim životinjama. Iz moje pozicije veterinarke, taj stav mi se činio ekstreman i nespojiv s praksom na terenu, jer stalno svjedočim kako okrutni mehanizmi prirode čine selekciju jedinki koje su se razmnožile samo zato što ih je čovjek počeo hraniti i time učinio ovisnim o sebi. Kastracija je još uvijek prvo rješenje i izbor, a ujedno i cijena koju mačke plaćaju za suživot s čovjekom“, uvjerena je Sunčica Ana Veldić.

Zašto je motivirana tom debatom odlučila snimiti dijaloški film o mačkama i ljudima? „Raspravljački film koji će se temeljiti na etičkoj dvojbi u vezi s kastracijom mačaka, odlučila sam snimiti na otocima i priobalju južne Dalmacije. Tijekom turističke sezone veliki broj mačaka prosperira. Ali kad turisti odu, ljudi koji ostaju ne mogu im pružiti odgovarajuću skrb. Takvim slijedom ideje o trovanju ili utapanju mačaka u moru, kao rješenju problema, postaju sve realniji ishod. U filmu volonterske iz inozemstva pokušavaju pomoći mačkama, love ih i odvode na liječenje ili kastraciju. Otočani već znaju da su one tu da bi njima bili od pomoći, suradljivi su, znaju da one rješavaju pitanje neželjenih okota. Za razliku od zastarjelih metoda koje su uključivale masovna trovanja i potapanje cijelih mačjih legla u more, pristup volonterki je etički prihvatljiviji i za otočane izvedbeno lakši“, naglasila je Sunčana Ana Veldić koja snimajući mačke kamerom ulazi „u zimski underground života stanovnika jadranske obale i otoka, koja ljeti bliješti i ljeska se, a zimi pokazuje svoje tvrdo i surovo lice – i mačkama i ljudima“ i filmskim jezikom sjajno uočava karakter i zajedničke dodirne točke ljudi i životinja.

„Film koji je počeo kao antropološka studija jednog fenomena, pretvorio se u osobnu priču u trenutku kad sam saznala da moram na operaciju mioma na maternici, koja može završiti i mojom kastracijom. Time je moj film posao osoban i ljudskiji. Osim što sam se mogla poistovjetiti s mačkama, i gledatelji su suočeni sa saznanjem da operacija, pri kojoj jedinka ostaje bez reproduktivnih organa nije ni idealna, ni rutinska, ni bezazlena, bilo da se radi o životinji ili o čovjeku“, uvjerljivo nam poruke i dosege svoga filma izlaže Sunčica Ana Veldić. „No ovom filmu ne nedostaje sarkazma i duhovitosti koji su ozbiljne događaje učinili lakše podnošljivim. Primjerice, jedan protagonist koji stavlja mačku u transporter kaže ‘Kak’ si lijepa! Predivne šare! Baš ćemo te lijepo kastrirati’’’, rekla je.

Po snazi poruka i filmskoj poetici, prema mišljenju Olivera Sertića, na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu sličan je film „Krila i tlo“ Stefana Meleševića. „Film nosi snažnu poruku rodne ravnopravnosti na Balkanu i pobjednički je film Srpskog takmičarskog programa našeg partnerskog festivala Beldocs iz Beograda. Zadnjih nekoliko godina izmjenjujemo pobjedničke filmove, tako da će i neki od naših pobjednika nagodinu u svibnju zaigrati kod njih. Time promoviramo naše dokumentarce kod svojih susjeda. Namjera nam je proširiti suradnju i s drugim regionalnim festivalima kako bi naša publika vidjela druge sjajne filmove, a naši autori vidjeli svijeta. ‘Krila i tlo’ je sjajan film u svim njegovim segmentima, kamera je monumentalna, montaža precizna, a režijski pristup originalan. Bektašije u Makedoniji, koje portretira ovaj film, specifična su sufijska zajednica koja balansira na ivici tradicionalnosti i modernizma. U središtu njihovih vrijednosti je jednakost svih, što je u suprotnosti sa snažnom hijerarhijom u islamu, pa i u bilo kojoj drugoj religiji ili denominaciji“, istaknuo je Sertić.

