Pariz – povijest i kultura” naslov je opsežnog djela o francuskoj prijestolnici koje su napisali supružnici Sanja Petrušić Goldstein i Ivo Goldstein i koju je upravo objavila Profil knjiga, a u intervjuu za Nacional predstavila Sanja Petrušić Goldstein. Rođena je 1963. u Zagrebu. Nakon završene gimnazije nastavila je studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala 1988. Od 2013. do 2017. živjela je u Parizu sa suprugom Ivom Goldsteinom, tadašnjim hrvatskim veleposlanikom u Francuskoj i stalnim hrvatskim predstavnikom pri UNESCO-u. Od 2018. ravnateljica je Židovske osnovne škole “Hugo Kon” u Zagrebu.

NACIONAL: Zašto ste napisali knjigu o Parizu?

Moj suprug Ivo je više puta, i to na duže vrijeme, boravio u Parizu. Potom smo se upoznali, pa mi je rekao da je zaljubljen u Pariz. Bila sam pomalo ljubomorna, a i nisam mu vjerovala. Prije više od četvrt stoljeća otišli smo zajedno, pa sam se i ja zaljubila. A onda je Ivo imenovan za hrvatskog veleposlanika u Parizu. Početkom 2013. stigli smo u grad. Odmah sam se uključila u aktivnosti organizacije Bienvenue en France – “Dobrodošli u Francusku” pri francuskom Ministarstvu vanjskih poslova. Ta mi je organizacija omogućila da vidim i otkrijem mnogo toga što nam kao turistima pa i običnim stanovnicima grada ne bi bilo dostupno. Osim toga, ako želite shvatiti što je Pariz, morate upoznati Francusku. I tako smo što službeno, što privatno, putovali po Francuskoj od Marseillea do Bresta i od Calaisa do Lourdesa i Biarritza. Ja sam, iz svoje stručne domene, prikupila mnogo materijala, Ivo je i otprije znao mnogo o povijesti Francuske i Pariza. Pred kraj mandata složili smo se da bi bismo to mogli zabilježiti i napisati neki vodič ili knjigu o Parizu. Prije otprilike dvije godine shvatili smo da taj spisateljski trud ne bi smio propasti te smo nastavili gdje smo stali. I evo nas danas tu – s knjigom u rukama.

NACIONAL: Kako biste žanrovski odredili djelo?

To je eklektična knjiga što se stila tiče, postoji historiografski okvir koji se popunjava raznim temama – arhitektura i urbanizam, obrazovanje, kultura u najširem smislu, svakodnevni život, znanost, umjetnost, subkultura i urbane legende. Možete ju čitati kao povijesnu knjigu, ali i prema temama koje vas zanimaju ili možete čitati priče o ljudima, događajima, građevinama koje smo izdvojili grafički u okvirima unutar poglavlja.

NACIONAL: Kako ste i koliko dugo istraživali?

Zamislite da su pred vama 4 i pol godine života u nekom zanimljivom gradu ili državi. Prvi poriv je da upoznate to mjesto, naučite nešto o njemu. Rekla bih da smo napravili mapiranje grada. Sinkronijski i dijakronijski. Naprimjer, sve smo pariške arondismane obišli pješice, barem djelomično. Odredili rute prema točkama koje želimo posjetiti, od palača, muzeja, restorana, tržnica, parkova, povijesno značajnih mjesta, institucija, pa do stambene arhitekture, ulica i pasaža, obrta, škola i fakulteta, spomenika.

NACIONAL: Postoji stereotip da o znamenitim gradovima svi sve znaju. Pretpostavljam da se taj dojam pokazuje pogrešnim nakon vašeg istraživanja. Kakvo je hrvatsko znanje o Parizu?

