Nizozemski znanstvenici pozivaju svoju vladu da zaštiti i osigura dostupnost arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, a znanstvenici i aktivisti iz regije sumnjaju da će se tome priključiti i vlade država bivše Jugoslavije.

Nacional je proteklog tjedna doznao da su povjesničari i aktivisti iz Europe i regije zabrinuti za sudbinu arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), najopsežnijeg i sveobuhvatnog izvora činjenica o ratovima na području bivše Jugoslavije devedesetih te o suđenjima za ratne zločine MKSJ-a, kojemu prijeti nestanak zbog globalne nestabilnosti, političkih pritisaka i manjka novca, kako su u nedavnom članku upozorili čelnici Instituta za rat, holokaust i studije genocida iz Amsterdama (NIOD).

Institut za rat, holokaust u studije genocida (NIOD) dio je Kraljevske nizozemske akademije znanosti i umjetnosti. Direktor Instituta Martijn Eickhoff i voditelj Odjela zbirki i usluga u NIOD-u Victor-Jan Vos, odgovoran za arhivske i biblitečne zbirke Instituta, na nizozemskom portalu Trouw 1. svibnja objavili su članak pod naslovom “Nizozemska mora spasiti arhivu MKSJ-a”. “Golemi arhiv MKSJ-a u opasnosti je da bude izgubljen, a s njim i jedinstven izvor dokaza o ratnim zločinima. Intervenirajte prije nego što bude prekasno”, podnaslov je članka koji su napisali Eickhoff i Vos.

Podsjetili su kako od zatvaranja 2017. MKSJ-a opsežnim arhivom Suda upravlja Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (MRMKS), “agencija UN-a ustanovljena kako bi taj materijal sačuvala dostupnim”. “Zbog troškova i pod političkim pritiskom, naročito iz Rusije, UN razmatra uskoro gašenje agencije. To bi zaprijetilo gubljenjem jedinstvenog izvora dokaza o ratnim zločinima i genocidu, uključujući dokumente i svjedočenja sa suđenja osuđenicima kakav je Ratko Mladić”, upozorili su čelnici NIOD-a. “Arhiv je”, podsjećaju, “nenadomjestiv za povijesno istraživanje, novinarske rekonstrukcije, sudske procese i osobno istraživanje rođaka i zainteresiranih. Kao arhiv Suda u Nürnbergu, arhiv ne dokumentira samo velike zločine, nego i pokušaje međunarodne zajednice da postigne pravdu. Naročito sada kada je međunarodni pravni poredak pod pritiskom važno je kako smo njime upravljali u prošlosti. Zato Nizozemska mora pokrenuti inicijativu da osigura kontinuirano postojanje i pristupačnost tog arhiva”, pozivaju.

Pred Haškim sudom svjedočilo je gotovo pet tisuća svjedoka, preživjeli sa stratišta u Srebrenici, istočnoj Slavoniji, Bosni, Kosovu… Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Eickhoff i Vos u svom su članku pokušali predočiti koliki je Arhiv MKSJ-a, navevši kako obuhvaća “2,6 kilometara dokumenata; šest tisuća sati video i 1500 terabajta digitalnih podataka”. “Takav arhiv učiniti i održati dostupnim zahtijeva specizalizirano znanje i brigu. Trenutno njime upravljaju specijalisti koji osiguravaju pristup”, podsjetili su nizozemski stručnjaci i ustvrdili kako “treba utemeljiti novu organizaciju koja bi preuzela upravljanje arhivom”, a “iznad svega imala zadatak da taj bogati arhiv učini dostupnim”. “U suprotnom, prijeti mu sudbina slična Nirnberškom arhivu: teško mu je pristupiti, fragmentiran je, nepotpun, težak za razumijevanje i tehnološki zastario”. No, upozorili su, “samo čuvanje nije dovoljno: arhiv je više od skladišta. Potrebna su strukturalna ulaganja kako bi Arhiv ostao pristupačan, digitalno održiv i dostupan. Kako bi ostao iskoristiv, nužna mu je nužna korisnička infrastruktura: digitalni pretraživački alati, višejezični prevoditeljski mehanizmi te iznad svega informacijski specijalisti koji znanstvenicima, novinarima, pravnicima i rođacima mogu pomagati u istraživanju”.

