Selma Spahić režirala je drugu predstavu jubilarne 25. sezone Kazališta Ulysses – ‘Svijet i sve u njemu/Bejturan i ruža’. Zajednički su je producirali Sarajevski ratni teatar SARTR, Realstage i Kazalište Ulysses, a nakon premijere u Sarajevu u siječnju, seli u Ljetno kino na Velikom Brijunu

Praizvedbom predstave „Majke“ Kolektiva Igralke i Rajne Racz na Velikom Brijunu 11. srpnja, Kazalište Ulysses započelo je 25. jubilarnu sezonu koja će trajati do 30. kolovoza. Svojih 25 godina djelovanja Ulysses će proslaviti rođendanskim koncertom 19. srpnja u Malom rimskom kazalištu u Puli, na kojem će nastupiti svi glazbenici koji su s Ulyssesom surađivali od samog početka – Darko Rundek, Damir Urban, Vlatko Stefanovski, Maja Posavec, Vlado Kreslin i mnogi drugi.

Već 16. srpnja slijedi i druga dramska premijera “Svijet i sve u njemu/Bejturan i ruža”, prema romanu “Bejturan i ruža” Aleksandra Hemona, u režiji Selme Spahić. Zajednički su je producirali Sarajevski ratni teatar SARTR, Realstage i Kazalište Ulysses, scenografiju potpisuje njemačka scenografkinja Lili Anschütz, a igraju Ermin Bravo, Alban Ukaj, Snežana Bogićević, Tatjana Šojić, Kemal Rizvanović, Igor Skvarica, Hana Zrno, Faruk Hajdarević.

Predstava je imala svoju premijeru u Sarajevu u siječnju ove godine, a sada se seli u Ljetno kino na Velikom Brijunu. Roman „Bejturan i ruža“ Aleksandra Hemona veliko je emotivno putovanje tijekom kojeg čitatelj, u rasponu od devedeset godina, upoznaje likove s kojima će prepješačiti svijet – od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta, Brič Mule, Ferganske doline, Korle, pustinje Takla Makan do Šangaja i Hong Konga. Inače, Ulysses ima povijest koprodukcije sa Sarajevskim ratnim teatrom, još od 2022. godine kada su počeli zajedno raditi s ukrajinskim umjetnicima.

Selma Spahić je bosanskohercegovačka kazališna redateljica poznata po inovativnom pristupu suvremenom teatru. U svojim predstavama istražuje aktualne društvene teme kroz eksperimentalnu naraciju, snažnu glumačku igru i upotrebu multimedije i minimalističke scenografije. Dobitnica je brojnih priznanja, uključujući Nagradu za najbolju predstavu žirija IATC-a na MESS-u za „Hipermneziju“. Režirala je više od 40 predstava u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Njemačkoj, a njezin rad prikazivan je i nagrađivan diljem Europe. Od 2012. do 2017. bila je umjetnička direktorica Festivala MESS, a od 2018. predaje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

U povodu premijere njezine predstave u 25. jubilarnoj sezoni Kazališta Ulysses na Brijunima, tjednik Nacional razgovarao je sa Selmom Spahić.

NACIONAL: Što vas je motiviralo da posegnete za romanom, koji je, prema vašim riječima, vrlo kompleksan i predstavlja veliki izazov za kazalište?

Sve je zapravo krenulo iz mog čitalačkog iskustva. Roman sam pročitala i odmah se zaljubila u njega. Nisam ni htjela sebi imenovati u što sam se točno zaljubila, samo sam odmah intuitivno znala da bih voljela raditi u teatru. Na neki čudan način, meni je roman pružio utjehu u svijetu u kojem živimo. I nakon što smo dobili dozvolu da ga adaptiramo, tek onda sam se počela baviti pitanjima kako to sve pretočiti u teatarski jezik s obzirom na to da se radi o dosta gustoj prozi.