Svjetska premijera filma ‘O mačkama i ljudima’ Sunčice Ane Veldić otvorio je Liburnia Film Festival

Drugi hrvatski dugometražni dokumentarni film koji na LFF-u neće proći nezapaženo je „Najbolji profesor filma na svijetu“, filmsko istraživanje jedne velike obmane, mlade zagrebačke filmske redateljice Vide Žagar. „Film je nastao kao moj diplomski rad na studiju Filmske i televizijske režije i produkcije na Sveučilištu VERN u Zagrebu. Ideja za film se razvila iz iskustva s profesorom Krešimirom Mikićem koji mi je predavao teoriju filma na prvoj godini studija. Riječ je o osobi iza koje je, nominalno, stajala bogata i naizgled impresivna biografija. Predavao je film 40 godina na pet hrvatskih fakulteta, javno se spominjalo njegovo članstvo u Američkoj filmskoj akademiji, poznanstva i prijateljstva s istaknutim američkim redateljima“, istaknula je Vida Žagar. No sve se to u jednom trenutku raspuklo kao mjehur od sapunice. „Više od samih profesionalnih dostignuća, ono što je najviše ostavilo dojam na nas, njegove studente, bila je njegova zarazna ljubav prema filmu i posvećenost svakom predavanju. Ali krajem 2019. profesor Mikić je na svojem Facebook profilu objavio da boluje od leukemije i da u kratkom roku mora prikupiti novac za liječenje. Studenti su tada sudjelovali u širenju kampanje po medijima i društvenim mrežama, kako bi vijest dosegla što dalje i dobila što širu publiku. Međutim, ubrzo su se počeli pojavljivati i negativni komentari, koji su postupno mijenjali dotadašnju sliku o ‘najboljem profesoru filma’. Na površinu su počele izlaziti sumnje u vjerodostojnost njegove biografije, ali i u cijeli sustav koji je desetljećima pratio i promovirao Spielbergova najboljeg prijatelja“, ističe Vida Žagar kronologiju događaja i osnovicu radnje njenog istraživačkog filma.

„Film se oslanja na istraživanje koje je krajem 2019. započela moja majka Martina Lipovac, potaknuta upravo tim kontradiktornim tvrdnjama“, naglasila je Vida Žagar. „Moja majka je i sama profesoru ponudila novac za liječenje, pa je imala i osobnu i istraživačku motivaciju. Njezina saznanja pokazala su da se iza slike uglednog i profesionalno uspješnog čovjeka kriju brojna proturječja. Meni je otvorila prostor da kroz film dodatno propitam i nadogradim tu sliku, što sam učinila razgovorima s kolegama i arhivskom građom. Iako se činilo da će u 2020. i dalje ta priča imati snažan medijski odjek, većina redakcija nije za nju pokazala interes. Tek se emisija ‘Provjereno’ na Novoj TV detaljnije uhvatila u koštac s ovom temom“, naglasila je Vida Žagar.

„Upravo izostanak šireg istraživačkog interesa bio je presudan da se odlučim snimiti film o profesoru Mikiću i njegovu slučaju. Ali ne da bih se zadržala na onome što je već o tome kazano, nego da bih kroz dokumentarni format ponudila širi kontekst i otvorila pitanja koja se nisu postavljala ili su ostala nerazjašnjena. Kako je moguće da netko 40 godina gradi potpuno lažni identitet, a da ga institucije i mediji ne prepoznaju, nego ga pri tome i podržavaju?’’ pita se redateljica Vida Žagar. „Najbolji profesor filma na svijetu“ zato nije samo osobna priča o prijevarama profesora – a ne glumca – Krešimira Mikića, već je puno više.

„Riječ je i o studiji koja propituje način na koji društvo stvara i održava mitove te o tihim tragovima kolektivne suglasnosti koja omogućava da takvi tragovi traju“, istaknula je Vida Žagar.

