Tomislav Merčep pozvao je Glavaša, Šeksa i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška da gledaju građanina srpske nacionalnosti obješenog za kuku kojeg je toljagom tukao Merčepov vojnik Antić. Šeksu se smučilo, istrčao je van i povratio. Merčep im je rekao da će taj čovjek uskoro plivati Dunavom. Šeks smatra da ga Glavaš objavama na Facebooku pokušava ucijeniti i da mu poručuje da iskoristi svoj utjecaj kako bi Glavašu osigurao oslobađajuću presudu za ratne zločine u Osijeku koje on želi pripisati Krunoslavu Fehiru

Branimir Glavaš, nekoć utjecajni i poznati hrvatski političar kojem se godinama sudi za ratne zločine počinjene na području Osijeka tijekom Domovinskog rata, na svom je profilu na Facebooku u subotu 6. rujna objavio fotografiju svinjskih polovica povješanih na kuke. Fotografiju je popratio s dvije rečenice: „Sovo, podsjeća li te ova slika na nešto? Možeš li spavati mirno?”. Deset dana kasnije, u utorak 16. rujna, objavio je još jednu sličnu fotografiju, popraćenu rečenicama: „Sovo, zovu te vukovarske ‘svinjske polovice’! Jel možeš spavati?” Tim dvjema zlokobnim i naoko zagonetnim objavama Branimir Glavaš je u središte pozornosti uveo mračnu prešućenu tajnu o zločinu koji se za Domovinskog rata dogodio na području Vukovara, a u čijem je središtu kontroverzni danas pokojni Tomislav Merčep. Pouzdani visoki politički izvor blizak vrhu HDZ-a s neposrednim saznanjima o ratnim događajima u Slavoniji 1991. godine Nacionalu je otkrio detalje koji pomažu rekonstruirati zagonetku koja se skriva iza te Glavaševe objave, kao i događaj na koji se Glavaš referira. Taj izvor otkrio je Nacionalu da smatra da je Branimir Glavaš aludirao na jezivi događaj koji je osječki novinar Drago Hedl na jednom kraćem mjestu, dosad vjerojatno jedini u hrvatskoj javnosti, spomenuo u svojoj knjizi „Glavaš – kronika jedne destrukcije” iz 2010. Spomenuti visoki pouzdani izvor blizak vrhu HDZ-a s neposrednim saznanjima ekskluzivno je za Nacional izjavio da može potvrditi autentičnost jezivog, ali nikad istraženog i gotovo zaboravljenog vukovarskog zločina Tomislava Merčepa iz 1991., vjerojatno tek jednog u nizu sličnih, koji je proteklih dana u dva navrata aktualizirao Branimir Glavaš na svom profilu na Facebooku.

Branimir Glavaš, koji je Nacionalu odlučio ostati nedostupan za pravi razlog i objašnjenje tih njegovih objava, prema svemu sudeći aludira na događaj iz kasnog proljeća ili ranog ljeta 1991. godine – najvjerojatnije iz lipnja te godine – kada su ondašnji ministar obrane Gojko Šušak, Vladimir Šeks i Glavaš boravili u Vukovaru, pa im je tadašnji sekretar za narodnu obranu Općine Vukovar Tomislav Merčep pokazao pretučenog čovjeka obješenog za kuku, od kojeg je prizora, prema izvorima Nacionala, Šušku i Šeksu pozlilo. Visoki politički izvor blizak vrhu HDZ-a i samom Vladimiru Šeksu Nacionalu je proteklog tjedna izjavio da Šeks smatra da Glavaš na taj događaj danas neizravno podsjeća da bi još jednom implicitno podsjetio na Šeksovu ratnu dužnost predsjednika Regionalnog kriznog štaba za istočnu Slavoniju i time sugerirao da je Šeks zapovjedno također suodgovoran za spomenuti zločin u Vukovaru. Tu sugestiju, tvrdi spomenuti izvor Nacionala, Vladimir Šeks doživio je kao pokušaj ucjene Branimira Glavaša da Šeks svojim pravnim i političkim autoritetom utječe na suce Visokog kaznenog suda da bi ukinuli nepravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu iz listopada 2023., kojom je Glavaš već drugi put nepravomoćno osuđen za zločine nad srpskim civilima u Osijeku 1991.

