Ranko Novak, arhitekt i sin Slobodana Novaka, autora cijenjenog romana ‘Mirisi, zlato i tamjan’, napisao je prvu knjigu, autobiografsku ‘Priče iz moje davnine’. Objavljena je u izdanju Matice hrvatske, a bit će predstavljena 21. listopada. U njoj ispisuje intimnu kronologiju djetinjstva i mladalaštva, od 1951. do 1976.

Nada Novak, supruga Slobodana Novaka, autora iznimno cijenjenog romana “Mirisi, zlato i tamjan”, vjerojatno jednog od tri najveća hrvatska romanopisca 20. stoljeća, ali i vrsnog intelektualca i polemičara koji je živio od 1924. do 2016., bila je u ratno vrijeme SKOJ-evka. To nije spriječilo komunistički režim da ju proglasi preko noći “IB-ovkom”, čak i ustašicom, i to zato što je dala kanticu masti kolegi koji je zbog neke benigne izjave izbačen ne samo s fakulteta, nego i iz studentske menze pa je doslovce ostao gladan. Zbog tog svog “krimena” izbačena je s Filozofskog fakulteta i iz škole gdje je radila i nije nikada završila studij povijesti na kojem joj je ostao jedan ispit. Doživjela je udbaško maltretiranje koje je uključivalo “informativne razgovore” i stalne prijetnje, Slobodana Novaka tražili su da se preispita i da je se odrekne, a od deportacije na Goli otok spasilo ju je to što je tada bila u visokoj trudnoći.

To je opisao Ranko Novak, stariji od dvojice sinova Slobodana i Nade Novak, u priči “Kantica masti” koja je dio njegove prve knjige, autobiografskog predznaka, “Priče iz moje davnine”. Objavljena je u izdanju Matice hrvatske, a predstavlja se na dan kada izlazi ovaj Nacional, 21. listopada, u knjižari Matice hrvatske. Kada čita knjigu čitatelj nema dojam da ju je pisao početnik, a tomu u prilog ide i činjenica da su se o njoj vrlo pohvalno izrazili akademici Pavao Pavličić, Krešimir Nemec i Dubravka Oraić Tolić. Knjiga je intimna kronologija autorova djetinjstva i mladenaštva, obuhvaća vremenski raspon od 1951. do 1976. kada je otišao u vojsku, i lokacije na kojima je živio i boravio, a to su Zagreb, Split i Rab. Njegova sjećanja imaju i širi značaj s obzirom na to da je bio sin poznatog oca, znao druge značajne ljude i svjedočio prijelomnim događajima. Izvan tog vremenskog okvira na kraju su ubačene i dvije recentne priče o ocu, prva “Uloga špagerica u mom životu” govori o očevoj partizanskoj epizodi, dok u “Pješčanoj kupoli” Ranko Novak piše o njihovoj rapskoj kamenoj kući s prekrasnim vrtom u kojem je Slobodan Novak posadio arboretum. Sin oca u toj priči zamišlja kao kosa iz arboretuma, pticu koja je slobodna i leti. U pričama iz knjige, napisanim u prvom licu, često kombinira govor djeteta s govorom odrasla pripovjedača, pri čemu odluta u brojne ludističke digresije. Kuriozitet je to da je Ranka Novaka, diplomiranog arhitekta rođenog u Zagrebu 1951., na pisanje knjige „Moje priče iz davnine” potaklo to što mi je prije četiri godine bio jedan od sugovornika za članak objavljen u Nacionalu pod naslovom “Kako je crnika, posađena u Rabu prije 100 godina, označila slobodu od fašista”.

NACIONAL: Koja je veza između članka za koji ste mi bili sugovornik i knjige koju ste napisali?

Vaš članak za koji sam govorio o mome ocu, njegovu djetinjstvu i životu na Rabu i političkim stavovima bio je neposredni povod da se uhvatim pisanja ove knjige. Naime, nakon toga supruga me nagovorila da počnem zapisivati i nešto o davno potisnutim sjećanjima iz vlastita djetinjstva. I kad je sve to iz mene izletjelo, jedva sam se zaustavio. Očito sve se to odavna taložilo u meni a da toga nisam bio ni svjestan. Zbog oca, za njegova života, nisam imao nikakav strah ili otpor prema pisanju, nego naprosto, kao arhitekt cijeli sam život ravnalom i trokutima povlačio više ravne crte, nego što sam rukopisno vijugao slovima. Ja sam struku penzionirao i ostao nemiran pa se sada samo igram. Nemam nimalo ambicije da se svojom prozom imalo naslonim na veliku očevu literaturu. Upravo suprotno od toga.

