Zorana Neveščanin, mlada 29-godišnja splitska poduzetnica koja već gotovo 12 godina uspješno proizvodi manja plovila koja odlaze i izvan granica Hrvatske, prva je i jedina žena u Hrvatskoj koja se bavi brodogradnjom

Biti poduzetnica u tipično „muškom“ poslu proizvodnje malih brodova nije nimalo lako. Osim što traži tehničko znanje kombinirano sa strašću prema nautici i poduzetničkim duhom, ovaj posao podrazumijeva i hrabrost i dozu drskosti za suočavanje sa još uvijek duboko ukorijenjenim predrasudama u našem druutvu koje i dalje poslove dijeli na „,muške“ i „ženske“. No upravo ta hrabrost neke žene izdvaja iz mase, a originalnost i stručnost koju su spremne pokazati osvaja povjerenje kupaca. Nabava materijala, izrada trupa, montiranje opreme, nadzor kvalitete završnog proizvoda,  organizacija isporuke krajnjem kupcu, …  sve su to izazovi s kojima se valja suočiti u ovom zahtjevnom poslu.

„No kad u nekoj od lučica vidim brod koji sam sagradila kako se ljuljuška na valovima svjesna sam da sam stvorila nešto konkretno i korisno. A to je neprocjenjivo. Posebno mi je zadovoljstvo kad kupci prepoznaju kvalitetu i vraćaju se po novi model ili preporučuju moju radionicu drugima“, ispričala nam je odmah na početku našeg razgovora Zorana Neveščanin, mlada 29-godišnja splitska poduzetnica koja već gotovo 12 godina uspješno proizvodi brodice i čamce koji odlaze i izvan granica Hrvatske.

‘Otac mi je pomogao savjetima i ponekom asistencijom, no radila sam i donosila odluke samostalno’, rekla je Zorana Photo: Ivana Ivanović/PIXSELL

A kako je sve počelo?  „Brodogradnju je prije 45 godina pokrenuo moj otac Vedran i ja sam kao klinka poslije škole obavezno navraćala u radionu i pomagala ocu.  Malo po malo ušla sam u posao, isprva mali, pomoćni poslovi prerasli su u puno ozbiljnije zahvate i prvi brod koji sam sagradila zajedno sa ocem dobio je simbolično ime Zora. I tu sam se definitivno ‘zarazila’ brodovima i shvatila sam da će brodovi biti moja budućnost“, objasnila nam je Zorana Neveščanin, još uvijek prva i jedina žena u Hrvatskoj koja se bavi brodogradnjom.

Iz radionice tvrtke VEN u Splitu izlazi šest tipova brodica dužine od 4,10 do 6,30 metara za ribolov i prijevoz putnika

Dok su njezini prijatelji nakon škole planirali izlaske i provode, ona je u radioni zajedno sa svojim ocem lijevala plastiku u kalupe i brusila brodske trupove. I nije sve ostalo na jednoj Zori, jer je ubrzo cijela serija brodica tog tipa koji je bio njezin prvijenac dobila isto ime – Zora. Danas iz njezine radione u Splitu izlazi šest tipova brodica dužine od 4.10 do 6.30 metara namijenjenih ribolovu, prijevozu putnika ili naprosto opuštajućem uživanju na moru.

‘Imam svoje kupce do kojih glas o mojim plovilima najčešće stiže usmenom predajom i preporukom’

Sama će reći kako je u brodski biznis ušla puno ranije negoli je to uobičajeno, sa nepunih 18. Točnije 2013. godine otvorila je vlastitu tvrtku VEN Zorana za proizvodnju brodica i čamaca i ozbiljno se bacila na posao. „Otac mi je pomogao savjetima i ponekom asistencijom,  no radila sam i donosila odluke  samostalno. I moram priznati, na samim počecima nije bilo nimalo lako. Trebalo se izboriti sa brojnim predrasudama i podsmješljivim pogledima muških kolega, posebno onih starijih. Na nautičkim sajmovima na koje sam odlazila kako bih predstavila svoj rad znala sam primijetiti da sumnjaju u moje znanje i sposobnost. Vidjela sam da ne vjeruju da žena može proizvesti dobar, kvalitetan brod.

‘Nadležno Ministarstvo ne bavi se malim brodograditeljima jer naprosto nema interesa’, kaže Zorana Neveščanin Foto privatna arhiva

No vrijeme je prolazilo a ja nisam odustajala. Na kraju su odustali oni. I sada doista mogu reći da uživam punu podršku brojnih muških kolega, ali ik upaca, poslovnih partnera, dobavljača i svih onih s kojima sam proteklih 11 godina poslovala. I neka je to muški biznis, ja sam u njemu ipak izborila svoje mjesto“, smije se naša sugovornica i prisjeća se da su tijekom 2016. i 2017. godine brojni novinari pisali o njezinom radu.