Opseg Arhiva MKSJ-a za Nacional je ukratko opisala zagrebačka povjesničarka Iva Vukušić, docentica međunarodne povijesti na Sveučilištu u Utrechtu i autorica knjige “Srpske paravojske i raspad Jugoslavije – državne veze i obrasci nasilja” iz 2023. godine. Arhiva MKSJ-a golema je i raznovrsna: najzanimljiviji je dio koji se tiče suđenja, ali postoje i materijali koji se tiču funkcioniranja samog Suda, zapisnici sa sastanaka, zdravstveni izvještaji o osumnjičenicima i osuđenicima, dokumentacija iz ljudskih resursa Suda… “Dio arhive Rezidualnog Mehanizma koji se tiče suđenja odnosno rata u bivšoj Jugoslaviji mjeri se u petabajtima, i policama prepunih dokumentacije iz desetaka suđenja koje je Sud vodio tijekom 25 godina postojanja”, kazala je Vukušić za Nacional. “To su redovi i redovi i redovi materijala u kutijama. Stotine tisuća dokumenata, od kojih neki broje i stotine stranica, u javnoj je bazi podataka, a transkripti su i dostupni na web stranicama posvećenima suđenjima održanima pred MKSJ, primjerice za Ratka Mladića. Dokumentacija je dostupna na jezicima bivše Jugoslavije, a materijal je i na engleskom i djelomično na francuskom, albanskom i makedonskom. Podatak od prije nekoliko godina je bio da je dostupno 310,000 sudskih dokumenata, a do sada je taj broj vjerojatno i veći. Oko trećine tih dokumenata dostupno je na našem jeziku. U bazi je i oko 194 tisuće pojedinačnih dokaza, od kojih je oko dvije trećine prije nekoliko godina bilo javno dostupno”, kazala je Vukušić.

‘Pitanje čuvanja i upravljanja arhivom MKSJ-a postavljalo se od završetka mandata Suda 2017. Naročito se to odnosilo na povjerljivo dokumentaciju koja nije dostupna preko javne baze podataka’, kaže Nataša Kandić

Također, pred Sudom je svjedočilo gotovo pet tisuća svjedoka, neki i po više puta, a neki od njih nikada nisu govorili nigdje drugdje: preživjeli sa stratišta u Srebrenici, istočnoj Slavoniji, zapadnoj ili istočnoj Bosni, s Kosova; preživjeli logora poput Omarske, Keraterma ili Trnopolja; pripadnici paravojnih jedinica, takozvani insajderi, zapovjednici, političari, novinari, promatrači… U nekim slučajevima i optuženici; neki od njih kad su priznavali krivnju – sve je to dio arhive: snimci, audio i video, fotografije, stručni izvještaji, obavještajni izvještaji, naredbe, vojni dokumenti raznih vrsta…Sve je tu”, kazala je Vukušić koja je veći dio istraživanja za njezin rad obavila baš u arhivi MKSJ-a. Navela je primjer suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. “Obojici su suđenja trajala skoro pet godina. Stotine svjedoka, u svakom predmetu njih oko petsto ili šesto; tisuće dokumenata, po deset tisuća dokaza u svakom od suđenja. Sve je to u Haagu, a mnogo toga i online. To su dokumenti o tome kako su strukture funkcionirale, kako su politički projekti nastajali, kako su provođeni, i koje su posljedice zločina… Bez Haaga, mi zaista ne bismo znali mnogo o tome što nas je sve zadesilo u devedesetima i zato sam zahvalna da ta arhiva postoji. Da nema tih materijala, mnogi povjesničari ne bi mogli pisati knjige koje pišu, i moja knjiga o paravojskama sigurno ne bi nipostojala”, opisala je za Vukušić za Nacional svoje stručno iskustvo s Arhivom Haškog suda.

No ako “strukturalnim ulaganjima“ ne bude sačuvana, pretraživa i dostupna, ta će arhiva “degenerirati u labirint”, upozorili su Eickhoff i Vos u svom članku od 1. svibnja. “Tu smo tešku lekciju naučili iz bivših arhiva međunarodnih sudova: kad bi bili preneseni u UN, specijalistički pristup bi nestao a digitalne baze podataka bivale zaključane”, podsjetili su. “Da to spriječimo potrebna su relativno mala ali strukturalna financijska ulaganja. No nizozemska vlada nije još poduzela ništa”, upozorili su Eickhoff i Vos i ustvrdili kako se to “mora promijeniti”. “U Nizozemskoj znamo koliko je važno moći istraživati ratne arhive. Nizozemska je igrala važnu, kompleksnu i opterećenu ulogu u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, i zato ima odgovornost da osigura pristup jednome od najvažnijih izvora informacija o tim događajima. Zato je suštinski važno da Nizozemska preuzme inicijativu za fizičko i digitalno zbrinjavanje arhiva te za investicije u korisničku infrastrukturu. Ne učinimo li to, arhiv će postati nepristupačan, a dokazi o ratnim zločinima i genocidu nestat će, zajedno s poukama koje iz njih možemo naučiti. Ne samo da ćemo izgubiti krucijalni izvor znanja, nego i sposobnost preuzimanja odgovornosti i učenja iz prošlosti. Pristupačnost nije luksuz – ona je uvjet za pravdu”, napisali su u svom članku čelnici NIOD-a Martijn Eickhoff i Victor-Jan Vos.

