Glumac Rade Šerbedžija, jedan od osnivača Kazališta Ulysses na Brijunima koje ove sezone obilježava jubilarnu 25. sezonu, predstavu ‘Kralj Lear’ u režiji Lenke Udovički izveo je stoti put. Ta prva Ulyssesova predstava postala je zaštitni znak tog kazališta, a igra se na nekoliko lokacija na Brijunima.

U svojoj jubilarnoj 25. sezoni Kazalište Ulysses obilježilo je 5. kolovoza i stotu izvedbu predstave “Kralj Lear” u režiji Lenke Udovički, koja je postala svojevrsni zaštitni znak tog teatra te je ponovo bila rasprodana do posljednjeg mjesta. Izvedbi prethodnog dana prisustvovala je i predsjednica Republike Slovenije Nataša Pirc Musari, koja je čestitala Radi Šerbedžiji zadivljena njegovom izvedbom Leara. Njezin hrvatski kolega, predsjednik Republike Zoran Milanović, prisustvovao je, pak, rođendanskoj proslavi Kazališta Ulysses 19. srpnja, na koncertu u Malom rimskom kazalištu u Puli, kada su nastupili brojni glazbenici koji su s Ulyssesom surađivali od samog početka – Darko Rundek, Damir Urban, Vlatko Stefanovski, Miroslav Tadić, Saša Lošić, Maja Posavec i mnogi drugi.

“Kralj Lear”, najdugovječnija predstava Ulyssesa, izvodi se još od osnutka Kazališta 2001. godine i postigla je izniman uspjeh, kako kod publike tako i kod službene kritike. Predstava započinje već pri ukrcaju publike u Fažani na brod za Mali Brijun, a nastavlja se u jedinstvenom ambijentu Malog Brijuna te na nekoliko lokacija u tvrđavi Minor. Glavnu ulogu, kralja Leara, igra karizmatični Rade Šerbedžija, kojem se usprkos napornoj izvedbi, teško rastati od predstave jer mu je to, prema vlastitom priznanju, jedna od najdražih uloga u karijeri. Veliki ansambl predstave čine mnoga poznata glumačka imena, između ostalih i Miodrag Krivokapić, Frano Mašković, Ksenija Marinković i Lucija Šerbedžija, uz glazbu koju je skladao Nigel Osborne, u izvedbi mostarskog ansambla Sinfonietta i Putokaza.

U povodu posljednje izvedbe “Kralja Leara” u 25. jubilarnoj sezoni Ulyssesa, tjednik Nacional razgovarao je s legendarnim kazališnim i filmskim glumcem, jednim od osnivača Ulyssesa, Radom Šerbedžijom.

NACIONAL: Je li stota izvedba ‘Leara’ – koji igra 25 godina i postao je, kao što reče kolega Branimir Pofuk, kulturno dobro nulte kategorije – doista posljednja?

Ne znam. Zaista je nevjerojatno da su nakon 25 godina sve četiri predstave bile unaprijed rasprodane, a publika je bila sjajna. O tome i dalje razmišljam, no problem je što meni moja obitelj ne da više igrati Leara. Najprije kćeri, a onda i Lenka. I to je, zapravo, jedini razlog što sam u dvojbi. S druge strane, Damir Urban, moj Dado, koji mi je inače savjetnik za mnoge stvari, a ne samo za muziku, tvrdi da bi tu zadnju predstavu “Leara” trebalo zaista medijski pripremiti. On zato predlaže da to bude sljedeće godine i da oko toga organiziramo cijeli program o nastanku predstave i završetku tog ciklusa.

NACIONAL: ‘Kralj Lear’ je fizički jako naporna predstava – jeste li ove godine bacili stol, čemu se Lenka oštro protivila?

Stol je najmanje naporan. Sve ostalo zaista zahtijeva puno fizičke i psihičke snage, no mislim da to još uvijek mogu. Iako me, evo, već dva dana nakon zadnje, 100. izvedbe, boli cijelo tijelo. Ali to je sladak umor jer su predstave bile, čini se, bolje nego ikada.

