Ukrajinski redatelj Sergej Loznica bit će predsjednik žirija na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu koji će se održati od 15. do 22. kolovoza. Ekskluzivno za Nacional govori o svom filmu ‘Dva tužitelja’ koji će također biti prikazan u Sarajevu, a bavi se velikim Staljinovim čistkama.

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, koji će se održati od 15. do 22. kolovoza, predsjednik žirija bit će glasoviti ukrajinski redatelj Sergej Loznica (60). Tim povodom, na festivalu će biti prikazan i njegov novi film „Dva tužitelja“ koji se na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu natjecao za Zlatnu palmu.

Radnja filma „Dva tužitelja“ događa se 1937. godine u Sovjetskom Savezu, u vrijeme tzv. velike čistke, kada se Staljin nemilosrdno obračunavao sa svojim neprijateljima. Mladi tužitelj dobio je pismo od jednog zatvorenika koji tvrdi da je potpuno nevin, on je zaključio da se radi o korupciji u Staljinovoj tajnoj službi NKVD-u i želi osloboditi nedužnog čovjeka.

Ovo je još jedan u nizu Lozničinih igranih i dokumentarnih filmova u kojima se bavi nedovoljno istraženom poviješću svoje nekadašnje zemlje. On je Ukrajinac rođen u Bjelorusiji, a posljednjih nekoliko godina našao se i u nevjerojatnoj filmsko-političkoj situaciji. Istupio je iz Europske filmske akademije jer ona nije snažno osudila agresiju Rusije na Ukrajinu, a Ukrajinska filmska akademija izbacila ga je iz svog članstva jer je tvrdila da nije dovoljno jako optužio Rusiju zbog agresije na Ukrajinu. Uz sve to, Rusija je osudila njegove istupe.

O svemu tome s Loznicom smo razgovarali ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: U najavi filma rekli ste da želite pokazati kako se u Rusiji ništa nije promijenilo od Staljinovih vremena pa do sadašnjih, Putinovih vremena. Gdje ste našli sličnosti tih dvaju razdoblja između kojih je prošlo 90-ak godina?

Povijesno gledano, njih dvojica su različite političke figure, komunistički lideri koji nisu predstavljaju cijelu zemlju. Njih dvojica su različiti, ali sustav koji su uspostavili i moć koju imaju su isti.

NACIONAL: Smatrate li da ljude treba podsjećati na to?

Kao što vam je poznato, u prethodnim filmovima bavio sam se tragičnim događajima iz ruske povijesti jer smatram da mi, kao društvo, nemamo usuglašeno mišljenje o tome što se u to vrijeme događalo. Nemamo ni potrebno znanje da bismo shvatili kako je sustav bio organiziran. Nakon što je Sovjetski Savez propao, nije organizirano suđenje poput onog u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata. Nitko nije učinio ništa kako se neke stvari više nikada ne bi ponovile. Poznato vam je kakvi su se zločini događali, ali nikada nije bilo organizirano suđenje ljudima koji su počinili te zločine. S druge strane, ti zločini ne zastarijevaju pa se suđenje može uvijek održati jer se radi o teškim zločinima. Ubijeni su pripadnici mnogih naroda. Govorim o ratnim zločinima počinjenima nad raznim etničkim skupinama kao što su Nijemci, Židovi i Tatari. Govorim o 150 tisuća Litvanaca koji su mučeni u Sibiru. Ostavljeni su na temperaturi od minus 30 stupnjeva Celzija u šumama bez hrane. Mnogi su umrli. Nikada se ništa nije poduzelo i ruskim moćnicima iz tog vremena nikada nije suđeno. I zato se ovaj režim vratio na vlast.

Upravo tako. Odrastao sam u zemlji gdje se povijest skrivala, nikada se o njoj nije ispravno i otvoreno govorilo, nije se govorilo o Gulagu, građanskom ratu nakon Oktobarske revolucije i Drugom svjetskom ratu. Što se dogodilo, kako se dogodilo, zašto su u Drugi svjetski rat Rusi ušli s potpisanim dogovorom s Njemačkom, zašto je Rusija nakon toga okupirala baltičke zemlje i Poljsku. Kako je Karelija, koja je bila dio Finske, postala republika u Rusiji? Trećina teritorija Finske pripala je Rusiji nakon finsko-ruskog rata 1939. godine. Rusi su okupirali Finsku kao što su sada okupirali Ukrajinu, a prije toga Gruziju i Čečeniju.

