Koliko god se to nekome svidjelo ili ne, zapovjednik obrane Škabrnje, najmlađi preživjeli ranjenik i čovjek koji je na patologiji identificirao više od 80 pobijenih sumještana nisu relevantni sugovornici za komentiranje sudske odluke koja se tiče povrede prava na pravično suđenje. Nitko od njih nije pravni stručnjak. Niti je Europski sud za ljudska prava presuđivao o Pozderovoj krivici za ratni zločin.

“Škabrnju šokirala odluka Europskog suda pravde: ‘Ljudima su trgali udove, uši…Oni dobivaju odštete, a naši ništa’ “.

Tako je glasio naslov na više portala nakon što je objavljena vijest da je Europski sud za ljudska prava dosudio Marinku Pozderu, u odsutnosti pravomoćno osuđenom za ratni zločin u Škabrnji, ukupno 6000 eura naknade.

Za nematerijalnu štetu 4000 eura i 2000 eura za troškove postupka u predmetu za povredu prava na pravično suđenje.

U najkraćem, Pozder je, nakon što je u odsutnosti 1998. godine pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 20 godina zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Škabrnji, zatražio obnovu tog postupka 2012. godine, a što je Vrhovni sud pravomoćno odbio.

Europski sud za ljudska prava zaključio je da Pozderu nije pružena mogućnost da ostvari ponovno razmatranje optužbi koje su mu stavljene na teret, na način koji bi potpuno poštovao njegova prava obrane.

Vijest je objavljena prije 13 dana, ali čak i da u međuvremenu nije bilo mnoštvo drugih vijesti koje su zaokupile pozornost hrvatske javnosti teško je vjerovati da bi se netko njome posebno bavio.

Ipak sam odlučio pričekati u nadi da će netko komentirati tu vijest u ispravnom kontekstu.

Ili bar da će netko reagirati zbog načina na koji je ta vijest komentirana u citiranom naslovu.

Pogotovo što niti naslov niti sadržaj iznad kojeg je taj naslov objavljen nije “proizvod” nekog opskurnog portala.

Ali nada je bila uzaludna.

Oni koji su taj naslov prenijeli, zajedno s čitavim originalnim ili prepričanim tekstom, zapravo su preuzeli informaciju koju je na web stranicu postavila redakcija komercijalne TV s nacionalnom frekvencijom – RTL.

A taj tekst je sažetak trominutnog priloga kojim je započela središnja inforamativna emisija tog emitera – rtl.hr/skabrnju-sokirala-odluka-europskog-suda-pravde-ljudima-su-trgali-udove-usioni-dobivaju-odstete-a-nasi-nista/

Voditelj je uvodno korektno izrekao vijest: “Čovjek pravomoćno osuđen za ratne zločine u Škabrnji prema presudi Europskog suda za ljudska prava treba dobiti odštetu zbog nepravičnog suđenja.”

Kad “dobri” ignoriranjem pomažu “lošima” da čine štetu

Potom je nastavila voditeljica: “Mještani Škabrnje, svi redom ratom oštećeni, sada već odmahuju rukom. Pomirili su se kažu da za taj zločin nitko neće odgovarati”.

Čekaj malo! Nitko neće odgovarati za zločin!? Kako sad to?

Potom voditeljica najavljuje prilog s terena u kojem vidimo i čujemo nekoliko stanovnika Škabrnje koji govore o strahotama koje su se u ratu događale u njihovom selu.

Iz jedne od tih izjava “izvučen” je i citat za naslov teksta koji je objavljen na RTL-ovom portalu a potom prenesen i na više drugih.

Na portalu RTL-a do trenutka pisanja ovog teksta prilog nije komentirao nitko od posjetitelja.

Bit će da se svima koji su ga ovdje vidjeli činilo da tu nema ničeg spornog.

A na opskurnim portalima gdje je prenesen (kao i na društvenim mrežama na kojima je dijeljen) taj je tekst s takvim naslovom očekivano “proizveo” mnoštvo huškačkih komentara iz uobičajenog “domoljubnog” repertoara.

Naravno, odluka Europskog suda za ljudska prava u ovom slučaju, kao i u bilo kojem sličnom, niti na koji način ne utječe na pravomoćne odluke sudova u zemljama EU pa tako i u Hrvatskoj.

Nije Europski sud za ljudska prava presudio da Milenko Pozder nije ratni zločinac niti ga je na bilo koji način oslobodio krivnje za ratni zločin zbog kojeg je osuđen.

Nije teško razumjeti Škabrnjane koji će zauvijek biti traumatizirani zbog onoga što su preživjeli.

