Predstava u kojoj je neprestano na sceni samo dvoje glumaca, intimni je doživljaj s publikom koji glumca stavlja u fokus. A kad su ti glumci majka i sin kojima će to biti prva zajednička predstava, onda je zaista riječ o nečemu posebnom. Gordana Gadžić i Filip Vidović igraju majku Slavujku i sina Dobrišu u „Pustolovinama kreativnih knjigovođa“, koje se premijerno izvode 9. veljače u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Predstava je nastala prema tekstu Ivana Vidića koji je komad napisao ciljano baš za Gordanu Gadžić i Filipa Vidovića, udovicu i sina legende hrvatskoga glumišta Ivice Vidovića. Nova je to produkcija Teatra Rugantino, koji je Gordana Gadžić osnovala davne 1998. godine kad joj je u Hrvatskoj, kao rođenoj Beograđanki, rad bio gotovo zabranjen. Danas, 27 godina kasnije, to nezavisno kazalište iza sebe ima veliki broj predstava koje su ostavile traga na hrvatskoj sceni.

„Pustolovine kreativnih knjigovođa“ na scenu dovode majku i sina koji žive zajedno u stanu i oboje su ozbiljni ekonomisti. Slavujka je ugledna stručnjakinja zaposlena na ekonomskom institutu, a Dobriša je pred velikim uspjehom – očekuje ga skoro zaposlenje u narodnoj banci. Tu su dvije generacije, dva pogleda na svijet i dvije ekonomske škole u stalnom sukobu i mirenju, u velikoj ljubavi, ali i bijesnoj svađi. U tim previranjima oni se lijepo nadopunjuju jer oboje smatraju da je ekonomija najvažnija ljudska djelatnost i središnje pitanje današnjice. Kako kaže autor Ivan Vidić, „Pustolovine kreativnih knjigovođa“ bave se modernom opsesijom ekonomijom i bogom novih vremena – novcem i svime što on ljudima predstavlja. Dok smo u ne tako davnoj prošlosti tražili vodstvo svjetovnih i vjerskih vođa, za usmjerenje i savjet se obraćali kako mudracima, najumnijim učiteljima, znanstvenicima, filozofima tako i šamanima, prorocima, diletantima i varalicama, danas se na svakom koraku pita za mišljenje ekonomista. Napreduje li zbog toga ljudsko društvo ili kržlja i propada, pitanja su koja ova komedija postavlja, uz ambiciju da dade i pokoji odgovor iz iskustva kreativnih knjigovođa, tih novih umjetnika ekonomskog realizma.

Gordana Gadžić i Filip Vidović igraju dvoje ekonomista, Slavojku i Dobrišu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Predstavu režira Slađana Kilibarda, scenografkinje su Zdravka Ivandija Kirigin i Ana Paulić, kostimografkinja Marita Ćopo, a glazbu radi Damir Šimunović.

Gordana Gadžić otkrila je kako su počeli raditi predstavu prema tome tekstu, i to baš za nju i njezina sina Filipa Vidovića, inače glumca zaposlenog u HNK-u u Zagrebu:

„Vidić je postao gotovo pa kućni pisac Teatra Rugantino. Prije dvije i pol godine radili smo predstavu ‘Kronika seoske ljubavi’ prema njegovu tekstu, to je baš bio lijep posao, rezultat je bio izvrstan, predstava se još igra i višestruko je nagrađena. U međuvremenu smo se sprijateljili i on je počeo pisati ovaj komad baš za Filipa i mene. Taj proces traje već godinu dana, a jesenas kad sam razmišljala o tome što ćemo igrati ove godine, pitala sam ga što je s tim tekstom. Bio je taman pri kraju i krenuli smo u to, ali je nakon toga nekoliko mjeseci tekst dorađivan. Neobičan je naslov, a neobična je i tema. Iako ima komičnih elemenata, nije klasična komedija.“

Pojasnila je i kako bira tekstove koji će se izvoditi u Teatru Rugantino. To je, smatra Gordana Gadžić, jako težak proces, a rade se ponajviše europski autori, ali dosta je i hrvatskih pisaca.