NACIONAL: U knjizi često koristite naše razne govore i kajkavsko narječje, a često čak i češki jezik. Što vas je na to potaklo?

Želio sam da akteri mojih priča, likovi iz moje prošlosti, progovaraju autentično, svaki svojim lokalnim govorom ili narječjem. Bilo mi je važno ne samo što, nego i kako oni govore. Time sam, nadam se, uvjerljivije prenio autentičnu atmosferu pojedine priče. Ponegdje oni progovaraju i kojom starom, zaboravljenom besjedom čije značenje čitatelj može pronaći u rječniku na kraju knjige. Htio sam da rječnik bude etimološki, ne sluteći u što se upuštam, pa sam se njime prilično namučio. Lokalne govore, zagrebački, splitski i rapski, imam ”u uhu” jer sam ih u djetinjstvu dosta slušao, boraveći u tim gradovima. Također češki jer je i iskrivljenim češkim smiješno govorila moja zagrebačka baka Čehinja.

‘Da sam knjigu napisao za očeva života, on bi bio iznenađen, ali i kritičan prema nekim dijelovima. Meni bi bilo teško ne poslušati njegove savjete. Možda je bolje ovako’

NACIONAL: Kakvo je vaš otac shvaćao književnost, a što bi rekao da je dočekao vidjeti da ste i vi napisali knjigu?

O književnosti nije volio previše teoretizirati, barem ne pred nama. Sjećam se samo kako se znao ljutiti i smijati nekim književnim teoretičarima. Naročito onima koji su autorsku prozu secirali i tumačili na potpuno nelogičan način, često i potpuno nerazumljiv. Onima koji su pronalazili razne nepostojeće poveznice, samo njima vidljive, koje samom piscu nisu bile ni na kraj pameti. I danas često svjedočimo o tome, a kad čujem krilaticu o “novom čitanju” nekog klasika, diže mi se kosa na glavi! Da je knjiga napisana za njegova života svakako bi bio iznenađen, ali sigurno i kritičan prema nekim njenim dijelovima. Meni bi bilo teško ne poslušati njegove meritorne savjete. Možda je ipak bolje ovako, barem znam da je moja, kakva bila da bila!

NACIONAL: Vaš je otac bio ministrant i sjemeništarac, potom partizan, ateist i komunist, a vrlo brzo razočarao se u komunizam pa je bio samo antifašist, jasno prohrvatski orijentiran, ali apsolutno kritičan prema NDH. Možete li reći nešto više o tome?

Bio je većinu života uvijek samo razočarani “suputnik revolucije”, otpadnik, disident i antikomunist, ali i oštar polemičar britka pera koje je mnoge ubolo. Iako su ga neki pred kraj života prozvali fašistom, što je moderna etiketa, on je bio sve samo to ne. Kada je boravio u Splitu za vrijeme talijanske okupacije, jednom su ga dok je šetao s prijateljima na rivi istukli talijanski fašisti jer nije pozdravio talijansku zastavu. Inzistirao je na hrvatskom i kada su u školi govorili talijanski, iako je odlično govorio talijanski jer se govorio u njegovoj obitelji. Kao dijete su ga plašili da će ga boljševici odvesti u šumu, a onda je sam završio s partizanima u šumi. Prihvatio je partizanski pokret jer nije bilo drugog koji se odupro okupatoru. Mnogi njegovi suborci poginuli su na Drvaru, možda bi i on da se nije umiješao slučaj: naime, poklonio je suborcu svoje špagerice, ostao bez cipela, smrznule su mu se noge pa je završio u savezničkoj bolnici u Bariju. Iako je sanjao hrvatsku državu, NDH se žestoko protivio, još na samom početku kada mu je prijatelj, koji je tada živio u Zagrebu dok je on živio na Rabu, opisao ustaške zločine i zvjerstva. Bio je zgrožen i time što je Ante Pavelić predao Italiji dio teritorija pa su i na „njegov“ otok došli fašisti. U komunizam se prvo razočarao 1944. kada su partizani na spavanju ubili njegova strica, a potom i kada su 1950. progonili njegovu ženu.

