Podcast ‘Preko swake granice’koji je nedavno počeo s radom u Zagrebu, na hrvatskom jeziku vode i uređuju migranti koji su svoj novi dom pronašli u Hrvatskoj. Uređuju ga i vode četvero mladih iz različitih kulturnih sredina – Abdoulie Jobe, Nawar Ghanim Murad, Valeriia Movenko i Semih Adıgüzel

Iako su podcasti kao medijska platforma već odavno zagospodarili svjetskom medijskom scenom, a neki broje i više desetaka milijuna posjetitelja, u Hrvatskoj se još uvijek nalaze u nekoj fazi razvoja i sazrijevanja, mada posljednji dostupni podaci govore i da sve više stanovnika Hrvatske počinje slušati podcaste. Jedan od podcasta koji su definitivno obogatili hrvatsku medijsku scenu je „Preko swake granice“, koji u fokus stavlja migrante koji su svoje mjesto pod suncem pronašli upravo u Hrvatskoj i Zagrebu. Nastao je suradnjom produkcije Book&Zvook i Centra kulture Ribnjak, a uređuju ga i vode četvero mladih iz različitih kulturnih sredina koji danas žive u Hrvatskoj – Abdoulie Jobe, Nawar Ghanim Murad, Valeriia Movenko i Semih Adıgüzel.

Abdoulie Jobe je u Hrvatsku stigao prije 11 godina iz Gambije, na studentsku razmjenu. Uz sociologiju je diplomirao i engleski jezik i književnost. Nekada radijski voditelj, danas širi svijest o drugim kulturama i daje glas zajednicama koje često ostaju nečujne. Nawar Ghanim Murad je porijeklom Iz Iraka, a u Hrvatskoj živi od 2011. godine. Diplomirani je lingvist i anglist, bavi se temama povezanima s kulturom, migracijama, prevođenjem i obrazovanjem. Valeriia Movenko je diplomirana psihologinja. Stigla je iz Ukrajine prije tri godine a danas pruža psihološku podršku izbjeglicama i gradi novi život u Zagrebu. Semih Adıgüzel je došao iz Turske na Erasmus, a je ostao kao prvi inozemni student koji je zatražio azil u Hrvatskoj. Studira pravo, aktivist je i zagovaratelj prava izbjeglica te suradnik Centra za mirovne studije.

‘Ovaj podcast nije izraz društvene korektnosti, nego uvjerenja da slušanje otvara empatiju, potiče radoznalost i gradi društvo u kojem je različitost norma’, kaže Ljubica Letinić

S obzirom na to da voditelji podcasta dolaze iz različitih geografskih i kulturnih sredina, ravnateljicu Centra kulture Ribnjak Pavlicu Bajsić pitali smo koliko je njima zapravo bilo teško savladati hrvatski jezik i u potpunosti se prilagoditi novoj sredini i životu u Hrvatskoj. „Redakciju smo birali pomno i polako jer smo zahvaljujući velikim interkulturnim projektima poput Alternativne nastave, s kojom smo održali do sada skoro 150 sati po zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, ili koncertnom ciklusu Iza ugla, uho svijeta, koji je u godinu dana okupio gotovo sve aktivne muzičare koji kao izbjeglice žive u Zagrebu, mi u stalnom kontaktu s našim novim susjedima. Kako iza sebe imam dugogodišnje radijsko iskustvo, pazila sam da ljudi koje zovemo u redakciju budu zaista ljudi koji bi se dugoročno mogli baviti time, odnosno da podcast ‘Preko swake granice’ nakon uvodne edukacije postane projekt o kojem su se oni sami spremni dalje brinuti. Koliko je njima bilo teško savladati hrvatski i prilagoditi se ovoj sredini, oni će sami najbolje reći, ali svi su zaista fenomenalni u svom poznavanju jezika i kulture u kojoj žive. Znam što je biti strankinja u drugoj zemlji, i to strankinja sa znatno više prava nego što ga oni imaju, tako da mislim da mogu vrlo brzo osjetiti koliki je trud netko uložio da upozna lokalnu sredinu. Valeriia, Abi, Nawar i Semih su u potpunosti dio naše sredine, a sada naša sredina ima priliku da uloži trud i upozna njih barem kroz ovaj podcast. Mi se ponekad viđamo i mimo posla, dođu na neku moju predstavu ili se pojave na koncertu na Ribnjaku. Razlikujemo se samo po pričama iz kojih dolazimo, količini opasnosti kojom smo kao pojedinci okruženi i, naravno, naglaskom. Ali ni moj nije najbolji! Znam samo da bi mi jako falili da ih nema u Zagrebu; čine ovaj grad kulturološki bogatijim, većim i širim.“

