Energetski stručnjak i nekadašnji savjetnik predsjednika RH Igor Dekanić upozorio je u ponedjeljak da ne bi bilo baš smisleno da JANAF kupuje NIS, jer je JANAF operator transporta.
U europskoj energetskoj regulativi, objasnio je za N1 Dekanić, postoje kompanije koje proizvode energiju i njome trguju, a postoje i transporteri, koje posjeduju mreže, poput elektroenergetskih kao što su naš HOPS, naftovodi JANAF, plinovodi Plinacro. Transporteri spadaju u tzv. regulirane djelatnosti, tako da oni imaju strogo određenu funkciju prema europskim energetskim načelima i regulativi, stoga ne bi imalo previše smisla da transportna kompanija preuzme proizvodnu i trgovačku. Što ne znači da se teoretski u toj ulozi ne bi mogla naći neka druga kompanija.
“Što se tiče vlasničkih odnosa Hrvatske i Srbije, bilo bi dobro kad bi Hrvatska imala neku proizvodnu naftnu kompaniju, ili barem jaku trgovačku, da ona uđe u vlasništvo NIS-a,” rekao je Dekanić i podsjetio da bi to mogla biti čak i INA, bez obzira što je ona pod kontrolom Mađarske, kao i neka novostvorena nacionalna energetska kompanija, o čijem se stvaranju spekulira jako dugo. “Međutim, ovo je izišlo u javnost ispaljeno u nekom trenutku međusobnih pregovora između MOL-a i JANAF-a, preko američkih sankcija NIS-u, pa kad su Amerikanci na kraju inzistirali na ostvarenju sankcija – to je bio iznuđeni potez. A to bi trebao biti strateški potez, duboko promišljena ideja, jer nije lako kupovati dionice u inozemstvu, pogotovo strane kompanije koja je izlistana na burzi. To je vrlo složen strateški i pravni potez, tu bi prije svega naši pravnici morali reći svoje”, poručio je.
Dekanić je primijetio da postoje signali iz Budimpešte i Beograda koji ukazuju da bi Mađari umjesto Hrvata mogli biti ti koji bi u nekom širem “dealu” mogli poslužiti uklanjanju ili skrivanju ruskog vlasništva nad NIS-om.
Podsjetio je da je JANAF u doba SFRJ-a i građen kako bi zadovoljio potrebe ne samo Mađarske i Slovačke, nego i cijele Čehoslovačke, te da su te zemlje u prvoj fazi pristale na takav projekt, potpisale inicijalne ugovore prije no što je počela veliku gradnju za koju se INA tada na međunarodnom tržištu zadužila za veliki kredit, da bi na koncu na pritisak iz Moskve obje zemlje od ideje odustale. Tragovi tih ruskih veza vidljivi su i danas. No, danas, kad su geopolitičke okolnosti dokazale koliko su naftovodi i plinovodi u nacionalnom vlasništvu zajedno s LNG terminalom u stvarnosti nužni za energetsku i nacionalnu sigurnost – nema potrebe za veći ulazak tih država u vlasništvo JANAF-a. Pojedinačni jednoznamenkasti postoci da, ali ne više od toga.
‘NIJE TO NJUŠKALO’ Štern: Izgleda da je nastupila potrošačka groznica, makar je Božić daleko…
“Tu bi Hrvatska kao većinski vlasnik morala paziti da nitko, ali baš nitko nema značajni vlasnički udio u strateškom transporteru. MOL može biti vlasnik pet ili 10 posto JANAF-a, ali ne bi smio biti čak niti vlasnik više od 25 posto, jer preko 25 posto manjinski dioničar po dioničarskom pravu ima određene ovlasti donošenja veta itd.,” upozorava Dekanić, pogotovo ako se prisjetimo iskustava Hrvatske s privatizacijom INA-e, odnosno prodajom hrvatske nacionalne naftne kompanije mađarskoj nacionalnoj naftnoj kompaniji.
“Dobro je da su obje kompanije u većinskom državnom vlasništvu, one mogu biti i dionička društva, no ono što se kod takvih kompanija nikad ne smije, to je prepustiti većinsko vlasništvo, pa čak i manjinsko iznad 25 posto. Vjerojatno su i MOL i neke slovačke kompanije dobrodošle u vlasništvo JANAF-a i Plinacroa, vjerojatno s 5-6 posto, ali nikako preko 25 posto. Vjerojatno to ne bi bilo mudro učiniti. Bilo bi dobro pustiti ih do 10 posto, ali nikako 25 posto i više, jer 25 posto plus jedna dionica vam daje pravo veta za ključne strateške odluke, a oni (u MOL-u) to znaju itekako iskoristiti, jer kad su prije 25 godina postali vlasnici 25 posto INA-e plus jednom dionicom, oni su kroz vrlo kratko vrijeme već upravljali INA-om iako su bili manjinski vlasnici.”
Komentari