Popularan strip ‘Alan Ford’ koji izlazi već 56 godina dobit će kazališnu adaptaciju koja će oživjeti Broja 1, Boba Rocka, Superhika, Grunfa i druge junake. U zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh premijerno će se izvesti 18. rujna u režiji Marija Kovača, a Nacional je razgovarao s glavnim akterima

Citati kao što su ”Bolje živjeti 100 godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi”, ”Nije važno sudjelovati, važno je pobijediti”, ”Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti” i ”Tko spava nije budan” danas su dio svakodnevice, a da mnogi i ne znaju da su to izgovarali junaci ”Alana Forda”, talijanskog stripa nastalog 1969., koji je postao jedan od najpopularnijih stripova. Stvorili su ga scenarist Luciano Secchi, pseudonima Max Bunker, i crtač Roberto Raviola, pseudonima Magnus. Posebno je bio popularan u bivšoj Jugoslaviji, gdje je objavljen samo godinu dana kasnije, pa su mnogi odrasli ”gutajući” ”Alana Forda” u nezaboravnom prijevodu Nenada Brixyja koji je ”pogodio” duh stripa, ali i ironiju i sarkazam autora.

Junaci ”Alana Forda” članovi su Grupe TNT, siromašni tajni agenti koji rješavaju bizarne kriminalističke slučajeve. Grupu TNT osnovao je Broj 1, a njezini su stalni članovi Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Šef i Jeremija. Grupa TNT pod vodstvom prapovijesnoga paraplegičara rješava brojne kriminalne zaplete, ali tajni agenti od toga nemaju financijsku korist, uglavnom zato što Broj 1 novac uzima sebi, a ostalim članovima za svaki riješeni slučaj daje jedan dolar. Iako potplaćeni i izgladnjeli, agenti pokazuju zavidnu vjernost skupini, svrsi i svome vođi. Sjedište Grupe TNT je cvjećarnica na Petoj aveniji u New Yorku, koja im služi kao paravan.

Superhik je najveći neprijatelj Grupe TNT. On krade od siromašnih i nemoćnih kako bi dao bogatima, pa je usporedba s Robinom Hoodom neizbježna. Danju je čistač i zbog toga ne voli siromašne ljude jer oni posvuda bacaju smeće. Doživio je nesreću u kojoj se zamalo utopio u tisućama litara alkohola iz neke tvornice. Tada je dobio veliku moć i u stanju je svakoga svladati svojim alkoholnim zadahom.

Upravo će strip ”Alan Ford” koji izlazi i danas, u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh doživjeti premijeru, 18. rujna u režiji Marija Kovača. Nije to prvo postavljanje ”Alana Forda” u hrvatskom kazalištu, 2013. premijerno je izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih, u režiji Darija Harjačeka s Filipom Nolom kao Alanom Fordom, a krajem 1980-ih Alan Ford u Gradskom kazalištu Trešnja bio je Slavko Juraga. Popularnost stripa među današnjom mladom publikom nije toliko velika, iako za njega pokazuje interes, pa je nova kazališna adaptacija prilika za upoznavanjem s likovima i fenomenom ”Alana Forda”. S obzirom na činjenicu kako se obrada teme stripa nalazi u obaveznom kurikulumu za više razrede osnovne škole te srednjih škola, upravo ”Alan Ford”, smatra redatelj, može biti poveznica koja učenicima može pokazati kako strip ne mora nužno biti isključivo eskapističko djelo temeljeno na znanstvenoj fantastici, već kako može biti oštar i precizan komentar negativnih društvenih fenomena, a sve kroz prizmu humora.

U Kerempuhovoj predstavi Alana Forda igra Luka Petrušić, Broj 1 je Tomislav Štriga, Matija Šakoronja igra Boba Rocka, Grunf je Domagoj Ivanković, Jeremiju igra Borko Perić, Sir Olivera Tarik Filipović, a glavnog negativca Superhika igrat će Filip Detelić. Ova se predstava radi prema predlošku Milana Fošnera, s kojim je redatelj Kovač već nekoliko puta surađivao upravo na kazališnim adaptacijama stripova. Nacional je razgovarao s redateljem i trojicom glavnih likova: Lukom Petrušićem, Matijom Šakoronjom i Tomislavom Štrigom.

