Iako je film ‘Preživjeti mir’ financijski pomoglo Ministarstvo branitelja, odbili su ga prikazivati na HTV-u te na festivalima u Puli i Vukovaru. Autor Anđelo Jurkas tvrdi da je to zato što mnogima smeta narativ koji odudara od trenutačno dominantnog prikaza branitelja i domoljuba kao osobe koja kleči pred Domovinskim ratom do te mjere da ne preza od zazivanja novog rata

Pomalo se paradoksalnim čini da su film čiju je realizaciju financijski pomoglo Ministarstvo branitelja RH, odbili prikazivati na HTV-u te na filmskim festivalima u Puli i Vukovaru. Riječ je o filmu „Preživjeti mir“ čiji je autor nezavisni redatelj i producent Anđelo Jurkas, iza kojeg stoji nezavisna produkcijska kuća DOP Produkcija. Službeni soundtrack potpisuje kantautor BOG, koji je za potrebe filma stvorio originalnu glazbenu podlogu. U filmu su iznesene priče Krešimira Končevskog, frontmena benda Zadruga, medijskog djelatnika i PR stručnjaka, Roberta Međurečana, nagrađivanog književnika i glazbenika, Tihomira Treščeca, predsjednika Udruge branitelja oboljelih od PTSP-a, doktorice znanosti i nastavnice Ljiljane Zmijanović, fotografa, pisca i aktivista Roberta Rodmana te aktivista i maketara Kreše Vujčića Vuleta. Nacionalna premijera i kinodistribucija filma očekuje se do kraja godine.

Autor Anđelo Jurkas kaže da su snimali film prvenstveno o interesantnim, stimulativnim, poštovanja vrijednim ljudskim bićima koja su dio života i mladosti funkcionirala kao branitelji, a po završetku rata okrenuli su stranicu mira i unatoč mnogim dijagnozama, problemima, rekonvalescencijama, odlučili uz pomoć svojih obitelji, prijatelja, suratnika i zajednice biti korisni članovi društva.

‘Važno je prikazati osobe koje su se nakon sudjelovanja u ratu vratile svakodnevnom životu’, kaže Ljiljana Zmijanović, jedna od sugovornica, braniteljica u Domovinskom ratu. FOTO: Privatna arhiva

Što se tiče odbijanja filma, kaže da službenih odgovora mimo floskula nije bilo, ali zahvaljujući neformalnim kontaktima saznali su da je svima smetao narativ koji odudara od trenutačno dominantnog prikaza hrvatskog branitelja i domoljuba kao osobe koja kleči pred Domovinskim ratom do te mjere da ne preza od zazivanja novog.

„Trenutačne gazde Pula Film Festivala, producent Danijel Pek i njegov filmsko-izbornički potrčko Mario Kozina, guraju neki svoj privatni ratić na konto osobnog animoziteta, nemam pojma čime izazvanog, pa odbijaju sve što im ponudimo iz svoje produkcije. HTV-ovi profesionalci i umjetnički savjetnici odbijaju se odazvati na višestruke pokušaje sastanka i pozive naše produkcije da shvatimo kome se aktualno treba smješkati ili ponuditi druge vrste stimulacija kako bi se upalo u raspodjelu odobrenih projekata indie produkcijama od izabranih kužera. Vukovar Film Festival lani je pokazao zanimanje za premijeru, no novi umjetnički šef Dragan Despot nije. Svima bi bilo najlakše diskvalificirati film kao takav da je riječ o lošem djelu, ali kako to nije slučaj, ostaje im prešutjeti ili isfabricirati razloge. Film ‘Preživjeti mir’ pokazali smo u finalnoj verziji prije post-produkcije na testnoj projekciji pred 50-ak kolega, dokumentarista, filmaša, festivalskih ljudi, sudionika filma samog. Reakcije su bile više nego sjajne i afirmativne“, rekao je Anđelo Jurkas.

Krešimir Končevski proveo je na bojištu, kada se sve zbroji, tristotinjak dana, u periodu od 1991. do 1995. godine. Dragovoljno se prijavio te je raspoređen u pričuvnu 103. brigadu. Bio je jedan od brojnih branitelja koji su pozivani u rat kada bi se za to pojavila potreba. Sudjelovao je od priprema za odlazak na bojište u jesen 1991. pa do VRO-a Oluja 1995. Misli da nema PTSP, ali smatra da posljedice rata nose svi koji su bili u životno opasnim situacijama.

