Hrvatska je nepotrebno izgubila – a mađarski MOL istovremeno vrlo jednostavno dobio – više milijuna dolara bespotrebno zaračunatih kamata koje će biti naplaćene u korist MOL-a iz državnog proračuna – i to zato što Plenković nije poslušao pravne stručnjake

Ponajprije, a moguće i isključivo zbog pogrešne procjene i kaprica premijera Andreja Plenkovića, po čijem nalogu se pune tri godine nije platila odšteta mađarskom MOL-u na osnovu odluke Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), odnosno arbitraže u Washingtonu koju je Hrvatska u jednom dijelu izgubila zato što nije ispoštovala ugovor iz 2009. godine o preuzimanju plinskog biznisa od Ine, Hrvatska je nepotrebno izgubila – a mađarska kompanija istovremeno vrlo jednostavno dobila – više milijuna dolara bespotrebno zaračunatih kamata koje će biti naplaćene u korist MOL-a iz državnog proračuna.

Ovu činjenicu prošlog tjedna i službeno je potvrdio američki savezni sud u Washingtonu koji je odbio zahtjev Hrvatske da odbaci nalog MOL-a za provođenje odluke arbitraže iz 2022. godine, kada je presudom naloženo Hrvatskoj da ovoj kompaniji plati oko 183,94 milijuna dolara uz visoke troškove i goleme zatezne kamate, koje je u ovom trenutku nemoguće ukupno izračunati.

Plenkovićeva vlada od tog trenutka u državni proračun uvrštava stavku isplate po ovoj arbitražnoj presudi, ali to ne izvršava obveze, nego ih prebacuje iz godine u godinu usprkos jasnim upozorenjima da se time čini izravna šteta državi.

Takav stav još prije više od godinu dana zauzeli su pravni i pravosudni autoriteti: sva četiri pravna fakulteta u Hrvatskoj, od kojih je Vlada zatražila mišljenje, redom su navela da na tražbinu MOL-a teku kamate i da to dovodi do povećanih troškova za državu, odnosno da se ‘’čini oportunim podmiriti rashode po pravorijeku dragovoljno i u što kraćem roku’’. Potom je i Državno odvjetništvo zauzelo stav da je pravorijek ICSID-a ‘’konačna presuda koju se u postupku ovrhe ne može preispitivati niti po jednoj osnovi, pa čak niti po osnovi povrede javnog poretka’’.

‘’Posljedica nepostupanja mogla bi biti prisilno izvršenje Pravorijeka na imovini Republike Hrvatske u bilo kojoj državi u kojoj Republika Hrvatska ima imovinu koja se koristi u trgovačke svrhe, što bi dovelo do daljnjih troškova i obveze plaćanja kamata nakon donošenja Pravorijeka’’, napisali su u DORH-u, što je otkriveno u nalazu Državne revizije za 2023. godinu.

Plenkovićeva vlada pune tri godine nije platila odštetu mađarskom MOL-u na osnovu odluke arbitraže u Washingtonu – svake godine u državni proračun uvrštava stavku isplate po ovoj arbitražnoj presudi, ali ju ne isplaćuje. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

Unatoč tome, Plenković i njegova vlada ovaj su postupak svejedno i dalje razvlačili te tako Hrvatsku doveli u krajnje neugodnu situaciju, koju je jedan upućeni izvor prošle jeseni vrlo plastično opisao za Nacional:

‘’Plenković riskira jer je i dalje uvjeren da će pronaći način kako poništiti pravomoćnu arbitražnu odluku, a to u ovom trenutku nije izgledno. Puno realniji scenarij je taj da će zbog neisplate odštete Mađarima država na koncu platiti puno više nego što je trebala; svakog jutra kada se premijer probudi, obveze Republike Hrvatske veće su za nekoliko desetaka tisuća eura’’, rekao je taj izvor.