NACIONAL: Što je njegov svjetonazor značio za vas, kako je bilo odrastati uz njega?

Politički stavovi i svjetonazor upijaju se već u obitelji i to od najranijeg djetinjstva. Naravno, ako se tamo imaju od koga upiti. Ja sam imao od koga, a to što sam nesvjesno upio, bio je temelj na kojem sam onda u životu izgradio vlastita uvjerenja. U godinama odrastanja ti stavovi postaju ti bliski onoliko koliko ih kasnije u životu potvrdi životna praksa. A ona mi je, nažalost, potvrdila mnoga roditeljska uvjerenja o izopačenom svijetu u kojem živimo i o lako kvarljivim društvenim elitama koje ga oblikuju. Odrastao sam uz njega i majku mirno, stresove koje su oni doživljavali i frustracije kroz koje su prolazili nisu prenosili na svoju djecu. Prema nama djeci otac je bio nježan, blag i razuman. Uvijek je bio naše sigurno utočište i uz njega nikad nismo osjetili strah. Živjelo se skromno, nije bilo kvalitetne odjeće i obilja hrane.

NACIONAL: Imala sam dojam tog 25. srpnja 2016., i u danima koji su uslijedili, da u javnosti nije dovoljno odjeknulo da smo ostali bez kanonskog pisca i velikog intelektualca. Puno se više pisalo u kolovozu 2013. o smrti Mirka Kovača koji meni osobno također jako puno znači kao književnik i intelektualac. Kovača je, iako sam mišljenja da ima kompleksni svjetonazor, kao nekadašnjeg feralovca, lakše “ugurati” u onaj “lijevi“. Je li moguće da je „nepoćudni“ svjetonazor vašeg oca zameo veliku književnost, odnosno da je bilo dovoljno to što je izjavio da poštuje lik i djelo Franje Tuđmana?

Moguće je, slažem se s vama. Njegov “nepoćudni“ svjetonazor pratio ga je cijeli život. Od “krugovaških“ vremena, kad se s grupicom svojih istomišljenika usprotivio socrealističkom načinu pisanja svojih starijih kolega, pa sve do potkraj života, kad je iskazao poštovanje Tuđmanu. Jer ako tvoj svjetonazor nije u “mainstream” matici tog trenutka, naravno da je nepoćudan. Tlapnje koje se često čuju o poticanju i prihvaćanju različitih mišljenja, samo su šuplje demagoške fraze. A zašto je cijenio Tuđmana, obrazložio je jasno u svojim “Protimbama” i nemam potrebu posebno to obrazlagati. Jednostavno rečeno, njegovo poštovanje Tuđmana nije se uklapalo, jer trebalo je detuđmanizirati Hrvatsku.

Ranko Novak s ocem, velikim hrvatskim književnikom Slobodanom Novakom. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kakvi su vaši politički stavovi?

Ovise o svjetonazorskim pitanjima o kojim se raspravlja, no velikim dijelom oni su suverenistički. Ne vidim smisla u ovim današnjim crveno-crnim podjelama i razdiobi na ljevicu i desnicu. Ima više smisla govoriti o suverenistima i globalistima. Bio sam na fronti u Domovinskom ratu i kraj mene su za istom logorskom vatrom sjedila djeca ustaša i partizana. Umjesto da se mirimo, mi se i dalje dijelimo, a ne slijedimo Tuđmanovu ideju pomirbe. Nije ni Thompsonu trebala izjava da je Jugoslavija mrtva, to znamo i sami, a on nas opet dijeli. Nije mu trebao ni kič s dronovima i Bogorodicom, ni križ i mač koji kao da asociraju na Križarske ratove, a o stalnom koketiranju s ustaštvom da ne govorim. Iako sam kao iskreni domoljub koji je ujedno agnostik svojevrsna manjina i mislim da se domoljublje iskazuje na drugačiji način od onog iskazanog na tom koncertu, također smatram da treba poštovati to što je pola milijuna ljudi otišlo na koncert. Ne treba se tome izrugivati, vjera i domoljublje su kod nas većinski u neraskidivoj vezi, to treba prihvatiti, i naši su vojnici nerijetko imali krunice u ratu. Neprihvatljivo mi je i to što je Andrej Plenković, iako po svom nekom habitusu ne „paše“ na taj koncert, došao na probu da bude viđen i ubire političke poene.

