Kada je 2018. godine objavljena knjiga „Njihova djeca poslije njih” Nicolasa Mathieua, postala je instantni hit te je osvojila najprestižniju francusku književnu nagradu Goncourt. Radi se o priči o odrastanju tinejdžera u devedesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme deindustrijalizacije. Šest godina kasnije knjigu su ekranizirali 33-godišnji blizanci Ludovic i Zoran Boukherma te je film premijeru imao na filmskom festivalu u Veneciji, gdje je glavni glumac Paul Kircher, sin slavne glumice Irène Jacob, dobio nagradu za najboljeg mladog glumca.

Film će hrvatsku premijeru imati 5. srpnja, kad će u sklopu Festivala europskog filma biti prikazan u kinu Sesvete. Tim smo povodom s braćom Boukherma razgovarali u pariškom hotelu Le Sofitel pokraj Slavoluka pobjede te smo već s vrata rekli – Ludovic je francusko ime, ali ne i Zoran. Otkud Zoran?

„Ne znam kako se pravilno izgovara njegovo ime, ali postojao je jedan nogometaš po imenu Zoran koji je igrao za Bordeaux. Kako su moji roditelji živjeli pokraj Bordeauxa, a moj je otac bio veliki navijač nogometnog kluba, tako sam po njemu dobio ime Zoran”, kaže nam Zoran Boukherma. Istog trenutka shvatili smo da se radi o Zoranu Vujoviću, koji je zajedno s bratom blizancem Zlatkom Vujovićem 1986. napustio Hajduk i potpisao za Bordeaux.

Jedan od blizanaca Boukherma, Zoran, dobio je ime po našem nogometašu Zoranu Vujoviću koji je igrao za klub Bordeaux, Foto: Marie – Camille Orlando

Radnja filma započinje 1992. u provincijskom gradiću, iste godine kada su u provinciji rođena braća Boukherma, koja nam potvrđuju da film i knjiga imaju dosta sličnosti s njihovim odrastanjem. „Nikada nismo mislili da ćemo raditi filmsku adaptaciju neke knjige. No kada smo je pročitali, shvatili smo da je jako slična našem djetinjstvu te smo osjetili da bismo s tom adaptacijom snimili vrlo osoban film. Odrasli smo u sličnom okruženju iako se ne radi o industrijskom gradiću kao u knjizi. Mi smo odrasli na jugozapadu Francuske, ne na istoku, ali sve ostalo je vrlo slično. Mi smo bili tinejdžeri kakav je bio Anthony, glavni lik knjige i filma”, kaže nam Zoran Boukherma dok se Ludovic nadovezuje: „U knjizi nas je iznenadilo da se možemo identificirati sa svih troje glavnih likova knjige, a to su Stéphanie, Hacine i Anthony, ktome je Stéphanie napustila svoj gradić i otišla u Pariz, kao što smo i mi učinili. Naše prezime dolazi iz Alžira, povezani smo sa sjevernom Afrikom preko naše bake, dok Hacine vuče podrijetlo iz Maroka. Dakle, možemo se identificirati s glavnim likovima i bilo je očito da ćemo prihvatiti ponudu da ekraniziramo ovu knjigu.”

Ponuda im je stigla od poznatog francuskog glumca i redatelja Gillesa Lellouchea, koji je namjeravao snimiti televizijsku seriju po toj knjizi, ali se zatim predomislio te je zaključio da bi braća Boukherma bili najbolji odabir za redatelje. „Mislim da je gledao naš drugi film ‘Teddy’ iz 2020. godine te mu se dopao način na koji smo prikazali ruralno područje. Isprva je želio da nas trojica napišemo scenarij za televizijsku seriju koju bismo mi režirali. No on je tada režirao film ‘Beating Hearts’ i nije imao vremena raditi s nama. Nama se knjiga jako dopala i zaključili smo da će biti zanimljivije snimiti film od serije jer smo željeli ovu priču prenijeti na filmsko platno. Na kraju smo se dogovorili s producentima da trebamo snimiti film u kojem će Lellouche imati manju ulogu”, prepričava nam Ludovic Boukherma.