‘Bez entuzijazma i idealizma koji često prerasta u fanatizam, ne bismo ni dana preživjeli. Kroz Ulysses smo Lenka i ja izražavali svoj stav i odnos prema umjetnosti’

NACIONAL: Lenka je rekla da niste ni sanjali da će Ulysses potrajati četvrt stoljeća, uz sve prepreke i teškoće financiranja. Da iza svega ne stoji fanatizam – ne samo vas i Lenke, već i cijele vaše glumačke i glazbene ekipe, ali i Duška Ljuštine – biste li preživjeli?

Bez entuzijazma i idealizma cijele naše družine, koji često prerasta u fanatizam, ne bismo preživjeli ni dana. A bez našega Duška Ljuštine ne bi nas odavno bilo na kazališnoj karti Hrvatske. Želim reći da cijeli taj projekt Lenka i ja nismo doživjeli samo kao svoj umjetnički program, već i ljudski i životni izazov kroz koji smo izražavali svoj stav i odnos prema umjetnosti, ali i svijetu u kojem živimo. To je Lenkin i moj zajednički put. A proistekao je i iz naših života – mi smo bili ljudi protiv rata, zgroženi ratom i uvijek na strani pravednih i poštenih ljudi koji su pošto-poto željeli zaustaviti krvoproliće na ovim prostorima. No i u svijetu se događaju strašne stvari i teško je gledati situaciju u Ukrajini, Gazi i svuda gdje traju ratni sukobi. Nepojmljivo je da u doba ove civilizacije neka nedužna bića stradaju. A naročito djeca. Kada vidiš preplašene, užasnute oči te djece, ne možeš biti ravnodušan. Teško je uz sve te spoznaje živjeti kao čovjek, a osobito je teško baviti se umjetnošću.

NACIONAL: Boris Vujčić bi vjerojatno bio zadovoljan činjenicom da ste opstali 25 godina?

On bi bio sasvim sigurno jako sretan što još uvijek postojimo. Mi smo krenuli s “Learom” i zapravo nismo imali nekih većih ambicija i planova poslije toga. No on je bio jedan vrlo samozatajan čovjek, kao Horacije, pametan i mudar prijatelj. Pravi mudrac.

NACIONAL: HDZ je na vlasti skoro trideset godina, s dvije kraće pauze. Njihovi ministri nisu vas previše voljeli. Kako je danas s Ninom Obuljen Koržinek? Je li ikada došla na Brijune?

Da. Bila je ministrica na jednoj predstavi “Leara”. I bila je oduševljena time što je vidjela. Iskreno govoreći, mislim da je i povećala novčani iznos koji je njeno ministarstvo dodjeljivalo našem teatru. Naravno, u usporedbi s dubrovačkim i splitskim festivalom, to je još uvijek vrlo skromna pomoć. No bila je i iskreno dirnuta kada je vidjela da smo samoinicijativno i bez potpore države organizirali umjetnički kamp za umjetnice iz Ukrajine. A te godine susrela se i s našom prijateljicom Jagodom Bujić, koju smo Lenka i ja doveli iz Venecije na Brijune da provede mjesec dana tu s nama u okruženju teatra i mora, koje je toliko obožavala.

‘Kralj Lear’ u kojem Šerbedžija igra glavnu ulogu, prva je predstava Kazališta Ulysses | Foto: Milica Czerny Urban

NACIONAL: Ali je zato na rođendanski koncert Ulyssesa stigao predsjednik Milanović, a na “Leara” slovenska predsjednica Pirc Musar. Kakvu su poruku time poslali?