Tako je aktualni kontekst sudskog progona Krunoslava Fehira u Srbiji, koji Glavaš također nastoji iskoristiti kao adut u vlastitoj borbi za oslobađajuću presudu, postao povod da sam Glavaš, hotimice ili ne, razotkrije još jedan, ništa manje mučan ratni zločin o kojemu hrvatska javnost zna vrlo malo ili ništa, a kojemu je, prema tvrdnjama Nacionalova izvora, svjedočio, osim Šuška i Šeksa, i sam Branimir Glavaš. Izvrsno obaviješteni izvor Nacionala, koji nije želio biti imenovan, taj je događaj opisao ovako: na poziv tadašnjeg sekretara za narodnu obranu Vukovara Tomislava Merčepa, tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, Vladimir Šeks i Branimir Glavaš su otišli u Vukovar. Merčep je potom spomenutu trojicu odveo u podrum Sekretarijata za narodnu obranu u Vukovaru, gdje je u jednoj prostoriji na kuku bio obješen čovjek gol do pasa kojega je stanoviti Antić udarao toljagom. je tada rekao: „Ovaj će uskoro plivati Dunavom.” Od tog prizora Šušku i Šeksu je pozlilo toliko da su izašli iz zgrade i povratili. Prema navodima Nacionalova izvora, Šušak i Šeks vratili su se u Zagreb i ispričali taj događaj predsjedniku Tuđmanu, koji je zapovjedio da se Merčep uhiti, što se i dogodilo: uhićen je i doveden u Zagreb, ali ga je nakon toga tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić – imenovao za savjetnika. Prema navodima spomenutog Nacionalova izvora s neposrednim saznanjima, koji je potvrdio autentičnost opisanog događaja, spomenutog Antića koji je tukao obješenog čovjeka, i koji je navodno bio svjedok i počinitelj ubojstava u Vukovaru, kasnije su, zajedno s još jednom osobom, „merčepovci u Vukovaru zaklali”.

Vladimir Šeks bio je jedan od važnijih svjedoka na suđenju Branimiru Glavašu, a Glavaš ga sada želi pritisnuti jer smatra da bi mu Šeks mogao pomoći da izbjegne zatvorsku kaznu za ratne zločine. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Od drugoga pouzdanog izvora koji je odlično upućen u ratne događaje u Slavoniji 1991. godine, Nacional je proteklog tjedna doznao da postoji neslužbeno svjedočanstvo vukovarskog Srbina M. R., prijeratnog poslovođe u jednoj od nekada velikih vukovarskih tvrtki, o tome da su ga merčepovci objesili na kuku želeći od njega dobiti novac, koji im je on i dao, da spasi vlastiti život. To svjedočanstvo međutim, naglasio je izvor Nacionala, nikad nije pismeno zabilježeno. Žrtva navodnog vješanja na kuku ispričala je da nije bila jedina kojoj se to dogodilo: vješanje na kuke navodno je bila praksa zastrašivanja ljudi i način da se iz njih izvuče novac, kao što su kolale i informacije da su tijela ubijenih ljudi, ponajviše Srba, vješana u vukovarskoj klaonici. Ništa od toga nikada nije službeno ni sudski potvrđeno, pa se zato takve jezive priče vjerojatno nisu ni probijale do javnosti. No sada, kada je Glavaš osobno i javno, premda implicitno, sugerirao da Vladimir Šeks, kojega naziva „Sova”, može imati zapovjednu odgovornost – ili suodgovornost – za te zločine, te nakon što je upućeni izvor Nacionalu potvrdio da je Merčep Šušku, Šeksu i Glavašu u lipnju 1991. u Vukovaru osobno pokazao pretučenog čovjeka obješenog o kuku, dovoljno je indicija da se javno objave i navedene informacije.

