Umro je papa Franjo, prvi latinoamerički poglavar Rimokatoličke Crkve, priopćio je Vatikan u video izjavi u ponedjeljak, čime je okončan često turbulentan pontifikat obilježen podjelama i napetošću dok je nastojao reformirati tu instituciju.

Imao je 88 godina i bolovao je od raznih bolesti tijekom svog 12-godišnjeg papinstva.

“Jutros u 7:35 sati, rimski biskup Franjo vratio se u Očevu kuću. Cijeli njegov život bio je posvećen služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi”, objavio je kardinal Kevin Farrell u izjavi koju je Vatikan objavio na svom Telegram kanalu.

Umro je u Domu sv. Marte. Papa će biti pokopan u rimskoj bazilici sv. Marije Velike. Bazilika sv. Marije Velike, u kojoj je papa Franjo odlučio biti pokopan, impozantna je crkva iz 5. stoljeća u srcu Rima u kojoj se već nalaze grobnice sedmorice papa. Franjo je krajem 2023. izjavio da želi biti pokopan u ovoj bazilici, a ne u kripti bazilike svetog Petra, što će biti prvi put da u više od tri stoljeća da ondje pokapaju papu.

Prvi Latinoamerikanac na čelu Katoličke crkve

Izbor Franje za za 266. Papu iznenadio je analitičare koji su možda očekivali mlađeg muškarca od tadašnjeg 76-godišnjeg nadbiskupa Buenos Airesa. Papa Franjo ujedno je bio prvi Latinoamerikanac i prvi isusovac na čelu Katoličke crkve.

Dobio je široku potporu i crkvenih konzervativaca i reformatora jer ga se doživljavalo ortodoksnim po seksualnim pitanjima, ali liberalnim po društvenim. Njegovim pristašama svidjela se njegova sposobnost razumijevanja i njegova snažna odlučnost da reformira Kuriju (vatikansku birokraciju), iskorijeni korupciju u vatikanskoj banci i uhvati se u koštac s užasnim naslijeđem seksualnog zlostavljanja djece unutar Crkve.

Ankete su pokazivale da je uživao veliku popularnost među katolicima i drugim vjeroispovijestima. Na X-u su ga pratili deseci milijuna ljudi. Spremnost da izravno pristupi problemima stvorila mu je, međutim, i veći broj protivnika, unutar i izvan Vatikana.

Društvena kritika

Već prvo jutro nakon izbora, novi Papa iskrao se iz Vatikana u koloni neoznačenih vozila kako bi se pomolio u rimskoj bazilici. Po povratku u Vatikan insistirao je da sam plati račune u hotelu za svećenstvo u centru talijanske prijestolnice, odmah utisnuvši svoj stil u papinstvo.

Napustio je prostranu rezidenciju u Apostolskoj palači koji su koristile pape u prošlom stoljeću, preselio se u sićušni apartman u vatikanskom pansionu i okrenuo leđa raskošnoj papinskoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu.

Papa Franjo brzo je počeo preispitivati brutalnu ekonomiju slobodnog tržišta, rekao je da bi se Crkva trebala ispričati homoseksualcima umjesto da im sudi te je, među ostalim, usporedio europske centre za pritvaranje migranata s koncentracijskim logorima.

‘Papa Franjo je očito i konzervativac’

Ali promatrači govore da bi bilo pogrešno sugerirati da je Papa u potpunosti liberal. “Franjo je očito i ‘konzervativac'”, napisao je John Allen, urednik rimokatoličke novinske web stranice Crux.

Allen je dodao da Franjo nije “promijenio nijedan zarez u katekizmu, službenom zborniku crkvenog nauka. Svećenicama je rekao ‘ne’, homoseksualnim brakovima je rekao ‘ne’, definirao pobačaj kao ‘najstrašniji’ zločin i po svakom drugom spornom pitanju proglasio se odanim ‘sinom Crkve'”.

Oštro stavljanje Kurije pod kontrolu i spremnost da ublaži stajalište Crkve o pitanjima poput primanja pričesti nakon ponovnog sklapanja braka zaustavili su svaki aktivniji otpor njegovu autoritetu. Nije prezao ni od toga da zamijeni kardinale s kojima se nije slagao.

Skroman životni stil

Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu, ali je talijanskog podrijetla. Prema njegovoj službenoj vatikanskoj biografiji, zaređen je za isusovca 1969., a studirati je nastavio u Argentini i Njemačkoj.

