U Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 18. siječnja će, uz Zagrebačke soliste, nastupiti jedan od najboljih svjetskih gitarista, Kosovar Petrit Çeku. Ovaj glazbenik rođen je 1985. u Prizrenu gdje je stekao prvu glazbenu naobrazbu, a 2002. preselio se u Zagreb, gdje je upisao Muzičku akademiju u klasi Xhevdeta Sahatxhije, a potom u klasi Darka Petrinjaka. Diplomirao je 2008. godine, a od 2009. do 2013. godine usavršavao se kod Manuela Barrueca na konzervatoriju Peabody u Baltimoreu, SAD. Nastupao je diljem Europe i Sjeverne Amerike sa solističkim recitalima te kao solist u pratnji najboljih simfonijskih orkestara.

Nastup Petrita Çekua jedan je u nizu gostovanja europskih glazbenih zvijezda koje tijekom sezone organiziraju Zagrebački solisti. Taj je glazbeni sastav u prošloj godini obilježio 70 godina velikim obljetničkim koncertom u prepunom Lisinskom na kojem je gostovao Julian Rachlin. Izdali su monografiju o prvih sedam desetljeća i u koncertima sezone ugostili mnoge domaće i svjetske zvijezde, imali su turneje po Italiji i Španjolskoj, a posebno se izdvaja nastup u bečkom Musikvereinu. Na početku aktualne 71. sezone gostovala je moldavska violinistica Alexandra Conunova, a nakon rasprodanog Petrita Çekua vrijedi istaknuti i nastupe europskih zvijezda – čelista Marka Coppeya, pijanista Roberta Neumanna te pjevača Jiřía Rajniša. I ove godine, uz gostovanje na domaćim festivalima, Zagrebački solisti odlaze na europsku turneju promovirati hrvatsku kulturu u Italiji, Španjolskoj i Portugalu.

NACIONAL: U Lisinskom ćete 18. siječnja svirati uz Zagrebačke soliste, kakav ste program pripremili?

Iako je po minutaži manje zastupljen, u centru pozornosti bit će Ivan Padovec, gitarski virtuoz i skladatelj koji je rođen i djelovao u Varaždinu početkom 19. stoljeća. Uz njegov Concertino Br. 2, ja sam se primio solo dionice u Schubertovoj prekrasnoj Arpeggione Sonati. Izbor Schuberta nije slučajan – on je, naime, jedan od Padovčevih, a i mojih, omiljenih skladatelja. Intimno naslućujem da ću, tijekom priprema za ovaj koncert u prostorijama Zagrebačkih solista i tijekom koncerta, puno razmišljati o nedavno preminulom Tonku Niniću. Moj prvi nastup uz ovaj ansambl bio je upravo pod vodstvom tog legendarnog violinista i nezaboravan mi je njegov govor koji mi je održao kada sam diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, o misiji i odgovornostima koje imam kao glazbeni umjetnik.

NACIONAL: Volite li svirati koncerte s drugim glazbenicima, koji sviraju druge instrumente, ili vam je draži solo nastup kad ste u fokusu vi i vaša gitara?

Sviranje s drugim glazbenicima poseban je oblik međuljudske komunikacije koji, po mom mišljenju, predstavlja najveću prednost bavljenja glazbom. U tom kontekstu volim postavljati svoju gitaru uz druge instrumente, premda je ona uvijek najtiša u prostoru. Gitara se ne ističe glasnoćom niti trajanjem zvuka, već svojom posebnom aurom, koja donosi ‘’mirise’’ prošlih stoljeća u dvoranu. Solo nastup ima svoje specifične kvalitete. Tu se ističu mogućnosti gitare da s malo nota prizove cijeli orkestar.

NACIONAL: Često svirate u Zagrebu. Bez obzira na to što predajete na Sveučilištu u Grazu i što svirate po cijelom svijetu, Zagreb ostaje baza za vas.

Zagreb je moj dom, stoga u njemu nastupam najmanje jednom godišnje. Međutim, s obzirom na moj međunarodni raspored, koji uključuje i predavanja u Grazu, vrlo malo dana tijekom godine provodim kod kuće.

NACIONAL: Koliko je zagrebačka, hrvatska publika zainteresirana za gitaru i gitarističke koncerte?

Zagrebačka publika ima dugu povijest s gitarom, kakvu imaju rijetki europski gradovi. Naime, spomenuti Ivan Padovec, kao jedan od osnivača Glazbenog zavoda, imao je vrlo uspješne koncerte u Zagrebu. Tu su i braća Fumić koja su djelovala početkom 20. stoljeća. Nedavno smo proslavili 50 godina gitarskog odjela na Muzičkoj akademiji, koji je Darko Petrinjak uzdigao na najvišu svjetsku razinu. Zbog toga Zagreb zna što je dobro sviranje gitare i reagira kada to čuje. Ovo je težak instrument koji zahtijeva posebnu pozornost publike. Ja sam jedan od onih sretnika koji je tu pozornost imao mnogo puta, a to je jedan od najljepših osjećaja za jednog glazbenika izvođača.