‘Roman je oda izbjeglištvu, a autor Aleksandar Hemon likove stavlja u centar velikih migracija, u kojima pričaju da bi preživjeli. Upravo je to pričanje postalo esencija dramatizacije’

NACIONAL: Kako je došlo do koprodukcije s Kazalištem Ulysses i jeste li se brzo usuglasili oko izbora teksta? 

Možda bi to pitanje trebalo postaviti Maji Salkić, direktorici SARTR-a – Sarajevskog ratnog teatra, koji je s Realstage produkcijom producirao predstavu. Budući da oni partnerski djeluju već godinama, pretpostavljam da su se oko toga jednostavno dogovorili. Nisam s Ulyssesom razgovarala pri izboru materijala, no kada su vidjeli predstavu, dopala im se i onda su nas pozvali na Brijune, što je divno za predstavu i na čemu sam zahvalna.

NACIONAL: Ermina Omerović potpisuje dramaturgiju – koliko je kratila, kako je prilagodila roman kazalištu?

Dramatizaciju smo radile Emina Omerović, Nejra Babić-Halvadžija i ja, a njih dvije su dramaturginje predstave. Taj je proces trajao mjesecima, gotovo pola godine radile smo na adaptaciji romana. Prije svega zato što smo željele što vjernije sačuvati njegov diskurs i narativ. Pojmovi naracija i migracija Hemonu su izuzetno važni. Budući da je roman neka vrsta ode izbjeglištvu, on svoje likove stavlja u centar velikih migracija u kojima pričaju da bi preživjeli. Upravo to pričanje bilo nam je važno i za teatar i postalo je esencijom te dramatizacije. Tako da je veliki dio romana sačuvan upravo kroz pripovijedanje.

NACIONAL: I proces rada na predstavi bio je složen, između ostalog i zbog višejezičnosti, jer je tekst polifon. Kako ste to svladali? 

Ta višejezičnost bila je veliki izazov, ali pozitivan. U romanu se pojavljuje, uz originalni engleski, jako puno jezika koje autor ne prevodi. Ako lik nešto kaže na španjolu, nema prijevoda, što ima bitne veze i s biografijom likova i njihovim putovanjem jer često misle i govore na više jezika ili ne razumiju novi jezik na mjestu gdje se zateknu. I mi smo zadržale taj princip. Doduše, teatar ima tu prednost da se dosta toga može razumjeti iz emocije glumaca i glumica i konteksta scena koje gledate. Ali jezika je jako mnogo u predstavi – bosanski, njemački, španjol – jezik sarajevskih Sefarda, ruski, tadžički, turski… Mislim da smo izbrojili da ih imamo trinaest.

NACIONAL: Radi se o dvojici sarajevskih regruta Rafaelu Pinti i Osmanu Karišiku, koji se upoznaju na frontu tijekom Prvog svjetskog rata i zaljubljuju jedan u drugog. Ta činjenica bila je jednako šokantna onda kao i danas. No ljubav sve pobjeđuje. Ili ne? 

Pobjeđuje, ali na neočekivan način. To je ključno pitanje romana – što sve ljubav može podnijeti, koje vrste ekstrema i iskušenja kroz koje prolazi jedno ljudsko biće i je li ona dovoljna da te održi na životu? Ta njihova ljubav je prekrasna i u tom smislu roman je napisan bez ikakva cinizma. To je epska gej ljubavna priča o dvojici Sarajlija koji su prošli cijeli svijet i osnovali svoju obitelj. Ili odabrali, usprkos svemu, što je možda još važnije.

NACIONAL: Priča predstave prati njihov život kroz desetljeća, od Sarajeva do Hong Konga, kako ste to prikazali?