NACIONAL: Opisujete kako je doslovno u vašoj sobi 1952. pokrenut časopis Krugovi i oformljena prva redakcija tog časopisa. Imate li još neke zanimljivosti i anegdote vezane uz neke značajne ljude koje ste preko oca upoznali?

Mladi “krugovaši” zbog svog “nepoćudnog” svjetonazora nisu mogli dobiti nikakve subvencije za pokretanje svog časopisa pa niti kakvu skromnu prostoriju za njegovu redakciju. Moja tolerantna majka bez pogovora dozvolila je ocu da dovede cijelu redakciju u tijesan dvosobni stančić u kojem sam bio ja, jednogodišnjak. Naravno, sve to “pro bono”, samo u želji da im tako pomogne, sa svim problemima koje je takav suživot donosio. Svi koji su u časopisu nešto objavljivali, ulazili su u moju sobu. Donosili su svoje rukopise ocu koji ih je kao urednik tamo svakodnevno primao. Evo, recimo, pamtim i Dobrišu Cesarića koji mi je kasnije u životu, u Novoj Vesi, bio susjed. Često sam ga sretao na cesti, znao je reći kako je mirno u Novoj Vesi otkad nema konjskog tramvaja koji su zvali konjika, pa može pisati. Kroz prozor sam često promatrao dva njegova prozora preko puta, gorila su dugo u noć, mislio sam da cijelu noć piše, pa mi je netko od susjeda razbio tu lijepu sliku rekavši da on tako zaspi pa mu svjetlo ostane gorjeti.

NACIONAL: Vi ste sudjelovali u studentskom štrajku 1971., a s druge strane vašem su ocu zamjerali što se nije aktivnije uključio oko Hrvatskog proljeća. Možete li reći više o tome?

Sjećam se riječi Savke Dabčević-Kučar koje su odjekivale s tadašnjeg Trga Republike: „Drugovi, hvala na podršci, ali podršku moramo pretvoriti u akciju.“ Nas koji smo bili za veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, za decentralizaciju, odnosno to da naš novac ne ide u Beograd, i za slobodu govora i medija, smatrali su šovinistima. Kada se ukinuo studentski štrajk, shvatili smo da neće doći do promjene i naši su ideali pali u vodu. Snimljen sam na zadnjem studentskom skupu u kinu SC-a, a kada sam došao kod kvartovskog brice, on mi je čestitao jer je vidio moju sliku u Vjesniku, za što ja nisam znao. Petar Šegedin došao je u naš stan i tražio od oca da se s Vladom Gotovcem i drugima aktivnije angažira u Hrvatskom proljeću. Otac je prošao kalvariju s mojom majkom, znao je što je UDBA i kakav je omjer snaga pa im je rekao da neće jer to neće proći. No kada je Gotovac završio u zatvoru, odbio je ući u JAZU jer su njegovi prijatelji u zatvoru. Inače, jednog bliskog prijatelja primio je u stan, da bi kasnije saznao da mu je ovaj bio ”prijatelj” po nalogu UDBA-e. To nije bio jedini takav ”prijatelj”, ali ovaj se posebno podmuklo zbližio i sa mnom da bi mogao odavati UDBA-i povjerljive informacije o ocu. To je iz današnje perspektive teško pojmiti, ali tada je ogroman broj ljudi bio na ovaj ili onaj način povezan s UDBA-om. Naravno da je i danas prisutno nešto od toga, ali unatoč tome nisam za lustraciju. Ona je sada potpuno besmislena, a onda kada nije bilo kasno, početkom devedesetih, nije bila moguća jer bez Tuđmanove ideje pomirbe i suradnje s nekim ondašnjim udbašima ne bi bilo Hrvatske.