‘U klasičnoj glazbi najviše me fascinira notni sustav, stvoren za sva vremena i sve ljude’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Klasična glazba ima publiku, ali gitara je ipak posebna ‘’niša’’, recimo to tako. Jedan ste od najpoznatijih i najboljih gitarista u svijetu, kako netko postane odličan? Mnogi su jako dobri, ali samo je nekolicina onih najboljih. Što mislite, što je potrebno da bi se došlo do faze u kojoj ste vi?

Ovo je multidisciplinarna profesija koja zahtijeva mnoge različite vještine, redovito stavljene na kušnju pred publikom u koncertnim dvoranama. Uz određene predispozicije koje se prepoznaju prilikom upisa u glazbenu školu, potrebno je imati neutaživu strast prema glazbi – onu koja ostaje nepokolebljiva unatoč velikim izazovima na putu. Proces vježbanja jedan je od najvećih izazova. Uz to, natjecanja i slične situacije mogu ugasiti želju za sviranjem kod mnogih, zbog čega mnogi odustaju već u toj fazi. No strast prema glazbi mora biti jača od svih prepreka. Izvođačka praksa također uključuje istraživačke elemente, pa je potreban i intelektualni razvoj glazbenika. To je često teško postići s obzirom na vrijeme koje treba posvetiti instrumentu. Zaključno, rekao bih da recept za uspjeh kao izvođača na gitari, ili bilo kojem drugom instrumentu, ima mnogo sastojaka, no po mom mišljenju ključan je sastojak upravo strast.

NACIONAL: Kada je počela vaša ljubav, vaša strast prema gitari? Jesu li vas roditelji upisali u glazbenu školu pa je na gitari bilo mjesta ili ste baš željeli taj instrument? I tko je najzaslužniji za vaš početak s klasičnom glazbom i gitarom? Je li to bila neka osoba ili neki događaj?

Moji su roditelji, zbog studija, iz Prizrena gdje sam rođen, preselili u Sarajevo. Tijekom studija moj pokojni otac pohađao je satove klasične gitare. On i moj stric bili su entuzijastični gitaristi još od mladosti, pa mu je bilo relativno lako naučiti neka djela Tarrege i Albeniza. Zbog toga sam i ja počeo svirati gitaru vrlo rano te sam s devet godina upisao glazbenu školu, gdje je upravo te godine počeo predavati Luan Sapunxhiu. Važno mi je istaknuti da sam u djetinjstvu i mladosti provodio gotovo cijele dane s gitarom u ruci. To smatram bitnim naglasiti jer mnogim ljudima, pa čak i mladim glazbenicima, nije jasno koliko je vremena potrebno uložiti da bi se postigla određena razina virtuoznosti.

NACIONAL: Sjetite li se tih prvih godina na Kosovu, pa dolaska u Zagreb, kako je to izgledalo, koliko vas je to formiralo?

Usprkos užasnim događajima na Kosovu tijekom 90-ih godina, mogu reći da sam imao lijepo djetinjstvo. Ono što mi se iz današnje perspektive čini fascinantnim jest način na koji je obrazovanje na albanskom jeziku opstalo tijekom tog desetljeća. Naime, 1991. godine, zbog nacionalnosti, bili smo izbačeni iz svih državnih institucija, uključujući i škole. Školu smo pohađali u privatnim zgradama. Moja glazbena škola bila je improvizirana u prostorijama jednog kulturnog društva, u uvjetima koji su bili gotovo nezamislivi – bez infrastrukture, s dva raštimana uspravna klavira na kojima nisu radile sve tipke. Ipak, klase su bile pune, kao da se ništa loše nije događalo izvan tih zidova. Osim inspirativnih satova s Luanom Sapunxhiuom, u toj sam školi stekao vrlo čvrstu bazu znanja iz glazbene teorije, na čemu sam iznimno zahvalan svojim profesoricama Shpresi Bilurdagu i Klodini Kabashi Morini.

U Zagreb sam došao nekoliko godina nakon završetka rata. Taj veliki korak bio je ugodno ‘’amortiziran’’ boravkom u zagrebačkoj obitelji Cernogoraz, koja je dugogodišnji prijatelj moje bake i djeda iz Prizrena. Bez njihove ljubavi, velikodušnosti i njihove karakteristične ekscentričnosti, ne mogu zamisliti svoju integraciju u Zagrebu. S njima sam naučio hrvatski jezik, i to s pretežno zagrebačkim govorom, što je u školi ponekad znalo biti problematično. Na početku nisam razlikovao književni jezik od zagrebačkih izraza, pa možete zamisliti smiješne situacije s profesorima.

NACIONAL: Spomenuli ste da je vježbanje važno, ali i da može biti izazovno. Kako izgleda vaš dan, koliko dnevno vježbate? Pretpostavljam da je to intenzivnije pred nastup.

Najteže je pronaći dovoljno minuta za vježbanje tijekom dana kada putujem. Kao što možete pretpostaviti, većinu dana u godini moram uhvatiti avion, vlak ili provesti sate vozeći se autom. U takvim danima vrijedi zlatno pravilo: bolje pola sata vježbanja nego ništa. U danima kada ne putujem, sati nikada nisu dovoljni za sve što mi je potrebno – samo za održavanje i razvijanje forme i programa treba mi od četiri do pet sati dnevno. Na kraju svake godine zbrajam koliko sam dana proveo kod kuće u Zagrebu. U 2024. godini taj broj iznosi 119 dana, što zapravo i nije tako loše.

