Prva hrvatska planinarka Dragojla Jarnević, ilirka, književnica i učiteljica, mogla bi postati poznata i po receptima koje je sačuvala u bilježnici. U Galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu nedavno je prvi put javnosti predstavljena ‘Kuharica Dragojle Jarnević’

Godina kada je osnovano Hrvatsko planinarsko društvo, 1874., početak je organiziranog planinarenja u Hrvatskoj, ali povijest bilježi da je prva hrvatska planinarka i alpinistica bila Dragojla Jarnević. Ona se davne 1843. popela na Okić kod Samobora, s južne strmije strane. Tada nije bilo alpinističke opreme pa se morala penjati bosa po stijenama, a staza kojom se uspela danas nosi naziv Dragojlina staza. Osim po tom avanturističkom pothvatu, Dragojla Jarnević ostala je upamćena kao vatrena ilirka, književnica i učiteljica, ali u dogledno vrijeme mogla bi postati poznata i po receptima koje je sačuvala u svojoj bilježnici. U Galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu početkom ožujka prvi je put javnosti predstavljena „Kuharica Dragojle Jarnević“ i po sniženoj cijeni prodavale su se publikacije Muzeja grada Karlovca, a prikupljeni novac će se upotrijebiti za obradu njena rukopisa.

Dragojla Jarnević, pravim imenom Karolina, živjela je od 4. siječnja 1812. do 12. ožujka 1875. Rođena je i umrla u Karlovcu. Opus karlovačke književnice Dragojle Jarnević obuhvaća poeziju, prozu, dramska djela i dnevničke zapise koji su joj i osigurali mjesto u književnome kanonu. Potječe iz trgovačke obitelji koja je nakon smrti njezina oca počela propadati, što je rezultiralo nemogućnošću obrazovanja za nju i njezinu braću i sestre. Nakon završene njemačke osnovne škole, zarađivala je za život šivanjem, a jedno vrijeme radila je i kao guvernanta u Grazu, Trstu i Veneciji. Kasnije se bavila pedagoškim radom i svojim djelovanjem stekla je autoritet na tom području. Od 1853. do 1866. vodila je privatnu školu u Pribiću.

Rodna kuća Dragojle Jarnević srušena je, a želja je da se ondje izgradi muzej iliraca

Igor Čulig, ravnatelj Muzeja grada Karlovca, objasnio je da se rukopis njene kuharice čuva u Gradskom muzeju Karlovac, gdje je dospio 1971. godine iz obiteljske baštine. Nije riječ o autorskom djelu u klasičnom smislu, već o osobnoj bilježnici. Kako je rekao, iako Dragojlu Jarnević poznajemo prvenstveno kao književnicu, učiteljicu i ilirku, ovaj rukopis otvara novu dimenziju njezina života. Nije bila poznata kao kuharica, ali činjenica da je vodila ovakve bilješke pokazuje, po njegovom mišljenju, da joj je prehrana ipak bila važan dio svakodnevice.

„Još uvijek je prerano za cjelovitu analizu recepata, ali znamo da bilježnica sadrži različite kulinarske zapise koji mogu otkriti Dragojlin odnos prema hrani. Kao što njezin dnevnik pruža uvid u njezine misli i društvene okolnosti u kojima je živjela, tako i ova kuharica može poslužiti kao svjedočanstvo o kulinarskim navikama i životnim uvjetima 19. stoljeća. Zanimljivo je da je bilježnica ispisana vrlo lijepim i ukrašenim rukopisom, s puno pažnje i, moglo bi se reći, s ljubavlju. Rukopis je restauriran i digitaliziran, a sljedeći korak je OCR obrada koja će omogućiti lakše čitanje i analizu. Jedan od problema s rukopisom je proziranje tinte s jedne stranice na drugu, što otežava čitanje. Rukopis ima 72 stranice i više od 100 recepata i bilješki. Kada dovršimo OCR obradu, bit ćemo spremni za faksimil izdanje i ozbiljan razgovor o kulturnoj povijesti 19. stoljeća, a možda i za kuhanje s Dragojlom. Ako kuharica sadrži konkretne recepte koji se mogu rekonstruirati, to bi bila izvrsna prilika za njezinu popularizaciju i u gastronomiji. Inspiracija može biti i Zlatko Puntijar koji u Zagrebu koristi stare kuharice kao izvor recepata za svoj restoran. U Karlovcu bismo mogli pokušati nešto slično, možda suradnju s lokalnim restoranima koji bi pripremali jela prema receptima iz Dragojline bilježnice, u njezinu čast“, rekao je Igor Čulig.