„Nakon svake takve objavljene reportaže ili članka, uz brojne pozitivne komentare uvijek se našlo i negativnih komentara kojekakvih anonimaca koji su neukusnim primjedbama znali dovoditi u pitanje moju stručnost. Isprva su me takvi komentari pogađali, no onda sam shvatila da se na njih doista ne treba obazirati. Ono što mi je doista bilo važno jest podrška moje obitelji i poslovnih partnera na kojoj sam zahvalna, ali i činjenica da sam do uspjeha stigla uz golemu količinu rada i truda. To je jedino važno“, objasnila nam je.

‘Kao klinka sam poslije škole obavezno navraćala u radionu i pomagala ocu’, prisjetila se Zorana Neveščanin Photo: Ivana Ivanović/PIXSELL

Zanimalo nas je i kako se snašla u poduzetničkim vodama, u koje je zaplovila još maloljetna i neiskusna. „Učila sam na svakoj grešci. Kad se danas osvrnem na to vrijeme, shvaćam da mladu osobu – a ja sam tada imala jedva 18 – te greške manje bole, ne doživljavaš ih toliko osobno i duboko i one ostavljaju manje posljedica negoli u kasnijim godinama. Iskreno rečeno, danas bih se, sa gotovo 29, teško okuražila krenuti u tako veliki i neizvjestan posao, više bih vagala svoje postupke i odluke i imala bih više straha i kočnica.

No tada nisam razmišljala o tome što može poći krivo. Imala sam svoju viziju, svoj plan i bila sam ga spremna ostvariti“, pripovijeda nam Zorana Neveščanin. Danas se, kaže, bori sa istim poteškoćama koje more sve njezine kolege u poslu. „Mučimo se sa nebrojenim porezima, nametima i davanjima državi koji nas guše i sputavaju. Mala brodogradnja je drastično srezana u posljednjih 10-ak godina, sve nas je manje a pomoći države nema.

Mi kao proizvođači plaćamo PDV u iznosu od 25 posto jednako kao i oni koji brodove uvoze i prodaju. Kad sve skupa zbrojimo, budućnost nas malih brodograditelja nije nimalo svijetla“, kaže nam Zorana i dodaje da je nebrojeno puta ulagala i vlastiti novac kako bi dovršila neke projekte. „Nitko od nas malih brodograditelja ne pliva u novcu. Živimo nekakav prosječan život i guramo iz dana u dan, borimo se u nadi da će sutra biti bolje. A to bolje nikako ne dolazi“, kaže.

‘Trebalo se izboriti s predrasudama i podsmješljivim pogledima muških kolega, posebno onih starijih’

Što mali brodograditelji očekuju od države i što se može učiniti kako bi se potakla proizvodnja domaćih brodica i čamaca i kako bi se ta mala nautička proizvodnja očuvala, pitamo Zoranu. „Realno, ne očekujemo ništa. Ali bi nam niži PDV značajno olakšao posao. Od nas se očekuje da poštujemo vrlo visoke standarde proizvodnje, pogotovo kada je u pitanju zaštita okoliša, no sama država nam podršku za tu razinu proizvodnje nije u stanju osigurati.

U Poljskoj je, recimo, mala brodogradnja u boljoj poziciji jer brodograditelji imaju kvalitetnu tehničku podršku. Ako sami ne posjeduju neku skupu aparaturu za, primjerice, rezanje kalupa ili obradu materijala mogu koristiti usluge drugih radionica. Kod nas toga nema, sve alate i strojeve moramo nabavljati sami i ako ih nemaš nećeš moći dovršiti proizvod“, upozorila je naša sugovornica i dodala da su to u pravilu vrlo skupi strojevi koje nije lako nabaviti. Uz to, baš kao i druge industrijske grane, muči ih nedostatak radne snage.

Zorana Neveščanin s tetom i ocem Vedranom od kojeg je naslijedila ljubav prema brodogradnji Photo: Tino Juric/PIXSELL

U njezinoj radioni danas radi pet zaposlenika koji na svojim leđima iznesu svaki brod od pripreme kalupa pa do završnih radova prije isporuke.  „Mi radimo sa vrlo opasnim materijalima i otrovnim kemikalijama s kojima treba raditi vrlo oprezno. Zaposlim li nekog nekvalificiranog stranog radnika koji loše govori hrvatski, kako da mu u ruke dam otrovnu kemikaliju ako on ne razumije kako s njom treba rukovati kako bi zaštitio i sebe i okoliš“, pita se Zorana Neveščanin.

