Film ‘Bukovac – Svjetlost, korijeni i krila’ autora Željka Rogošića, Nacionalova novinara, premijerno će 18. rujna biti prikazan u Galeriji Klovićevi dvori, koja za 2026. priprema treću izložbu o velikome hrvatskom slikaru Vlahi Bukovcu. HRT ovaj Rogošićev film ne želi otkupiti.

Vlaho Bukovac, jedan od naših najvećih slikara, umjetnik kojeg zovu ocem hrvatske moderne koji je živio od 1855. do 1922., neiscrpna je tema. Nakon izložbe o njegovu pariškom razdoblju 2018. i izložbe „Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893. – 1903.“ čeka se treća izložba, ona o Bukovcu i Pragu koju Galerija Klovićevi dvori (GKD) planira za jesen 2026. U međuvremenu, o njemu je snimljen i film „Bukovac – Svjetlost, korijeni i krila“ čija će premijera biti u ponedjeljak, 18. rujna, u GKD-u. Scenarist i redatelj je Željko Rogošić koji je bio dugogodišnji novinar, urednik, televizijski i radijski voditelj, komentator, izvršni urednik, redatelj i scenarist u hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Angažirana je i stručna savjetnica Petra Vugrinec, muzejska savjetnica u GKD-u, direktor fotografije je Dragan Ruljančić, producentica Tamara Babun iz producentske kuće Wolfgang&Dolly, a montažerka Karla Folnović. Osam relevantnih sugovornika, naših i stranih stručnjaka, u filmu donosi puno novih činjenica i saznanja o Bukovcu i ogroman broj snimljenih Bukovčevih slika, portreta i kompozicija, nepoznatih fotografija, ali i drugačijih zagrebačkih, bečkih i posebno dubrovačkih i cavtatskih perspektiva. Zbog svega toga film će teško ostaviti ravnodušnima i one koji o Bukovcu i tadašnjem Zagrebu dosta znaju.

Film su počeli snimati u drugoj polovici 2021. Prvo su snimali u Beču i Budimpešti, potom tijekom 2022. puno u Zagrebu i Beogradu, a završili su u rujnu 2023. u Cavtatu i Dubrovniku. Kako je objasnio Rogošić, cijelo vrijeme snimanja film „Bukovac“ imao je logičan podnaslov „Zagrebački dani“ jer je veliki dio filma posvećen doprinosu Vlaha Bukovca stasanju Zagreba u europsku kulturnu metropolu.

Željko Rogošić, autor filma ‘Bukovac – Svjetlost, korijeni i krila’, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec i producentica filma Tamara Babun. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

„Bukovac je u Zagrebu živio pet začudnih godina, od 1893. do 1898., i u tom je periodu uspio u potpunosti okrenuti dotadašnje smjerove, definirati budućnost zagrebačkog i hrvatskog modernog slikarstva, izravno utjecati na kulturni život Zagreba i cijele Hrvatske s kraja 19. i početka 20. stoljeća i pomoći u formiranju zagrebačke institucionalne kulture. Ali to nije samo film o Zagrebu, već o svjetskom putniku i kozmopolitu Bukovcu i njegovu životu u Parizu, Liverpoolu i Leedsu prije dolaska u Zagreb, ali i o Budimpešti, Beogradu, Cavtatu i Beču, sve do 1903. kad je Bukovac odselio u Prag i postao profesorom na tamošnjoj Likovnoj akademiji. Zato smo na prijedlog producentice taj lokacijski podnaslov proširili onim što su glavne odrednice Bukovčeva stvaralaštva. U prvom redu to je svjetlost koja je za slikarstvo poput Bukovčeva, puno živih boja, kolorita i plenerizma, izrazito značajna“, rekao je Rogošić.

Dragan Damjanović, povjesničar umjetnosti i povjesničar, ispričao je nepoznati politički kontekst nastanka Bukovčeve čuvene slike ”Dubravka”, slikareve poruke o ujedinjenju razjedinjene sjeverne i južne Hrvatske, pod vlasti Pešte i Beča.