Prošlotjedni novi poraz Hrvatske pred saveznim sudom u SAD-u, koji je naložio da se MOL-u plati presuđeni iznos, u hrvatskim je medijima s izuzetkom Večernjeg lista prošao potpuno nezapaženo. Ni Vlada se nije oglasila, pa je zasad nemoguće procijeniti hoće li provesti odluku američkog suda ili pokušati pronaći novi način za poništenje postupka, u čemu je dosad uglavnom spektakularno gubila.

Postupak okončan prošlog tjedna u Washingtonu dovršetak je druge arbitraže između Hrvatske i MOL-a. Prvu je u Ženevi pred Komisijom Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) krajem 2016. pokrenula, a potom i izgubila Hrvatska, dok je ovu drugu u Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) pokrenuo MOL tvrdeći da Hrvatska nije poštovala obveze iz glavnog ugovora o plinskom poslovanju. Tražio je odštetu od gotovo milijardu dolara, no presuđeno mu je oko 18 posto tog iznosa – što su obje strane proglasile svojom djelomičnom pobjedom.

Sva četiri pravna fakulteta u Hrvatskoj, od kojih je Vlada zatražila mišljenje, redom su navela da na tražbinu MOL-a teku kamate i da treba u što kraćem roku podmiriti rashode po pravorijeku

U hrvatskom slučaju, bizarno je što se taj samo nominalno djelomični uspjeh uporno izbjegava staviti u puni kontekst vremena u kojem je taj spor nastao. Radi se o politički i za Plenkovića krajnje simboličkom sporu, jer je upravo zbog insistiranja Tomislava Karamarka, njegova prethodnika na čelu HDZ-a, bivša administracija predvođena tom strankom bila pod pritiskom da se nekritički popušta MOL-u zbog procjene da bi u tom arbitražnom sporu Hrvatska mogla izgubiti više milijardi dolara. To je bilo ishodište koje je zbog kasnije sukoba interesa Karamarkove supruge uslijed suradnje s MOL-om trasiralo put Karamarku do političkog pada vlade njegova premijera Tihomira Oreškovića i političkog uzleta Andreja Plenkovića. A sukob oko plinskog biznisa Vlade s MOL-om zapravo je nastao zbog vođenja socijalne politike pristupačnom cijenom plina. Pa u tom kontekstu gubitak arbitražnog spora treba sagledavati zapravo kao malu cijenu koju država naknadno mora platiti MOL-u zbog toga što je godinama omogućavala hrvatskim građanima pristupačnije cijene plina. U tom kontekstu više energetskih stručnjaka s kojima je Nacional razgovarao smatra da je dosuđeni iznos MOL-u država naprosto trebala smjesta platiti i izbjeći bilo kakve dodatne kamate.

Plenkovićevo kockanje u prethodnim godinama, koje će državu izvjesno stajati nekoliko desetaka tisuća eura doslovno na dnevnoj bazi, kada bi se promatralo izdvojeno iz konteksta, teoretski se moglo proglasiti razumnim potezom jer bi država doista trebala iskoristiti sve moguće pravne alate i mogućnosti kako bi osporila odluku koja je za nju nepovoljna.

No kada se to stavi u kontekst višegodišnjeg krajnje snishodljivog odnosa njega i njegove vlade prema mađarskom MOL-u, dobiva se znatno drugačija dimenzija. Mađarska tvrtka je, naime, protiv Hrvatske dosad pokrenula čak četiri arbitražna postupka i u svakome od njih pozvala se na Ugovor o energetskoj povelji (ECT) potpisan 1994., koji je stupio na snagu četiri godine kasnije. Iz tog ugovora dosad su istupile i Europska unija i niz drugih država poput Velike Britanije, Njemačke, Španjolske, Poljske i Italije, pa čak i Luksemburga, no Andrej Plenković uporno odbija poduzeti isti korak i tako zaštititi hrvatske interese te umjesto toga de facto omogućava MOL-u – a i mađarskoj državi koja stoji iza njega – pokretanje novih i novih arbitražnih postupaka.

