Saborski zastupnik Mosta i član parlamentarne skupine prijateljstva Hrvatske i Indije govori o odnosima dviju država i otkriva zašto Indija u Hrvatskoj vidi važnog strateškog partnera u nadolazećim godinama

Indijski premijer Narendra Modi, koji je sredinom prošloga tjedna trebao posjetiti Hrvatsku, naglo je otkazao svoj dolazak zbog rastućih napetosti i eskalacije sukoba između Indije i Pakistana koji su početkom svibnja razmijenili vatru u pograničnom području Kašmira. Premijer Modi je tijekom posjeta Europi, koji je bio planiran od 13. do 17. svibnja, uz Hrvatsku trebao posjetiti i Nizozemsku i Norvešku, a već samo svrstavanje Hrvatske uz ove dvije razvijene zemlje Zapada daje naslutiti da Indija računa na Hrvatsku kao važnog strateškog partnera u nadolazećim godinama. Posjet premijera Modija trebao se dogoditi nepunih mjesec dana nakon što je Zagreb krajem travnja posjetio indijski ministar trgovine Shri Sunil Barthwal, što također ukazuje na činjenicu da se razgovori između dvije zemlje ubrzano podižu na još višu razinu. Budući da su se ratne operacije uz posredovanje američkih pregovarača u međuvremenu smirile i dvije su zaraćene strane prihvatile prekid vatre za vjerovati je da će hrvatska i indijska državna administracija vrlo brzo pronaći novi termin posjeta koji je od iznimne važnosti za Hrvatsku, ali jednako tako i za Indiju. Ta je zemlja, naime, jedno od najbrže rastućih gospodarstava u svijetu koje golemim koracima grabi naprijed i ubrzano traži nova tržišta za širenje. A Hrvatska i Jadran mogu biti ključ rješenja tog indijskog problema. Što Indija očekuje od Hrvatske, a što Hrvatska može ponuditi Indiji i kako ovaj ključan trenutak možemo iskoristiti kako bismo se nametnuli kao važan geostrateški i geopolitički igrač u Europi, te kako pritom izvući ekonomski maksimum od onoga što Indija donosi u Europu razgovarali smo sa saborskim zastupnikom Mosta, članom Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i članom parlamentarne skupine prijateljstva između Republike Hrvatske i Indije Zvonimirom Troskotom koji je analizirao pozadinu posjeta indijskog premijera Modija Hrvatskoj.

NACIONAL: Informacija o posjetu indijskog premijera Modija nije naišla na veliki interes domaćih medija, no njegov je posjet ipak iznimno važan za Hrvatsku. Zbog čega i o kojim je temama trebao razgovarati sa Milanovićem i Plenkovićem?

Riječ je o prvom dolasku indijskog premijera u Hrvatsku – događaju koji bi označio važnu prekretnicu u hrvatsko-indijskim odnosima. Taj bi posjet potvrdio političku težinu bilateralne suradnje i pozicionirao Hrvatsku kao ključnog partnera u okviru indijske strategije „Act West Policy“. Tim se pristupom Indija sve snažnije okreće Europi – prvenstveno kroz trgovinske, prometne i energetske kanale. Sama turneja trebala je simbolizirati ostvarenje zajedničkih strateških ciljeva te potvrditi sporazum o slobodnoj trgovini unutar okvira IMEC-a (India–Middle East–Europe Corridor), ambicioznog projekta dogovorenog na G20 summitu 2023. godine u Indiji, a čiju su važnost potom potvrdile i članice Inicijar+tive tri mora na samitu u Varšavi krajem travnja ove godine. Planirani razgovori trebali su uključivati potvrdu i ubrzanje implementacije IMEC koridora, s posebnim fokusom na uključenje hrvatskih luka Rijeka i Ploče kao ključnih logističkih točaka za pristup središnjoj i istočnoj Europi. Također, važna tema bila je energetska suradnja, uključujući mogućnosti suradnje oko LNG terminala na Krku, kao i jačanje obrambene suradnje. Hrvatska se profilira ne samo kao logistička tranzitna točka, nego i kao partner s vlastitim kapacitetima, što potvrđuje i strateška suradnja hrvatske tvrtke DOK-ING s njemačkim Rheinmetall-om u području naprednih obrambenih tehnologija, što može poslužiti kao model i za suradnju s Indijom. Uz bilateralne teme, očekivalo se i jačanje suradnje u multilateralnim forumima, osobito u kontekstu reforme Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Hrvatska aktivno godinama podržava proširenje članstva u Vijeću u obje kategorije članstva – stalnih i nestalnih članica, što je u skladu s ciljevima G4 inicijative (Indija, Njemačka, Brazil i Japan). Time se otvara prostor za zajedničko zagovaranje bolje zastupljenosti i istočne Europe i Azije u ovom ključnom tijelu globalne sigurnosti. Ovaj posjet trebao je učvrstiti operativnu i stratešku osnovu hrvatsko-indijske suradnje, u vrijeme kada se globalni pravci trgovine, energije i sigurnosti iznova crtaju, a Jadran postaje točka presijecanja triju interesnih krugova: zapadnog, azijskog i bliskoistočnog.