„Kako se netko nosi s time, to je drugo, mnogi su stvarno žrtve posljedica rata, ali mnogi su PTSP otkrili kao priliku da kao branitelji odu u penziju“, istaknuo je Končevski te objasnio svoje motive za sudjelovanje u ratu i želju da se kasnije vrati uobičajenim interesima i aktivnostima: „Moja priča nije neka posebna priča nego najobičniji vojni put koji svaki vojni obveznik prođe kad se angažira u obrani domovine. To je u tim godinama bila naša obaveza i dužnost, svaki normalan i sposoban muškarac trebao bi doprinijeti obrani domovine. U mojem slučaju, zbog specifične dužnosti na koju sam imenovan, morao sam biti dostupan da kad nas se pozove, okupimo jedinicu i krenemo u akciju ako se za to ukaže potreba. Nama koji smo svakih nekoliko mjeseci pozivani, u vojni staž priznalo se samo vrijeme provedeno na prvoj crti bojišta, i to iako si dok smo čekali, nismo mogli organizirati normalan život. Smatrao sam prirodnim da se nakon rata vratimo normalnom životu. Mi koji nismo profesionalni vojnici, nismo to smatrali doživotnim zanimanjem. Želio sam se vratiti u civilni život i nastaviti sa svojim prijeratnim aktivnostima, nisam htio da mi rat definira budućnost. Prije sam radio i studirao poljoprivredu, nisam je završio i mogu reći da me u tome omeo rat. Nakon rata sam se počeo baviti novinarstvom i kasnije diplomirao marketing i komunikacije, imam ta dva bazična zanimanja i time se bavim cijeloga života, naizmjenice i usporedno.“

Aktivist i maketar Krešo Vujčić Vule govori o svom iskustvu u ratu. FOTO: Privatna arhiva

Končevski ističe da su branitelji, za razliku od slike o njima stvorene u javnosti, većinski obični ljudi uključeni u svakodnevni civilni život: „Većina vidi onaj dio braniteljske populacije koji je na neki način zbrinut nakon rata, ljude koji su dobili penziju, koji su uključeni u rad raznih udruga i slično. Oni imaju viška vremena pa se i dan danas bave ratom. Mi obični branitelji, osim ako imamo oštećenje tijela, praktički nemamo privilegija. Manji broj ljudi, koje možemo nazvati ‘profesionalnim braniteljima’, prisvaja Domovinski rat i onemogućuje drukčiju perspektivu. Možda je ovaj film odbijen za prikazivanje jer se tematiziraju ljudi koji se nisu okoristili ratom pa se iz filma može izvući zaključak da se iz rata može izaći normalan i bez privilegija.“

Poslije rata vraćao se na mjesta na kojima je sudjelovao u borbama i u tim bi prigodama čistog obraza razgovarao s civilima sa suprotne strane. „U ratu mi nije bilo svejedno kada bi situacija bila takva da je netko mogao smrtno stradati, pa bio i sa suprotne strane“, napomenuo je Končevski.

Tihomir Treščec, predsjednik Udruge branitelja oboljelih od PTSP-a. FOTO: Privatna arhiva

Šibenčanka Ljiljana Zmijanović prihvatila je poziv Anđela Jurkasa za sudjelovanje u filmu, smatrajući da su njegov format i koncepcija ozbiljan i značajan doprinos prikazu života nakon Domovinskog rata. Smatra da važno prikazati, bez davanja ideoloških sudova, osobe koje su se nakon sudjelovanja u ratu vratile svakodnevnom mirnodopskom životu u ulogama koje odgovaraju njihovim pozivima i životnim odabirima. Smatra da se branitelji aktivnim uključivanjem u svakodnevni život i na tržište rada nesumnjivo brže adaptiraju na mirnodopske uvjete života. Time si pomažu odagnati turobne misli i sudjeluju u kreiranju bolje društvene klime. Ona je nakon rata diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, gdje je potom i magistrirala i doktorirala. Autorica je mnogih znanstvenih radova i nositeljica niza nagrada iz polja upravljanja zaštićenim područjima. Prije i nakon rata volontirala je pri Caritasu, često sudjelovala u organiziranju i provedbi mnogih kulturnih programa, a danas je, povremeno na zamjenama, nastavnica ekonomske grupe predmeta u školi.

Kada je počeo rat, uključila se u dobi od 21 godine u obranu domovine što joj je bilo prirodno i logično jer je to osjećala svojom dužnošću. U ratu je prošla više od 500 dana borbenog sektora. Bavila se ronjenjem i skokovima u vodu pa se smatrala fizički i mentalno spremnom za izazove koje rat nosi. Nakon obuke raspoređena je na borbene postrojbe gospićkog bojišta, u Ličkom Ribniku.

„U Lici sam susretala žene, bilo ih je u borbenom sektoru i bili smo ravnopravni vojnici, zadatke sam obavljala i bez poštede. No sigurno je da je rat ‘muški’ posao i da bi ranjavanje ili pogibija suborkinje bili puno veća demoralizacija, pa su znali reći: ‘Čuvajte je, njoj se ne smije ništa dogoditi.’ Iako je to zvučalo utješno, naravno da nije bilo moguće ikoga posebno čuvati. Sasvim sam svjesna da sam mogla stradati ili biti ranjena. Nakon ličkog bojišta prešla sam početkom proljeća 1992. na šibensko ratište, u Izvidnički vod 113. brigade Šibenik. Tako sam bila bliže kući. U toj izvidničkoj postrojbi nije bilo drugih žena. Već sam imala iskustva i gledalo se koliko i što znam, a ne jesam li žena. Sudjelovala sam u akciji na Miljevcima, a od kasnijih poznatijih operacija u akciji na Maslenici. Demobilizirala sam se sredinom 1993. Tad sam već osjetila zamor i bilo mi je dosta rata, vratila sam se studiju. Povratak je ipak bio težak. Neobično mi je bilo odjednom sjediti na predavanjima nakon svih boravaka na terenu u čizmama“, prisjetila se svog iskustva Ljiljana Zmijanović.