NACIONAL: Radnja filma „Dva tužitelja“ odvija se 1937., kada je Staljinova vladavina na vrhuncu. Jeste li zato radnju filma smjestili u to razdoblje?

Te godine Staljinov teror dosegnuo je vrhunac. Samo u zatvorima ubijeno je 700 tisuća ljudi. Ljudi su hapšeni i bez suđenja strpani u zatvore. Ubijali su ih nakon ispitivanja, tri osobe donosile su odluke o tome. Ubijali su ih u zatvorima u Moskvi, Kijevu, Lenjingradu, Minsku… To je bio teror nad cijelom nacijom. Netko će reći da je u vrijeme Staljinove vlasti ubijeno milijun osoba, a kako je Rusija tada imala 190 milijuna stanovnika, onda je to manje od jedan posto. No ne možemo na to tako gledati jer ti ljudi su imali obitelji, to je bila tragedija za sve njih. Neki ubijeni bili su iskreni komunisti, a neki iskreni neprijatelji komunizma. Nije bilo logike u ubijanju svih tih ljudi. Nisi znao što očekivati, bilo da si podržavao vlast, bilo da je nisi podržavao, bilo da si je ignorirao. Na taj način stvarala se atmosfera straha u društvu.

Aleksandar Kuznjecov, glavni glumac, i redatelj Sergej Loznica na premijeri filma “Dva tužitelja” održanoj na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu Foto: Lewis Joly/Invision/AP

NACIONAL: Glavni lik filma je mladi tužitelj koji se zalaže za pravdu u vrijeme vladavine Staljina. Kako biste ga vi opisali?

On je idealist, kao i mnogi ljudi u to vrijeme. On je romantični idealist koji ne shvaća u kakvim okolnostima živi. On je prva generacija rođena u vrijeme ili nakon Oktobarske revolucije. Dakle, on 1937. ima oko 22 godine, rođen je 1915. Ni to razdoblje, nakon Oktobarske revolucije, nije na pravi način opisano u Rusiji. To je vrijeme kada su se mnogi ljudi u Sovjetskom Savezu borili za bolju budućnost, a neki od njih bili su mučeni i ubijeni u Staljinovim zatvorima. Što je najgore, govorili su kako umiru za Staljina. U to vrijeme živjelo je jako puno idealista, a Staljin se rješavao svih njih. Do početka Drugog svjetskog rata ubio je gotovo sve koji su s njim sudjelovali u Oktobarskoj revoluciji. Trocki, Kamenev, Zinovjev, Buharin, sve ih je pobio, a to je napravio i sa svojim bliskim prijateljima.

NACIONAL: Za svoj film „Nježna žena“ iz 2017. inspiraciju ste našli u istoimenoj kratkoj priči Dostojevskog. Film „Dva tužitelja“ temelji se na istoimenoj knjizi Gregorija Demidova. Na koji način koristite književno djelo u stvaranju filma?

Da ne bi bilo zabune, u slučaju filma „Nježna žena“ nisam koristio ni jednu rečenicu iz njegove knjige. Doista se radilo samo o inspiraciji. Što se tiče knjige „Dva tužitelja“, radi se o filmskoj adaptaciji u koju sam uključio neke elemente iz drugih knjiga. Primjerice, u sceni iz vlaka, kada nepoznata osoba priča svoju priču, koristio sam dijelove iz Gogoljeve knjige „Mrtve duše“. U knjizi „Mrtve duše“ imate lik kapetana Kopeikina. Ja sam iskoristio njegovu priču, ali na ironičan način i promijenio sam završetak te priče. Nisam detaljno prenio taj dio knjige, ali sam nastojao sačuvati osnovnu ideju.

NACIONAL: Poznati ste kao autor dokumentarnih filmova. Na koji je način vaš dokumentaristički rad utjecao na vaš rad na igranim filmovima?

Znatno je utjecao. Primjerice, 2018. snimio sam igrani film „Donbass“. Temeljio se na amaterskim videosnimkama koje su prikazivale situaciju u Ukrajini. Temeljem tih snimaka napisao sam scenarij za film i glumci su odigrali te scene iz amaterskih videosnimaka. A onda sam uključio statiste kako bih dobio cijelu priču. Iskustvo dokumentarnih filmova pomoglo mi je u stvaranju igranog filma.

NACIONAL: Film „Dva tužitelja“ vizualno je stiliziran. Kako ste kombinirali esenciju knjige koja opisuje mračna vremena s vašom umjetničkom kreativnosti?