Nataša Kandić, utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, koji je počeo tranziciju u regionalni Dokumentacijski i istraživački centar za sjećanje i pravdu. Photo: Zarko Basic/PIXSELL

Nacional je tim povodom razgovarao s Natašom Kandić, utemeljiteljicom Fonda za humanitarno pravo (FHP), nevladine organizacije za ljudska prava iz Beograda koja je s vremenom prerasla i u instituciju s iznimno vrijednom arhivom o ratovima na području bivše Jugoslavije te suđenjima za ratne zločine: “S obzirom na obimnu arhivsku građu, video snimke preko devet tisuća dana suđenja pred MKSJ, 200.000 dokumenata, transkripte i video snimke troipogodišnjeg konzultativnog procesa za utemeljenje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratovima na području bivše Jugoslavije (REKOM), te bazu podataka o ratnim zločinima, FHP je započeo tranziciju organizacije u Dokumentacijski i istraživački centar za sjećanje i pravdu regionalnog karaktera. Taj Centar, za razliku od arhive MKSJ, raspolaže i podacima te dokumentima o svim ubijenim i nestalim u vezi s ratovima devedesetih”, podsjetila je Kandić u izjavi za Nacional.

Ugledna aktivistkinja podsjetila je kako se pitanje čuvanja i upravljanja arhivom MKSJ-a postavljalo od završetka mandata suda 2017. godine. Naročito se to odnosilo, kazala je, na “povjerljivu dokumentaciju Tužilaštva koja nije dostupna preko javne baze podataka koju je MKSJ ostavio kao nasljeđe”. U svibnju 2018. u Sarajevu je otvoren Informativni centar o radu MKSJ, a sarajevske gradske vlasti pokrenule su inicijativu za preuzimanje Arhive. Međutim, “Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je Rezidualni mehanizam za kaznene sudove kako bi preuzeo dio nadležnosti MKSJ nakon okončanja mandata, uključujući čuvanje i upravljanje arhivom, pa od 2017. godine arhivom upravlja Mehanizam. Važno je da Mehanizam pribavlja novac za rad, a s državama bivše Jugoslavije surađuje u mjeri koju one same odrede. Mehanizam je tako osigurao sredstva za pregled arhive Tužiteljstva u cilju identifikacije dokaza koji bi mogli pomoći u otkrivanju masovnih grobnica s posmrtnim ostacima nestalih u vezi s ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, projekt koji Mehanizam provodi u suradnji s Međunarodnim komitetom Crvenog križa”, objasnila je za Nacional Nataša Kandić.

‘Tu smo naučili tešku lekciju iz bivših arhiva međunarodnih sudova: kad bi bili preneseni u UN, specijalistički pristup bi nestao, a digitalne baze podataka bivale zaključane’, upozorili su znanstvenici

I ona je svjesna opasnosti od zatvaranja Mehanizma i gubljenja arhive MKSJ-a. “Nedavno, u kontekstu globalne situacije, iz više zvora čulo se da taj projekt završava i da nema sredstava za nastavak projekta odnosno istraživanja. U vezi s globalnim promjenama, posebno na internetu i društvenoj mreži X, a i zbog smanjenja priljeva novca u europske i UN fondove nakon izbacivanja Rusije iz Europskog suda za ljudska prava i drugih međunarodnih tijela čije je troškove Rusija značajno pokrivala, iznova je aktualizirano pitanje što će biti s arhivom MKSJ ako Mehanizam prestane postojati, odnosno ako UN ukine to tijelo”, upozorava Nataša Kandić i podsjeća kako je “javna arhiva MKSJ – optužnice, presude, odluke, transkripti, izjave svjedoka, stručni izveštaji i drugi dokazi na kojima su utemeljene presude – javno su dostupne preko online baze MKSJ”. Ali, “nije javno dostupna tužiteljska arhiva, koja je samo dijelom digitalizirana: dokazi i dokumenti koje su države ustupile Tužiteljstvu pod uvjetom da ne budu javno dostupni, kao i video snimci svih dana suđenja u svim postpucima, među kojima su i snimke svjedočenja”.

Nataša Kandić upozorava kako je “online baza podataka izvor znanja o suđenjima perd MKSJ, i bez nje bi bilo onemogućeno elementarno informiranje javnosti i osnovno obrazovanje učenika o oružanim sukobima na području bivše Jugoslavije”. Ona smatra kako bi “jedno od rešenja moglo biti da se Mehanizam ne zatvori u cjelini, nego da se njegova mandatna funkcija redefinira kao Arhiv MKSJ/MRMKS s jasnim zadatkom: očuvanje, digitalizacija, prevođenje, edukacija i javni pristup. Arhiva mora ostati otvorena, pretraživa, višejezična i dostupna javnosti, s posebnim segmentom za obrazovne i istraživačke potrebe u zemljama bivše Jugoslavije”, slaže se Kandić s Eickhoffom i Vosom. Ona dodaje i kako “rješenje može biti i u transferu baze u okviru UNESCO programa Svjetsko sjećanje (‘Memory of the World’). Time bi se osigurala nezavisna, dugoročna i profesionalna briga o digitalnoj arhivi i pristupu toj arhivi”.