Istina je i to da se verzije tih navodnih strašnih događaja razlikuju u detaljima, ovisno o tome koji su ih izvori prepričavali: prema jednima, žrtve su vješane u klaonici u Vukovaru, a prema drugima, jedan je čovjek obješen o kuku u podrumu Sekretarijata za narodnu obranu; nije, također, precizno razjašnjeno jesu li kod Merčepa došli Šušak, Šeks i Glavaš, ili samo neki od te trojice političara. Te bi detalje, s obzirom na težinu tih navodnih nedjela, svakako trebalo razjasniti hrvatsko pravosuđe. U tom kontekstu naročito je važan razlog zbog kojega bi Glavaš mogao sugerirati da bi baš Šeks, a ne primjerice Tomislav Merčep, ili čak Gojko Šušak, pa i sam Glavaš – koji su, prema tvrdnjama Nacionalova izvora, zajedno sa Šeksom svjedočili strašnoj sceni mučenja čovjeka obješenog na kuku – mogao biti odgovoran, ili suodgovoran, za taj zločin. Šeks je, naime, od 29. srpnja do rujna 1991. bio predsjednik Regionalnog kriznog štaba za istočnu Slavoniju, čije je članove imenovao Franjo Tuđman i u kojemu su bila još i tri časnika Hrvatske vojske te dvojica sekretara tadašnjih sekretarijata za narodnu obranu općina Vukovar i Osijek – Tomislav Merčep i Branimir Glavaš. U posljednjih osamnaest godina, otkako se protiv Glavaša vode sudski postupci za ratne zločine likvidacije srpskih civila u Osijeku 1991., u više je navrata Glavaš tim podatkom nastojao kompromitirati svog ratnog druga, sugerirajući da je Šeks, a ne Glavaš, odgovoran za zločine za koje se sudi Glavašu. Ta strategija dosad nije urodila plodom: bio Glavaš u pravu ili ne, protiv Vladimira Šeksa nikad nije pokrenut nikakav postupak, a on sam tvrdio je da je njegova funkcija u stožeru bila isključivo politička koordinacija, a ne vojni poslovi.

Tomislav Merčep pozvao je Glavaša, Šeksa i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška da gledaju građanina srpske nacionalnosti obješenog za kuku kojeg je toljagom tukao Merčepov vojnik Antić. Šeksu se mučilo, istrčao je van i povratio. Merčep im je rekao da će taj čovjek uskoro plivati Dunavom. 

Nacional je u četvrtak 18. rujna Državnom odvjetništvu te županijskim državnim odvjetništvima u Vukovaru i Osijeku poslao pitanja imaju li u arhivi ratnih zločina zabilježen događaj iz ljeta 1991. – lipnja, srpnja ili kolovoza – u kojemu su živi i mrtvi civili u Vukovaru navodno vješani na kuke, a o kojemu je pisao Drago Hedl u svojoj knjizi „Glavaš – kronika jedne destrukcije”. Zanimalo nas je tko je te događaje prijavio ako ih DORH ima u arhivi, te je li Državno odvjetništvo o tome ikada vodilo ikakve izvide ili istragu, i s kakvim rezultatom. U petak 19. rujna, iz tajništva Ureda državnog odvjetnika Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru dobili smo nepotpisani odgovor koji glasi ovako: „Sukladno Vašem traženju putem elektroničke pošte obavještavamo Vas da ovo državno odvjetništvo ne raspolaže traženim podacima, te se za isto obratite Županijskom sudu u Vukovaru.” U subotu 20. rujna, zamjenik županijskoga državnog odvjetnika u Osijeku Zvonko Kuharić Nacionalu je odgovorio da „navedeni događaji nisu evidentirani u radu ovog državnog odvjetništva”. Nacional je ista pitanja poslao i glasnogovorniku Županijskog suda u Vukovaru, sucu Goranu Miličeviću, koji nam je u petak potvrdio primitak pitanja i najavio da će odgovoriti kad pretraži arhivu.