NACIONAL: Indija je jako zainteresirana za koridor koji bi joj omogućio trgovinski i energetski pristup Europi, a Hrvatska je strateški na vrlo zahvalnom pravcu koji omogućava brz pristup brodskim putem prema središnjoj Europi. Hoće li to biti tema razgovora hrvatskih predstavnika sa indijskim premijerom i što Hrvatska može ponuditi Indiji?

IMEC projektira izravne veze od Indije do Europe preko Bliskog istoka, uključujući energetske i prometne tokove. Hrvatska, kao aktivna članica Inicijative tri mora (ITI), nudi Indiji stabilnu alternativu postojećim azijsko-europskim prometnim pravcima, posebno onima pod jakim kineskim utjecajem poput Pireja. Luka Rijeka, u kombinaciji s lukom Ploče i LNG terminalom na Krku, čine integrirani transportno-energetski koridor koji Indiji omogućuje učinkovit pristup tržištu Europske unije s preko 500 milijuna potrošača. Geostrateški položaj Rijeke jest takav da jednako može opskrbljivati zemlje Zapadne Europe kao i zemlje članice Inicijative tri mora koje povezuju energetske terminale na relaciji Hrvatska-Poljska-Baltičke zemlje. Sudjelovanjem u ITI kroz hrvatsko čvorište, Indija može osigurati kontinuirani pristup europskim tržištima i energentima, dodatno učvršćujući svoju ulogu strateškog partnera za energetske potrebe cijele Europe. Hrvatska bi, u okviru tog koridora, mogla ostvariti povećanje prometa u lukama od 20 do 30 posto u sljedećih pet godina, što prema analizama industrijskih stručnjaka može rezultirati dodatnih nekoliko milijuna TEU kontejnera godišnje. Takav rast generira nekoliko tisuća novih radnih mjesta u logistici i pratećim sektorima te dodatno potiče razvoj energetske infrastrukture kroz projekte poput proširenja LNG kapaciteta na Krku, energetskog bisera hrvatske geopolitike, i željezničkog povezivanja središnje Europe. Važno je napomenuti da ulaganja poput MAERSK-ove investicije od 380 milijuna eura u modernizaciju luke Rijeka potvrđuju povjerenje globalnih investitora u ovaj koridor. Time Rijeka ima potencijal prerasti u novo strateško ishodište Europe, ne samo kao tranzitna točka, nego kao središnji čvor za upravljanje tokovima roba i energenata između Azije i Europe. Zaključno, Hrvatska Indiji nudi ne samo infrastrukturu i logistiku, nego i stabilnost, predvidivost i stratešku suradnju unutar šire europske i transatlantske politike.

‘Rijeka ima potencijal prerasti u novo strateško ishodište Europe, ne samo kao tranzitna točka, nego kao središnji čvor za upravljanje tokovima roba i energenata između Azije i Europe’ Photo Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL:   Nedavno ste u jednom istupu iznijeli tvrdnju da Indija ne može postati dominantna sila na ovim prostorima bez pristupa Jadranskom moru. Možete li objasniti taj stav i što Hrvatska dobiva suradnjom sa Indijom?