Braća Boukherma veliki su ljubitelji Brucea Springsteena te mi Zoran ponosno pokazuje tetovažu iza lijevog uha: ‘Pogledaj, imam tetovirano Born to Run’, naziv pjesme koja se čuje u filmu

Tako je i bilo, Lellouche je dobio ulogu oca glavnog lika Anthonyja. „Lellouche je snimao svoj film 18 tjedana te je došao, prilično umoran, na posljednja tri dana snimanja našeg filma. To nam je i odgovaralo jer je tako umoran na pravi način utjelovio lika kojeg glumi u filmu”, priča nam Zoran Boukherma.

Devedesete su bile godine koje je obilježila i glazba, koje ima jako puno u filmu. Braća Boukherma veliki su ljubitelji Brucea Springsteena te mi Zoran ponosno pokazuje tetovažu iza lijevog uha. „Pogledaj, imam tetovirano ‘Born to Run’“, što je naziv pjesme koja se čuje u filmu, te objašnjava: „Springsteen je bio naša najveća motivacija kada smo se doselili u Pariz. Živjeli smo zajedno u malom stanu razmišljajući kako bismo mogli režirati filmove. Zapravo, bili smo uvjereni u to iako nismo poznavali nikog iz filmske industrije. Pjesma ‘Born to Run’ govori o napuštanju mjesta u kojem si rođen u potrazi za boljim životom, osjetili smo bliskost s tom idejom. S druge strane, Nicolas Mathieu bio je inspiriran Springsteenovom pjesmom ‘The River’ kada je pisao knjigu. Tako smo se i povezali. Kada smo se prvi put susreli, vidio je moju tetovažu i pitao nas slušamo li Springsteena. Kada smo mu na to pozitivno odgovorili, počeli smo razgovarati o njemu te smo shvatili da nam je zajednička ljubav prema njegovim pjesmama.”

Ludovic napominje da ima nešto epskog u ovom filmu koji sadrži ljubav, nasilje i klasne borbe: „Željeli smo da u filmu, bez obzira na to što je francuski, imamo i američkih elemenata. Na pamet nam je pao film ‘Lovac na jelene’, zbog industrijskih dimnjaka i planina koje okružuju industrijski gradić. Željeli smo da nam film tako izgleda.”

No film nije romantično sjećanje na devedesete, nego se bavi i političkim i društvenim problemima, naročito kada dođe do sukoba između Anthonyja i imigranta Hacinea. „Za nas su devedesete rođenje Francuske u kakvoj danas živimo. Pritom mislim na društvene podjele na imigrante i sve ostale. U osamdesetima ljevica je digla ruke od socijalnih problema, od radničke klase, te dolazi do podjela. Bilo je i tada rasizma, ali ne toliko. Naši očevi nisu imali takvih problema, zato i pokazujemo da očevi Anthonyja i Hacinea nisu u sukobu, oni rade u istoj tvornici”, osvrće se Ludovic.

Paul Kircher, glavni glumac filma, osvojio je na festivalu u Veneciji nagradu za najboljeg mladog glumca, Foio: Marie – Camille Orlando

U filmu se polako dolazi do 1998. i Svjetskog prvenstva u nogometu održanog u Francuskoj, za što Zoran kaže da je ponudilo privid da je Francuska ujedinjena. Podsjećam ih da je tada Jean-Marie Le Pen, desničarski političar kojem je popularnost u to vrijeme rasla, kazao da je neprihvatljivo da francusku reprezentaciju pretežno čine tamnoputi igrači. „Da, DNK reprezentacije činili su tada Arapi, crnci i Francuzi. No na posljednjem Svjetskom prvenstvu mnogi desničari žalili su se jer je u reprezentaciji bilo previše tamnoputih igrača. Ali to su francuski nogometaši. To pokazuje da se po tom pitanju ništa nije promijenilo u odnosu na devedesete, postalo je još gore. Le Pen u to vrijeme nije bio osobito popularan, tek se počeo uspinjati. A onda se 2002. pojavio na izborima za predsjednika te je u drugom krugu Chirac dobio 82 posto glasova, a Le Pen samo 18”, tvrdi Ludovic Boukherma.