No unatoč svim problemima Zorana ne odustaje, a njezine brodice lako nalaze put do kupaca. Ciljana skupina njihovih kupaca je, tumači nam, srednji sloj građana koji brodice kupuju iz ljubavi prema moru i ribolovu, ali i obrtnici koji se bave iznajmljivanjem čamaca i brodica tijekom turističke sezone. „Imamo sklopljen ugovor i sa nekolicinom kupaca u Crnoj Gori koja nema mala brodogradilišta ovakvog tipa, pa dosta naših brodica kreće na jug.

Uglavnom su to plovila namijenjena za najam u ljetnim mjesecima. No najveći broj plovila ipak radimo za naše domaće kupce“, kaže nam Zorana Neveščanin.  Koriste li joj nautički sajmovi, na kojima veliki broj malih brodograditelja predstavlja svoje brodice, pitamo. „Na samim počecima sam obilazila gotovo sve sajmove u Hrvatskoj kako bih predstavila svoje brodice. No danas gotovo da i ne idem više po tim manifestacijama.

‘Kao klinka sam poslije škole obavezno navraćala u radionu i pomagala ocu’, prisjetila se Zorana Neveščanin Photo: Tino Juric/PIXSELL

Imam svoje kupce do kojih glas o mojim plovilima najčešće stiže usmenom  predajom i preporukom zadovoljnih vlasnika. Znate, rekla bih da brod prodaje brod. Sajmovi nam uzimaju previše vremena za pripremu, a uz to većina ih je u proljeće kad imamo najviše posla, tako da smo odustali od sajmova jer nam se jednostavno ne isplate“, objasnila je naša sugovornica.

Pandemija korone, koja je negativno utjecala na brojne industrijske grane, ovoj je branši donijela pozitivan zamah, kaže nam Zorana i dodaje da su brojni kupci upravo boravkom na brodu sa članovima obitelji rješavali problem izolacije i nedostatka društvenih kontakata. U to je vrijeme i prodaja brodica rasla. No loših je godina bilo, kaže. „Svaku lošu turističku sezonu osjetimo i mi jer kad obrt za najam brodova ne ostvari dobru zaradu tijekom ljeta znam da mi na jesen neće doći i naručiti brod. Takve loše godine se onda prelijevaju i na naš posao“, objasnila je.

Njezina radionica najviše brodica radi po narudžbi. „Kad kupac odabere model i opremu, tog trenutka kreće proizvodnja. Najveći broj narudžbi obavimo na samom početku godine pa nerijetko kupce koji naknadno dođu s narudžbom moramo odbiti, barem za tu godinu, jer ne možemo garantirati isporuku u očekivanom roku. Što se pak tiče materijala za proizvodnju sve nabavljamo u Hrvatskoj, ništa ne uvozimo osim vanbrodskih motora i već godinama surađujemo sa istim dobavljačima“, tumači Zorana.

‘Potreban je cijeli lanac promjena koji bi se morao pokrenuti da bi država izašla u susret maloj brodogradnji’

A kad spomenemo budućnost njezinog malog brodogradilišta, kaže da je ona neizvjesna. „Teško mi je uopće govoriti o tome što će biti sutra. Radimo iz dana u dan i nastojimo preživjeti. Za sada su planovi za nove projekte i ulaganja u razvoj novih tipova brodica čisti luksuz koji si ne možemo priuštiti. Naš je cilj opstati i održati proizvodnju, to je ono što nas najviše zaokuplja“, otvoreno će Zorana.

I baš zbog tih njezinih riječi na kraju našeg razgovora nismo mogli zaobići jedno pitanje: koliko nadležne hrvatske institucije, a posebno Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture koje voli isticati našu pomorsku tradiciju i povijest, doista  cijeni domaću malu brodogradnju i koliko je spremno podržati male brodograditelje koji tu istu tradiciju čuvaju u svojim radionicama?

„Čini mi se da u Ministarstvu, baš kao i u svakom sustavu, ima pojedinaca koji shvaćaju vrijednost male brodogradnje i koji su spremni potruditi se i pomoći. No sustav je sam po sebi prevelik i pretrom da bi ga pojedinac mogao pomaknuti i nešto promijeniti. Potreban je cijeli lanac promjena koji se mora pokrenuti da bi država izašla u susret maloj brodogradnji. To se do sada nije dogodilo, a kako je malih brodograditelja iz godine u godinu sve manje državi je to naprosto premala kritična masa da bi pokrenula bilo kakve promjene.

Koliko vidim, Ministarstvo se nama uopće ni ne bavi jer naprosto nemaju interesa“, objasnila nam je Zorana Neveščanin. U susjednim zemljama poput Italije postoje klasteri male brodogradnje koji su vrlo jaki i koji imaju snagu pokrenuti državne strukture i prisiliti ih na promjene. U nas to, kaže, nije slučaj i upravo zbog toga je mala brodogradnja u Hrvatskoj na izdisaju.