Da bi postala globalna sila, Indija mora osigurati stabilan i izravniji pristup europskom tržištu, što bez jadranske točke oslonca, poput Hrvatske, nije moguće. Jadransko more najdublje prodire u europsko kopno i trenutno nudi ono što šire Sredozemlje sve manje ima: političku stabilnost, sigurnost pomorskih ruta i stratešku pouzdanost kroz članstvo obalnih država u EU i NATO-u. Upravo zato SAD redovito projicira moć kroz prisutnost nosača zrakoplova na Jadranu – to je snažan signal i partnerima i protivnicima. Indiji, kao rastućoj sili koja traži svoje mjesto u novom multipolarnom poretku, jasno je da bez čvrste točke u Jadranu ostaje ovisna o nepredvidivim faktorima – od Sueza do Istočnog Sredozemlja. Istodobno, Kina ulaže milijarde u stratešku inicijativu “Pojas i put” koja završava u Jadranskom moru, dok Rusija širi politički utjecaj u Crnoj Gori preko Srpske pravoslavne crkve kao instrument svog geopolitičkog djelovanja. Sve to čini hrvatski Jadran ključnim geostrateškim čvorištem 21. stoljeća – i prvorazrednim interesom za Indiju.

‘Hrvatska, aktivna članica Inicijative triju mora (ITI), nudi Indiji stabilnu alternativu postojećim azijsko europskim prometnim pravcima, osobito onima pod jakim kineskim utjecajem

NACIONAL:  Prepoznaje li hrvatska Vlada važnost suradnje sa Indijom i mogućnosti koje se tom suradnjom otvaraju za Hrvatsku i je li opozicija, konkretno Most, spremna podržati ovu inicijativu?

Hrvatska Vlada na razini ministarstava održava kontakte s Indijom, ali izostaje politička ambicija da se ti odnosi podignu na stratešku razinu. Od osamostaljenja Hrvatske, nijedan hrvatski premijer nije službeno posjetio Indiju, dok je posljednji visoki posjet s indijske strane bio 2019. godine. Taj politički vakuum ne koristi ni Hrvatskoj ni Indiji. Most smatra da Hrvatska mora prestati čekati da odnose s važnim globalnim partnerima definira Bruxelles. Biti suverena u vanjskoj politici znači imati viziju i djelovati samostalno, osobito kad je riječ o državama poput Indije, čiji globalni uspon izravno utječe i na naš prostor. Ako Hrvatska ne bude imala inicijativu, drugi će iskoristiti te prilike umjesto nas. MOST pozdravlja sve korake koji vode jačanju odnosa, ali Hrvatska mora prestati biti promatrač geopolitičkog raspleta situacije. Posjet indijskog premijera bio bi važan iskorak, no bez hrvatske proaktivnosti takva prilika može ostati neiskorištena.

NACIONAL: Ako govorimo o prometnom koridoru koji Hrvatska može ponuditi Indiji, možete li rasvijetliti na koji je način Hrvatska uključena u glavne željezničke i cestovne pravce u Europi, posebice u kontekstu TEN-T mreže i strateške mreže brzih željezničkih pruga (High-Speed Rail Backbone)?  Jesmo li dio tih pravaca ili smo isključeni i zašto?

Hrvatska je službeno integrirana u europsku prometnu mrežu kroz nekoliko ključnih TEN-T koridora, uključujući Mediteranski koridor i koridor Rajna – Dunav, a nedavno je prema Uredbi (EU) 2024/1679 uključena i u proširene koridore Zapadni Balkan – Istočni Mediteran te Baltičko more – Jadransko more. Ipak, unatoč toj formalnoj integraciji, Hrvatska ostaje marginalizirana u strateškoj mreži brzih željezničkih pruga (High-Speed Rail Backbone), što znači da neće imati pruge s brzinama većim od 250 km/h do 2040. godine. Ovaj strateški propust stvara višestruke i dugoročne štete za hrvatsko gospodarstvo i prometnu konkurentnost. Za razliku od Poljske, Češke i Mađarske, koje agresivno razvijaju infrastrukturu za vlakove velikih brzina, Hrvatska je već gotovo desetljeće zarobljena u modernizaciji zastarjelih pruga s maksimalnom brzinom do 160 km/h. To rezultira znatno sporijim i manje učinkovitih transportnim tokovima roba i putnika, otežava regionalnu povezanost i smanjuje privlačnost Hrvatske kao logističkog i investicijskog čvorišta. Dugoročno, ovaj zastoj smanjuje mogućnosti ekonomske integracije Hrvatske u EU i njen geostrateški značaj, posebno u kontekstu rastuće europske orijentacije na brze i digitalizirane prometne koridore. Bez političke volje, Hrvatska riskira daljnju marginalizaciju, gubitak investicija i propustiti ključne razvojne prilike u sljedećim desetljećima. U kontekstu strateškog pozicioniranja Hrvatske unutar šire europske i globalne infrastrukturalne vizije – osobito u svjetlu inicijativa poput IMEC-a trenutačni pristup hrvatske Vlade ulaganjima u željeznicu predstavlja ozbiljnu stratešku slabost. To je propust koji ima i prometne i geopolitičke posljedice.