Napustila je društveno prihvaćene norme prema kojima su muškarci bili zaduženi za javno-politički život, dok se žene ograničavalo na vođenje kućanstva, majčinstvo i obitelj

Kako je rekla Kristina Ćunović, ravnateljica Gradske knjižnice Ivana Gorana Kovačića, Dragojla Jarnević u stalnoj se želji za stjecanjem znanja samoobrazovala pomoću literature koju je posuđivala od prijatelja i poznanika te je bila jedna od prvih žena koja je svojim radom nadilazila tadašnje društvene norme.

„Svojim djelovanjem ostavila je trajan trag u kulturnom i društvenom životu Karlovca u kojem je živjela, radila i stvarala. Svojom književnošću promovirala je hrvatski jezik i ilirske ideje i postala je nezaobilazna figura u povijesti Hrvatske i Karlovca. Njezin doprinos feminizmu i emancipaciji žena čini ju ponosom Karlovca i povijesnom ikonom. Karlovac joj se odužio školom i ulicom nazvanom po njoj te velikim muralom u četvrti Novi centar, gdje stoji u društvu Slavka Mihalića, Vjekoslava Karasa, Miroslava Krleže i braće Seljan. Osim brojnih knjiga i studija o Dragojli Jarnević, knjižnica posjeduje pretisak njezina ‘Dnevnika’, pretisak romana ‘Dva pira’ koji je nedavno objavljen i u elektroničkom obliku te zbirku pripovijedaka ‘Domorodne poviesti’. Dio fonda knjižnice čine i stari časopisi u kojima su objavljivani njezini tekstovi, poput Nevena, Leptira, Glasonoše, Der Pilgera i drugih“, rekla je Kristina Ćunović.

A o njezinoj je ulozi u hrvatskom ilirskom preporodu rekla i ovo:

„Pripadala je najuglednijim sudionicima hrvatskog narodnog preporoda pa je na glasovitom letku ‘Muževi ilirske dobe’ među preporodnim velikanima otisnut i njezin lik. Jedina žena osim Dragojle na tom letku je hrvatska operna primadona Sidonija Erdődy koja se izborila za uporabu hrvatskog jezika u umjetničkoj glazbi. Uloga koja je ženama namijenjena u ilirskom pokretu bila je da u kućanstvo i obiteljski život uvedu hrvatski jezik. Dragojla je izašla iz te namijenjene uloge kada je počela pisati i objavljivati domoljubne pjesme i pripovijetke u periodicima kao što su Danica ilirska, Kolo, Der Pilger, Neven, Leptir i Glasonoša. Najvrjednija ostavština Dragojle Jarnević je njezin ‘Dnevnik’, iznimno opsežno djelo koje je pisala s prekidima od 1833. do 1874., koji je tiskan tek 2000. Današnjem čitatelju i proučavatelju kulturnih i političkih prilika onog vremena, taj je tekst zanimljivo svjedočanstvo o brojnim događajima i poznatim ljudima Hrvatske 19. stoljeća.“

”Dnevnik” opisuje, po mišljenju naše sugovornice, žensku perspektivu hrvatske povijesti 19. stoljeća.

„Vodila ga je od 1. siječnja 1833. do 10. studenoga 1874. ‘Dnevnik’ je započet na njemačkom jeziku, a od 1841. nastavljen na hrvatskome, s time da je autorica tijekom 1872.-73. prevela njemački dio na hrvatski i pridodala mu neka objašnjenja. Dnevnik jedne od najzanimljivijih osoba preporodne književnosti, ujedno jedne od rijetkih žena u literarnome životu, iznimno je obimni rukopis od 1194 stranice u kojemu su sustavno zabilježena autoričina razmišljanja, razgovori, dokumenti. ‘Dnevnik’ ima putopisno, kulturno, povijesno, političko i metafizičko naličje, a unutarnju dramu, osjećajne i stvaralačke dileme prepleće s oštrim stavovima o suvremenicima i književnosti. Prve čitatelje ‘Dnevnik’ šokirao je nevjerojatnom iskrenošću. ‘Dnevnik’ je tiskan u integralnom obliku 2000. u izdanju Ogranka matice hrvatske u Karlovcu, a urednica je doktorica znanosti Irena Lukšić. Čitanje ‘Dnevnika’ pruža jasan uvid u autoričin odnos prema tadašnjim političkim prilikama i otkriva težnju za sudjelovanjem u oblikovanju hrvatskoga nacionalnog identiteta i stvaranju hrvatske nacionalne književnosti“, istaknula je Kristina Ćunović.