Za neke je od voditelja podcasta „Preko swake granice“ samo učenje hrvatskog jezika od nule bilo i te kakav izazov, što nam je potvrdila i Valeriia Movenko iz Ukrajine: „Počela sam učiti hrvatski jezik od nule i to je bio pravi izazov. Na prvi pogled hrvatski se čini sličnim ukrajinskom, ali zapravo ima mnogo gramatičkih i leksičkih razlika. Prvu priliku za učenje dobila sam zahvaljujući organizaciji JRS (Isusovačka služba za izbjeglice), gdje sam završila početni tečaj, koji mi je dao osnovno znanje. No najvažnije je bilo to što nisam stala na tome. I danas nastavljam učiti i usavršavati jezik. To nije važno samo zbog integracije nego je ključno i za moj rad. Želim surađivati ne samo s ukrajinskom djecom nego sa svom djecom, odraslima i njihovim roditeljima u Hrvatskoj kojima je potrebna psihološka pomoć. A jezik je ključ za istinski kontakt.“ Valeriia Movenko je došla u Hrvatsku i Zagreb bježeći od rata. Diplomirala je psihologiju, a stečeno znanje imala je priliku primijeniti u radu s brojnim izbjeglicama iz Ukrajine. Stoga smo je pitali kakva su bila njezina prva iskustva po dolasku u Zagreb i kada je počela pružati psihološku pomoć.

„Moj dolazak u Zagreb nije bio lagan. Sve je bilo novo i nepoznato, a situacija emocionalno vrlo teška. Kao i mnogi drugi, proživljavala sam gubitak, razdvojenost i neizvjesnost. Prije nego što sam ponovo počela raditi kao psihologinja, bilo mi se važno pobrinuti za vlastito emocionalno stanje. Tek kada sam osjetila da ponovo imam snagu i unutarnji oslonac, zahvaljujući superviziji, mogla sam se vratiti svojoj profesiji. O tome govorim u prvoj epizodi podcasta, kada mi je sugovornica bila prof. Zdenka Pantić. Ona mi je, kao i mnogi drugi iskreni ljudi, pružila podršku, a organizacija JRS ponudila mi je sudjelovanje u projektu za ukrajinske izbjeglice. Zahvaljujući toj prilici ponovo sam mogla raditi kao psihologinja u grupama podrške, pomažući djeci i njihovim roditeljima koji su, poput mene, prošli kroz teške okolnosti. To mi je donijelo novi smisao, samopouzdanje i osjećaj da sam potrebna, čak i u novoj zemlji.“ Poziv da postane voditeljica podcasta „Preko swake granice“ za nju je bio potpuno neočekivan, ali i, naglasila je, vrlo inspirativan prijedlog. „Nikada prije nisam vodila podcast niti javno nastupala u takvom formatu. U početku sam bila u strahu, zbog jezika, odgovornosti, nepoznatog. No sama ideja – dijeliti iskustva, dati glas drugima i govoriti naglas o važnim temama – pobijedila je taj strah.“ Rekla nam je i da se sa svakom epizodom osjećala sve sigurnije, a to iskustvo otvorilo je u njoj nove dimenzije, kao osobi koja je prošla kroz mnoge promjene. „Za mene je podcast postao prostor u kojem mogu biti iskrena i otvorena te govoriti o životu s obje strane granice, i vanjske i unutarnje“, istaknula je Valeriia.

Ljubica Letinić, osnivačica tvrtke Book&Zvook, najveće knjižare audioknjiga u RH. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ovaj podcast nastao je uz veliku podršku produkcije Book&Zvook koja je unazad nekoliko godina postala najvažnija i ujedno najveća knjižara audioknjiga u Hrvatskoj, te produkcija koja se specijalizirala upravo za audioadaptacije književnih i dramskih predložaka, te pokretanje audiopodcasta. Book&Zvook u svojoj audiobiblioteci danas ima više od 150 knjiga, što je gotovo 600 sati književnosti za slušanje. Tvrtku Audio Store Transonica, koja stoji iza produkcije Book&Zvook, pokrenule su Ljubica Letinić i Lana Deban 2018. godine. Pitali smo Letinić koliko se od tada do danas prema njezinim saznanjima povećao interes za audioknjigama i općenito podcastima u Hrvatskoj. „Kad smo 2018. Lana i ja pokrenule Book&Zvook, tržište gotovo da nije postojalo. Danas su stvari bitno drukčije; prema istraživanju koje je za nas prošle jeseni proveo IPSOS, 34 posto ispitanika u Hrvatskoj redovito sluša podcaste. A mi možemo potvrditi da su se znatno promijenile i navike slušanja audioknjiga, čemu nesumnjivo pridonosi i to što su naše knjige postale dostupne na bibliotekarskom tržištu. Ipak, taj je proces spor, znatno otežan time da se borimo s mnoštvom predrasuda, s komentarima u rasponu od ‘to nije prava knjiga’ do toga da ‘djeca sad ništa neće čitati’. To je, dakako, neutemeljen i pogrešan pristup jer audioknjiga jest vrlo autentičan dodir s literaturom, a naš je zadatak tim novim generacijama književnost predstaviti u formatu koji im je bliži. U Skandinaviji je, primjerice, prošle godine prodano više audioknjiga nego knjiga u tiskanom formatu. To je nezaustavljiv trend, a Hrvatska tu više nije na začelju. Ponosne smo što smo pridonijele stvaranju tog tržišta u malom jeziku, i to kroz produkciju koja je visoko autorska, umjetnički ambiciozna i tehnički besprijekorna.“

