Sanja Tropp Frühwald, osnivačica i umjetnička voditeljica festivala Kliker koji premijerom 27. rujna u Zagrebu obilježava deset godina

Kliker festival slavi deseti rođendan i time potvrđuje status najvažnijeg hrvatskog festivala posvećenog suvremenom plesu i izvedbenim umjetnostima za djecu i mlade. Pokrenut 2013. godine kao prva domaća platforma koja sustavno razvija ples za mladu publiku, Kliker je postao prepoznatljiv međunarodni festival i ključna točka susreta umjetnika, djece, roditelja i pedagoga. Ovogodišnje izdanje posebno je i po tome što Kliker širi program na čak četiri grada – Zagreb, Pulu, Split i Varaždin. Festival započinje u Zagrebu, gdje će se 27. rujna u Centru za kulturu i informacije Maksimir održati premijera predstave „Zorko, Borko i Sreća“, a službeno otvaranje je 7. listopada u Puli, u Istarskom narodnom kazalištu, predstavom „Svjetlonoše“, snažnim umjetničkim događajem koji doslovno pali svjetla obljetničkog slavlja. Tim povodom Nacional je razgovarao sa Sanjom Tropp Frühwald, osnivačicom i umjetničkom voditeljicom Klikera.

NACIONAL: Festival Kliker održat će se ove godine jubilarni deseti put. Kakav je program i što je neka zajednička crta predstavama, čime se bave?

Ovogodišnji Kliker festival donosi bogat program plesnih i interdisciplinarnih predstava iz Hrvatske i inozemstva, koncerata i radionica za mladu publiku, ali i pratećih događanja za njihove odrasle. Bavimo se temama koje djeci i mladima nešto znače i koje žive svaki dan: prijateljstva, različitosti, identiteti, snovi… Istovremeno ih uvodimo u svijet suvremenog plesa i izvedbenih umjetnosti. Zajedničke crte predstavama su otvorenost, razigranost, aktualnost, poziv na aktivno sudjelovanje i pomanjkanje dosade!

NACIONAL: Festival je posvećen suvremenom plesu i izvedbenim umjetnostima za djecu i mlade, zašto je pokrenut i s kojim ciljem?

Festival je pokrenut iz potrebe da se djeci i mladima ponudi kvalitetan i suvremen umjetnički sadržaj. Kada smo počinjali, predstava za mladu publiku na području suvremenog plesa u Hrvatskoj gotovo da i nije bilo. A ja sam vjerovala da djeca i mladi imaju jednako pravo na umjetnost kao i odrasli – možda čak i veće. Cilj je bio otvoriti prostor u kojem se umjetnici mogu igrati i istraživati, a publika otkriti kako ples može biti uzbudljiv, poticajan i relevantan.  Htjeli smo da djeca mogu uživati u umjetnosti koja ih doista uvažava.

NACIONAL: S odmakom od deset godina, jeste li taj cilj ostvarili?

Mislim da jesmo. Danas u Hrvatskoj imamo malu, ali snažnu mrežu organizacija i umjetnika koji rade za djecu i mlade, a publika je puno otvorenija prema suvremenom plesu nego prije. Festival se prvi put održava u čak četirima gradovima, u Zagrebu, Puli, Splitu i Varaždinu. Broj umjetnika koji se inspiriran našim radom i nastojanjima odlučuje okušati u ovoj vrlo izazovnoj disciplini kreiranja za mladu publiku, raste iz sezone u sezonu, a od ove godine pokrenuli smo i Klikerove laboratorije i hub koji otvara mentorirane prilike za mlade umjetnike i medijatore. Od prošle godine gostujem i na Plesnom odsjeku ADU-a gdje buduće plesne profesionalce mogu nešto naučiti o tome što to zapravo znači stvarati za i komunicirati s mladom publikom. Kliker je postao platforma koja okuplja i povezuje, a svako novo izdanje potvrđuje da postoji potreba za takvim sadržajem. Djeca nas uvijek podsjete zašto to radimo, a roditelji često kažu: „Eh, da je ovoga bilo kad sam ja bio mali!“

NACIONAL: Što znači da je Festival posvećen djeci i mladima? Plešu li, odnosno, pripremaju li plesne predstave djeca ili su predstave rađene za njih?

Predstave stvaraju profesionalni umjetnici, ali uvijek s mladom publikom na umu – i s poštovanjem. To znači da pazimo na teme, formate, načine izvedbe i komunikacije koji će djecu i mlade inspirirati i uključiti. Istovremeno, često razvijamo projekte participativnog karaktera gdje djeca mogu i sama sudjelovati, istraživati i plesati. Dakle, Festival nije samo „za njih“, već i „s njima“.

NACIONAL: Zašto ste odabrali baš tu skupinu i kako djeca reagiraju na ples? Razumiju li ga ili samo uživaju u gledanju i plesanju?

Djeca su najiskrenija i najotvorenija publika – ako im je dosadno, znat ćete odmah. Ali kad ih „pogodi“, kad osjete ples, to je čista radost! Ne razmišljaju kroz unaprijed zadane kategorije, nego doživljavaju izravno. Ples doživljavaju na svoj način – kroz tijelo, emociju, igru i maštu. I da, uživaju i u gledanju i u plesanju, jer za njih je to sve jedno veliko iskustvo i to je ono što nas inspirira da radimo upravo za njih. Uostalom, tko kaže da umjetnost treba „razumjeti“? Treba je živjeti!

NACIONAL: Plesna akademija u Zagrebu veliki je korak naprijed, ali kakav je status plesne umjetnosti u Hrvatskoj danas? Poznato je da među djecom, posebno kod djevojčica, postoji velika zainteresiranost za ples, ali kasnije se to nekako istopi. Što treba napraviti da bi ples bio još popularniji, ali i cjenjeniji kao umjetnost?

Status plesne umjetnosti u Hrvatskoj još uvijek je osjetljiv – iako postoji veliki interes djece i mladih za ples, sustavna podrška i dalje je nedostatna. Djeca vole ples, prirođen im je, ali sustav im često ne dozvoljava da ostanu povezani, ni s plesom, a sve manje i s drugim umjetničkim formama. Potrebno je jače povezivanje obrazovanja i kulture, više prostora i vremena za rad, vidljivosti i ulaganja u plesne umjetnike i pedagoge. Ako djeci damo priliku da ples ne bude samo „izvanškolska aktivnost“ nego dio života, onda će i plesna umjetnost biti cijenjena kako zaslužuje. A ako djeci damo priliku da ostanu u kontaktu s plesom i kad odrastu, tada ćemo imati i publiku i umjetnike koji će ples njegovati i razvijati.

NACIONAL: Kakvi su planovi s Festivalom, kako ste zadovoljni dosadašnjim izdanjima?

Dosadašnjim izdanjima sam jako zadovoljna – svako od njih imalo je svoje posebnosti i izazove. Plan nam je nastaviti razvijati Festival kao prostor susreta, igre i umjetničkog istraživanja, širiti ga u nove sredine i graditi mostove između umjetnika, djece i zajednica. Nakon deset godina jasno vidimo da Festival ima dugoročnu vrijednost i želimo nastaviti tim putem. Želimo da Kliker i dalje bude prostor gdje djeca i umjetnici mogu zajedno sanjati, plesati i – svakako – mijenjati svijet. Jer ako to nije svrha umjetnosti, što onda jest?