Autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić ‘Sigurna kuća’ u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella priprema se prema istoimenom romanu Marine Vujčić, a premijera je 25. listopada. Predstava se bavi obiteljskim i rodno uvjetovanim nasiljem

Autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić ”Sigurna kuća”, koji će se zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella premijerno izvesti 24. listopada, nastavak je njihova dugogodišnjeg kazališnog istraživanja tematike nasilja, u ovom projektu usredotočenom na specifičnu temu obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja. Predstava se radi prema istoimenom romanu Marine Vujčić koja obrađuje temu nasilja nad ženama, obiteljskog zlostavljanja, psihičkog, verbalnog i fizičkog. Anica Tomić ujedno je i redateljica, Jelena Kovačić radi dramaturgiju, a u predstavi igraju Dijana Vidušin, Enes Vejzović, Ksenija Pajić, Filip Šovagović, Barbara Nola, Ivan Simon, Lana Meniga, Đorđe Kukuljica i drugi.

Kako kaže Anica Tomić, knjiga Marine Vujčić otvorila im je prostor za razmišljanje ne samo o ishodu nasilja, nego o njegovu nastajanju, o mehanizmima prisilne kontrole, emocionalnog iscrpljivanja, izolacije, ekonomskog pritiska, sve do gubitka identiteta:

„Taj proces često je tih, nevidljiv, zakonski teško dokaziv, s razornim posljedicama. Jelena je adaptirala romana, dugo smo zajedno radile na konceptu i izgradile predložak koji nadilazi roman, predstava se tako širi i na povijest borbe žena koje su kroz umjetnost pokušale razotkriti strukture moći i kontrole. Tematiziramo feminističke umjetnice koje su vlastitim tijelom i glasom kroz umjetnost govorile o nasilju nad ženama, i njihov eho osjeća se kroz postupke unutar izvedbe.“

Anica Tomić i Jelena Kovačić suosnivačice su inicijative #Spasi me, koja je utjecala na izmjene u Obiteljskom zakonu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Anica Tomić, jedna od pokretačica takvih tema ne samo u kazalištu nego i u javnom prostoru, a jedna je od osnivačica inicijative #Spasi me koja je utjecala na izmjene u Obiteljskom zakonu, kaže da nasilje, nažalost, nije incident:

„Ono je čvrsta struktura moći, često nevidljiva, a uvijek opasna i razorna. Umjetnost i kazalište imaju zadatak i moć govoriti o onome što društvo pokušava ako ne zaboraviti, onda barem prešutjeti i ostaviti kao dio novinske vijesti svakodnevice. Kao jedna od osnivačica inicijative #Spasime, smatram da je odgovornost umjetnosti ne samo reflektirati društvo, već ga i mijenjati. Kroz godine rada, inicijativa #Spasime je potaknula javni dijalog, osigurala hitne zakonske promjene, uključujući i prepoznavanje prisilne kontrole, hitnije intervencije u slučaju prijave nasilja te izmjene Obiteljskog zakona. S druge strane, kazalište ne može promijeniti zakone, ili pak djelovati i hitno intervenirati na terenu, ali može izazvati savjest i podsjetiti da nijedna forma nasilja nije ‘privatna stvar’.“

U tekstu predstave piše kako je u Hrvatskoj važno odgovoriti na pitanje jesmo li kao društvo konačno spremni razumjeti one koji trpe nasilje, a osuditi one koji ga čine ili još uvijek tražimo opravdanja jer je teško povjerovati kako se nasilje može dogoditi svakome, pa i nama. Anica Tomić ističe da smo, nažalost, još uvijek skloniji tražiti opravdanja, nego suočiti se s onim što se događa u Hrvatskoj, ali i u cijeloj Europi:

„Nasilje se može dogoditi svima, a dok to ne priznamo, nastavit ćemo osuđivati žrtve umjesto počinitelje. Upravo nam prostor teatra omogućuje da prokažemo proces nasilja, da ga rastavimo, da pokažemo kako ono nastaje i raste, često nevidljivo, dok ne eksplodira. Proces zaustavljanja nasilja događa se osnaživanjem institucija, ali i društva, a samim time i pojedinaca. Potrebna je edukacija od najranije dobi, empatijsko obrazovanje, zdravstvo koje prepoznaje znakove nasilja, policija koja reagira. I zakoni koji se provode brzo i dosljedno.“