Kad god se sretnem s Milanovićem, provedemo vrijeme u ugodnim razgovorima jer je on veoma elokventan i zanimljiv čovjek širokog obrazovanja. Uvijek me impresionira svojim poznavanjem filma. Doslovce je u stanju izgovarati neke moje rečenice iz mnogih filmova koje sam i sam već zaboravio. Treba spomenuti da je i njegova ministrica Andrea Zlatar bila naklonjena našem teatru. A slovenska predsjednica je jako šarmantna i pametna dama. Bila je oduševljena predstavom. Čestitala je svima i rekla da više nikada neće gledati Shakespeareova “Kralja Leara” jer je njegovu najbolju izvedbu upravo pogledala.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni dosadašnjim tijekom jubilarne sezone, koja je započela koncertom u Malom rimskom kazalištu u Puli?

Jako sam zadovoljan ovogodišnjom sezonom, koju smo započeli praizvedbom predstave “Majke”, Kolektiva Igralke i Rajne Racz, na Velikom Brijunu 11. srpnja. To su naše studentice iz Rijeke kojima je ovo već treća ili četvrta predstava koju rade u svom prepoznatljivom stilu i to je stvarno fantastično. Volim kada se u našem teatru, osim klasičnih predstava velikih autora od Sofokla i Shakespearea do Molièrea i Krleže, shodno zidinama tvrđave Minor, igraju i ovakvi novi komadi koji istražuju stvarnost oko nas i ljudsku psihu. Mislim da to ubuduće trebamo još više prakticirati u svojoj programskoj strategiji. A sezonu ćemo završiti sjajnim predstavama iz cijele regije, u okviru RUTA-e, Regionalne unije teatara, a sve završava 30. kolovoza mojim tradicionalnim koncertom sa Zapadnim kolodvorom.

NACIONAL: Tijekom 25 godina Ulyssesa i rada na Sveučilištu u Rijeci, s Lenkom ste stvorili glumačku i redateljsku sljedbu. Jeste li uspjeli formirati svoje nasljednike?

Mislim da će se oni sami nametnuti, a već sada među njima imamo puno prijatelja koji su sposobni nastaviti taj naš posao. Uostalom, samo smo Duško i ja stari, Lenka je u naponu profesionalne i kreativne snage. Ali istina je da među tom ekipom imamo sjajne glumce, naročito svoje studente iz Rijeke, koji su stasali u prave kazališne umjetnike. Mnogi od njih igraju u riječkom HNK-u i nose repertoar i na to smo zaista ponosni.

NACIONAL: Kad smo već kod Rijeke, nedavno ste prvi put nakon devet godina nastupili upravo u riječkom HNK-u. Je li to zasluga Dubravke Vrgoč?

Da, Dubravka me je pozvala da održim koncert. Čim je došla na poziciju intendantice, odmah je predložila da radimo različite koprodukcije s Ulyssesom, što je nekako i logično, zbog blizine Rijeke i Pule i tih naših dugogodišnjih veza. Sviđa nam se ta ideja i vidjet ćemo kako će se to konkretizirati. Dubravka Vrgoč pokazala je što zna i dok je bila intendantica zagrebačkog HNK-a i mislim da je ona odlična kazališna radnica. Podržavamo njen program i pomoći ćemo koliko god možemo.

‘Nikad nismo imali pravu podršku hrvatske vlasti. Imam osjećaj da se ljevica boji optužbi da pomaže svoje i kao da se to stidi napraviti. A desničari su uglavnom bili protiv’

NACIONAL: Imali ste brojne ideje o tome što bi se moglo sa tvrđavom Minor na Malom Brijunu, razgovarali ste o tome i s austrijskim predsjednikom Fisherom jer izgradila ju je Austro-Ugarska, no sluha i dalje nema?