Doktorica znanosti i nastavnica Ljiljane Zmijanović bila je 500 dana u ratu. FOTO: Privatna arhiva

Kada se prijavila u rat, roditelji su se bojali za nju, ali bili su ponosni. „Uvijek su me smatrali jako hrabrom, još dok sam bila dijete igrali smo se na mjestu četiriju bunkera iz Drugog svjetskog rata. Kada se trebalo spuštati konopom unutra, mene bi spustili, nisam se bojala i to su svi znali. Danas imam dvoje djece i jasno mi je koliko su se moji bojali. Otac je jednom bio u Gospiću. Gospić im je bio posebno grozan, zime su bile strašne, sjećam se jedne noći kad je temperatura u rovu bila -19, sve je bilo zaleđeno, strašno. Bilo je teško provesti tri ili četiri sata po toj hladnoći pa sam tako imala ozebline na nogama i rukama. Znalo se dogoditi da od silnog kumuliranog umora zaspemo vani. Želja mi je bila preživjeti i ne biti jako ranjena. Sjećam se jednog granatiranja i da je granata pala vrlo blizu mene, ali srećom nisam bila ranjena. Silno sam se bojala mina jer smo se često kretali po minski sumnjivim prostorima, a kao izvidnici često smo bili duboko u neprijateljskoj zoni, iza prve linije. Danas, nakon toliko vremena, teško mi je shvatiti da sam to radila. Nemam PTSP, ali smatram da je osobito važno bilo što je brigada imala psihijatra koji je dolazio na teren“, rekla je Ljiljana Zmijanović.

Krešimir Končevski jedan je od sugovornika u ovom filmu. FOTO: Privatna arhiva

Prva tri romana književnika Roberta Međurečana – „Prodajem odličja, prvi vlasnik“, „Kad jaganjci utihnu u Zdihovu“ i „Krletka za glinenog goluba“ –  govore o našoj stvarnosti izrasloj iz teškoća i problema od rata naovamo, o našim sumnjama, stranputicama i iluzijama. Međurečan je u ratu bio 1991. i 1992., uglavnom na kupskom ratištu, u Sunji i zapadnoj Slavoniji. U rat je, kaže, otišao iz straha i nužde. Bio je „goluždravac od dvadeset dvije godine kojem je jedino važno bilo polagati ispite u roku“, ali gledajući kako u ljeto ’91 na beogradskim ulicama bacaju cvijeće na tenkove koji jure za Vukovar, postalo mu je kristalno jasno da se ta gladna ratna zvijer neće zadovoljiti s nekoliko slavonskih sela. Kada se krajem kolovoza 1995. muški dio šire obitelji vratio kući i kad su se prebrojili, odahnuo je s olakšanjem i pomislio: nema više krvi, nema smrti. Kaže da je oduvijek znao tko je i što je i da mu ne pada na pamet mahati tom spoznajom kao zastavom i od toga raditi karijeru, hvatati sinekuru, ubirati mirovinu.

Smatra li se tipičnim ili atipičnim braniteljem? „Što znači tipičan, a što atipičan branitelj? Da tipičan branitelj ide na Thompsonove koncerte, a atipičan sluša rock ili ide u kazalište? To je medijska podvala koja nastoji podijeliti branitelje na ‘pravije i hrvatskije’ i na ‘izdajice’. Za mene je ‘tipičan branitelj’ bio u ratu, a ‘atipičan’ se baš spremao otići u rat, ali je hitno morao u Beč, Ameriku, Australiju, na Mjesec… Nisam član nijedne braniteljske udruge – ta rascjepkanost braniteljske populacije na stotine udruga plan je vlasti da drži branitelje pod uzdom po principu ‘zavadi pa vladaj’. Ne želim biti pod uzdom, kao ni mnogi moji prijatelji, također branitelji, koji vrijedno rade za sebe i svoje obitelji i ne mare za svjetonazorske podjele. I ne svađam se sa svjetonazorskim neistomišljenicima dok god teče argumentirana rasprava. U dokumentarcu sam rekao da je to zadnji put da govorim o ratu. Ratnu tematiku ostavljam povjesničarima. Ne želim do smrti biti zarobljen u prošlosti. Pobijedili smo i na nama je kako ćemo organizirati zemlju da se sva njena djeca u njoj osjećaju zaštićeno i voljeno. Tko nije shvatio, nikad neće“, zaključio je Robert Međurečan.

Robert Međurečan u ratu je bio 1991. i 1992., na kupskom ratištu, u Sunji i zapadnoj Slavoniji. FOTO: Privatna arhiva