Kineska redateljica Zhou Ke predstavlja 14., 15. i 16. lipnja zagrebačkoj publici ‘Pismo nerođenom djetetu’, komad nastao prema istoimenom romanu ratne reporterke Oriane Fallaci, u sklopu gostovanja Šangajskog centra za dramsku umjetnost u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Kako to izgleda kada netko iz nama daleke, ali velike kulture, za kazalište adaptira tekst koji je danas u najmanju ruku jednako aktualan kao prije 50 godina kada je nastao? Naime, ljubitelji kazališta će 14., 15. i 16. lipnja imati priliku vidjeti komad „Pismo nerođenom djetetu“, Šangajskog centra za dramske umjetnosti, nastao prema istoimenom romanu Oriane Falacci, jedne od najpoznatijih ratnih reporterki 20. stoljeća. Predstavu je režirala Zhou Ke, priznata kineska redateljica i osnivačica Ke-centra za suvremenu umjetnost. Glume Huang Fangling, Mai Duo i Shen Jiani, a glazbenik na sceni je Yin Yin. Gostovanje Zhou Ke u Zagrebu dio je kontinuirane međunarodne razmjene Zagrebačkog kazališta mladih i svjetskih kazališta, a ZKM je u Šangajskom centru za dramsku umjetnost gostovao u rujnu prošle godine s predstavom ”Ćelava pjevačica”.

Oriana Fallaci živjela je od 1929. do 2006. Bila je slavna i međunarodno utjecajna talijanska novinarka i spisateljica koja se proslavila izvještajima s ratnih i kriznih područja diljem svijeta te intervjuima koje je vodila s državnicima tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih. Jedan od njezinih najpoznatijih intervjua bio je onaj s Henryjem Kissingerom, a intervjui su sabrani u knjizi ”Razgovor s poviješću”. Neka od njezinih djela su ”Pismo nerođenom djetetu”, ”Nepotrebni spol”, ”Antipatični”, ”Muškarac”, ”Ništa i amen”, ”Gnjev i ponos” i ”Snaga razuma”.

U knjizi „Pismo nerođenom djetetu“ riječ je o autobiografski intoniranoj lirskoj prozi, monologu upućenom nerođenom biću koje se počinje razvijati u autorici. Piše o osudama s kojima se suočava kao netko tko nije u braku i o tome kako ju otac djeteta, urednik, prijateljica i drugi nagovaraju na pobačaj jer bi joj dijete bilo smetnja u karijeri. Nesuđena majka, odnosno autorica, koja je na kraju knjige, ali i kasnije u životu, doživjela spontani pobačaj, s puno ljubavi se obraća tom biću u začetku i dijeli s njim svoja razmišljanja o smislu egzistencije, ljubavi, slobodi, radu i drugim temama, pokušavajući ga pripremiti na ono što ga čeka izvan sigurnosti koju mu ona pruža prije rođenja. U tom se tekstu otvaraju pitanja pobačaja, osude okoline, izbora žene i kompleksnosti odluka koje ne stanu ni u jedno ideološko „za“ ili „protiv“, ali iznad svega je pitanje o smislu donošenja djeteta na ovakav svijet. Oriana Fallaci ne zauzima jednostranu poziciju, već preispituje, otvara različite perspektive, piše sumnjajući, nesigurna, i upravo time snažno poziva na razmišljanje.

‘Moj Ke-centar jedno je od prvih privatnih kazališta u Kini. Zbog nerazumijevanja politike i neiskustva prošli smo mnogim zaobilaznim i teškim putovima’

NACIONAL: Što vas je inspiriralo da roman ”Pismo nerođenom djetetu” Oriane Fallaci prilagodite kazalištu? Zašto baš ta knjiga i zašto sada? Što ovaj tekst čini relevantnim danas?

Kad sam čitala knjigu, činilo mi se kao da čitam dnevnik. Osjećala sam se kao da ulazim u duhovni svijet jedne žene koja razgovara sa sobom, svojim djetetom i sa svijetom. Trudnoća je vrlo posebno razdoblje u životu žene. Tijekom tog razdoblja dolazi do velikih fizičkih i psihičkih promjena, žena postaje osjetljivija. Zbog toga stječemo potpuno novo razumijevanje života i njegova smisla. Prije nego što sam postala majka, nisam razumjela ni vlastito djetinjstvo ni djecu. Bila sam vrlo ljuta i bespomoćna zbog toga što su me roditelji donijeli na svijet bez moga pristanka. Ali kad sam ostala trudna, odjednom sam shvatila da je dolazak na svijet zapravo djetetova odluka, a majka mu samo to omogućuje. Kad sam pročitala roman Oriane Falacci, u potpunosti sam se poistovjetila s njezinim osjećajima i 2021. sam odlučila prilagoditi ga za kazalište.