NACIONAL: Prema ne tako davno objavljenoj karti europskih pravaca brzih vlakova (High-Speed Rail Backbone) do 2040. godine vidljivo je da je Hrvatska u potpunosti isključena iz tih pravaca. Zbog čega je tako i može li to biti prepreka budućoj suradnji Hrvatske i Indije u sektoru prometa, ali i prepreka hrvatskoj integraciji u globalne strateške koridore poput IMEC-a (India-Middle East-Europe Economic Corridor)?

Hrvatska nije uključena u planiranu jezgru brzih željezničkih pruga prvenstveno zbog kombinacije unutarnjih i vanjskih faktora. Unutarnji problemi uključuju desetljeća zanemarivanja željezničke infrastrukture, nepostojanje jasnih dugoročnih nacionalnih strategija i slabije upravljanje projektima, što rezultira neučinkovitim investicijama i kašnjenjima. Istovremeno, EU trenutno daje prioritet razvoju sjevernih prometnih koridora poput Rail Baltice, koji dobivaju znatna financijska sredstva. Analiza Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM) pokazuje da je tranzit na relaciji Rijeka–Koprivnica u prosjeku dvostruko sporiji od planiranog zbog zastarjele infrastrukture, tehničkih zahtjeva, neusklađenih radova i loše koordinacije između upravitelja i prijevoznika. To jasno ukazuje na hitnu potrebu za modernizacijom i boljim upravljanjem. Kao članica Inicijative triju mora, Hrvatska dijeli strateške interese sa zemljama Baltika i Poljskom, što pruža mogućnost zajedničkog lobiranja i osiguravanja većih financijskih sredstava za razvoj prometne infrastrukture. Vizija brze pruge brzine do 250 km/h na osi Rijeka – Zagreb – Budimpešta (Rail Panonica), bila bi ključni infrastrukturni iskorak koji bi povezao Jadran s srednjoeuropskim koridorima i ojačao Hrvatsku kao strateški prometni čvor.

‘Hrvatska mora prestati biti promatrač geopolitičkog raspleta situacije. Posjet indijskog premijera bio bi važan iskorak, no bez hrvatske proaktivnosti takva prilika može ostati neiskorištena’

NACIONAL:  Je li Europa spremna prihvatiti Hrvatsku kao novi važan prometni pravac prema unutrašnjosti Europe? Ima li otpora tom projektu?

Europska unija i dalje infrastrukturu dominantno usmjerava prema sjeveru kontinenta, gdje projekti poput Rail Baltice, koji povezuje Baltičke zemlje s Poljskom, te Fehmarnbelt tunela, vrijedan oko sedam milijardi eura, dobivaju snažnu političku i financijsku podršku kroz program Connecting Europe Facility (CEF). Ovi prioriteti odražavaju stvarnu moć i strateške interese država poput Njemačke, Nizozemske i Danske, koje žele očuvati kontrolu nad ključnim europskim prometnim pravcima i lukama poput Rotterdama i Hamburga. Takav fokus, iako ne nužno namjeran kao blokada, jasno pokazuje izazove s kojima se suočava jugoistočni dio Europe, uključujući Hrvatsku. Jugoistok kontinenta, unatoč svojem strateškom položaju, ostaje u drugom planu kad je riječ o pristupu sredstvima i prioritetima unutar EU-ovih infrastrukturnih politika. Iako inicijative poput ITI donose značajne pomake u razvoju željezničke i energetske mreže, njihova financijska i politička snaga nije na razini onih sjevernih ili zapadnoeuropskih projekata. Hrvatska, zbog svog geografskog položaja kao prirodnog čvorišta između Mediterana, srednje i jugoistočne Europe, ima iznimnu priliku postati ključna logistička i energetska točka za cijeli kontinent. No to neće biti moguće bez proaktivne i strateške politike — kako unutar EU, tako i kroz partnerstva s globalnim akterima poput SAD-a i Indije. Ako Europska unija želi ostati vjerodostojan savez jednakih članica, nužno je da promijeni dosadašnje obrasce i osigura trajnu, sustavnu i pravednu podršku za razvoj juga i istoka kontinenta kroz konkretna financijska ulaganja i strateške inicijative koje će biti prepoznate i poštovane.