‘Previše je laži, politizacije, muljanja te negiranja prošlosti i zločina u regiji da bih se ijednoj državi usudila dati tako važnu kolekciju na čuvanje. Političarima se ne može vjerovati’, kaže povjesničarka Iva Vukušić. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Iva Vukušić kaže kako je “arhiva Haaškog suda najvažnija arhiva o ratovima devedesetih”. “Ona nam ne govori sve – ‘sve’ vjerojatno nije moguće ni znati – i nije za sve vrste istraživanja, ali istraživati ratove devedestih bez nje je, po mom sudu, nemoguće. Izuzetno je važno da je taj materijal prikupljen i da ga čuva netko u inozemstvu, jer, da budem sasvim iskrena, ne vjerujem nijednoj državi u regiji da taj arhiv čuva na adekvatan način, nepristrano i profesionalno. Previše je politizacije, laži, muljanja te negiranja prošlosti i zločina u regiji da bih se ijednoj državi usudila dati ovako važnu kolekciju na čuvanje. Političarima se ne može vjerovati kad su ove teme u pitanju”, odlučna je Vukušić, koja podsjeća kako su se “velike rasprave o arhivi prije petnaestak godina već vodile, i zaključeno je da kopije, digitalne, mogu biti dijeljene, no da originali ostaju u UN-u jer je Sud bio dio UN-a. Mislim da je to bila dobra odluka”, kaže. “Voljela bih da se arhiva čuva, da se na nju pazi. I voljela bih vidjeti više interesa u regiji, a posebno u Hrvatskoj gdje, čini mi se, malo tko – ako itko – s tim materijalom ozbiljno i sustavno radi, recimo na sveučilištima, i da vrlo malo od tog materijala uopće prodire u obrazovni sustav. Čini mi se kako je kod nas u Hrvatskoj”, zaključuje Vukušić, “povijest i dalje ponajviše domoljubna, a ne kritična disciplina, i to je šteta”.

Ironično je, dakako, da zahtjev za zaštitom arhiva MKSJ-a dolazi iz Nizozemske, a ne iz zemalja regije, o kojima taj arhiv svjedoči. Vukušić se slaže: “Kao što nekoga ne možete natjerati da vas voli, tako države ne možete natjerati da ih bude briga za nešto za što ih nije briga. Sumnjam da će se na Trgu bana Jelačića okupiti 30,000 ljudi i prosvjedovati za zaštitu arhive MKSJ-a”, govori s primjesom ironije. “Neće se vlade oko toga angažirati, pa ne angažiraju se ni oko drugih važnih stvari. Nekim ljudima u tim vladama, dapače, u interesu je da sve te dokumente pojede mrak”. No Vukušić ni Nizozemskoj ne vjeruje previše. “Nizozemska, da se razumijemo, nije ta koja zove na angažman. Na to pozivaju dvojica povjesničara, kolege iz NIOD-a, a ja itekako sumnjam da će Nizozemska na to istog časa reagirati i dati nekoliko milijuna eura za očuvanje arhive te obećati financiranje godinama u budućnosti. Sadašnja nizozemska vlada prilično je loša kada je u pitanju međunarodna suradnja takve vrste, pa ne gajim veliku nadu da Nizozemska spasiti ovu situaciju. Čak i kad bi to učinila, dio razloga vjerojatno bi bio ‘branding’ zemlje kao podržavateljice pravde i prava – koji je u brojnim situacijama također upitan – a ne dubinska volja i želja da se ta arhiva silno čuva za pedesetak ili stotinjak znanstvenika koji se njome u svijetu bavimo. Najtužnije je zapravo da sve to ne zanima povjesničare i znanstvenike u Hrvatskoj i drugdje u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da je interesa više u inozemstvu. Da je više zainteresiranih istraživača u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i Hrvatsku, sve bi išlo lakše”, kazala je Iva Vukušić. Izostanak reakcije hrvatske vlade potvrđuje njezin pesimizam: Nacional je u petak, 23. svibnja glasnogovorniku vlade Marku Miliću i vladinu glasnogovorničkom uredu poslao pitanje je li vlada spremna stručno i financijski potpomoći zaštitu arhiva MKSJ-a, s obzirom da je očito ugrožen. Do zaključenja ovog broja Nacionala odgovor nismo dobili.