„I zbog toga je ‘Dubravka’, politički sumnjiva, umjesto u ‘Zlatnoj dvorani’ ministarstva Izidora Kršnjavog u Opatičkoj ulici, završila u spremištu Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti. Impozantna je priča koju donosi povjesničarka Iskra Iveljić o snazi, moći, utjecaju i ulozi bogatih građanskih i aristokratskih zagrebačkih obitelji, poput Vranyczany Dobrinović, tajkuna 19. stoljeća Pongratza, obitelji Solar i Miletić, iz koje potječe prvi intendant HNK u Zagrebu Stjepan Miletić. Naravno, Bukovac ih je sve portretirao. Ili o činjenici da su mađarske vlasti dovezle tone i tone ‘svete’ mađarske zemlje i istovarile je na peron zagrebačkog kolodvora kako Franjo Josip Prvi, prilikom dolaska u Zagreb i otvaranja nove zgrade HNK 1895., ne bi stupio na hrvatsko, nego na mađarsko tlo. Povjesničarka umjetnosti Irena Kraševac ispričala je sve o Bukovčevoj ulozi na Budimpeštanskoj izložbi 1896., velikom uspjehu Bukovca i njegovih mladih slikara i kipara koji se oko njega okupljaju, ogromnim Bukovčevim zaslugama u prijenosu hrvatskog paviljona iz Budimpešte u Zagreb. To je i danas najreprezentativniji zagrebački i hrvatski izložbeni prostor, Umjetnički paviljon, u kojem je Bukovac 1898. organizirao prvi Hrvatski salon”, objasnio je Rogošić.

Dvije izložbe o Bukovcu u Klovićevim dvorima – ‘Ciklus Vlaho Bukovac – Pariško razdoblje 1877. – 1893.’ 2018., te ‘Korijeni i krila’ 2022.. FOTO: Patrik Macek, Davor Puklavec/PIXSELL

Rogošić je želio pokazati koliko je u tih pet godina života u Zagrebu Bukovac s puno volje prigrlio Zagreb i koliko je grad poštovao Bukovca. I zbog, kako kaže, Umjetničkog paviljona, organiziranog izložbenog života i izgradnje HNK u Zagrebu, za koji je slikao veliki svečani zastor „Hrvatski narodni preporod“. U filmu su proveli istraživanje i pronašli gdje je i što se zbiva s originalnim Bukovčevim zastorom jer se u HNK-u već godinama nalazi kopija.

„Za HAZU i biskupa Strossmayera Bukovac je naslikao remek djelo, ‘Gundulićev san’. Kakve veze ima sjajna kritika Ksaver Šandora Gjalskog o toj izloženoj slici sa ženskim grudima Bukovčevih bojnica, saznat ćemo iz filma. Bukovac je okupio oko sebe Belu Čikoša Sesiju, Mata Celestina Medovića, dvojicu senzacionalnih mladih slikara, Roberta Auera, Ivana Tišova i ostale slikare, uz njih i dvojicu sjajnih kipara Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca, usmjeravao ih i vodio i stvorio ‘Zagrebačku šarenu školu’ poznatu u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, osnovao je Društvo hrvatskih umjetnika, uz pomoć Kršnjavog i arhitekte Hermana Bolléa realizirao je prvih šest umjetničkih atelijera na Prilazu, što je zametak Likovne akademije u Zagrebu. Bukovac je želio ostati zauvijek živjeti u Zagrebu, no razilaženje i svađa s Izidorom Kršnjavim naveli su ga na brzi odlazak kući u Cavtat. Ali na Tomislavovu trgu sagradio je veliku obiteljsku palaču sa svojim atelijerom, palaču u kojoj je živio samo dvije godine, a na čijem vrhu i danas stoji skulptura ‘Krilatog genija’, rad kipara Rudolfa Valdeca. Koliko je Zagrepčana decenijama prolazilo ispod Bukovčeve kuće, a da nikad nisu primijetili taj sjajni kip i razumjeli njegovu poruku?“ upitao se Rogošić.

Film govori o Zagrebu, ističe Rogošić, koji se ubrzano, planski, urbanistički i arhitektonski mijenjao nakon velikog potresa 1880. U deset godina sagrađeno je više od 700 novih raskošnih palača u novom središtu grada, Donjem gradu, a grad je u kratko vremena narastao za više od 10.000 stanovnika. U Zagreb su doselili obrtnici, trgovci, bankari, intelektualci iz cijele Austro-Ugarske.

„Bukovac je tom gradu dao svoj kulturni potpis, rukopis, bezbroj portreta njegovih uglednih stanovnika. Zagreb je pod uspješnim gradonačelnicima, poput Adolfa Mošinskog, postao multietničko, multinacionalno i multikonfesionalno središte, kao što su to uostalom bili i mnogi gradovi unutar Monarhije toga vremena. Film navodi na usporedbu Zagreba s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, sa Zagrebom u kojem živimo danas. Iako sam veliki dio života, od studija na ovamo proveo u Zagrebu, Splićaninu i Dalmatincu takav Zagreb nije bio poznat. Splitsku dušu znam, zagrebačku nisam znao. Sve dok se nisam upustio u istraživanje i slaganje Bukovca u zagrebačku priču, znao sam tek ponešto o svemu tome. Zahvaljujući građi, izvorima i fotografijama s kojima su me zatrpavali Irena Kraševac, Petra Vugrinec i Dragan Damjanović došao sam do nevjerojatnih priča, od kojih mnoge još čekaju svoju uporabu u nekom drugome filmskom obliku Bukovčeva života. Zapravo, o životu slikara, pomorca i avanturista Vlahe Bukovca, od New Yorka, Los Angelesa, Londona, Pariza i Zagreba do Dubrovnika, trebao bi se snimiti igrani film. To bi sigurno bio hollywoodski hit“, rekao je Rogošić.