Prvotna ideja je bila da ćemo kao publika biti zatvoreni u njihovom svijetu i pratiti to putovanje krećući se kao publika – a to je ujedno i naziv romana: „Svijet i sve u njemu“. I to i jest bit koncepta. Mi uđemo u taj njihov univerzum, okruže nas zidovi tadašnjeg svijeta i putujemo s njima po tim zidovima, gdje se događa sve – od atentata u Sarajevu 1914. do Šangaja negdje nakon Drugog svjetskog rata, krajem četrdesetih godina. A onda opet čudnim spletom sudbine dolazimo ponovno u Sarajevo, i to ovo današnje. Tako prođe cijelo 20. stoljeće i uđemo u 21. Dakle, predstava završava danas u Sarajevu.

‘Svih osmero glumaca i glumica su fenomenalni. Ako mene pitate, oni su najveća kvaliteta predstave’

NACIONAL: Kako su se glavni glumci uživjeli u tako zahtjevne uloge?

Iako je proces rada bio kompleksan i tražio je veliku tehničku glumačku vještinu, pored svega ostalog, zapravo smo radili s velikom lakoćom. Svih osmero glumaca i glumica su fenomenalni. Ako mene pitate – oni su najveća kvaliteta predstave.

NACIONAL: Predstava je imala sarajevsku premijeru u siječnju ove godine. Kako je prošla kod publike? 

Zasad prolazi jako dobro. Reakcije na nju vrlo su emotivne jer se ljudi najčešće povezuju ili s nekim od likova, ili s poviješću Sarajeva, ili s nekim vrijednostima koje se tiču tog grada – bilo kulturološkim ili povijesnim, njegovom otvorenošću i moram reći tu riječ, iako zvuči kao kliše – ljubavlju. Onom između Osmana i Pinte, ali i ljubavlju između oca i kćeri ili neke osobe koju ni ne poznaješ, a koja ti spasi život, a sama ne preživi. Najviše volim da predstava bude kazališno iskustvo. Svidjela se u konačnici publici ili ne. Uđete u neki svijet, koji možete odbaciti ili prihvatiti, ali je univerzum za sebe, prođete kroz kazališno iskustvo.

‘Igranje u eksterijeru i priroda dat će drugačiju atmosferu. Samo detalj: u predstavi ima jako puno zvukova ptica, a sada će nas okruživati i prave ptice’

NACIONAL: Kako se predstava uklopila u prostor Ljetnog kina na Brijunima? 

Publika je uklopljena u scenografiju predstave tako da će doživljaj biti vrlo sličan onom u Sarajevu. Ipak, igranje u eksterijeru i priroda koja nas okružuje dat će sigurno drugačiju atmosferu. Samo detalj, u predstavi ima jako puno zvukova ptica, a sada će nas okruživati i prave ptice. Jako se radujem tim izvedbama.

NACIONAL: Činjenica jest da sto godina nakon Velikog rata mnogo toga u svijetu podsjeća na ta vremena. Koliko je predstava aktualna s obzirom na današnju globalnu situaciju? 

Sigurno. Junaci u tom romanu prolaze kroz najstrašnije političke turbulencije i ratove, kroz beskućništvo i izbjeglištvo, a autor ih namjerno smješta u te bezdržavne odnosno bezsistemske zone, u kojima postoji samo golo preživljavanje. U njima ništa nije sigurno pa ni sljedeći sat života, a ta neizvjesnost i strah nešto su što obilježava današnji svijet. Uz to, taj otklon u prošlost, pogled na neispričane ili namjerno izbrisane priče iz dvadesetog stoljeća, može pomoći da sagledamo današnjicu iz druge perspektive.

NACIONAL: Hoće li biti lakše publici koja je roman pročitala?

Imali smo različita iskustva – s onima koji su čitali roman i onima koji nisu. I isto tako različite komentare u odnosu na to. Nekima je bilo drago što nisu poznavali materijal ranije pa su uzeli roman kasnije i obrnuto – bilo je onih koji su čitali pa bi rekli – eh, ja sam to drugačije zamišljao. Nije nužno pročitati roman da bi se pogledala predstava, ali taj dijalog sigurno je lijep i uzbudljiv. Svakako ga preporučujem kao čitateljica romana, nevezano za predstavu