Da je djetinjstvo ključno razdoblje za naš cjelokupni psihički razvoj opće je poznata činjenica. Velik dio našeg karaktera kao odraslih osoba u uskoj je vezi s onim što smo dobili – ili nismo dobili, kao djeca. Da osoba nije bila (dovoljno) voljena od strane roditelja ili skrbnika otkrit će ovih pet znakova.

Djetinjstvo, a osobito prve godine, ključno je vrijeme za izgradnju temelja naše ličnosti. Od toga kako se nosimo s problemima i izazovima – do naših stavova, mnogo toga što nas čini osobama koje smo danas izgrađeno je dok smo još bili, tako reći, u pelenama.

Pritom, jedna od najvažnijih stvari koje nam roditelji ili skrbnici trebaju dati kako bi smo stasali u samopouzdane, uspješne i stabilne ljude jest sasvim sigurno ljubav. Svako živo biće žudi za osjećajem da ga netko voli i istinski brine o njemu. Nažalost, ne dobiju sva djeca dovoljnu količinu ljubavi koja je, dakle, toliko presudna za cijeli njihov život. Bilo da su roditelji fizički ili emocionalno odsutni ili da nisu sposobni pružiti djeci ono što im najviše treba – neki ljudi, nažalost, odrastu s osjećajem da nikad nisu bili (dovoljno) voljeni.

Dom bez ljubavi

Djeca koja se osjećaju nevoljeno i odbačeno ili čak trpe zlostavljanje, osjećaju posljedice ovakvog zanemarivanja tijekom cijelog svog života – a te će se posljedice reflektirati na sva životna područja, posebice na ljubavne odnose. Između ostalog, zbog ove nezadovoljene osnovne ljudske potrebe kroz život će ih pratiti osjećaj manje vrijednosti.

“Nevoljeno dijete gotovo sve što radi vidi kao nešto što smeta njegovim roditeljima. Ono osjeća da ništa što čini nije dovoljno dobro kako bi ga roditelji konačno prihvatili. S obzirom na to nisu u stanju objektivno procijeniti situaciju, razvijaju snažan osjećaj krivnje. Stvaraju negativnu sliku o sebi i razvijaju naučenu bespomoćnost. Imaju osjećaj da je, bez obzira na to što rade, ishod uvijek isti, a zbog toga im se čini da nemaju kontrolu nad vlastitim životom”, piše Exploring Your Mind.

Pet najčešćih znakova

Dakle, ako nam tijekom odrastanja odrasli oko nas iz bilo kojeg razloga ne pruže dovoljno ljubavi i topline, gotovo je sigurno da će se ovaj presudni emocionalni manjak zrcaliti u jednom od pet prepoznatljivih znakova. Odrasli koji su ostali uskraćeni za ljubav vrlo se često ponašaju na sličan način.

Niska emocionalna inteligencija

Osobe koje nisu dobile dovoljno ljubavi u djetinjstvu ne nauče prepoznavati tuđe emocije i imaju problema poistovjetiti se s drugima. Kako se emocionalna inteligencija uči kroz interakciju, ova djeca nisu dobila priliku za ovu izuzetno važnu životnu lekciju.

Zato se takva djeca nerijetko već od rane dobi odnose neempatično prema vršnjacima, ali i odraslima. Između ostalog, djeca koja su bila emocionalno zanemarena ili su doživjela psihičko zlostavljanje mogu naučiti zatomiti svoje osjećaje kako bi se lakše nosila s teškom situacijom u kojoj se nalaze. U odrasloj dobi, takvi ljudi nerijetko osjećaju emocionalnu zbrku i teško uspostavljaju duboke i smislene odnose s drugima.