NACIONAL: A onda dolazimo do nastupa. Vi ne samo da svirate skladbe iz različitih povijesnih razdoblja, što je zanimljivo, već obrađujete neke od najpoznatijih skladatelja i njihova djela ‘’prerađujete’’ za gitaru. Zašto vam se to sviđa i kako izgleda taj proces? Ne može se svaka glazba samo tako lako obraditi za gitaru, sigurna sam.

Ono što me najviše fascinira u klasičnoj glazbi jest notni sustav – taj način zabilježbe koji je stvoren za sva vremena i sve ljude. Umjesto da ulaze u studio i snime glazbu kako bi se slušala s nosača zvuka, skladatelji iz prošlih stoljeća, zahvaljujući tom izrazito preciznom i jedinstvenom notnom sustavu, bilježili su svoju glazbu na papiru. Na taj su način omogućili da je svi mogu svirati i čuti. Note su također nosači zvuka, ali tipa ‘’uradi sam’’. Tako danas slušamo, primjerice, glazbu Franza Schuberta ne pukom reprodukcijom, već je oživljavamo svaki put iznova, s malim varijacijama koje donosi svaki izvođač, svaka dvorana i svako vremensko razdoblje. Prerada glazbe za drugu instrumentaciju za mene je čin koji pruža novu perspektivu toj glazbi i osvježava način na koji je slušamo. Imao sam veliku sreću surađivati s Valterom Dešpaljem, legendarnim violončelistom i glazbenikom čije majstorstvo dolazi iz jedne druge ere majstora, na njegovim obradama za violončelo i gitaru. U tom sam procesu naučio neizmjerno mnogo o umjetnosti aranžiranja, a to znanje primjenjujem u svakoj svojoj obradi.

NACIONAL: U čemu više uživate, u procesu stvaranja takve nove skladbe ili u izvođenju?

Iskreno, uživam u svakom segmentu svog posla. To, naravno, ne znači da mi je lako. Pripadam možda posljednjoj generaciji koja još uvijek vjeruje da se do velikih rezultata ne može doći s lakoćom. Čini mi se da se to u međuvremenu promijenilo, i neka je. Presretan sam što od prošle sezone, s gitarskim Triom Elogio, imamo svoj mali ciklus koncerata u dvorani Lisinski. Posebno me veseli što na tim koncertima sudjelujem u procesu stvaranja obrada i u izvođenju. Na idućem koncertu sviramo djela Schumanna, Detonija i Čajkovskog, i ne mogu vam opisati koliko me to raduje.

NACIONAL: Bez obzira na veliku popularnost crossovera, niste jedan od klasičnih glazbenika koji se često upušta u takvo sviranje. Možete li se zamisliti kako svirate rock ili rap ili neku takvu glazbu?

Imao sam priliku dotaknuti se tog svijeta i moram priznati da je to prilično zabavno u određenoj mjeri. Primjerice, svirao sam turneju po arenama diljem Europe s jednim simfonijskim orkestrom. Ostali solisti bili su popularni glazbenici poput Suzanne Vega, Bryana Ferryja i drugih. Bilo je lijepo družiti se s njima u backstageu. Ipak, na toj sam turneji, kao solist uz orkestar, svirao dva vrlo lagana djela, prihvatljiva za publiku od 15, 20 tisuća ljudi svake večeri. Takva djela nisu za mene – to je kao da profesionalnog igrača golfa stavite na teren za mini-golf. Jako sam zahvalan na određenoj popularnosti koju imam, koja je zapravo iznimno velika s obzirom na glazbu koju sviram. Ipak, sebe više vidim kao svojevrsnog arhivista, istraživača i čuvara jedne tradicije koja seže nekoliko stoljeća unatrag. Moja je misija oživjeti to rijetko blago, tu zapisanu glazbu, i predstaviti je publici.

NACIONAL: Osim što svirate, vi i predajete. Vaš kolegij se ne zove Gitara, već Komorna glazba. Kako izgleda taj kolegij, u čemu najviše uživate, kakav ste profesor?

Tako je – predajem komornu glazbu koju smatram iznimno važnom disciplinom za razvoj glazbenika. Sviranje s drugim ljudima omogućuje ispravljanje nekih loših navika koje možemo steći tijekom solo sviranja, a istovremeno potiče fleksibilnost koja je također ključna za uspješno solo izvođenje.

NACIONAL: Što učite od vaših studenata, a što oni uče od vas?

Moja predavanja su jednostavno prenošenje znanja koje sam i sam stekao od drugih. Klasična glazba je pomalo poput karatea – mora se prenositi iz generacije u generaciju, ‘’jedan na jedan’’. Zbog toga se često osjećam kao Mr. Miyagi. Vjerojatno će samo dečki iz moje generacije znati na što mislim.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Preda mnom je gomila koncerata, avionskih karata i praznog notnog papira.