Ti događaji, premda do danas neistražen i i neprocesuirani, javnosti nisu potpuno nepoznati: spomenuo ih je osječki novinar Drago Hedl u svojoj knjizi „Glavaš – kronika jedne destrukcije” koju je 2010. objavio zagrebački Novi liber, i koja je te godine nagrađena nagradom Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo. Hedl je u svojoj knjizi napisao da mu je o tom događaju, „u dva navrata i pred svjedokom”, ispričao „glasnik kojeg je Glavaš poslao Šeksu”, inače „poznati političar”. Taj je glasnik, piše Hedl, Šeksu, tadašnjem predsjedniku Sabora, prenio Glavaševu poruku: „Otiđi Šeksu i reci mu da se ne igra. Dovoljno je samo da mu kažeš dvije stvari – Ivica Krnjak i Vukovarska klaonica – i on će sve shvatiti. Reci mu da to uzme ozbiljno.” Tom je porukom, piše Hedl, Glavaš od tadašnjeg predsjednika Sabora „zahtijevao da se obustavi svaka istraga o njegovoj umiješanosti u ratne zločine”. Prije nego što je otišao Šeksu, taj „glasnik” i „poznati političar” posjetio je Tomislava Merčepa u njegovu zagrebačkom stanu jer ga je „kopkalo što se krije iza spomena Vukovarske klaonice.” „Glasnik” i „poznati političar” Hedlu je potom ispričao ovako: „Kad sam ga (Merčepa, op.a.) upitao što se to dogodilo u Vukovarskoj klaonici i kakve bi to veze moglo imati sa Šeksom i Glavašem, Merčep se zagonetno nasmijao, a po tom rekao da se dobro sjeća dana kada je Vukovar, u ljeto 1991., posjetio Gojko Šušak i zanimao se kako u Vukovaru teku pripreme za obranu. Šeks, koji je u to vrijeme već bio predsjednik Regionalnog kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, odveo ga je do Vukovarske klaonice, smještene na samoj obali Dunava. Kad je Šušak ušao – ispričao je Merčep glasniku – u trenu je istrčao iz klaonice i počeo povraćati. Od prizora koji je vidio okrenuo mu se želudac.”

Kao što je poznato, nakon što je vlast Tomislava Merčepa otjerala iz Vukovara, on nije odgovarao ni za kakva kaznena djela, nego je, zaštićen formalnom dužnošću savjetnika ministra unutarnjih poslova, nastavio zapovijedati postrojbom koja je počinila više ratnih zločina: u prosincu 1991. pripadnici Merčepove jedinice likvidirali su članove zagrebačke obitelji Zec – oca Mihajla, njegovu suprugu Mariju i dvanaestogodišnju kćer Aleksandru – a na Velesajmu u Zagrebu i u zapadnoslavonskom selu Pakračka Poljana zatvarali su,mučili i ubijali civile srpske nacionalnosti. Baš u vrijeme ili neposredno nakon tih zločina, kada su ih policija i pravosuđe nastojali procesuirati nakon što su počinitelji uhićeni i priznali neke od tih zločina, glavni državni odvjetnik bio je Vladimir Šeks, pa je njegova uloga u propustu pravosuđa da te procese dovede do pravodobnog i logičnog pravosudnog kraja sve do danas ostala kontroverzna i ne do kraja razjašnjena, usprkos tome što su i ugledne međunarodne organizacije za ljudska prava, poput Amnesty Internationala, iznosile ozbiljne optužbe na Šeksov račun. Gotovo dvadeset godina kasnije, u prosincu 2010., Tomislav Merčep ipak je uhićen te je u svibnju 2016. – skoro četvrt stoljeća nakon zločina – osuđen na pet i pol godina zatvora zbog zločina njegovih podređenih u Pakračkoj Poljani, te mu je Vrhovni sud godinu kasnije kaznu povisio na sedam godina zatvora. Umro je 2020., nakon što je njegov boravak u pritvoru i, kasnije, zatvoru bio obilježen teškim pravosudno-političkim skandalima, poput onoga kada je 2015., usred suđenja, kao uzvanik došao na inauguraciju predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, ili kada se doznalo da su mu zatvorske vlasti omogućile pogodnosti kakve ostali zatvorenici – naročito ne oni osuđeni zbog ratnih zločina – nipošto nemaju.