Strah od odbijanja

Djeca koja dožive odbijanje ili budu zanemarena od strane odraslih u njihovom životu bit će djeca slomljena srca – a tu bol nastojat će kamuflirati i pod svaku cijenu izbjeći u budućnosti. Zato je sasvim moguće da nevoljena djeca izrastu u ljude koji se boje vezivanja i bliskosti – naime, emocionalno otvaranje i približavanje drugoj osobi uvijek nosi sa sobom rizik od odbijanja, koji je djetetu u nama preteško ponovno proživjeti.

Rezultat je izbjegavanje pravih i dubokih odnosa s drugima, ali poneki odlaze i u drugu krajnost pa toliko žude za emocionalnom toplinom da postaju “nezasitni” kad je ljubav u pitanju. Takve osobe redovito ne postavljaju vlastite granice i nastoje se ‘stopiti’ s drugom osobom u nezdravi odnos koji bi trebao, ali nikad ne uspijeva, popuniti njihove emocinalne rupe i izliječiti rane njihove duše.

Potreba za validacijom

Kad se malo dijete osjeća nevidljivo, ono će odrasti u osobu koja će vječno tražiti vanjsku potvrdu svoje vrijednosti. Danas, u dobu društvenih mreža, ovaj je simptom osobito vidljiv – neke osobe kao da žude za pažnjom i u tom smislu nikad ne mogu zadovoljiti svoje “apetite”.

Trebaju im komplimenti, trebaju im pohvale i priznanja, gotovo kao što im trebaju voda i zrak. Duboko u njima čuči nesigurno dijete koje se osjeća manje vrijedno i nedostojno ljubavi, dijete s ogromnom prazninom u srcu koju sada pod svaku cijenu nastoji popuniti. Takvo ponašanje može dovesti u začaran krug ovisnosti o mišljenju drugih zbog čega im je prilično teško izgraditi pozitivnu sliku o sebi i vlastitoj vrijednosti.

Nepovjerljivost

Osobe koje u djetinjstvu nisu bile voljene u pravilu se ponašaju vrlo sumnjičavo spram drugih. Imaju velikih problema s povjerenjem, a ovo, očekivano, može biti ogromna prepreka za izgradnju zdravog intimnog odnosa.

U njihovim formativnim godinama, kad su trebali imati barem jednu osobu u koju se potpuno mogu pouzdati, takve osobe nije bilo pa su svijet počeli doživljavati kao nesigurno mjesto u kojem ne ni u koga ne mogu pouzdati. Podsvjesno ovaj osjećaj nesigurnosti ostat će s njima i jednom kad odrastu, a može potaknuti anksioznost i razne druge psihičke poremećaje s kojima će se prije ili kasnije suočiti.

Sabotiranje sebe

Nije neobično da osobe koje ne vjeruju u svoju vrijednost i smatraju kako ne zaslužuju sreću u životu rade protiv sebe. Takve osobe mogu čak i podsvjesno djelovati autodestruktivno i stati na put vlastitog uspjeha – jer je dijete u njima uvjereno kako ne zaslužuje bolje. Između ostalog, sabotiranje sebe može se očitovati kao, na primjer, odgađanje obaveza, rizično ponašanje, impulzivno donošenje odluka, biranje nezdravih navika i veza ili ovisničko ponašanje.

“Za sretno djetinjstvo nikad nije kasno”

Poznati američki pisac Tom Robbins izjavio je kako nikad nije kasno za sretno djetinjstvo i iako to na prvu zvuči kao kontradiktorna izjava, u suštini je točna – i što je najvažnije, daje prostor nadi u bolje sutra za osobe kojima nije zadovoljena jedna tako temeljna ljudska potreba kao što je biti voljen. Naime, rad na sebi može izliječiti ili barem zaliječiti rane iz našeg djetinjstva. Uz pomoć stručne osobe i podršku bliskih nam ljudi možemo rasti dalje i postati osoba koja je naučila vjerovati drugima, koja je naučila prepoznavati tuđe i svoje emocije i potrebe te koja je, prije svega, naučila kako voljeti sebe – to malo dijete u nama koje i dalje žudi za ljubavi.