U mladosti mu je odstranjen dio jednog plućnog krila zbog infekcije. Biskup je postao 1992., a nadbiskup Buenos Airesa 1998. Na konklavi 2005. smatran je kandidatom za papu. Već dok je bio kardinal Bergoglio, njegove propovijedi su imale odjeka u Argentini i često je naglašavao društvenu uključenost, neizravno kritizirajući vlade koje nisu obraćale pozornost na ljude na marginama društva.

Francesca Ambrogetti, koautorica njegove biografije, rekla je novinskoj agenciji Reuters da dio njegove javne privlačnosti leži u njegovom “trijeznom i strogom” načinu života. Crkvenom establišmentu bila je novost imati isusovca na čelu – članovi su trebali izbjegavati crkvene časti i služiti samom Papi.

Godine hunte

Jedna od kontroverznih tema bila njegova uloga pod argentinskom vojnom diktaturom od 1976. do 1983., kad je bio na čelu jezuitskog reda u zemlji.

Optužen je da je 1976. godine predao dvojicu svećenika u ruke vojnim vlastima tako što je odbio javno podržati njihov društveni rad u sirotinjskim četvrtima Buenos Airesa, što je razbjesnilo tadašnju huntu, izvijestio je BBC-jev novinar Vladimir Hernández.

Još je jedna optužba iznesena protiv njega iz doba “Prljavog rata” prema kojoj nije odgovorio na zahtjev za pomoć u pronalasku djeteta žene otete i ubijene u petom mjesecu trudnoće 1977. godine. Vjeruje se da je beba ilegalno usvojena.

Vatikan je sve to oštro negirao.

Na zahtjev Franje je Vatikan otvorio svoje dosjee o žrtvama argentinske diktature

Saznalo se da je 2011. poduzeo početne korake prema beatifikaciji argentinskih svećenika ubijenih pod vojnom upravom. U zasebnom slučaju, predložio je za svece petoricu katoličkih crkvenjaka ubijenih u crkvi Svetog Patrika u Buenos Airesu 1976. godine.

Na njegov zahtjev, Vatikan je otvorio svoje dosjee o argentinskoj diktaturi, žrtvama i njihovim rođacima. “Bilo je nekih biskupa koji su bili u dosluhu s huntom”, rekao je za BBC Adolfo Pérez Esquivel, dobitnik Nobela za mir i aktivist za ljudska prava kojega je režim zatvarao i mučio, “ali Bergoglio nije bio jedan od njih”.

U Vatikanu je zavladala sedikvancija

Nakon smrti pape Franje u ponedjeljak u Vatikanu je nastupila sedisvakancija – razdoblje bez Pape. Termin sedisvakancija dolazi od latinskog ‘sede vacante’ (prazna stolica) i odnosi se na razdoblje u kojem je neka biskupska katedra upražnjena, odnosno u ovom slučaju papinska katedra u bazilici svetog Ivana Lateranskog, katedralnoj crkvi rimskog biskupa i ‘majci svih crkava’.

U vrijeme sedisvakancije papinske se ovlasti ne prenose nikome. Crkvom upravlja Kardinalski zbor, ali s vrlo ograničenim ovlastima koje su propisane apostolskom konstitucijom ‘Universi Dominici Gregis’ pape Ivana Pavla II. iz 1996. godine.

Nastupanjem sedisvakancije svim dužnosnicima vatikanske kurije osim trojice automatski prestaje mandat. Na dužnosti ostaju kardinal kamerlengo (komornik) koji upravlja vatikanskom državom i imovinom u papinoj odsutnosti i zapravo je najvažniji vatikanski dostojanstvenik u tom prijelaznom razdoblju (tu dužnost sada obnaša irski kardinal Kevin Farrell), zatim rimski vikar koji u Papino ime vodi rimsku biskupiju (talijanski kardinal Baldassare Reina) i Veliki penitencijar koji je zadužen za pitanja oprosta grijeha (talijanski kardinal Angelo De Donatis).

U vrijeme sedisvakancije mijenja se i grb Svete Stolice, odnosno iz njega se uklanja papinska tijara iznad prekriženih ključeva. Konstitucijom ‘Universi Dominici Gregis’ propisano je da konklave na kojima će biti izabran novi Papa i čime završava ‘interregnum’ smiju početi najranije 15 i najkasnije 20 dana od smrti ili odreknuća pape.

Gotovo 600 godina ta tri tjedna sedisvakancije bila su rezervirana za žalovanje i oproštaj od preminulog pape te za njegov pogreb. Iznimka je bilo jedino iznenadno odreknuće Benedikta XVI.