Nisam ja jedina osoba koja stvara film. Tu je i kamerman, scenograf, dizajner kostima. Za svaki film, pa tako i za ovaj, prvo postavim pravila. Pravilo u slučaju filma „Dva tužitelja“ bilo je, s obzirom na to da se veći dio odvija u zatvoru, da to mora biti klaustrofobičan prostor. Kamera mora biti statična kako bi se osjetila klaustrofobija na platnu. Stoga je format slike na platnu kockasti. Nisam želio koristiti današnji format 2.39:1. To daje vodoravnu sliku, a ja sam želio okomitu. Ujedno, u ovom filmu nisam koristio boje koje označavaju život. Nema žute i zelene boje, nisu korištene na odjeći i tome slično. Koristio sam boje koje označavaju smrt, crnu, sivu, smeđu. Ponekad crvenu, ali tamno crvenu, boju krvi. Tamno plava je boja odjeće zatvorskih čuvara. Želio sam da gledatelji kroz boje dobiju osjećaj zbivanja u zatvoru.

Radnja filma ‘Dva tužitelja’ događa se 1937. godine u Sovjetskom Savezu Foto: Press

NACIONAL: Na taj način ste stvorili, ako se ne varam, poveznicu s Kafkom i njegovim djelima.

Puno toga kafkijanskog odvija se u našim životima. Pogledajte samo političku situaciju. Tko je mogao ikada očekivati da će američki predsjednik reći za ruskog predsjednika da nije kriminalac. Sasvim suprotno, rekao je da su se dogovorili, da su oni partneri. To je nevjerojatno. To je Kafka. Naravno da me inspirirala Kafkina knjiga „Proces“ kao i neke njegove kratke priče kao što je ‘’U kažnjeničkoj koloniji’’. Ujedno, Kafka je početkom 20. stoljeća opisao birokratsku civilizaciju u kojoj danas živimo.

NACIONAL: Je li kafkijanska situacija i ona u koju ste vi prije tri godine upali kada ste izbačeni iz Ukrajinske filmske akademije. Je li se, u međuvremenu, situacija promijenila?

Nije me briga za to. Ja imam svoj put i ne mijenjam se. Radim ono što želim i nije me briga za ljude koji su me izbacili iz akademije. Ne trebamo smatrati Ukrajinsku filmsku akademiju organizacijom koja predstavlja cjelokupnu filmsku zajednicu u Ukrajini. Na svojim filmovima surađujem s ukrajinskim filmašima, Ukrajinci iz filmske industrije bez problema surađuju sa mnom. Oni me podržavaju i na mojoj su strani.

‘Ja sam državljanin Ukrajine, ali se smatram Europljaninom. Posljednjih 25 godina živim u zapadnoj Europi, na relaciji Njemačka – Litva’

NACIONAL: Oni koji su vas izbacivali tvrdili su da ste kozmopolit, što se smatralo negativnim.

Ja sam državljanin Ukrajine, ali se smatram Europljaninom. Posljednjih 25 godina živim u zapadnoj Europi. Trenutno živim u Berlinu i Vilniusu, živim na relaciji Njemačka – Litva.

NACIONAL: Spominjali smo vrijeme vladavine Staljina. Kako gledate na to da je na jednoj moskovskoj stanici metroa nedavno postavljena Staljinova statua? Što je Putin time htio poručiti?

Ne znam što je time želio. Nitko ne zna što on želi. U gruzijskom mjestu Gori, rodnom Staljinovu mjestu, postoji njegova bista. A i bista Meraba Mamardašvilija, velikog gruzijskog filozofa iz vremena Sovjetskog Saveza koji je također rođen u Goriju. A onda sam na internetu primijetio da je u Melitopolju, ukrajinskom gradu koji je sada pod kontrolom Rusije, podignuta Staljinova bista. Čini se da s vremena na vrijeme neki čudni ljudi žele biti mučeni u zatvoru ili bi željeli da se u budućnosti otvori koncentracijski logor za njihove unuke. To je ponašanje koje nam pokazuje da ti ljudi ignoriraju povijest.

NACIONAL: Radi li se o nostalgiji?

Ne, nije to nostalgija. Radi se o tome da ti ljudi nemaju srca. Nemaju empatije prema ljudima koji su mučeni i ubijeni. Pitate se kako je to moguće? Nažalost, moguće je.