Upravo takav pristup njeguje i LFF. „Liburni Film Festival je jedini festival u Hrvatskoj koji prikazuje isključivo domaće dokumentarce, pa je pozornost javnosti fokusirana na naše autore i autorice. Nama je važno zainteresirati publiku i medije. Pregršt je zanimljivih filmova, od vrlo osobnih i intimnih eseja, jakih istraživačkih priča, do važnih političkih i socijalnih tema, obrađenih na kreativan i zanimljiv način. Svaki autor je svijet za sebe“, istaknuo je Sertić. I ove godine glavni organizator je Udruga Liburnia Film Festival koja stoji iza cjelogodišnjih prikazivačkih i edukacijskih programa, poput „Liburnia uplovljava“, „Slučajno kino“ i „LFF Rough Cut“. „Suorganizator LFF-a je zagrebački Restart, kojem i sam pripadam, a partner je Festival Opatija, gdje se održavaju projekcije. Brojni su naši prijatelji i podržavatelji, poput Grada Opatije, HAVC-a, Društva filmskih autora i Primorsko-goranske županije, Audio Video Consultinga i ACER-a koji nagradama podržavaju filmaše“, naglasio je Sertić koji posebno ističe jednu posebnost ovog festivala.

‘Moj film počeo je kao antropološka studija kastracije mačaka, a pretvorio se u osobnu priču kad sam saznala da moram na operaciju mioma na maternici’, kaže Sunčica Ana Veldić

„Kad smo u okviru LFF-a odlučili pokrenuti program ‘Regionale’, znali smo da snažno podržavamo decentralizaciju kulture. Bilo nam je važno istaknuti i podržati i filmaše i produkcijske kuće koji dolaze iz Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije, s obzirom na to da se festival održava u Opatiji. Prvo smo uveli nagradu za najbolji regionalni film, što se odnosi samo na filmove iz glavne konkurencije, a onda smo prije nekoliko godina dobili više od 20 prijava upravo iz ovih županija. Kako je bilo nemoguće sve njih uvrstiti u natjecateljski program, odlučili smo pokrenuti program ‘Regionale’ da bi publika mogla pogledati i te naslove. Ne natječu se za nagrade, ali su izuzetno vrijedna ostvarenja i dodatni poticaj regionalnoj produkciji“, naglasio je Sertić.

I ove godine je evidentno da LFF puno prostora daje mladim i nedovoljno poznatim autorima. Zašto je to tako i je li se tako dogodio izostanak nekih odličnih filmova poznatih autora, odgovorio nam je Sertić, ali i Sunčica Ana Veldić i Vida Žagar.

„Nije li logično da svi mi koji imamo mogućnost nešto organizirati i financirani smo iz javnih sredstava, dajemo prostor mladim snagama. To je i jedini način da svi mi kao dokumentarna i filmska zajednica rastemo. Svi filmovi u programu po mom sudu apsolutno su zaslužili biti tamo. To što su u pitanju mladi, samo znači da naša dokumentaristika ima svijetlu budućnost. Hrvatski filmovi su zaista ove godine odlični, mnogo je dobrih koji su izostali s LFF-a, ali su igrali, ili će igrati, na nekim drugim festivalima. Dakle, neki su nažalost morali otpasti, a s druge strane, i ‘poznati autori’ ne naprave uvijek sjajan film, ili ispadnu zbog nekih drugih kriterija“, naglasio je Sertić.

„Očigledno, i mi mladi autori imamo za reći nešto novo“, rekla je redateljica Sunčica Ana Veldić. „U načinu izlaganja u mojem filmu ‘O mačkama i ljudima’ prevladava opservacija. Scene su snimljene kako su zatečene, bez pripreme ili ponavljanja. Time je film dobio na autentičnosti. Na mojem filmu radili su mnogi mačkoljupci, poput autorice glazbe i dizajnerice zvuka Nine Džidić Uzelac koja je za ovaj film napravila ‘zaraznu’ naslovnu pjesmu koja će gledateljima dugo ostati u ušima. Upečatljiva je i animacija Ene Jurov koja zauzima nekoliko zadnjih minuta filma i prikazuje ‘putešestviju’ filmsko-veterinarskog tima“, istakla je.

„Iako je ‘Najbolji profesor filma na svijetu’ moj prvi režijski izlet u područje dugometražnog dokumentarnog filma, filmom se bavim od srednje škole. Tijekom studija sudjelovala sam na raznim projektima, od kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova do promotivnih videa i glazbenih spotova. Primarno se planiram razvijati u filmskoj i televizijskoj produkciji, uz povremenu režiju, prvenstveno autorskih dokumentarnih filmova s osobnim izrazom“, rekla je Vida Žagar.