Posebno je istaknula ediciju knjiga „Listen to Croatia“, izbor suvremene domaće književnosti u engleskom prijevodu, kojim povezuju hrvatski jezik i kulturu s globalnim izdavačkim i tehnološkim trendovima. „Ne skrivamo ponos što smo time pridonijele vidljivosti književnosti jednog ovako malog jezika, i to u formatu koji doista prelazi granice“, istaknula je Letinić, koju smo pitali i kako su se snašli voditelji podcasta izuzev Abdoulieja Jobea, koji je u rodnoj Gambiji bio radijski voditelj. „Izvrsno, iznad svih naših očekivanja. Unijeli su u produkciju vlastiti ton i autentičnu perspektivu. Bilo je očito da su dugo čekali prostor u kojem će smjeti biti upravo ono što jesu, snažne i kompleksne osobe sa svojom iznimnom ljudskom snagom, širokim obrazovanjem, humorom, senzibilitetom i razmišljanjem. Prezadovoljna sam što su jake snage Book&Zvooka s voditeljima ostvarile toplu i blisku suradnju, prvenstveno mislim na novinarku Elizabet Škrobo i ton-majstora Srđana Nogića, u kojima Abdoulie, Valeriia, Semih i Nawar imaju profesionalnu i prijateljsku podršku.“

Pavlica Bajsić, ravnateljica zagrebačkog Centra kulture Ribnjak. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Iznimno važno da se upravo glas migranata, i to na hrvatskom jeziku, čuje u hrvatskom medijskom prostoru te je istaknula: „Vjerujem da je iznimno važno, ne samo zato da bi se njihovi glasovi napokon čuli nego da bi se migranti sami predstavili izvan stereotipnih okvira u kojima ih uglavnom percipiramo. Taj šarmantni hrvatski jezik kojim su uspješno ovladali sam je po sebi dirljiv, ali važnije od toga je da im medij omogućuje prostor artikulacije i samoosnaživanja. Oni svojom prisutnošću mijenjaju kulturu medijskog govora, a posljedično i nas kao društvo. Podcast ‘Preko swake granice’ za nas je logična ekstenzija dugogodišnjih audionastojanja. Osim biblioteke audioknjiga, gradimo ekosustav u kojem knjige nisu izdvojen kulturni artefakt, nego središte koje se širi u druge formate. Ovaj specifični podcasting nije izraz društvene korektnosti, nego uvjerenja da slušanje otvara empatiju, potiče radoznalost i gradi društvo u kojem različitost postaje norma.“

Kao i Letinić, i ravnateljica Centra kulture Ribnjak Pavlica Bajsić smatra da je ovaj projekt izuzetno važan jer daje profesionalni okvir kroz koji će se čuti glas migranata. „Mislim da je ‘Preko swake granice’ pionirski pothvat u tom smislu, barem kod nas, jer je ideja dati profesionalni okvir kroz koji će se čuti njihov glas. A taj okvir će izgraditi oni sami. Tako da je u tom smislu obrnuta uloga u kojem smo uvijek mi ti koji njih nešto pitamo. Sada oni pitaju nas. Naša želja je s vremenom iz podcasta producirati kraće radijske formate i nuditi ih regionalnim malim radiostanicama i mislim da ćemo u to krenuti sljedeće sezone.“

”Preko swake granice’ pionirski je pothvat, barem kod nas, jer je ideja dati profesionalni okvir kroz koji će se čuti njihov glas. A taj okvir će izgraditi oni sami’, kaže Pavlica Bajsić

Bajsić je i sama imala slična iskustva, kojih se prisjetila u razgovoru o ovom jedinstvenom podcastu. „Prije 20 godina bila sam dio redakcije berlinskog radija Multikulti, koji je bio jedan od kanala Rundfunka Berlin Brandenburg (rbb-a); tamo je program bio kroz jutro na njemačkom jeziku, a popodne su kretali programi na jezicima manjina. Imala sam prilike tada svjedočiti iz blizine kako izgleda takav jedan program u znatno širem formatu, radio koji se zapravo bavio suvremenim Berlinom takvim kakav jest, samo viđen malo drukčijim naočalama. Radio su slušali i Nijemci, ako ni zbog čega a onda zbog toga što je bio radio s najboljom muzikom u gradu.“

Jedna od voditeljica podcasta „Preko swake granice“ Valeriia Movenko u Zagrebu živi već tri godine i smatra ga svojim drugim domom. „Ovdje sam pronašla ne samo krov nad glavom nego i podršku, prijatelje, posao – osjećaj da mogu ponovno graditi život. Integriram se, ali istovremeno ostajem svoja. Ovdje mi se sviđaju mir, način života i odnos prema obitelji i djeci. Sve to mi je blisko i daje osjećaj doma. Moj život danas spoj je osobnog i profesionalnog rasta. Radim, komuniciram i učim. Da, postoji nostalgija, ali i duboka zahvalnost jer sam upravo ovdje uspjela pronaći novi smisao i započeti novo poglavlje života.“