Kako kaže Kovač, posljednjih desetak godina intenzivno radi na postavljanju stripova na kazališne pozornice:

„Radili smo ‘Nježni sport’ u Dječjem kazalištu Dubrava, ‘Gluhe laste’ u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku, strip koji izlazi u Modroj lasti, a ‘Alan Ford’ mi je oduvijek jako velika želja, strip koji jako dugo želim režirati u kazalištu. U ZeKaeM-u je bila premijera prije desetak godina pa ga nisam htio nuditi dok ne prođe neko vrijeme, ali čim me Sonja Kovačić, ravnateljica Kerempuha, pitala što bih htio postaviti, ‘Alan Ford’ je bio prvi izbor. To je dio mog projekta prebacivanja stripova na kazališne daske zato što volim strip i smatram da je nepravedno zapostavljena umjetnička forma, da ga se doživljava kao nešto što je samo za djecu, posebno strip koji je voljela moja generacija. Mislim da je ‘Alan Ford’ sad već dovoljno sazrio da nije ono što je bio kad je izašao, to više nije samo dio pop kulture, već zapravo kanon stripa. Dakle, razlog zbog kojeg radim ‘Alana Forda’ u kazalištu je kombinacija nostalgije i želje da ga predstavimo novim generacijama jer je nama jako puno značio. ‘Alan Ford’ je rađen kao parodija na detektivski roman, ali i na demokraciju tog vremena. Mi smo ga čitali u nekom drugačijem društvenom i političkom sustavu, sustavu u kojem stvari nisu bile demokratske, nije bilo izbora primjerice. Stoga nam mnoge stvari nisu bile jasne, ali fantastičan prijevod Nenada Brixyja uvodio nas je u taj svijet. Danas, međutim, živimo u tom svijetu u kojem žive i članovi Grupe TNT, danas smo država u kojoj se i špijunira – pa s naslovnica ovih dana vrišti afera vojnika špijuna – ponovno se ratovi oko nas zamuđavaju. A mi smo ostali država koja kao da je iz ‘Alana Forda’. To je jedan duh za koji bih volio da se približi nekoj novoj publici. Ne ciljamo samo na alanfordovske nostalgičare, nikako. Pokušavamo privući mlađu publiku koja će možda najprije pogledati predstavu pa posegnuti za stripom.“

Redatelj ‘Alana Forda’ je Mario Kovač, Luka Petrušić igra naslovnu ulogu, Matija Šakoronja je Bob Rock, a Tomislav Štriga Broj 1. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Luka Petrušić koji igra Alana Forda mlađa je generacija glumaca kojeg je strip ”zaobišao”, pa stoga nije čitao ni ”Alana Forda”. Generacijski je, kaže, bio zaluđen Commodoreom 64 i PlayStationom:

„Moja je generacija prešla na virtualni svijet i strip me zaobišao. Nisam imao želju ni ulaziti u strip, pa kad me Mario zvao i ponudio mi ulogu Alana Forda, odmah sam mu rekao da nisam čitao taj strip, misleći da mu se to neće svidjeti. Međutim, on je rekao da je to još bolje jer na taj način neću imati nikakav pritisak raditi na neki poseban način, ili na način na koji se očekuje. Rekao je da ću biti ‘tabula rasa’ i da to u ovom slučaju nije uopće loše. Međutim, naravno da sam malo istraživao, čitao neke brojeve stripa, ali dramaturgija predstave je jasna, likovi su jasni i kreće se iz toga. Krenuli smo iz čiste igre, mislim da i redatelj to želi, jer strip je specifičan. Svatko tko čita strip ima svog ‘Alana Forda’“.