Suradnica na filmu, Petra Vugrinec iz Galerije Klovićevi dvori, istaknula je da je Zagreb poput Pariza bio formativan za Bukovca, ali je dodala da bismo mogli zaključiti i obrnuto, Zagreb se formirao u kulturno-umjetničku sredinu zahvaljujući Bukovcu. Kako kaže, Bukovac je u Zagreb došao u kasnim četrdesetim godinama života, kao gotov umjetnik, afirmiran u stranom svijetu.

‘Volio bih da se netko prihvati snimanja igranog filma o mladiću iz Cavtata koji se rodio kao Baigio Fagioni, a postao je najveći hrvatski slikar Vlaho Bukovac’, veli Rogošić

„Povratak u vlastitu domovinu, mislimo li na Hrvatsku i Zagreb kao glavni grad, kreativno će ga rekreirati i duhovno obogatiti. Tu kreće njegov društveni angažman, mentorski rad, ali i kontinuiran uspjeh u privatnom i javnom životu. U Zagrebu će se roditi dvoje od četvero njegove djece, tu će sagraditi palaču, okupiti istomišljenike s ciljem ustanovljavanja modernog kulturno-umjetničkog okvira prema europskom uzoru, dok će njegove slike, osobito portreti, zadobiti posebnu duhovnu auru simbolističkog predznaka, tada aktualnog u Europi. Zagreb će kao urbanistički do detalja promišljen grad po mjeri čovjeka – Beč u malom mjerilu, s rasterom ulica Donjeg grada u nastajanju; elegantnim Zrinjevcem, artificijelnim Tomislavovim trgom koji će Bukovac ‘ukrasiti’ Umjetničkim paviljonom, bajkovitim Botaničkim vrtom, grandioznim teatrom koji će otvoriti car i kralj Franjo Josip I. udarcem srebrnim čekićem, pa i školskim kompleksom, tj. Forumom kraljevskih gimnazija i škola u formi stiliziranog antičkog hrama – biti dugo žuđeno utočište za Bukovca i njegovu obitelj, mjesto za rad i razvoj, puno potencijala. Čarolija se desila, ali nije potrajala. Upravo o toj sinergiji Bukovca s obala južnoga mora i ‘bijeloga Zagreba’ govori ovaj film“, rekla je Petra Vugrinec.

Upravo je Petra Vugrinec kustosica koja priprema već treću izložbu o Bukovcu, veliku izložbu o Bukovčevu praškom periodu planiranu za jesen 2026. Po njezinu je mišljenju Bukovac zbilja jedini umjetnik u našoj umjetnosti koji tri puta može sasvim različitim djelima napuniti čitavu etažu, oko 1200 metara kvadratnih, s djelima koja bez ostatka karakteriziraju tehnički virtuozitet i stvaralačka invencija.

„Interes za Bukovca, unatoč brojnim, čak i istodobnim izložbama, paralelnim izdanjima raznovrsnih kataloga, knjiga i zbornika ne jenjava. U njegovoj je umjetnosti prisutno ‘ono nešto’, neobjašnjivo i zavodljivo, od čega zastaje dah, poput Klimta, Modiglianija ili Renoira, Bukovac je svojevrsni hrvatski fenomen europskih razmjera. Njegova su djela prave poslastice za aukcijske kuće u Beču, Pragu i Londonu, često i u SAD-u. Zastupljen je u više europskih muzeja; u Engleskoj su to muzeji The Mercer Art Gallery, Harrogate Museums and Arts; The Walker Art Gallery i National Museums Liverpool, u Austriji je to Belvedere u Beču, u Mađarskoj Nacionalna galerija u Budimpešti, zatim u Nacionalnoj galeriji u Pragu u Češkoj te Nacionalnoj galeriji u Sofiji u Bugarskoj. Mnogo djela nalazi se u Narodnom muzeju u Beogradu i Narodnom muzeju Crne Gore u Cetinju. Remek-djela čuvaju se u Spomen zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu i Narodnoj galeriji Slovenije u Ljubljani, kao i u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu. Prisutan je u domaćim i stranim privatnim kolekcijama, a njegova se djela sve češće uvrštavaju u europske preglede umjetnosti oko 1900.“, objasnila je Petra Vugrinec.

U filmu će kustosi bečkog Belvederea i mađarske Nacionalne galerije govoriti o vrijednosti Bukovca za njihove sredine.