‘Kao što njezin dnevnik pruža uvid u društvene okolnosti u kojima je živjela, tako je i kuharica svjedočanstvo o kulinarskim navikama i životnim uvjetima 19. stoljeća. Bilježnica je ispisana lijepim rukopisom’, ističe Čulig

Tijekom osobnog i književnog razvoja napustila je društveno prihvaćene norme prema kojima su muškarci bili zaduženi za javno-politički život, dok se žene ograničavalo na vođenje kućanstva, majčinstvo i obiteljske obveze.

„Imala je izraženu potrebu za društvenim angažmanom i nije pronalazila zadovoljstvo u tipično ženskom načinu života te se neprestano borila za neovisnost i preživljavanje vlastitim radom. Kao žena bila je kočena u svojim naumima tadašnjim društvenim prilikama. U ‘Dnevniku’ je pisala o svojim čežnjama, svojoj strasti, nemoralu najrazličitijih slojeva društva. Iznosi svoje mišljenje o osobama kao što su Ljudevit Gaj, Stanko Vraz i drugi, izražavajući se dosta nepovoljno o njima. Dragojla je žena koja misli, osjeća i daje samoj sebi pravo izbora. Nakon što je 1848. počela poučavati u Zagorju i u tome pronalazila veliko zadovoljstvo, shvatila je da se jako malo djevojčica obrazuje i da se to od njih i ne očekuje. Ta činjenica prilično ju je rastužila i silno je priželjkivala djevojačku školu u Karlovcu kako bi i djevojčice dobile jednaku priliku za obrazovanje. Tako je s dvjema suradnicama osnovala privatnu djevojačku školu, ali odaziv roditelja nije bio velik. U društvu je bilo snažno ukorijenjeno da djevojčicama školovanje nije potrebno, a Dragojla je sumnjala i da se roditelji pribojavaju da će svoje učenice navesti na promišljanja o ženskim pravima.“

A o njezinu ljubavnom životu rekla je sljedeće:

„U ‘Dnevniku’ je zapisala da se u mladosti voljela družiti s muškarcima, ali je pritom držala do svojega dostojanstva. Smatrala je da razgovori s njima razvijaju njezin um. Kao djevojka odbila je nekoliko ponuda za brak jer nije pristajala na dogovoreni brak bez ljubavi, a isto tako silno se bojala nevjere i napuštanja. Tako je svjesno odlučila ostati usidjelicom i u tome je vidjela priliku da se obrazuje i knjigama i znanjem hrani svoj duh. Ipak, tijekom života nekoliko puta se zaljubila, a prva i najvjerojatnije najveća životna ljubav bio joj je književnik Ivan Trnski, s kojim je uspostavila poseban emocionalan odnos koji je tijekom čitavog života ostao na duhovnoj razini. O njemu je mnogo puta oštro govorila kao o taštom čovjeku, ali u njegovo izvorno ljudsko poštenje nikada nije posumnjala i uvijek je bila spremna stati u njegovu obranu.“

Karlovac se odužio Dragojli Jarnević školom i ulicom nazvanom po njoj te muralom, a održavaju se i kostimirane šetnje s Dragojlom. FOTO: Denis Stošić, Dinko Neskusil

Karlovčanka Mirjana Cibulka završila je engleski i talijanski jezik i književnost, predaje engleski na Veleučilištu u Karlovcu te je završila tečaj za turističkog vodiča za Karlovačku i Ličko-senjsku županiju i Interpret Europe, tečaj za interpretacijsko vođenje. Od prošle godine je predsjednica Udruge turističkih vodiča Karlovačke županije Bastion.