Matija Šakoronja koji u predstavi igra Boba Rocka još je mlađi od Petrušića pa ni on ne pripada generaciji odrasloj uz ”Alana Forda”. Volio je strip, ali zanimali su ga ”Spiderman” i, neko vrijeme, ”Dylan Dog”:

„Moj otac je na tavanu pronašao neke stare brojeve ‘Alana Forda’, još su cijene u dinarima, pa kad mi je Mario ponudio ulogu Boba Rocka, krenuo sam malo čitati i istraživati ulogu. U našem tekstualnom predlošku dosta je jasno kakav je on lik. Za Alana Forda se zna da je izgubljen, zaljubljen, pomalo naivan. Bob Rock je ironičan lik, poput nekog harlekina koji sanja o stolu prepunom hrane, vodi se priprostim motivima i ne interesiraju ga problemi.“

Tekstualni predložak Milana Fošnera prema kojem se predstava radi napisan je prema stripu, u istom duhu s istim likovima. Superhik je glavni negativac i, kako pojašnjava redatelj, tri ili četiri epizode iz stripa spojene su u jednu linearnu priču. Podnaslov je ”Uspon i pad Superhika” koja zapravo naznačuje i temu predstave. S obzirom na to je Superhik antijunak koji uzima od siromašnih da bi dao bogatima, tema predstave ne iznenađuje. Bavit će se siromaštvom, što pojašnjava Kovač:

„Društveni kontekst je jasan, pogledajte portale i novine, tema je vrlo aktualna i važna. Hrvatska je u situaciji da smo ispod prosjeka u Europskoj uniji, siromaštvo je jako prisutno. Predstava oslikava ono što vidimo oko nas. Stalno gledamo skupljače boca, a na sceni je sve prepuno kanti i smeća. Dodali smo lik uličnog glazbenika koji tu i tamo radnju prati glazbom, ali zapravo spava u tom smeću. Transformacija Superhika je zanimljiva. Mnogi koji vole film prepoznat će dodirne točke s hitom od prije nekoliko godina, filmom ‘Joker’. U njemu je prikazano da je njegova transformacija u super negativca ili zločinca došla upravo iz bolesnog društva iz kojeg dolazi. Tako je i Superhika na transformaciju potaknula prljavština, nemar ljudi u gradu, nedostatak higijene. Kroz alkoholizam koji se kao tema isto tako provlači kroz predstavu on dolazi do toga da počinje činiti zlo. A zla je puno oko nas, zlikovci mnoge zle stvari sami sebi opravdavaju upravo sveprisutnim zlom u društvu. Vizualno će scena biti monokromna, bit ćemo crno-bijelo-sivi, da budemo i atmosferski slični stripu. Pokušali smo raditi na način da glumci likove kreiraju ‘iz nule’, kao ‘tabule rase’, što je Luka spomenuo, neopterećeni prošlim generacijama ili značenjem ‘Alana Forda’. Na taj način će mlađa generacija isto tako moći pratiti radnju, bez previše likova.“

‘Strip više nema reputaciju koju je imao, nego su oni najbolji stripovi postali ravnopravni literaturi. Moja je želja da se to dogodi i u kazalištu’, govori Mario Kovač

Ono što je bilo izazovno jest ”oživljavanje” likova iz stripa. Kako kaže Kovač, svima je poznat vizualni dio stripa, kako likovi izgledaju. Međutim, govor tijela ili glas, to je trebalo ”stvoriti”.

Tomislav Štriga upravo se osvrnuo na tu temu, njegov lik Broj 1 itekako mu je poznat, ali trebalo je od vizualnog napraviti i ”zvučno”:

„Ja sam, naravno, apsolutni fan ‘Alana Forda’. Još uvijek imam ‘sabrana djela’ tog stripa. Jako me razveselio redateljev poziv da se vratim, prije svega, u kazalište nakon osam godina, a posebno ulogom Broja 1 u Kerempuh, i to nakon 20 i nešto godina. Ovom ulogom zatvara se, tako reći, moj kazališni put. Upravo sam iz Kerempuha otišao u KNAP gdje sam bio ravnatelj i bavio se producentskim radom, kad mi je bilo 46 godina. Dotad sam već u biografiji imao 105 odigranih uloga, od čega je više od polovice bilo velikih i glavnih uloga. Stoga se baš veselim povratku na daske, i to još u ‘Alanu Fordu’. Kazalište jako volim pa sam baš jako sretan.