Slika o Parizu jest obrazac: najljepši grad, grad zabave i provoda, grad lijepih žena. “Joie de vivre” – “radost življenja” – slogan je koji su Parizu pripisali oni koji u njemu ne žive, posjetitelji. Izraz je nastao u 17. stoljeću, a izvorno značenje mu je užitak u malim stvarima. Ulice su slika grada. Svakome bih preporučila da nepoznati grad u koji dolazi istraži pješačeći. To je najbolji način da upijete atmosferu, ljude, pa i način života. Izračunala sam da sam u 4 i pol godine u Parizu propješačila oko deset tisuća kilometara.

Pariz je prve velike urbanističke i strukturne promjene doživio za vrijeme Napoleona, početkom 19. stoljeća. Evo, recimo, jedne od pariških karakteristika: prije 165 godina grad je podijeljen u 20 arondismana, to su teritorijalne i administrativne jedinice. Svaki je arondisman morao imati središnji trg, poštu, tržnicu, školu i fontanu s pitkom vodom.

Ono što Pariz čini monumentalnim su megalomanski projekti koje su pokretali pojedini vladari – Luj XIV., gradnja bulevara, nadogradnja Louvrea i izgradnja Versaillesa. Napoleon I. nastavlja izgradnju i proširenje Louvrea, gradi niz mostova i novih ulica. Napoleon III. potpuno preuređuje i pregrađuje grad. Svaki od tih poteza francusku je državu dovodio do financijskog sloma i velikih političkih promjena.

NACIONAL: Jeste li istraživali naličje suvremenog Pariza, migrantska predgrađa opterećena socijalnim i rasnim tenzijama?

Grad je stoljećima opterećen socijalnim tenzijama, samo se mijenjaju stanovnici i socijalne grupe. Na dnu su uvijek oni najranjiviji, najsiromašniji, u potrazi za boljim životom i poslom. U 19. stoljeću područje grada izvan gradskih zidina i granica se zove Zona, a stanari Zonards – njihove su nastambe sklepane od drveta, lima i otpada, žive u blatu i smeću, bez cesta. Danas su to predgrađa u kojima se živi jeftinije, sa socijalnim stanovima i niskim stanarinama. Većinom su to građani afričkog podrijetla, došljaci u potrazi za poslom i boljim životom. Ponegdje vam se čini da ste u nekom afričkom gradu, primjer je Barbès, 18. arondisman, u kojem su žene odjevene u tradicionalnu odjeću žarkih boja, djeca trčkaraju uokolo, čujete jezike koje ne prepoznajete, baš kao ni namirnice koje se prodaju u malim specijaliziranim trgovinama. Ali sva ta djeca obavezno kreću u državni vrtić s tri godine. Na taj je način svakom djetetu osigurano da do polaska u školu ovlada jezikom i stekne vještine potrebne za obrazovanje. U svakom kvartu postoji nešto kao mjesna zajednica, prostor u kojem možete dobiti informacije o lokalnim događanjima, pomoć starijim ljudima… Knjižnice su također mjesta okupljanja i dnevnog boravka, to nisu samo mjesta posudbe knjiga, ovdje možete čitati novine, popiti kavu, dobiti pomoć oko ispunjavanja formulara ili savjet kako prikupiti dokumentaciju za rješavanje boravka ili upisa djeteta u vrtić ili školu. Ulice postaju granice između otmjenog, hipsterskog naselja i geta, to se sada događa u 11., 12., 18. i 20. arondismanu. Još jedna pariška specifičnost jest metro, to je podzemno lice grada, linije koje voze do predgrađa ili skromnih kvartova su one najnapučenije i zanimljivo je promatrati putnike i voziti se do završne stanice. Metro je slika grada u zrcalu. Vožnja autobusom je za turiste prilično atraktivna. Vozi se sporo zbog gustog prometa.

NACIONAL: Kakva je pariška svakodnevica?