Nema, jer zapravo mi nikada nismo imali pravu podršku hrvatske vlasti. Ni kada je ljevica bila na vlasti. Ipak, ne možemo zaboraviti Račanovu inicijativu, kada nas je podržao i omogućio nam preko Viktora Lenca da se naprave tribine. To je bila velika i osnovna stvar. Ali sve drugo ostalo je tek na usmenoj podršci. Imam osjećaj da se ljevica boji optužbi da pomaže svoje i kao da se to stide napraviti. A desničari su uglavnom bili indiferentni, odnosno – bili su protiv. Ali mi smo već od samog početka, kada smo napravili “Leara” pa zatim “Medeju” s Mirom Furlan, a naročito “Pijanu noć 1918.” s Nebojšom Glogovcem, postali jedan važan faktor. I to ne samo u Hrvatskoj već i u cijeloj regiji. Važan faktor koji nije bilo jednostavno samo tako ugasiti. Jer nije to bio samo teatar Rade Šerbedžije koji u tom času nije prihvatljiv element u hrvatskoj kulturi, već je to postao i teatar ponajboljih hrvatskih umjetnika koji su dolazili k nama. I iz prijateljstva, ali i iz poštovanja prema onome što smo tu radili. Tako da je to samo po sebi postalo važna pojava u hrvatskom teatru i kulturi i rekao bih da se Ulysses sam od sebe othrvao i obranio. A najvažnije je u svemu da mi već četvrt stoljeća imamo vjernu publiku koja nam uporno dolazi na predstave i koja je, zapravo, naš najvažniji sponzor.

NACIONAL: Ove godine ste s Bogdanom Diklićem uručili Zlatne arene Nini Violić i Filipu Šovagoviću, dok je Veliku zlatnu arenu za najbolji film dobio dokumentarni ‘Mirotvorac’, a za najbolju režiju film ‘Fiume o morte!’ Pušu li to neki novi vjetrovi na Pulskom filmskom festivalu, koji je otvoren s ‘Bella Ciao’?

Sretan sam zbog laureata koje spominjete. Nina Violić i Filip Šovagović zaslužuju nagrade jer su uistinu sjajni glumci, a moj prijatelj Nenad Puhovski zaslužio je nagradu kao producent filma “Mirotvorac” jer je godinama prava umjetnička institucija u hrvatskom filmu i jedan od najhrabrijih i najumnijih ljudi na ovim našim prostorima. Istina je da su nagrade dobili filmovi koji se bave nekim temama koje i nisu popularne. No Istra je uvijek bila svoja i imala tu naglašeno lijevu orijentaciju, kao i antifašizam, prije svega zbog blizine Italije. Ovo je ipak nekada bila Italija, a nakon Drugog svjetskog rata postala je dio Hrvatske. U tom smislu “Bella Ciao” nije iznenađenje. A o Pulskom filmskom festivalu imam već dugo svoje mišljenje i mislim da su od početka napravljene neke potpuno pogrešne stvari. Naime, ne može to biti samo festival hrvatskog filma, naprosto zato što se ne proizvodi dovoljno hrvatskih filmova godišnje. Tu se napravi samo oko pet filmova – pa kakav je to festival? A od tih nekoliko, nisu uvijek svi za festival. To je u startu bila loša ideja. Pulski festival je zbog te Arene, zbog značaja i tradicije koju ima, odmah trebao prerasti u regionalni festival. Ili mediteranski ili festival istočnoeuropskog filma, dakle, festival koji će promovirati kinematografije tog dijela Europe. To bi omogućilo da se na festivalu svake godine prikaže dvanaest odličnih filmova. Uvođenje regionalnog i manjinskog programa jest neki pomak jer je bolje nego da se prikazuju filmovi samo iz hrvatske produkcije. Tako se ipak uspije pronaći i do 14 filmova koji zaslužuju biti na festivalu i opravdavaju naziv – festival. Usprkos tome, Pula nema takav značaj kakav danas ima Sarajevo Film Festival. No čini se da je ovo sadašnje rukovodstvo spremno ozbiljno pokrenuti stvari nabolje. Držimo im fige.

