Ljudi polaze od sebe i normalno je da pitaju, da raspravljaju o meni. Svatko ima svoj životni put. Moj je životni put obilježen ovim klubom i ovim bojama. Dijete sam oca povjerenika, odrastao u Imotskom, došao s 13 godina u barake Hitrec Kacijan škole, tu sam živio dvije godine podno ovog juniorskog terena s bratom i ostalim talentiranim klincima iz regije, počeo je Zvonimir Boban intervju za klupske stranice. 

– S 15 i pol bio sam priključen prvoj momčadi, sa 16 sam počeo igrati, s 18 sam kod našeg predragog Ćire Blaževića, našeg i mog vječnog prvog trenera, postao kapetan Dinama. Cijeli moj život obilježio je ovaj klub i nakon svih tih putešestvija i mojih lutanja po svijetu, gdje sam se davao Fifi, Uefi i drugom klubu koji volim, jasno ne kao Dinamo, AC Milanu neki kraći period, bila je želja doći i živjeti moj klub. Iz te perspektive mogu samo reći da sam presretan i počašćen dati mom klubu.

– Nadam se da će biti dobro, da ću napraviti dobre stvari. Hvala Bogu, ja tu nisam sam, nadam se da će biti zadovoljni našim radom i mojim osobno. Što god da se dogodi i što god bilo, nemam problem s tim. Jasno mi je da je ovo velika vjetrometina, nogomet je vjetrometina, ovo je delikatna pozicija i svjestan sam javnosti. Sve što mi bude bit će mi s mojim klubom i narodom.

Koliko je garnitura ljudi iz Dinamova proljeća utjecala na vaš povratak u klub?

– U potpunosti. Bez takvog pokreta mi ne bismo imali ovaj Dinamo. Pravi narodni, gradski, zagrebački, hrvatski. Dinamovski Dinamo. To je povijesni moment koji se više nikad neće ponoviti. To je nešto što je toliko veliko i bitno za sve nas da uopće nismo toga svjesni. Vrlo brzo smo i to zaboravili, potrošili smo možda i neku ljubav i neki respekt za te ljude nepotrebno.

– Bad Blue Boysi, Velimir Zajec i proljećari, kako ih zovem, napravili su nešto za što doživotno moramo biti zahvalni. S tim ljudima radim sjajno, za Velimira Zajeca vezan sam osobno već skoro 35 godina, više, star sam, haha. Vjerojatno 39. Velimir Zajec, kad je meni bilo najteže u životu i mojoj obitelji, bio nam je najbliži prijatelj. On će zauvijek ostati na jedan drugačiji način u mom srcu. Sretan sam što su me pozvali da radim za naš klub.

Kako gledate na konstataciju se izgubio dojam da Dinamo dovodi igrače, nego da ih dovodi Boban?

– Malo žalosno. Dinamo je prevelika institucija da ga se personalizira s bilo kim. Jasno, i sa mnom. Jako mi je žao, djeluje mi i pomalo nepismeno. Ne želim vrijeđati ljude, vjerojatno nemaju namjeru, ali na neki način to nesvjesno i jesu u tom momentu. Ja sam samo jedan od onih koji radi i voli Dinamo. Imam ozbiljnu poziciju, jako sam je svjestan, sve pet, ali tu staje priča.

– Dinamo je Dinamo. Nadam se da će se taj narativ promijeniti, da će se ta retorika promijeniti, pa i na kulturu onih koji su dovoljno nekulturni pa to ne shvaćaju. Nekad je i meni pun k… Zvone Bobana, iskreno da vam kažem. Nastojao sam šutjeti i raditi, sad je red da se povuče neka crta, da se kaže što se malo napravilo, koliko smo zadovoljni i nezadovoljni našim radom. Na kraju krajeva, odlučivat će vrijeme i rezultati, kao i uvijek u nogometu.

Kako izgleda proces donošenja odluka u Dinamu?

– Generalno, jako je dobra atmosfera u klubu i radu. Imam iznimno korektne i dobre odnose s izvršnim odborom. Oni su uključeni u sve procese upravljanja klubom, moraju i biti. To je red, to je tijelo koje nadgleda naš rad, rad uprave. Mi smo odgovorni tom tijelu. Nisam htio da mi se miješaju u dnevnu operativu niti to rade. Ljudi s puno podrške i nada gledaju na sav taj rad, kao i svi mi. Jako je puno promjena, ali smo u dosta brzom roku došli do nekakve dobre energije unutar kluba, između svih tih tijela, između nas. Najviše sam se okupirao u sportskom i nogometnom dijelu.

– Morali smo, nažalost, mijenjati puno toga. Nadam se, na radost, dobro promijenili. Vidjet ćemo, to će vrijeme pokazati. Proces uzimanja igrača, što ljude najviše zanima, je da skauting provjeri igrača koji je na neki način na našem radaru. Svatko donese svoje mišljenje. Svatko napravi svoj report, tamo je pet ljudi plus još Goran Vlaović i Albert Capellas, naš direktor nogometa i novi šef akademije.