NACIONAL: Bilo je to razdoblje pandemije, kada je svijet stao. Kako su se stvari dalje odvijale s tom predstavom?

To nam je dalo više vremena za razmišljanje o pitanjima za koja prije nismo imali vremena. Pandemija je bila svojevrsna prekretnica za cijeli svijet. Suočeni s današnjim nesigurnim svijetom, mnogi mladi odlučuju ne stupati u brak, ne imati djecu, ne slijediti tradicionalni životni put. Možda nam upravo treba više vremena da razmislimo – zašto smo rođeni, zašto živimo i kakva bi trebala biti naša interakcija sa sobom, s drugima i s ovim svijetom. U budućnosti će sve više biti pitanje i u kakvom ćemo tipu interakcije biti s umjetnom inteligencijom. U ovom je romanu naglasak više na dijeljenju ideja nego na pričanju priča, a ono u njemu što je provokativno i poticajno na razmišljanje najviše me i privuklo.

U predstavi igraju glumice Huang Fangling, Mai Duo i Shen Jiani, a glazbenik na sceni je Yin Yin | Foto: Wang Li

NACIONAL: ”Pismo nerođenom djetetu” je vrlo osobno i emocionalno intenzivno. Koji su bili najveći izazovi pri njegovu prevođenju na kazališni jezik?

Drama zahtijeva sukobe i kontradikcije, a ova knjiga napisana je u formi struje svijesti, što dodatno otežava prilagodbu kazalištu. No upravo su fluidnost i misaona dubina svijesti postale obilježje naše predstave. Iskoristili smo kazališnu dimenziju pozornice, s vremenom kao horizontalnom osi i filozofskim pitanjima kao vertikalnom osi, kako bismo omogućili idejama da se slobodno kreću kroz prostor i vrijeme. Glumci su istovremeno konkretni likovi i apstraktne ideje. Ponekad predstavljaju različite aspekte jedne osobe, ponekad ljude različite dobi, spola i identiteta, poput glazbenih nota koje teku.

NACIONAL: Kombinirate multimediju, glazbu uživo i izvedbu. Kako je nastao vizualni i glazbeni koncept ove predstave?

Prije rada na ovom komadu upoznala sam Yin Yina, glazbenika koji svira handpan. Riječ je o novom instrumentu, nastalom nakon 2000. Kažu da ne postoje dva ista handpana na svijetu, svaki je jedinstven, baš kao i svaki od nas. Zvuk mu je eteričan, kozmički, podsjeća me na lebdenje fetusa u amnionskoj tekućini. Zato sam odlučila da handpan postane glazbeni motiv cijele predstave. U romanu postoje i četiri bajke koje su privukle moju pažnju, o ljubavi, sreći, nadi i snovima. Pozvala sam prijatelja slikara da napravi ilustracije za te četiri priče, njegove smo crteže uklopili u scenografiju. Te ilustracije, s jarkim bojama, u kontrastu su s crno-bijelim slikama stvarnog svijeta. Veliki izazov bio je kako prikazati „dijete“: ono kojem se majka obraća, ali koje je skriveno u maternici. Čak i na kraju kada se čini da duša nerođenog brani majku, morali smo naći način prikazivanja „djeteta“. Na kraju smo odlučili uvesti simbole – pupoljke magnolije, krpenu lutku, male cipelice, crvene loptice, mjehuriće od sapunice… Ti svakodnevni predmeti postali su medij i emotivna veza između majke i djeteta.

‘Europskoj publici Oriana Fallaci nije nepoznata, ali ne znam kako će reagirati na našu interpretaciju. Nadam se da će je zanimati i ova naša potraga za smislom života i postojanja’

NACIONAL: Kako kineska publika reagira na teme poput majčinstva, slobode, rodnih uloga, u usporedbi s europskom publikom?

U Kini nakon svake izvedbe pitamo publiku: kad biste mogli ponovno birati, biste li željeli biti rođeni? Kojeg spola biste željeli biti? Odziv publike je uvijek snažan. U Europi ovo izvodimo prvi put. Europskoj publici Oriana Fallaci nije nepoznata, ali ne znam kako će reagirati na našu interpretaciju. Nadam se da će ih, zbog njihove privrženosti autorici, zanimati i ova naša potraga za smislom života i postojanja i da će uživati u našoj predstavi. Nadam se također da kazalište može probiti jezične barijere i omogućiti komunikaciju o biti života, onkraj granica, kultura i rodova, posredstvom pozornice.