‘Ministrica Koržinek bila je na predstavi Leara. I bila je oduševljena time što je vidjela. Mislim da je i povećala novčani iznos koji je Ministarstvo dodjeljivalo Ulyssesu’

NACIONAL: Istovremeno se u Zagrebu održao Thompsonov koncert pred pola milijuna ljudi, popraćen ustaškom ikonologijom i pozdravima koji su zatim, zahvaljujući Jandrokoviću, legalizirani u Saboru. Kako to komentirate?

Moram vam odmah reći da ja nisam čovjek koji ima pravo glasa u Hrvatskoj za takve stvari. Meni je to odavno oduzeto. U odgovoru na to pitanje zadržao bih se na onome što je naš pametni i duhoviti Arsen svojedobno rekao kada su ga pitali o popularnosti pjevača kao što su Thompson i njemu slični. On je rekao – ja nikada ne bih mogao napuniti stadione i sportske dvorane, ali ni Thompson ne može napuniti kazalište.

NACIONAL: Dali ste podršku srpskim studentima koji neumorno prosvjeduju već gotovo deset mjeseci. Mogu li oni nešto promijeniti?

I na to je pitanje teško odgovoriti. Lenka i ja smo još 1996. kada smo prvi put dolazili u Beograd, odakle smo morali pobjeći početkom devedesetih zbog neslaganja sa srpskom politikom, došli na studentske, zapravo, narodne proteste protiv Miloševića i njegove vlasti. U prvim redovima sa studentima, noseći svoju djecu na ramenima. Sjećam se da je Lenka održala sjajan govor, govorio sam i ja na tom mitingu. Do promjena u Srbiji mora doći, ali kada i kako će se to dogoditi, to ne znam reći. Mnogi su podržali studente i stali u obranu građanskih i demokratskih vrijednosti u Srbiji. Većina mojih prijatelja glumaca, umjetnika iz kazališta i filma, naravno da je uz studente i oštro protiv režima i to mi je drago. Ali isto tako znam da neka vrlo velika umjetnička imena šute i zapravo podržavaju vlast. Ja sam ispunio svoju osnovnu građansku dužnost, a to je javno iznošenje svoga mišljenja, i to među prvima. Održao sam i koncert u podršku studentima i dao cijeli prihod za pomoć stradalima u padu nadstrešnice u Novom Sadu.

NACIONAL: Nažalost, unatoč njihovoj hrabrosti i upornosti, režim Aleksandra Vučića nije uzdrman.

Mislim da je i te kako uzdrman. No zabrinjava to što, unatoč tome što su studenti revolucionarni i pametni, a svaka mladost je u svojoj buni i otporima u pravu, u Srbiji ne postoji prava opozicija iza koje bi čovjek stao.

NACIONAL: Sudjelovat ćete u ‘Večeri Arsenove poezije’ 18. i 19. kolovoza na Ljetnoj sceni Amadeo, u povodu desete obljetnice njegove smrti. Nažalost, napustili su nas i Matija Dedić i Gabi Novak. Koliko su vam značili i koliko vam nedostaju?

Kada je Arsen otišao, napisao sam da poslije njegove smrti ništa ovdje više neće biti isto. Naš svijet je postao manji. Arsen je svojom poezijom bio jedna od najvažnijih umjetničkih institucija u našoj kulturi. Od njega se učilo, i to ne samo kako pisati i pjevati nego i kako uspravno i dostojanstveno živjeti. A Matija… Oh, bože moj, kakav talent i kakva nepravda. Veselio sam se jeseni da s Gabi pijem vino i da zajedno tugujemo. Jako sam tužan.

NACIONAL: Je li Istra vaš novi dom?

Na neki način jest. Tu imamo kuću, no i dalje Lenka i ja imamo i stan u Zagrebu, da budemo blizu Danila i Lucije i svojih unuka. Ali Istra je zapravo pravi dom, tu najviše volim biti, blizu mora. Volim te ljude, volim ići u ribolov, igram trešetu i briškulu i baš sam pravi Istrijan.