Obaviješteni izvor ispričao je Nacionalu kako je Merčep Šuška, Šeksa i Glavaša odveo u podrum vukovarskog Sekretarijata za narodnu obranu, gdje je čovjek bio obješen za kuku, a toljagom ga je mlatio Merčepov vojnik Antić. ‘Ovaj će uskoro plivati Dunavom’, navodno je rekao Merčep. Photo: Davor Visnjic/PIXSELL

Kada je 1997. pripadnik Merčepove postrojbe Miro Bajramović u Feral Tribuneu iznio dramatično svjedočanstvo o zločinima merčepovaca u kojima je i sam sudjelovao, što je potaknulo prva uhićenja i naznake kasnijih pravosudnih procesa koji će trajati godinama, bivši okružni tužitelj u Zagrebu Tihomir Rubeša, koji je bio nadređen državnim odvjetnicima koji su neposredno procesuirali zločine Merčepove postrojbe, optužio je Vladimira Šeksa da je omogućio opstrukciju provođenje pravde. „Što se tiče Pakračke Poljane, bilo je određenih intervencija tadašnjeg republičkog javnog tužitelja Vladimira Šeksa, a te su njegove intervencije zabilježene mojom rukom u formi službene bilješke na koricama spisa”, kazao je 1997. u intervjuu Feral Tribuneu Tihomir Rubeša. „Šeksove su intervencije bile u smislu poduzimanja radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici te jedinice budu pušteni iz pritvora… Čak sam ja nalog bio krivo shvatio, mislio sam da se odnosi samo na neke osobe, pa je on tražio dodatno za sve”, dodao je Rubeša. Godinama kasnije, 2010., Rubeša je potvrdio da stoji iza te svoje izjave iz 1997. godine. U rujnu 2000., Jutarnji list prenio je izjavu Josipa Manolića, bivšeg predsjednika Vlade i ranih devedesetih jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika, da je „predsjednik Tuđman osobno tražio kažnjavanje zločinaca iz Gospića i Pakračke Poljane”, ali da je „istraga o Pakračkoj Poljani bila zaustavljena u određenom momentu, a još nije bila ni okončana, u početku 1992. godine, kada su okrivljeni oslobođeni i pušteni iz zatvora na inicijativu državnog odvjetnika Vladimira Šeksa, bez kojega se procedura nije mogla sudski okončati”.

Šeksa je odgovornim smatrao i odvjetnik Anto Nobilo koji je, kao zamjenik državnog odvjetnika u Zagrebu, osobno vodio slučaj Pakračke Poljane. „Šeks je taj koji je morao dati nalog za promjenu kvalifikacije djela da bi osumnjičenici mogli biti pušteni. Šeks se morao suglasiti da im se ne produljuje pritvor”, ustvrdio je Nobilo, koji je tada upozorio i da je „kazneno djelo prikrivati zločin i njegove počinitelje”. Šeks mu je, međutim, uzvratio ovako: „Gospodine Nobilo, vi ste glavni krivac za učinjene propuste jer ste, kao iskusan profesionalac, vrlo dobro znali što znači asistirati kod izrade nezakonitih i neuporabljivih dokaza, pa vas s pravom okrivljujem da ste sudjelovali u uništenju i prikrivanju krunskih dokaza u vezi sa slučajem Pakračka Poljana.” Šeks je tom svojom izjavom optužio Nobila da je namjerno ignorirao činjenicu da osumnjičenici daju iskaze bez prisutnosti branitelja i time im omogućio da budu oslobođeni jer su im iskazi bili pravno nevaljani. No mediji su prenijeli i tadašnju Šeksovu izjavu koji je o procesuiranju ratnih zločina tijekom rata rekao ovo: „U krvavoj borbi hrvatskog naroda za opstanak, za biti ili ne biti, za državu, za domovinu, u prijelomnim zbivanjima 1991. i 1992., kada je Hrvatska gorjela, nestajala, kada su svakodnevno masakrirani hrvatski ljudi, vi biste danas htjeli da se tada hrvatska država, sve to namjerno zaboravljajući, okrenula bitnom organiziranju procesa onima za koje se sumnjalo da su odgovorni za zločine. Uvijek se to radi poslije, a ne na početku ili usred rata.” Kako bilo, Šeksova uloga u dramatičnom kašnjenju i nepotpunom kažnjavanju Merčepovih zločina za koje su, danas je to posve jasno, svi odgovorni znali od samog poččetka, kontroverzna je i nerazjašnjena do danas.