Zbog toga ne čudi da je u TV prilogu, što je citirano i u tekstu na portalu, ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić imao potrebu reći za Pozdera da je “jedan od zapovjednika koji su u toj Teritorijalnoj obrani, pod okriljem JNA napadali i vršili pokolj u Škabrnji”.

Ratni stradalnici imaju pravo reći što misle, ali to novinari ne smiju zloupotrebljavati

Nema ničeg neobičnog niti u tome da Anđelo Žilić, predstavljen kao “najmlađi stradalnik Škabrnje, koji je bio ranjen kada je imao samo godinu i pol, a teta i stric su ga nakon tri dana kroz polja iznijeli iz opkoljene Škabrnje” kaže da mu je sve to “malo traumatično”.

“Da nam je barem pronaći onaj primarni mir da nam se pruži ta satisfakcija da znamo da su ovi koji su krivi, koji su odgovorni za te stravične zločine da odgovaraju pred licem pravde”, rekao je on.

Ne može se ništa zamjeriti niti Zoranu Ražovu, “hrvatskom branitelju iz Škabrnje koji je na zadarskoj patologiji identificirao većinu od 86 ubijenih sumještana među kojima su mu bili rođaci, ali i baka i djed koje su mrtve konjima vukli po dvorištu” što mu odluka Europskog suda za ljudska prava, kako je rekao, nije razumljiva.

To je čovjek čija je izjava citirana u naslovu “Škabrnju šokirala odluka Europskog suda pravde: ‘Ljudima su trgali udove, uši…Oni dobivaju odštete, a naši ništa.’ ”

Marko Miljanić, Anđelko Žilić i Zoran Ražov, kao i svi drugi Škabrnjani koji su preživjeli tamošnji pokolj, imaju pravo misliti o Milenku Pozderu što god hoće i biti ljuti zbog toga što mu je Europski za ljudska prava dosudio odšetu.

I imaju pravo javno reći što misle.

Ali novinari, ako njihove izjave smatraju relevantnima za temu, imaju obvezu staviti ih u ispravan kontekst.

Ili ih uopće ne koristiti.

Jer, koliko god se to nekome svidjelo ili ne, zapovjednik obrane Škabrnje, najmlađi preživjeli ranjenik i čovjek koji je na patologiji identificirao više od 80 pobijenih sumještana nisu relevantni sugovornici za komentiranje sudske odluke koja se tiče povredu prava na pravično suđenje.

Nitko od njih nije pravni stručnjak.

Niti je Europski sud za ljudska prava presuđivao o Pozderovoj krivici za ratni zločin a niti o pravomoćnoj presudi.

Nemojmo se čuditi “smeću” u “kanalizacijskim” medijima i na društvenim mrežama

Otkad se to za komentar o pravnim temama u ozbiljnim medijima pitaju ljudi koji o tome ništa ne znaju?

U normalnom svijetu – nikada nije i nikada neće.

U Hrvatskoj – od ’91.

Uz to, u ovom slučaju su ratni stradalnici zloupotrebljeni i na njihovu štetu.

Jer su novinarskim/uredničkim kršenjem temeljnih profesionalnih načela stavljeni u poziciju da u medijskom istupu svakom razboritom izgledaju kao da su zalutali u pogrešan prilog.

Onaj kojemu je, podsjetimo se, bio povod presuda Europskog suda za ljudska prava da Marinku Pozderu, u odsutnosti pravomoćno osuđenom za ratni zločin u Škabrnji, Republika Hrvatska za povredu prava na pravično suđenje mora isplatiti 6000 eura.

Prilog koji bi se onda valjda trebao baviti objašnjavanjem o čemu se tu točno radi i zbog čega se tako nešto Hrvatskoj zbog odluka ovdašnjih sudova ne događa prvi put.

A ne populističkim “domoljubnim” dodvoravanjem onoj publici koja još “živi” u ratu.

Znam, znam… teško bi takvom prilogu bilo pronaći naslov koji bi po senzacionalističkom naboju bio bar “do koljena” onome o trganju ljudskih udova i ušiju.

Sve dok novinarski uratci poput onoga kojim sam se bavio u ovom tekstu budu prolazili uz potpuno ignoriranje i novinarska struke i svih koji bi trebali znati kakvu štetu oni čine – čuđenju nema mjesta.

Još se manje treba čuditi tome što u takvoj situaciji ima toliko “smeća” u “kanalizacijskim” medijima i na društvenim mrežama.

I tome što smo taoci onih koji, što namjerno što svojim neodgovornim ponašanjem, još uvijek potpiruju ratnu vatru.