Po gradu je vodila kostimirane ture kao Dragojla Jarnević od 2022. do prošle godine, a sada je privremeno s tim stala jer u gradu traju građevinski radovi. O tome je Mirjana Cibulka rekla sljedeće:

„Srušena je rodna kuća Dragojle Jarnević, u rekonstrukciji je i Osnovna škola Dragojle Jarnević. Nadam se da ću u dogledno vrijeme opet imati te ture i da će Grad i na druge načine odati počast Dragojli Jarnević. Bilo bi jako lijepo da se na tom mjestu ponovno izgradi njezina kuća, na toj lokaciji bi mogao biti, primjerice, muzej Hrvatskog narodnog preporoda jer je Karlovac kolijevka Hrvatskog narodnog preporoda i tu je živjelo jako puno iliraca. Što se tiče mojih tura, interes za njih bio je velik, bilo je interaktivno i zabavno, predočila sam ju kao zanimljivu i slojevitu osobu, što je i bila. Oblačila sam se u crnu košulju s neizostavnom bijelom kragnicom, koja se vidi na svim fotografijama Dragojle Jarnević, i dugu crnu suknju. Tura je započinjala kod paviljona Katzler pa je vodila prema Dragojlinoj kući koja više ne postoji. To je kuća u kojoj je rođena, s vremenom ju je prodala, a umrla je u kući u Šimunićevoj ulici koja danas stoji tamo, nažalost, bez ikakve spomen-ploče. Zatim je tura išla kroz Radićevu ulicu gdje smo posjetili i kuću Janka Draškovića, nakon čega smo išli prema maketi karlovačkog kvarta Zvijezda i prema Osnovnoj školi Dragojle Jarnević, gdje je tura završavala.“

Najvrednija ostavština Dragojle Jarnević je ‘Dnevnik’ koji je pisala od 1833. do 1874.. FOTO: Denis Stošić, Dinko Neskusil

Zašto joj je Dragojla Jarnević tako inspirativna?

„Volim je uspoređivati s Jane Austin ili Virginiom Woolf i s drugim jakim ženama koje su bile svoje, poput Marije Jurić Zagorke. Baš kao i Jane Austin, i Dragojla je odrasla u mnogobrojnoj obitelji. Žensko dijete moralo se udati i otići od kuće, ali ona je htjela ostvariti karijeru. S Virginijom Woolf je uspoređujem zbog depresije, Dragojlin ‘Dnevnik’ težak je za čitanje, ništa joj nije bilo po volji. Imala je majku koja je nije voljela i to joj je stalno govorila, a to je dosta odredilo njezin život. U turi je nisam htjela prikazati kao patnicu iako je u ‘Dnevniku’ često pisala da joj je teško. No u njemu ima nevjerojatno zanimljivih stvari, primjerice, pisala je o tome da je u četrdesetima izgubila nevinost u šumi u Topuskom. Tek se tada oslobodila kao žena, do tada je imala problema s inkontinencijom. Nije da se nije zaljubljivala, imala je, primjerice, prema tiskaru Redingeru vatrene osjećaje, poslije i prema Trnskom, ali u ljubavi bi uvijek doživjela razočaranja pa bi se stisnula i povukla u sebe.“

A da je bila časna žena i čvrst karakter, kaže naša sugovornica, svjedoči i činjenica da je tužila jednu barunicu iz Trsta, kod koje je radila kao guvernanta. „Barunica joj nije htjela platiti pa je proširila o njoj neke tračeve, zbog čega je Dragojla otišla raditi u Veneciju. Ti tračevi sustigli su je i u Veneciji i bilo joj je jako neugodno. Dobila je taj spor na sudu, bilo joj je važno da nema ljagu na svom imenu, barunica joj je morala platiti sve što joj je bila dužna i dati odštetu za povredu časti.“

Ove godine, kaže Igor Čulig, nisu uspjeli organizirati stručno vrednovanje njezina rada, ali vjeruju da upravo to najviše treba Dragojli Jarnević – ozbiljan stručni skup i novo sagledavanje njezina lika i djela. Zato je važan ne samo odgovor na pitanje tko je ona bila, već i tko je ona nama danas. Ima indicije da njezin rad proučavaju slavisti iz Austrije i susjednih zemalja i stoga zaključuje: „Njezino vrijeme tek dolazi!“