„Bukovac je portretist europskih vladarskih dinastija i aristokracije, bogatog građanstva, ali i puka. U tom je žanru, za života osobito, ali i danas prepoznat kao jedan od najznačajnijih europskih portretista. Nakon njegove smrti, ali i s krajem Prvog velikog rata ta posljednja generacija ‘modernih tradicionalista’ izumire, a sjaj njihove umjetnosti rapidno tamni i gasne. Trebat će više od pola stoljeća za njihovo ponovno prepoznavanje, da ono što smo devalvirali reafirmiramo. Film je sredstvo masovne komunikacije, izložba ima uži radijus, knjiga možda još uži. Stoga filmom o Bukovcu nastojimo ukazati i podcrtati, osim Bukovčeve umjetnosti i jednu degradiranu epohu, građansku epohu, vrijeme svojevrsnih ideala u kojem grad kao mikrosvijet postaje svojevrsni inkubator za razvoj pozitivnih promjena, a kultura i umjetnost okviri čovjekova djelovanja. Ljepota je bila konačni cilj i ogledalo duha, tzv. Zeitgeist belle époque. Za tim je idealom; za svjetlošću, puštajući korijenje ne sputavajući krila težio Bukovac u Zagrebu“, rekla je Petra Vugrinec.

Bukovac je stvorio ‘Zagrebačku šarenu školu’, osnovao Društvo hrvatskih umjetnika i realizirao prvih šest umjetničkih atelijera na Prilazu, što je zametak Likovne akademije u Zagrebu

Rogošić je napravio i igrano-dokumentarni televizijski serijal o splitskom i hrvatskom slikaru Emanuelu Vidoviću, igrano-dokumentarni serijal o skladatelju Ivi Tijardoviću, dokumentarni serijal o novinaru, književniku i scenaristi Miljenku Smoji, a u planu ima i neke nove projekte. Rekao je da je jedno bilo imati osiguran i stabilan proračun u HRT-u kada je radio film o Vidoviću, a drugo raditi s neovisnom producentskom kućom, poput Wolfgang & Dolly i Tamarom Babun. Kako kaže, iako pametnim gospodarenjem novcem i pripremom ni proračun za „Emanuela Vidovića“ nije bio jako velik, kako to neki HRT-ovi proračuni za filmove znaju biti, u slučaju filma o Bukovcu Tamara Babun je po njegovu mišljenju maksimalno racionalno i promišljeno morala utrošiti svaki euro. A kada smo Tamaru Babun pitali kako to da se odlučila biti producenticom ovog filma, rekla nam je da se na to odlučila nakon razgovora s Petrom Vugrinec čija ju je moderna perspektiva na Bukovca oduševila, baš kao i znatiželjna strast prema otkrivanju toga kako slikar može utjecati na sredinu i sredina na njega. Također, s obzirom na to da je razdoblje kada Bukovac dolazi u Zagreb ono nakon velikog potresa, smatra da je zanimljivo vidjeti što je ljudima, naročito onima koji su imali veliki kapital, tada u toj obnovi bilo važno.

Odgovarajući na pitanje zašto HRT ne želi otkupiti njegov film o Bukovcu ni eventualnu seriju o Bukovcu koju bi napravio jer materijala još ima, Rogošić je rekao da to nije pitanje neupitne kvalitete ovog filma niti eventualne serije, kao ni pitanje značaja i uloge Vlahe Bukovca, nego pitanje unutrašnjeg ustroja HRT-a i toga da “neki ljudi još uvijek mogu voditi nepotrebne i objektivno davno ugasle osobne ratove“, pri čemu ispašta nevjerojatna priča o Bukovčevu životu i radu.

Rado bi napravio televizijski serijal o Bukovcu u četiri epizode.

„To će biti moguće ako HRT, nakon što pogleda film, promjeni prilično brzopletu odluku, temeljem vrlo tanke recenzije, da nije zainteresiran za serijal o Bukovcu. Ili ako Tamara nađe drugačiji put, što nije nemoguće. Izvan filma je ostalo dosta toga što bi o Bukovcu valjalo reći. Recimo, vrijeme svjetskih uspjeha ‘Zagrebačke šarene škole’, vrijeme Svjetske izložbe u Parizu, vrijeme oko 1910. kad Bukovac portretira sve zaslužne zagrebačke gradonačelnike, potom tijesna suradnja i međusobni utjecaj Bele Čikoša Sesije i Vlaha Bukovca; Bukovčeva zadarska i splitska faza, Bukovac kao slikar na dvoru Obrenovića i Karađorđevića, Bukovac na dvoru kralja Nikole Petrovića na Cetinju. Ne znam tko će se tako skoro upustiti u neko novo temeljito snimanje dokumentarne priče o Bukovcu i našem vremenu. Volio bih da se netko prihvati snimanja igranog filma o talentiranom mladiću iz Cavtata koji se rodio kao Baigio Fagioni, a postao je najveći hrvatski slikar Vlaho Bukovac“, zaključio je Rogošić.