U filmu se prikazuju scene iz polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1998., kada je Francuska pobijedila Hrvatsku, i u šali im kažem da su mogli odabrati neku drugu utakmicu, a ne onu koju hrvatski navijači neće zaboraviti dok su živi. Oni odgovaraju da je tako napisano u knjizi i dodaju da Nicolas Mathieu namjerno nije želio koristiti finalnu utakmicu jer bi to bio kliše. „Francuska još nije osvojila Svjetsko prvenstvo te se polufinalna utakmica koristila da bi se pokazao entuzijazam ljudi. Nije se znalo hoće li biti svjetski prvaci”, objašnjava nam Ludovic dodajući da je autor knjige vjerovao u njih te im nije davao upute kako prenijeti knjigu na filmsko platno.

„Vjerovao nam je, rekao je – napravite film kakav želite. Bio je znatiželjan oko toga što i kako radimo, ali bez želje da utječe na nas. Time nam je dopustio da knjigu pretvorimo u nešto drugo. Oslobodio nas je pritiska koji bi mogao doći od čitatelja knjige”, tvrdi Zoran i upozorava da čitatelji knjige mogu biti tvrdokorni kada je u pitanju prenošenje knjige na filmsko platno.

Film je premijeru imao na filmskom festivalu u Veneciji 2024., gdje je konkurirao za Zlatnog lava. „To je bilo nestvarno, bili smo presretni. Bili smo sretni što premijera nije na nekom francuskom festivalu, priča filma je francuska, a mi smo pozvani na venecijanski festival. Glumci su tada prvi put vidjeli film, a naši roditelji su bili s nama”, prisjeća se Zoran. Kada je film došao u francuska kina, Ludovic priznaje da su reakcije francuske publike bile podijeljene. „Više no što smo očekivali”, priznaje Ludovic i kaže da mu se čini da se film svidio prvenstveno onima koji su pročitali knjigu.

‘Za nas su devedesete rođenje Francuske u kakvoj danas živimo. Mislimo na društvene podjele na imigrante i sve ostale. Prije toga ljevica je digla ruke od socijalnih problema’

„Njihova djeca poslije njih” četvrti je dugometražni film braće Boukherma, koji su 2012. godine počeli studirati na filmskoj školi poznatog francuskog redatelja Luca Bessona. Tri godine kasnije njihov kratki film „Perrault, La Fontaine, mon cul!” nagrađen je na velikom festivalu kratkog filma u Clermont-Ferrandu. „Sami smo ga producirali, nije bilo velikog proračuna. Ondje smo susreli mladog producenta koji je bio dovoljno lud da odluči producirati naš prvi dugometražni film. Mi smo bili bez novca, prvi dugometražni film snimili smo za 300.000 eura, drugi film ‘Teddy’ snimili smo za manje od milijun eura. To su bili mali filmovi”, prisjeća se Zoran.

Već sada pripremaju novi filmski projekt, prvi na engleskom jeziku. „Pišemo scenarij za sljedeći film. To neće biti adaptacija književnog djela, nego žanrovski film na engleskom jeziku. Već dulje želimo snimiti takav film. Kada smo bili 16-godišnjaci i kada smo počeli pisati scenarije, uvijek smo ih pisali na engleskom jeziku. Uvijek smo željeli snimati filmove u Americi. Takvo razmišljanje tada nije imalo nikakvog smisla, ali sada bismo željeli barem pokušati”, sa smiješkom nam govori Ludovic. Producenti će i dalje biti iz Francuske, ali su ih braća Boukherma uvjerili da film mora biti na engleskom jeziku, iako ne znaju hoće li ga snimati u Europi ili SAD-u.

Žanrovski film su uvijek voljeli, kažu da su odrasli na filmovima Wesa Cravena, prvenstveno njegovoj „Stravi u Ulici brijestova”, zatim spominju „Carrie” Briana De Palme, „Christine” Johna Carpentera i tako dalje. Nesumnjivo, daleko su dogurali od srednje škole kada su sanjali da postanu redatelji. „Kada smo imali 16 godina, svima u srednjoj školi govorili smo da ćemo postati filmski redatelji. Na taj smo način željeli biti kul”, tvrdi Zoran. Doista su i postali kul.