Pet godina nakon razornog zagrebačkog potresa, Matija Repotočnik, njegova majka i 95-godišnja bolesna baka još uvijek čekaju početak obnove teško oštećene kuće u Maksimiru – i dalje bez jasnog odgovora kad će krenuti radovi.

Kad je u ožujku 2020. potres zatresao Zagreb, obiteljska kuća Matije Repotočnika u ulici Dolčić, u naselju Maksimir, dobila je crvenu naljepnicu i klasifikaciju N1, odnosno N2 – privremeno neuporabljiva. Samo mjesec dana nakon potresa, obitelj je morala iseliti.

“Organizirali smo karavanu za seljenje, morali smo sve uzeti sve iz kuće. To je bilo ponižavajuće. Tko može u jednom trenutku pokupiti cijeli život, dokumente?”, prisjeća se Matija.

Prepreku u obnovi Ministarstvo otkrilo nakon tri godine

Njegova majka, tad još u dobrom zdravstvenom stanju, uspjela je podnijeti zahtjev za obnovu. Slijedila je godina prikupljanja dokumentacije, dopuna, čekanja.

Kad je napokon stigao inženjer, otkriveno je da kuća čini konstrukcijsku cjelinu s objektom na adresi Dolčić 20 – koji je u međuvremenu promijenio vlasnika i za koji nije podnesen zahtjev za obnovu.

Matija i njegova obitelj pet godina čekaju obnovu kuće

“Trebale su im tri godine da otkriju da dvije kuće dijele zajednički zid. I sad čekamo novo stručno mišljenje jer bez toga ne mogu odlučiti hoće li obnova naše kuće utjecati na onu drugu. A u tih pet godina mi živimo kao podstanari”, govori nam Matija.

Nema odgovora kad će obnova početi

Tek tri godine nakon potresa, Ministarstvo je otkrilo da kuća na broju 22 dijeli nosivi zid sa susjednom kućom na broju 20 – i da je riječ o jednoj konstrukcijskoj cjelini. Budući da za susjednu kuću nitko nije podnio zahtjev za obnovu, ona nije bila ni pregledana.

Zato sad obnova Matijine kuće ne može ići dalje dok se ne utvrdi hoće li eventualni radovi utjecati na stabilnost te druge kuće.

Ministarstvo je, kako navode u odgovoru za Nacional.hr, angažiralo neovisnog stručnjaka koji treba procijeniti postoji li konstruktivna ovisnost. Nalaz je “u izradi”, no nema informacija kad će biti gotov. I dalje nema odgovora na konkretno pitanje – kad počinje obnova.

‘Komunikacija s institucijama je najveći problem’

U međuvremenu, život u iznajmljenom stanu dodatno pogoršava situaciju. Ministarstvo pokriva trošak najamnine i režija u stanu u Španskom – ukupno 740 eura mjesečno, no najmodavka je nedavno podignula stanarinu i sad iznosi do 1100 eura.

“Najamnina je poskupjela, a nama nitko nije digao naknadu. Od čega da živimo? Majka ima malu mirovinu, a sve više je bolesna. Brine se i za svoju 95-godišnju majku, koja je također bolesna”, navodi Zagrepčanin.

Najveći problem je, kaže Matija, komunikacija s institucijama. Tvrdi da je nakon poziva odjelu za rješenja Ministarstva koji je zadužen za obnovu, upućen da se javi državnom tajniku Domagoju Orliću te da više ne zove.

“Zabrane ti da zoveš, ignoriraju mailove, prebacuju te s osobe na osobu. Državni tajnik Orlić mi nikad nije odgovorio, ni nakon 30 mailova… Svi prebacuju lopticu odgovornosti, a nitko ne rješava problem“, kaže za Nacional.hr

Zbog svog problema, Matija je pisao i pučkoj pravobraniteljici, a ona je također pisala Ministarstvu. I nije dobila odgovor.

Iako se trenutačno vodi komunikacija s osobom iz Ministarstva, konkretnog pomaka još nema. “Ona mi kaže da će doći neki stručnjak, ali nikad nitko ne dođe. I kad pitam kako su dopustili drugom vlasniku da se uknjiži na kuću ako je taj zid sporan, nemaju odgovor. Samo promijene temu”, tvrdi Matija.

‘Osjećamo poniženo. Po Sisku trče s ministrom i hvale se, a mi čekamo da se netko sjeti da postojimo’

Obitelj Repotočnik osjeća se, kako nam Matija kaže, izigrano i poniženo.

“Ne volim kad mi kažu da ima gorih slučajeva. Što da radim s tim? To meni nije utjeha. Između ostalog, i zdravlje nam je stradalo“, govori. Matija navodi da je njegov poznanik bio u istoj situaciji, ali da mu se sve brzo riješilo i da mu je kuća obnovljena.

Ono što dodatno izaziva sumnju u sustav, kaže, jest to što se u obnovi drugih dijelova zemlje stvari odvijaju mnogo brže.

“Po Sisku trče s ministrom Brankom Bačićem kad se žele hvaliti obnovom. A mi čekamo da se netko sjeti da postojimo“, zaključuje.

Pet godina nakon potresa, obitelj Repotočnik i dalje čeka obnovu doma, suočena s birokratskim zavrzlamama i nedostatkom konkretnih odgovora. Umjesto povratka u sigurnost vlastite kuće, svakodnevicu im i dalje određuje privremeni smještaj i osjećaj da ih je sustav zaboravio.