U kuloarima se već više mjeseci tvrdi da bi se tim potezom moguće narušila dinamika ulaska Hrvatske u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), što se predstavlja kao glavni nacionalni strateški cilj u idućem razdoblju, dok drugi izvori tvrde da Plenkoviću naprosto nije u osobnom interesu otvarati nove frontove u međunarodnim odnosima jer je i dalje zainteresiran za gradnju karijere upravo na međunarodnom planu.

Postupak okončan prošlog tjedna u Washingtonu dovršetak je druge arbitraže između Hrvatske i MOL-a čiji je glavni čovjek Zsolt Hernádi osuđen u Hrvatskoj s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Treći izvori, pak, njegovo neuobičajeno benevolentno postupanje prema MOL-u naprosto proglašavaju pogodovanjem, što se pokazuje kao konstanta više prethodnih HDZ-ovih vlada. ‘’S jedne strane ne plaća dosuđenu odštetu i pušta da se skupljaju goleme kamate, a s druge strane ne izvodi Hrvatsku iz te energetske povelje i omogućava da nas Mađari tuže kad god hoće, što su upravo nedavno učinili kada su pokrenuli postupak zbog toga što je Vlada odredila da u energetskoj krizi Ina u određenom kraćem periodu sav domaći plin mora prodavati HEP-u po reguliranoj cijeni. Što bi to trebalo biti nego pogodovanje?’’ čudio se jedan od sugovornika Nacionala u studenome prošle godine.

Ugovor o energetskoj povelji je po završetku Hladnog rata usvojilo pedesetak država kako bi se olakšala energetska suradnja sa zemljama istočne Europe i bivšeg SSSR-a štiteći međunarodna ulaganja u tom sektoru. Kako bi se poboljšala sigurnost opskrbe, sporazum obvezuje svaku stranu da olakša tranzit energetskih proizvoda bez razlike i određuje stroge procedure za rješenje sporova između država i država i tvrtki. Europski parlament u travnju prošle godine izglasao je izlazak EU-a iz sporazuma, što je poduprlo i Vijeće EU-a: ocijenjeno je da ugovor više nije u skladu s Pariškim sporazumom i ambicijama energetske tranzicije, odnosno da, kako je neslužbeno pojašnjeno, previše pogoduje investicijama u fosilna goriva. Protiv te energetske povelje izjasnio se UN-ov sud UNCITRAL, a potom i Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC). Na koncu ju je napustilo više najvećih europskih država i gospodarstava. Hrvatska nije, a to je jedan od ključnih argumenata za prošlotjedni novi gubitak spora u SAD-u.

Kako je objavio Večernji list, sudac Amir Ali s Okružnog suda u Washingtonu pregledao je hrvatske argumente i redom ih odbacio. U tekstu presude vidi se da je Hrvatska u prvom argumentu povukla pitanje ‘’suverenog imuniteta’’. Taj pojam funkcionira kao pravni štit i, pojednostavljeno, znači da se stranim državama ne može suditi na američkim sudovima. No američki zakon predviđa iznimke, a ključna je ta da se strana država odriče tog imuniteta ako u ugovoru pristane na arbitražu. I Hrvatska i Mađarska potpisale su Ugovor o energetskoj povelji (ECT) koji govori o pravednom tretmanu energetskih investitora preko granica te uključuje klauzulu koja kaže da se zemlje potpisnice slažu s međunarodnom arbitražom ako se među njima pojavi neki spor. Hrvatska je dodatno ojačala argumentaciju tvrdnjom da je članica EU-a, a zakoni EU-a ne dopuštaju arbitražu, no sudac je brzo odbacio cijeli prvi argument kazavši kako je baš isto pitanje već odlučeno u drugom slučaju: tvrtke NextEra protiv Španjolske. U tom je slučaju sud rekao: ‘’ECT je važeći arbitražni sporazum. To je dovoljno da suvereni imunitet ovdje ne vrijedi.’’ Isto pravilo vrijedi i za Hrvatsku. Budući da je pristala arbitrirati kroz ECT, ne može se skrivati iza imuniteta sad kad je izgubila, zaključeno je, a prenio je Večernji list. U daljnjim argumentima hrvatski pravni zastupnici pokušali su osporiti nadležnost američkog suda, potom i presudu ICSID-a koja je navodno prekršila europsko pravo, a naveli su i neke postupke vođene pred europskim sudovima koji su trebali dokazati da ni sporovi unutar EU-a prema ECT-u nisu valjani. No američki sudac nije se složio s hrvatskim argumentima kazavši da prema zakonu SAD-a ne predstavlja temelj za odbijanje izvršenja presude. ‘’Sudovi u SAD-u moraju provoditi odluke ICSID-a prema ugovoru i statutu SAD-a’’, stoji u najnovijoj presudi iz Washingtona.