– Onda bismo sjeli i, otkad je došao, i Mario Kovačević, i gledali satima i satima. Svi zajedno bismo raspravljali je li to to i kako vidimo tog igrača unutar nove taktike, nove formacije, može li uopće odjenuti dres Dinama, ima li dovoljno klase i hrabrosti za Dinamo, brzine i agresivnosti za neke pozicije, tehnike… Do najminucioznijeg, najmanjeg detalja smo pregledavali, nadamo se da smo dobro odlučili. Jasno da ima i boljih igrača na svijetu, ali ovi naši su sada najbolji.

– Razumijem ljude koji kažu da trebaju biti pojačanja i tu ljudi su u pravu. Ne moraju biti pojačanja, vjerujemo da smo uzeli dobre igrače za koje će se pokazati da moraju igrati dobro za Dinamo i da mogu biti vrhunski igrači za naš klub. Ali ljudi koji kažu “neka dokažu da su pojačanja” su u pravu. Nekad kažu “Dinamo je doveo pojačanje”. Još je nepoznato koliko će ti igrači dati, nadam se da će dati puno.

Kojim ste se kriterijima vodili kod izbora Kovačevića za trenera?

– Kad se gleda kurikulum, lako se shvati zašto je danas trener Dinama. Rijetki su ljudi s takvim stalnim kontinuiranim uspjesima gdje njihove momčadi igraju jako dobar, agresivan i napadački nogomet, hrabar, va banque. To je sve što Mario Kovačević već godinama radi. Ljudi ne znaju i sve pet, ali nekad prije nekakvih kritika ili prosuda, osuda trebalo bi pogledati što je taj čovjek radio u životu pa bi se vidjelo da je iz četvrte lige ušao u treću, pa da je pet puta pobijedio u trećoj da bi ušao u drugu. To je senzacionalan uspjeh. Uvijek igrajući dominantan nogomet, napadački.

– Pet puta ući u ligu gdje je jako teško, gdje ljudi rade pa ti dolaze igrati, gdje je teško isplaćivati plaće, držati tako momčad u kontinuitetu, različitih pet momčadi ili generacija je fenomenalan uspjeh. Onda je otišao u Varaždin, u drugu ligu, pa je od predzadnjeg mjesta došao na drugo, jedva ga je držala na distanci Gorica koja je ušla u prvu ligu. Godinu dana nakon toga je ušao u prvu ligu s Varaždinom, igrao fenomenalan nogomet do bolesti. Pobijedio je, hvala Bogu, i tu bolest. Vratio se u Slaven Belupo koji je nakon četiri-pet kola imao jedan bod i bio u teškoj drami, na instant način ga je podigao, vratio među žive, završio na sredini tablice, skoro u Europi u finalu Kupa. To su reference za Marija Kovačevića.

Koliko ste zadovoljni pripremama?

– Vidio sam fenomenalnih priprema i očajnih sezona i očajnih priprema i fenomenalnih sezona po pitanju rezultata u nekim utakmicama. Niti brinem niti se veselim ovim rezultatima, gledam ono naprijed. Nitko nema čarobni štapić, ni Mario Kovačević ni ja. Neko vrijeme mora proći, ne možemo ga pogurati ni kupiti. Puno je novih igrača, to je prava revolucija koja se dogodila. Nažalost, morala se dogoditi, tako da ćemo neko vrijeme sigurno imati neke probleme. Nadam se da će Mario to uspjeti posložiti što brže, da će igrači dati sve od sebe da nogomet bude logičan, da se osjete, kako se kaže u žargonu, što bolje i da igraju što koordiniraniji i bolji rezultatima. Ako bi rezultat od početka bio dobar, jasno da bi to olakšalo proces.

Koliko je teška bile odluka o odlascima nekih igrača?

– Jako teška. Nadao sam se mirnijoj revoluciji, znao sam da strašno puno igrača, barem osobno, nije za Dinamo. Ali ta je generacija iznimno kvalitetnih igrača, koji su obilježili zadnjih nekoliko godina, koji su zadužili Dinamo. U zadnje dvije godine je to izgledalo umornije i sporije, bez prave motivacije, i to je jasno. Opet se nadaš da ih možeš ponovno motivirati da mogu povesti klub u novu priču i da taj prijelaz bude mekši, što je uvijek bolje.

– Nažalost, dogodilo se i zbog odluka igrača koje respektiram, da krenu drugim putem. Sa svima smo na elegantan način našli rješenje, sporazumno raskinuli ugovore i želimo im sve najbolje na svijetu za ono što su dali i za ono što mogu dati. I zbog Dinama, i zbog Hrvatske, i zbog njih samih. Ali mi moramo ići dalje, Dinamo je puno puta ostajao i bez većih igrača i ostao je Dinamo. Dinamo će preživjeti sve, mi ćemo svi otići i odlazimo.