Kad je riječ o Broju 1, odmah sam počeo razmišljati o ulozi, s velikim zanimanjem. Počeo sam razmišljati o njegovu glasu. Kakav bi glas Broj 1 trebao imati? Mislim da smo kroz probe došli do pravog rješenja. Mislim da je nama koji smo odrastali uz ‘Alana Forda’ ipak drugačiji proces rada na ulozi od onog ‘samo’ kroz tekst ili literarni predložak. Ovo dolazi ne samo iz literarnog, nego i iz vizualnog predloška. Hoćemo li taj vizualni dio imitirati? Nisam imitator, ja to ne znam, morat ću tražiti nešto drugačije.“

I Kovač kaže da pokušavaju biti vjerni originalu, ali to ne znači da će biti preslika, kopija. To samo znači da će ostati vjerni duhu, tom ironičnom, ciničnom, duhovitom, brzom, peckavom, a opet mu dati nešto svoje.

Luka Petrušić o svojoj ulozi, Alanu Fordu, prvi put razmišlja na malo drugačiji način. Iako svaki put kad priprema ulogu pokušava što više istražiti i kad je riječ o liku, ali i o okolnostima, tadašnjem društvu, autoru, u ovom slučaju smatra da će bolji rezultat biti ako se ne ide tako dubiozno u svaki lik. Kako kaže, zna kako izgledaju, rade se super kostimi i maske, a imaju i ogromno znanje koje Kovač ima o tom stripu. Šakoronja se po tom pitanju slaže s kolegom:

„Sad govorim samo u kazališnom smislu i u smislu prenašanja stripa na kazalište. Kad gledam kolege sa strane, kad nisam u sceni, ‘Alan Ford’ je takva predstava koja zaista traži od nas da u likove ne ulazimo previše duboko. Što smo mi ‘luđi’, što se više zaigramo, onda to ljepše i prirodnije funkcionira. Što smo opušteniji i energičniji, rađa se strip u kazalištu.“

Nacional je s glumcima i redateljem razgovarao na probi u Kerempuhu, a kostimi, šminka, maska i kazališni rekviziti poput ‘pravih’ kolica za Broja 1 tek će se raditi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kovač kaže da je to zbog toga što je dinamika stripa drugačija. Nije to, pojašnjava, Čehov kod kojeg se najprije mora napraviti analiza likova i analiza samih sebe da bi se vidjelo tko je gdje i na koji način će iznijeti neki lik:

„Ovdje su likovi zadani i u drugoj vrsti igranja, bržoj i dinamičnijoj, tražimo pretakanje stripa na scenu. Ne smijemo raditi strip u smislu zamrznutih sličica. I razmišljanje mora biti stripovsko, drugačije je. U predstavi ima izravnih citata poznatih iz ‘Alana Forda’, ali sam kao redatelj ostavio slobodu glumcima, to je takav tip predstave u kojem je to nužno, kao i improvizacije koje potječu iz lica. Puno štoseva koji su u predstavi nisu bili u dramaturškom predlošku već su se rodili upravo iz proba, zato što je papir jedno, a živa energija i ljudi na sceni nešto sasvim drugo. Na kraju krajeva, redatelj nakon premijere ode i glumci su ti koji žive s predstavom, koji ju nose i koji iz večeri u večer igraju pred publikom. Uvijek kažem da je redatelju premijera predstave kao 18. rođendan djeteta roditelju, što si dotad napravio, napravio si. Stoga imam veliko povjerenje u glumce koje sam odabrao. Predstava je živi organizam, kad dođete pogledati istu predstavu s istim ansamblom više puta, svaki put će ona biti drugačija. Je li to zbog energije, inspiracije, nadahnuća ili amaterizma, ne znam, ali je tako.“

Kad je riječ o popularnosti ”Alana Forda”, Tomislav Štriga prisjetio se nedavne anegdote koja ide u prilog mnogobrojnoj publici koju ovaj strip ima:

„Dat ću vam primjer. Ovog ljeta na Rabu, gdje imam kuću, imam jednog dobrog poznanika Nizozemca koji je isto tako ondje svako ljeto. Odemo na kavu, a njegova žena čita ‘Alana Forda’. Rekla je da su veliki fanovi i da kupe sve stripove koje nađu, naručuju i online kad uhvate priliku. Njihove kćeri od 25 godina isto tako čitaju taj strip jer su prenijeli tu ljubav na njih. Evo, to je samo jedan od primjera da ljudi uživaju u ‘Alanu Fordu’ i da se ljubav prema stripu prenosi na mlađe generacije.“