‘Plenković riskira jer je i dalje uvjeren da će pronaći način kako poništiti pravomoćnu arbitražnu odluku, a to u ovom trenutku nije izgledno’, upozorio je upućeni Nacionalov izvor još prošle jeseni

U Plenkovićevoj vladi po svemu sudeći nadali su se da će uspjeti poništiti već donesene arbitražne pravorijeke i za to se u SAD-u vodio još jedan značajan postupak: Hrvatska se, naime, po pisanju portala Telegram prije gotovo dvije godine s Europskom komisijom uključila u spor kojim je Španjolska pokušavala na američkim sudovima osporiti plaćanje obeštećenja investitoru Blasket Renewable Investmentsu. Taj je investitor također na osnovu Ugovora o energetskoj povelji dobio spor na ICSID-u protiv Španjolske, ali se nije uspio naplatiti, pa je Španjolska nastojala dokazati da su za takve sporove nadležno pravo i sudovi u Europskoj uniji. Koliko se može vidjeti iz javno dostupnih izvora, Okružni sud SAD-a za Okrug Columbia početkom ove godine počeo je odbijati argumente Španjolske i sve je manje izvjesno da će ona – pa posljedično i Hrvatska – na američkim sudovima uspjeti dokazati tvrdnje da je za ovaj tip sporova važeće isključivo pravo Europske unije.

Posljedično, to znači da će Hrvatska – osim što je skandaloznom privatizacijom Ine izvjesno izgubila stotine milijuna, ako ne i milijarde eura – morati platiti još stotine milijuna eura zbog dodatnih peripetija oko plinskog biznisa u doba HDZ-ova premijera Ive Sanadera.

Njegov nasljednik u stranci i u Vladi Andrej Plenković za nastanak tog problema ne snosi osobnu odgovornost, no sasvim sigurno je odgovoran jer je u njegovu mandatu nepotrebno nagomilano još više desetaka milijuna dolara zateznih kamata. O kolikom iznosu se u konačnici radi, u Vladi po svemu sudeći zasad ni ne pokušavaju izračunati, što proizlazi iz odgovora koje je Ministarstvo gospodarstva Ante Šušnjara u studenome prošle godine uputilo Nacionalu. ‘’Što se tiče kamata, Arbitražni sud odredio je kamatnu stopu LIBOR + 2 % od 1. travnja 2014. do trenutka isplate, a s obzirom na ukidanje LIBOR-a, primjenjivat će se odgovarajuća zamjenska stopa. Iznos akumuliranih kamata raste proporcionalno do trenutka isplate, a točan iznos ovisit će o ishodu postupka. Stavka za moguću isplatu ove odštete u Državnom proračunu bit će planirana u skladu s daljnjim razvojem pravnog procesa, a sredstva će biti osigurana prema zakonskim obvezama i potrebama’’, odgovorili su tada iz Ministarstva gospodarstva.

U međuvremenu je prošlo otprilike 180 dana, a tu brojku treba pomnožiti s dnevnim kamatama od nekoliko desetaka tisuća dolara te se tako dolazi do iznosa koji Hrvatska gubi, a mađarski MOL – indikativno, ponovno u doba jedne HDZ-ove vlade – vrlo jednostavno i lako dobiva.