Šeks smatra da ga Glavaš objavama na Facebooku pokušava ucijeniti i da mu poručuje da iskoristi svoj utjecaj kako bi Glavašu osigurao oslobađajuću presudu za ratne zločine u Osijeku koje on želi pripisati Krunoslavu Fehiru.

Nešto je jasnije zašto bi Glavaš tražio ikakvu pomoć od Šeksa da mu pomogne utjecati na ishod dugogodišnjeg sudskog postupka u kojemu mu se sudi za ratne zločine u Osijeku 1991. Šeksa smatraju osobom koja je svoj utjecaj unutar HDZ-a desetljećima koristila za dramatičan upliv u zbivanja unutar hrvatskog pravosuđa. Pripisuje mu se pritisak na veliku čistku kompetentnih kadrova tijekom devedesetih, a citirano je i više znakovitih epizoda u kojima se opisuje njegova prisutnost u značajnim sastancima na kojima se kadroviralo u pravosuđu. Nacional je u više navrata pisao o tome da je Šeks kao predsjednik Sabora tijekom 2005. godine prisustvovao sastanku u uredu tadašnjeg premijera Ive Sanadera na kojem se diskutiralo o podršci Ivanu Turudiću u kandidaturi za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Može se tvrditi da je Šeks u to vrijeme bio u svojevrsnom zenitu svog političkog utjecaja. Tijekom prvog premijerskog mandata Ive Sanadera, 22. prosinca 2003. postao je predsjednik Sabora i obnašao je tu dužnost do 11. siječnja 2008. Bilo je to turbulentno vrijeme obilježeno bijegom generala Ante Gotovine od Haaškog suda. Mnogi su se politički i društveni odnosi prelamali upravo preko rješavanja tog pitanja koje su pojedine članice Europske unije, predvođene Velikom Britanijom, koristile da opstruiraju pristupni put Hrvatske prema Uniji. Šeks je već u to vrijeme slovio kao svojevrsni HDZ-ov patrijarh. Obnašao je već dotad niz značajnih funkcija, a nekoliko mjeseci prije no što je Ante Gotovina početkom prosinca 2005. uhićen na Kanarima, Šeks je dospio u središte pozornosti. Tada je Šeks javno sažeo zaključke sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost na temu razrješenja slučaja Gotovina: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati!” Kasnije se nemušto pravdao da nije on bio autor toga plana, nego samo njegov glasnogovornik. Ali je bio uključen u najosjetljivije procese i događaje u državi, što je svakako bio i izbor predsjednika zagrebačkog Županijskog suda, čemu je tada stremio Ivan Turudić. Kasnije će se pokazati da je to bio početak uzleta turbulentne karijere Ivana Turudića, koji trenutačno obnaša funkciju glavnog državnog odvjetnika. Šeks i dalje ima sličan utjecaj na brojne procese u pravosuđu, pa ne čudi da bi Glavaš mogao pomisliti da bi mu Šeks mogao pomoći da izbjegne zatvorsku kaznu za ratne zločine. Što Šeks o tomu misli, ponajbolje pokazuju tvrdnje njemu bliskih izvora, prema kojima Šeks smatra da ga Glavaš želi ucijeniti da bi utjecao na donošenje presude u postupku u kojem mu se sudi za ratne zločine.

Dvjema zlokobnim i naoko zagonetnim objavama Branimir Glavaš je u središte pozornosti uveo mračnu prešućenu tajnu o zločinu koji se u Domovinskom ratu dogodio na području Vukovara. PHOTO: Davor Javorović/Pixsell