„Ograničenja su ogromna i zato je teško naći odgovarajući tekst. Da bi teatar ovog tipa opstao, prinuđeni ste biti na tržištu jer ćete inače tri puta igrati predstave. Bitno nam je da predstave komuniciraju s publikom, ne želimo raditi trash i nikad to nismo radili. Osim repertoarnih ograničenja vezanih uz poziciju nezavisnog kazališta, postoje i druga. Ne može biti puno likova, možemo reći da po tom pitanju gotovo pa nazadujemo jer smo znali imati i predstave s pet, šest uloga. Sada to više ne radimo. Tržište je sve gore iako i ta vrsta intimnog teatra ima svojih prednosti. Ako možemo govoriti o intimi zato što je, kad je nezavisna kazališna scena u pitanju, pitanje prostora uvijek veliki problem. Posljednjih godina prostor za izvođenje postao je još drastičniji problem. Ako ćemo igrati, a igramo uglavnom u Malom Lisinskom i predstavu ‘Prijatelji’ na Ribnjaku, moramo gledati da rad koji se uloži u predstavu bude i opravdan. Ipak dvorana, prostor za izvođenje, ne smije biti baš jako malena, svi troškovi se moraju pokriti. Druga priča su gostovanja, njih je bilo jako jako puno u ovih 27 godina“, rekla je Gordana Gadžić.

Istaknula je da je ljudi često pitaju zašto ne igra više, posebno zato što je kazalište i osnovala upravo kako bi mogla igrati. Međutim, kaže, dok se sve zadovolji – pronađu se tekst, uloga, suradnici, dok se sve organizira – ispadne da u vlastitom kazalištu igra u svakoj četvrtoj predstavi.

„A kazalište sam osnovala 1998. prije svega da bih igrala, jer u Hrvatskoj nisam imala prostora za posao ni mogućnosti za rad. Ali u posljednjih nekoliko godina igrala sam stvarno meni vrlo drage uloge, u predstavi ‘Terapija’ sa Sinišom Popovićem i Lukom Dragićem, pa ‘Sirena i Viktorija’ s Dubravkom Ostojić i Mladenom Vasaryjem, pa s Markom Torjancem u ‘Umrijeti od smijeha’, pa sa Sretenom Mokrovićem u spomenutoj ‘Kronici seoske ljubavi’. Kad govorim o ovoj novoj ulozi, Vidić je to napisao, dakle, ciljano za mene i Filipa, ali teško se izlazi na kraj u odnosu majka-sin, a da bude baš komedija. To znaju biti teški, kompleksni odnosi, dramski vrlo potentni. Vidić je, inače, opsjednut političkom i ekonomskom makro-situacijom pa je onda pronašao neki kut – majku i sina koji se ‘probijaju’ kroz knjigovodstvo. Ona je ambiciozna i ona sina gura, ona želi da on korača velikim koracima, da se zaposli u narodnoj banci jer će mu to biti odskočna daska za dalje. A sin je puno manje ambiciozan, svako malo ima neke ljubavnice, ne razmišlja toliko o poslu, pa se oni zapravo neprestano ‘bore’, ona ga gura, a on traži slobodu, da može od nje disati“, prepričala je radnju predstave Gordana Gadžić.

Filipu Vidoviću zanimljivo je pripremati predstavu s mamom, u svakom smislu. Ističe da je lijepo u tom novom iskustvu što mogu doma ponavljati tekst.

„Mene je bilo strah rada s bliskim ljudima jer već sam imao iskustvo rada s prijateljima pa sam se poneki put i opekao. Bilo me je strah ulaziti u pripreme predstave s izrazito bliskim ljudima. Međutim, drago mi je što smo se upustili u ovo jer proces je divan. Moja je uloga interesantna, on je potpuno različit svijet od svoje majke, dva su svijeta ekonomije, dva posve različita pogleda na život i posao. Ona želi da on ima stan, siguran posao na ultra-prestižnoj poziciji narodne banke, kao da to zaista i jest tako. Njemu nije do toga tako stalo, on samo želi što više novca tako da tekst ima puno relacije s današnjim vremenom jer živimo u kapitalizmu i stvari tako funkcioniraju. Osim tog sukoba tu je i odnos majka-sin. To funkcionira sasvim dobro, a i kad smo u pitanju mama i ja privatno, lijepo nam je raditi zajedno. Proces rada može biti zeznut jer se ne odvajamo jedno od drugoga pa je tu bilo potrebno napraviti neki odmak i onda smo mogli odlično raditi. Jer kad se privatno i poslovno počne miješati, dođe do iskrica. Mi smo to, srećom, uspjeli izbjeći“, rekao je Filip Vidović.