NACIONAL:  Obzirom da je SAD kao jedan od inicijatora osnivanja Inicijative tri mora, zainteresiran za poticanje američkih geostrateških interesa u ovom dijelu Europe, kako Washington gleda na intenziviranje prisustva Indije u Europi?

SAD vrlo pozitivno gleda na jačanje prisutnosti Indije u Europi, uključujući Jadran, kao dio šire strategije diversifikacije partnerstava radi suprotstavljanja kineskom i ruskom utjecaju. Indija se smatra ključnim saveznikom u Indo-Pacific regiji, a jačanje njezine uloge u Europi doprinosi strateškoj ravnoteži i jačanju zajedničkih vrijednosti poput demokracije, sigurnosti i ekonomskog razvoja. Hrvatska, kao punopravna članica NATO-a od 2009. godine, kontinuirano potvrđuje svoju pouzdanost kroz suradnju i zajedničke vojne vježbe s partnerima poput SAD-a, Njemačke i Francuske te sudjelovanjem u međunarodnim misijama. Indija, iako nije član NATO-a, surađuje s Quad grupom (SAD, Japan, Australija) i redovito održava vojne vježbe s američkim snagama, koje su i Hrvatskoj strateški saveznici. U Hrvatskoj i Indiji postoji konsenzus da vojska mora biti aktivno uključena u regionalne i globalne operacije, a ne izolirana; obje imaju iskustvo obuke temeljene na stvarnim borbenim uvjetima, što ih razlikuje od nekih vojski koje više naglašavaju ceremonijalni karakter. Inače kad smo kod obrane i sigurnosti, malo tko zna da nas s Indijom, uz trgovinu i politiku, povezuje i jedno posebno poglavlje međunarodne sigurnosti. Naime, 18. listopada 2005. Ujedinjeni narodi imenovali su hrvatskog generala Dragutina Repenca za zapovjednika mirovne misije UN-a između Indije i Pakistana (UNMOGIP). To imenovanje smatralo se jednim od ključnih trenutaka u jačanju međunarodnog ugleda naše zemlje i otvorilo je vrata za daljnje diplomatske uspjehe, uključujući i izbor Hrvatske za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a 2008.–2009. godine, odnosno punopravnu članicu NATO saveza 2009. godine. Na to pozitivno gledaju ne samo SAD i Indija, već i cijela međunarodna zajednica.

‘Ako Europska unija želi ostati vjerodostojan savez jednakih članica, nužno je da promijeni dosadašnje obrasce i osigura trajnu i pravednu podršku za razvoj juga i istoka kroz konkretna financijska ulaganja’

NACIONAL: Jadransko je more, jednako kao i Indiji, sve zanimljivije i Rusiji i Kini. Kako SAD gleda na sudjelovanje Hrvatske u Inicijativi 16+1 kojom se Kina ekonomski, ali i strateški nastoji približiti području istočne i jugoistočne Europe? To je pitanje posebno aktualno u trenutku trgovinskog rata između SAD i Kine čije posljedice snažno osjeća i Europa. Može li ta strategija naštetiti Hrvatskoj i njezinom odnosu sa SAD-om?

Hrvatska ne balansira između vrijednosno i strateški nespojivih blokova, već dosljedno razvija odnose unutar savezništava kojima pripada – prije svega Europske unije i NATO-a. Naša vanjska i sigurnosna politika počiva na jasnim demokratskim vrijednostima, vladavini prava i transatlantskoj orijentaciji. S Indijom Hrvatska razvija partnerske odnose – riječ je o najvećoj demokraciji na svijetu, članici G20 i sve važnijem akteru u europskom i jadranskom kontekstu i Hrvatska tu vidi priliku za nove oblike ekonomske, sigurnosne i tehnološke suradnje. Kina ostaje važan trgovinski partner, osobito u kontekstu uvoza, izvoza te logistike i kontejnerskog prometa. Trgovinska razmjena mora se održavati, ali uz strogo poštovanje tržišnih pravila, transparentnosti i sigurnosnih standarda. Hrvatska ne zatvara vrata gospodarskoj suradnji. Naprotiv, primjer Pelješkog mosta, koji je izgrađen od strane kineske tvrtke, ali većinski financiran europskim novcem, pokazuje kako međunarodna suradnja može biti uspješna kada se temelji na jasnim pravilima. Što se tiče kineske inicijative 16+1, format je već neko vrijeme u stagnaciji. Hrvatska igra važnu ulogu unutar Inicijative tri mora gdje upravo želi dodatno učvrstiti svoj važan geopolitički strateški značaj. Dakle, Hrvatska surađuje s cijelim svijetom, i to tamo gdje to ne ugrožava njezinu suverenost, sigurnost i euroatlantske obveze, već pridonosi konkretnom razvoju i dobrobiti građana.