NACIONAL: Izvorna knjiga je monolog. Zašto ste odlučili uključiti tri glumice i glazbenika? Što svatko od njih unosi u priču?

Pitanja koja postavlja Oriana Falacci postavljaju mnoge žene i zbog toga žena u predstavi ne predstavlja nužno autoricu, već sve žene. U Kini broj tri simbolizira grupu ljudi i stoga tri glumice izvode ovu ulogu zajedno, uz glazbenika koji uživo prati njihovu emociju i stvara energetsko polje. Svaka glumica nosi svoju energiju i jedinstvenu osobnost. Glumica Huang Fangling ima dušu koja teži slobodi. Ona je energična, osjećajna i ne voli da ju ograničavaju i kontroliraju. Ponekad može biti pomalo ”luda”, poput vatrene kugle. Glumica Mai Duo, tibetanska djevojka, prirodno zrači ljepotom i nevinošću, ljupka je i čista poput kapi vode. Glumica Zhu Jie je vrlo pravedna i racionalna. Ne priča mnogo, ali ima snažnu prisutnost, poput mača ili metka. Zajedno, njih tri čine visoki, srednji i niski vokalni raspon. Zajedno izvode dirljivo glazbeno djelo.

Pisma nerođenom djetetu predstava | Foto: Wang Li

NACIONAL: Osim što ste redateljica, osnivačica ste Ke-centra za suvremenu umjetnost. Koliko vam znači imati vlastiti prostor i umjetničku platformu?

Prije dvadeset godina, kada sam prvi put otputovala u Sjedinjene Američke Države, vidjela sam mnoge kazališne umjetnike kako stvaraju vlastite utopije. Bilo je to doba velikih majstora koji su utjecali na svijet putem kulture i umjetnosti. Vidjela sam kako okupljaju skupine ljudi koji vole kazalište i dijele slične estetske i duhovne vrijednosti te zajedno uče i žive, u kazalištima, na selu, u planinama i pustinji. To je bilo poput neke duhovne prakse. Predstave koje su stvarali često su dirale dušu i dovodile u pitanje ukorijenjene pojmove i uvjerenja. Kada sam se vratila u Kinu, željela sam stvoriti sličan prostor. Ke-Centar je jedno od prvih privatnih kazališta u Kini. Zbog nedostatka razumijevanja politike i neiskustva, prošli smo mnogo zaobilaznih i teških puteva. No istodobno smo pokušavali odgajati vlastite glumce, stvarati zajednicu kazališnih ljudi s usklađenom estetikom te okupljati publiku unutar tog prostora. Kroz izvedbe, čitanja dramskih tekstova i umjetničke aktivnosti nastojimo oblikovati umjetnički ekosustav unutar zajednice. Naravno, sve su to lijepe težnje, ali s razvojem gospodarstva i dolaskom internetskog doba, kazališna umjetnost je suočena s velikim izazovima. I mi razmišljamo o tome kako kazalište može ponovno uspostaviti vezu s današnjom publikom i ljudskim srcem.

NACIONAL: Kakve vas priče najviše privlače i mijenja li se kinesko kazalište u smjeru većeg otvaranja prema intimnim, osobnim pričama poput ove?

Imam široke interese, ali u kazalištu me najviše privlači dijalektička priroda priča i nova gledišta i perspektive koje nude. Također se nadam da ću na pozornici vidjeti nešto božansko što nadilazi stvarni život na pozornici. Po meni kazalište nije samo mjesto zabave, nego nešto poput “religijskog mjesta”, gdje sve što se događa treba biti vrlo povezano s ljudskim duhovnim svijetom. Nakon pandemije, publika se mijenja i postaje raznolikija. Oni koji odluče ići u kazalište gledati ovu predstavu trebali bi voljeti ovu vrstu izražavanja. Međutim, takva publika još uvijek ne predstavlja većinu.

NACIONAL: Prvi put nastupate u Hrvatskoj. Što biste voljeli da zagrebačka publika osjeti ili ponese s ove predstave?

Hrvatska je vrlo lijepa zemlja i jedna od onih koje imaju prijateljske odnose prema Kini. Nadam se da će publika prepoznati da je ova predstava iskrena, da je to dijeljenje jedne priče iz Kine, ali temeljene na djelu talijanske autorice. To je zajedničko promišljanje univerzalnih pitanja koja se tiču žena, ali i čovječanstva u cjelini. Nadam se da će publika s nama ući u priču i razmisliti o smislu života i egzistencije. Ne znam što će ponijeti sa sobom kad izađu iz kazališta, ali nadam se da će ponijeti našu pozitivnu emociju, iskrenost i zajedničku nadu u život.