Gordana Gadžić osnovala je Teatar Rugantino 1998., a Filip Vidović igra u nekim predstavama. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Zaposlen je u Hrvatskom nacionalnom kazalištu, a kako je odrastao uz Teatar Rugantino, imao je priliku iskusiti i izvaninstitucionalno kazalište. O nezavisnoj sceni Vidović kaže:

„Smatram da je to odlično kad su u pitanju teme koje se obrađuju i sloboda, mašta, kreativnost. Nezavisna scena je u jako nezgodnoj poziciji, svima su poznati problemi. Ali mora se reći da se događaju promjene nabolje, uvode se neke nove vrste potpora, to je dobra vijest. Ali zaista se svi na nezavisnoj sceni grčevito bore da opstanu, a to nije dobro.

Kad je Ivan Vidić predložio da piše tekst za nas dvoje, za mene i mamu, moram priznati da mi je to bilo vrlo neobično, vrlo je zanimljivo da se netko upustio u pisanje teksta baš za nas dvoje, jako me zanima kako će to sve ispasti. Jako mi je drago da je krenuo u tom smjeru.“

Gordana Gadžić nadovezala se primijetivši da to Vidiću nije bilo tako jednostavno. Bilo bi mu, smatra, lakše da je imao slobodu dodati još koje lice koje bi bilo u odnosu s njima i tako ih predstaviti kroz neku drugu vizuru. A ovako je morao prilagoditi tekst tome da ipak mora biti komičnih momenata. Tvrdi da je ključ bio Vidićeva opsesija makro događanjima, jako je educiran o tome i to mu je bio ispušni ventil.

Kad je riječ o radu sa sinom Filipom, Gordana Gadžić kaže:

„On je jako otvoren glumac, intuitivan, pušta se, a takav je i privatno. U tom smislu je drugačiji od mene, potpuno smo različiti glumci. Ja volim razmisliti o svemu više puta, jako volim probati više verzija. To je pitanje i godina jer nisam više tip, iako nisam ni prije bila, da se redateljima potpuno dajem i da im prepustim svu kontrolu. Volim raditi s redateljima s kojima imam osjećaj potpune slobode, osobne i glumačke. Čim se osjete pritisci, to ne završava dobro. Filip i ja nemamo problema, ide sve lijepo, ali ipak se osjeti ta generacijska razlika u vrsti glume. On je nova generacija, uče drugačije, rade drugačije. Iako vježbamo i doma, ne smatramo taj proces opterećenjem. Postoji, kao što sam spomenula, više verzija teksta, dosta smo ga prepravljali, dodavali, mijenjali, izbacivali, pa je tako od prve verzije do ove koju ćemo odigrati prošlo nekoliko mjeseci. Ali ovu konačnu verziju radimo mjesec dana, a da bi se predstava od sat i 15 sa samo dvoje glumaca, koji su neprestano na sceni, odradila dobro u samo mjesec dana, to je zbilja ozbiljan posao. Stoga zaista moramo svaki slobodan trenutak iskoristiti za uvježbavanje do premijere 9. veljače.“

Kad je u pitanju Teatar Rugantino, Gordana Gadžić kaže da apsolutno osjeća odgovornost. Ne želi raditi nešto iza čega ne može stati. Nisu joj, kaže, sve predstave jednako drage, to je normalno, ali zaista stoji iza svega što naprave:

„Kad u predstavi u svom kazalištu i igram, zaista se ne želim osramotiti, to ne bih voljela. Nikad ne znate kako će to na kraju ispasti, ali uvijek moram dati sve što mogu, osmisliti glumački krug, dovoljno izvježbati sve svoje zadatke da bih sa samopouzdanjem stala na scenu. Radila sam u kazalištu, ali posebno puno sam radila na filmu i televiziji, obožavam kameru i nakon dugo godina sam ljetos u Beogradu igrala u jednoj seriji pa me to iskustvo vratilo nekako u ‘sebe pred kamerom’. U glumi sam doživjela veličanstvene trenutke, zaista. Međutim, oduvijek, otkad sam upisala Akademiju pa do danas, nisam bila – moram priznati – jedino i samo glumica. Uvijek sam imala problem s tim da kao glumac toliko ovisiš o grupi, o ekipi, o kolegama. Puno toga se mora poklopiti da bi zaista proces bio sjajan, moraju se poklopiti grad, ekipa, redatelj koji će vam dati ulogu pa ćete igrati baš s partnerima koji vam odgovaraju, teško se to sve poklopi. Kažem vam da puno puta nije tako, zapravo žudite za nekom dobrom ulogom, to je često borba. Ali, ponavljam, imala sam i veličanstvene trenutke, kad zaronim u neki značajan prostor koji otvara lik koji igram, iz tog iskustva rastem kao osoba i glumica. Često ste s ljudima koji ne znaju što trebaju raditi i kako, to je sve naša slika. Ali imate glumce i glumice kojima to ništa ne smeta i koji su na sceni i ne gledaju nikoga i ništa drugo, i to je odlično.“

Filip Vidović, kad je gluma u pitanju, neobičan je i poseban, drugačiji od većine svojih kolega – ne osjeća tremu. Kako kaže, u glumu se nije zaljubio zbog finalnih proizvoda, zbog predstava:

„To mi je sve divno, ali najdraži mi je proces rada. Otkad sam na Brijunima imao svoje prvo iskustvo, to mi je oduvijek najdraže. Kad počnem raditi, pa čitam, pa razgovaram s ekipom, kolegama, redateljem, pa krenu ideje koje se onda spajaju, sve te neke interesantne stvari krenu se događati plus tekst pa partneri s različitim svjetovima, pa uzmeš malo od jednog svijeta, pa od drugog pa od trećeg. To mi je uvijek bio najdraži dio stvaranja predstave, posebno zato što pritom otkrivaš toliko mnogo o samome sebi, u odnosima. I shvatio sam, nakon diplome, da nemam tremu. Iako je to sve jako čudno, meni je logično zato što smo bili u procesu, napravili smo što smo trebali. Zašto bih imao tremu? Ponekad će rezultat biti genijalan, ponekad loš, ali dali smo sve u proces rada i nema razloga za tremu. Očekivao sam da ću imati ogromnu tremu kad sam igrao glavnu ulogu u predstavi „Ciganin, ali najljepši“ u HNK u Zagrebu. Ali ništa od treme! To mi je bilo fascinantno. Primjerice, na Akademiji sam umirao od treme prije svakog ispita. A sve što sam radio izvan Akademije bilo je bez treme, osim u jednoj situaciji. Tremu sam osjetio u Beogradu, kad smo gostovali s tom istom predstavom, a odigrali smo je dotad već 20, 30 puta. To je, pretpostavljam, bilo zato što je mama rođena Beograđanka, to je bitan grad s kojim sam povezan, prvi put sam tamo igrao, bilo je više razloga.“

Tremu ne osjeća ni tijekom rada na ovoj predstavi, uvjeren je da je neće ni biti. Njegova majka dodala je da ako Filip bude imao tremu, to će biti zato što će razmišljati o tome ima li ona tremu. Jer ona, pak, osjeća veliku tremu i uzbuđenje. Da izbjegne veću tremu i nesigurnost, Gordana kaže da uči i uči, ne prestaje učiti i čitati tekst, našalila se da je praktički u zatočeništvu s tekstom. Drugačiji su tip glumaca, a ona ima i puno više teksta, kaže da je i malo starija od Filipa pa sve to ide nekako sporije. Međutim, zajednički su im veliko iščekivanje, uzbuđenje i pozitivna nervoza prije izlaska na scenu 9. veljače u Lisinskom.