NACIONAL:  Kako, po vašem mišljenju, SAD gleda na Hrvatsku? Washington nam je zamjerio kupnju francuskih Rafalea. Kakvog je to traga ostavilo na međusobne odnose?

Odluka o kupnji francuskih Rafalea nije naišla na odobravanje Washingtona, prvenstveno zato što Hrvatska nije transparentno komunicirala sigurnosni kontekst te nabave unutar NATO saveza. Iako je Rafale tehnički izvrstan borbeni zrakoplov, uvođenje takvih sustava mora biti usklađeno s geopolitičkim realnostima i očekivanjima naših ključnih saveznika, osobito Sjedinjenih Američkih Država. Americi nije sporna sama cijena – milijarda eura nije faktor odlučivanja u njihovoj geopolitičkoj bilanci – no izostanak konzultacija i politički signal koji je ta odluka poslala izazvao je nelagodu. No, ono što baca dodatnu sjenu na čitav proces jest činjenica da su u Međuresornom povjerenstvu za nabavu višenamjenskoga borbenog aviona sjedile osobe s dvojnim državljanstvom – hrvatskim i francuskim. To ozbiljno narušava percepciju nepristranosti i transparentnosti, osobito kod tako osjetljive i skupe strateške odluke. Opravdano se postavlja pitanje jesu li svi kriteriji bili uistinu isključivo stručni i sigurnosni, ili su ulogu igrali i političko-diplomatski odnosi i osobni interesi. Problem nije u avionima, nego u motivima i porukama. Ova nabava, kako se s vremenom pokazalo, nije bila strateški promišljena već politički motivirana – i to osobnim ambicijama premijera Plenkovića. Njegova želja da se pozicionira za visoku funkciju unutar institucija Europske unije igrala je ključnu ulogu. No, nekoliko mjeseci nakon što je Hrvatska nabavila Rafalee, Francuska je iste te zrakoplove prodala Srbiji – koja nije članica NATO-a – što je dodatno kompromitiralo opravdanost odluke. Simbolika je jasna: Hrvatska je napravila strateški potez bez dugoročne sigurnosne koristi, vođena kratkoročnim političkim ciljevima. Na kraju, Plenkovićeve ambicije u Bruxellesu nisu se ostvarile – njegovu sanjanu u Europi poziciju je dobila Kaja Kallas iz Estonije.

NACIONAL:  Što se, po Vašem mišljanju, promijenilo u odnosu SAD-a prema Hrvatskoj nakon dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću? Prijašnje su američke administracije naglašavale partnerstvo između Hrvatske i SAD-a. Je li Trumpova administracija ostala na tom putu?

Dolazak Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika nije suštinski promijenio američki stav prema Hrvatskoj. Trumpova administracija gledala je na Hrvatsku pragmatično – kao na članicu NATO-a koja mora sama osigurati vlastitu obranu. Nije bilo sentimentalnosti, ali je ostao kontinuitet u suradnji. Već od početka, Most je inzistirao na autonomnim kapacitetima Hrvatske, no uz jasnu uklopljenost u zapadnu obrambenu strukturu. Trumpova administracija imala je drukčiji ton prema vodstvu Europske unije, s naglaskom na demokratski deficit, uplitanje u izborne procese i kritiku odnosa EU prema možda najvažnijoj stavci američke demokracije – slobodi govora. Ta je kritika, primjerice, izrečena od potpredsjednika SAD-a Jamesa Davida Vancea na sigurnosnom forumu u Munchenu. U tom smislu, može se govoriti i o stavu prema hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, kojem je tijekom službenog posjeta SAD-u uskraćen sastanak s predsjednikom Zastupničkog doma Mikeom Johnsonom. To je bila snažna politička poruka, iako je Plenković u isto vrijeme dobio priznanje Atlantskog vijeća. Hrvatska nije bila meta kritike; naprotiv, suradnja se ojačala kroz konkretne projekte poput Inicijative tri mora, koju je Trumpova administracija snažno podržala, a Hrvatska je bila jedan od predvodnika.