Redatelj Kovač ispričao je što mu je najvažnije kad je režija u pitanju, na što je stavio poseban fokus. Najvažniji su mu, kaže, dinamika, tempo, brzina igre, protočnost:

„Želim dobiti stripovsku lakoću, da publika ima osjećaj kao da stranice lete. Linearnost priče je važna, ali i glazba koja daje filmičnost cijeloj predstavi. Išli smo na vizualno-zvučnu komponentu s glazbom Tomislava Babića. On radi glazbu koja podsjeća na glazbu 1970-ih i 1980-ih, koja odiše New Yorkom tog vremena, s malo jazz noira koji podsjeća na ‘Taksista’ s neizbježnim ironičnim dodatkom kako bismo se podsjetili na to da je riječ o parodiji na krimiće, da je to jedan drugi pogled.“

‘U predstavi će iz skica likova biti rođeni vrckavi karakteri, a to je za ‘Alana Forda’ vrlo bitno. Oni se moraju vidjeti, nisu pravocrtni i eksplodirat će do premijere’, kaže Tomislav Štriga

Štriga kaže da je kod stripa jako bitna stvar, a ona će doći do izražaja i u predstavi, kroki likova, skica, crtež likova. U predstavi će, smatra, iz toga biti rođeni vrckavi karakteri, a to je za ”Alana Forda” vrlo bitno. Moraju se vidjeti, oni nisu pravocrtni i vjeruje da će do premijere doći do te eksplozije karaktera na sceni.

Redatelj smatra da je važno postaviti ”Alana Forda” u kazalište. ”Alan Ford” je, smatra, poveznica koja može i generacijski zbližiti:

„Najmlađi glumac na sceni je u ranim 20-ima, pa sve do Štrige koji je u ranim godinama svog desetljeća, ali svi prepoznajemo taj humor, on nije striktno generacijski. Taj tamni, obješenjački humor zapravo se provlači kroz harlekine. Uvijek je bilo harlekina, dvorskih luda koji su kroz humor progovarali o lošoj društvenoj atmosferi ili stvarnosti. ‘Alan Ford’ je takav jedan strip koji ne smije biti zaboravljen. Strip je, prema mojemu mišljenju, davno prestao imati stigmu šund-literature, nečega namijenjenog isključivo djeci. Sad se već za strip dobivaju i Pulitzerove nagrade, danas su to grafičke novele, ali je to zapravo strip. Neki od stripova, poput aktualnog ‘Eternauta’, postali su neke od najgledanijih serija na Netflixu, ekranizirani su i uživaju veliku popularnost. Pogledajmo i koliko je strip posljednjih 20 godina promijenio i filmografiju. Nekad je bilo nezamislivo da film snimljen prema stripu bude nominiran za neku nagradu, ne daj Bože za Oscara. Sjetimo se vremena kad je sniman ‘Flash Gordon”, smatrao se trashem. Danas je situacija potpuno drugačija. Snimati ‘Batmana’ ili ‘Jokera’, igrati u tim filmovima, smatra se prestižem. Najbolji redatelji režiraju ‘Osvetnike’, Heath Ledger posmrtno je za ulogu Jokera dobio Oscara. Prema tome, strip više nema reputaciju koju je imao, nego su oni najbolji postali ravnopravni literaturi, uz bok najboljim literarnim predlošcima. Moja je želja da se to dogodi i u kazalištu. Broadway je to odavno napravio, a želim da i kod nas bude tako. Nismo jedini koji tako razmišljamo, ‘Alan Ford’ je napravljen 2014. i u ZeKaeM-u, a prije toga, krajem 1980-ih, i u Trešnji. Moja je želja napraviti hommage stripu kao umjetnosti koja je nepravedno zapostavljena u kulturnom životu.“

Luka Petrušić kaže da je u kazalištu – koje je prepuno autorskih projekata, ali i recentnih djela ili klasike – osvježenje ovakvo što raditi. Smatra da je baš zato lijepo i važno raditi ovu predstavu, posebno za mlade generacije koje ga nikad nisu čitale. Štriga se veseli premijeri i kaže da će biti zanimljivo vidjeti kako će mladi reagirati na likove o kojima dosad nisu ništa znali, kako će percipirati i doživljavati taj strip koji su, evo, prenijeli na kazališne daske.