Pariz je i dalje metropola, kako za Francuze tako i za sve ostale. Jedan je od najposjećenijih gradova na svijetu, onaj koji bi svatko volio posjetiti jednom u životu, kažu statistike. Ono što se događa u Parizu važno je za čitavu Francusku. I obrnuto, Pariz nije Francuska, on je fenomen za sebe. Zašto? Svi ti stereotipi o Parizu nastali su krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Car Napoleon III. odlučio je urbanistički i arhitektonski preurediti grad i za to je zadužio prefekta Georges-Eugènea Haussmanna U 1850-ima i 1860-ima Pariz je bio najveće gradilište u Europi. Gradila se mreža širokih bulevara i avenija s pomno isplaniranim kompleksima zgrada ujednačenih kamenih fasada i balkona s ogradama od lijevanog željeza. Pariz će zauvijek ostati grad kulture. Louvre, Musée d’Orsay, Beaubourg, fondacija Louis Vuitton i fondacija Pinault, samo su neke od najprestižnijih adresa koje osiguravaju Parizu mjesto najveće zbirke umjetničkih djela na svijetu. Pariški sajam suvremene umjetnosti koji se održava svake godine mjesto je na kojem najveći i najbolji svjetski galeristi izlažu i prodaju umjetnine. Istovremeno, čitav se grad pretvara u galeriju na otvorenom. Grad Pariz redovito otkupljuje djela mladih suvremenih umjetnika koja se izlažu u javnim prostorima. Demokratizacija kulture ključna je točka kulturne politike grada i države. Gastronomija je još jedna važna točka. Umijeće pripremanja jela u Francuskoj je vrlo ozbiljna stvar, to nije samo zanat, to je umjetnost, pa čak i znanost. Koliko je kuhanje, ali i sam čin jedenja važan govori i činjenica da je „Repas français“ – “francuski objed” – upisan na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine. Grand siècle – veliko stoljeće – kako se još naziva XVII. stoljeće, proizvelo je i ono što zovemo Grand cuisine – veliku kuhinju. Prvi restorani otvaraju se u Parizu. Riječ dolazi od francuskog glagola “se restaurer” – okrijepiti se.

NACIONAL: Pariz se smatra i gradom mode.

Da, od 19. stoljeća je modna prijestolnica. Nakon Francuske revolucije, niz majstora tkalaca i krojača koji su do tada radili za aristokraciju i dvor počelo je otvarati svoje manufakture i trgovine. Polovinom 19. stoljeća otvorila se i prva velika robna kuća Bon Marché. Početkom 20. stoljeća pojavljuju se i modne kuće i dizajneri Lanvin, Chanel i Schiaparelli, a nakon Drugog svjetskog rata i Dior. Pariz kao grad slobodne ljubavi, romanse i lijepih žena – stereotip je koji ima svoju povijesnu priču. Mit o Parižanki kao nesputanoj, slobodnoj, koketnoj putenoj i seksi ženi, stvara se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Noćni život cvate. Otvaraju se teatri, kasina, varijetei, kabarei. Folies Bergère, Moulin Rouge, Casino de Paris, Chat noir – samo su neka od slavnih mjesta za najluđe i najzabavnije predstave. Ovdje plesačice can-cana na užas konzervativnog europskog svijeta bestidno pokazuju donje rublje i gole noge dižući ih visoko u zrak. Pariz je nudio i više od 200 bordela s oko 30.000 registriranih dama – i još više neregistriranih – koje svoje tijelo iznajmljuju za novac. Njihove usluge dnevno koristi čak 400.000 mušterija. Bilo je u Parizu još mnogo toga, a ima i danas. Od toga smo jedan dio opisali i objasnili u knjizi. Međutim, moram se složiti sa suprugom Ivom i reći da je za nas danas – a to se često zaboravlja – iznimno važno reći, a možda je i ključno: Pariz je kolijevka liberalne demokracije. Nije riječ samo o Revoluciji 1789., nego i o revolucijama 1830., 1848., Pariškoj komuni 1871., Dreyfusovoj aferi potkraj 19. stoljeća, francuskom antifašizmu u Drugom svjetskom ratu. U tim su događanjima mnogi na pariškim ulicama gubili glave. Danas u tim dostignućima slobodarstva i mi u Hrvatskoj uživamo.