Položaj žene i mizoginija koja je u Hrvatskoj nažalost sve izraženija, baš kao i patrijarhat, sigurno ne pomažu statistici i broju femicida, čime se ova predstava bavi. Na prvom čitanju teksta za predstavu kao gošće su pozvane Sanja Sarnavka i Lana Bobić, psihologinja Senka Sekulić Rebić, a i Ivan Blažević, dugogodišnji voditelj Fonda #Spasime, kasnije Fonda za žene, te prvi hrvatski ambasador pokreta White Ribbon. Anica Tomić pojašnjava taj, za hrvatsko kazalište, neobičan potez. Kaže da mizoginija u Hrvatskoj više nije prikrivena, ona je sveprisutna:

„Statistike femicida to potvrđuju. Živimo u društvu koje ženama i dalje šalje poruke kako su manje vrijedne, kako moraju šutjeti, trpjeti, prilagođavati se. Zato nam je bilo važno uključiti žene koje djeluju, koje imaju znanje koje je teorijsko-praktično. Uz Sanju Sarnavku, borkinju za ljudska i ženska prava i instituciju ovih prostora, tu su i feministička teologinja i aktivistica Lana Bobić, zatim Senka Sekulić Rebić, psihologinja i stručnjakinja za rad sa žrtvama nasilja, i Ivan Blažević, dugogodišnji predsjednik Zaklade Solidarna. Oni su naši kolege koji su nam bili pomagači od samog početka osnivanja inicijative, a u međuvremenu smo postali i prijatelji i bilo nam je bitno da konkretno teorijsko-praktično iskustvo podijele s ansamblom kako bi se i kolege što bolje upoznale s tematikom i njenom kompleksnošću. Zanimljiv je detalj kako je baš Sanja Sarnavka igrala u mojoj postavci dokumentarne drame ‘SEDAM’, uz Jadranku Kosor, Andreu Zlatar Violić, Kseniju Pajić, Mani Gotovac, Walea Soniyikija i Aleksandra Stankovića. Sedam priča o ženama dokazuje kako je povijest nasilja nad ženama gotovo povijest svijeta. S druge strane, kao redateljicu zanimalo me kako te mehanizme kontrole i suptilne strukture nasilja pretočiti u kazališni jezik, koji ne izgovara parole, nego poziva publiku na suosjećanje, razumijevanje i djelovanje. Zahvaljujem ansamblu Gavelle koji svojim discipliniranim i predanim radom gradi ovu kompleksnu strukturu o poziciji žene kroz povijest.“

Dramaturginja Jelena Kovačić tvrdi da roman ”Sigurna kuća” Marine Vujčić na vrlo precizan, detaljan i znalački način, ali istovremeno s iskrenom empatijom i razumijevanjem opisuje na koji način žena upada u zlostavljački odnos i zašto iz njega tako teško izlazi. Taj je roman, kaže Jelena Kovačić, pokušaj da se konačno zaustave ona nepotrebna, optuživačka pitanja zašto nije otišla, ili zašto nije ranije prijavila nasilje, koja uvijek iznova propituju legitimitet žrtve i prebacuju na taj način odgovornost na nju, iako je krivac za nasilje uvijek i isključivo onaj koji nasilje vrši:

„Sve drugo je reakcija na nasilje koja može imati različite oblike, pa i nemogućnost odlaska. Konceptualno smo tekstualni predložak organizirale u tri cjeline, svojevrsni ‘lecture performance’ koji otvara predstavu i referira se na neke nama vrlo važne i inspirativne umjetnice koje su se bavile nasiljem nad ženama te prelazi u vrlo intimnu priču koja prati razvoj odnosa glavnih protagonista i u velikoj se mjeri oslanja na priču romana, da bi na kraju predstava završila u performansu.

‘Obiteljsko nasilje nije privatna stvar, to je nešto što živimo zajedno, bez obzira na to kome se ono trenutačno događa. Privatno je uvijek političko’, tvrdi Jelena Kovačić

U fokusu je susret s onima koji su doživjeli nasilje, s onima koji su ga preživjeli, s onima koji ga nisu preživjeli. Gledanje predstave iskustvo je koje dijelimo s drugima, i s onima na sceni i s onima koji s nama sjede u gledalištu, i to zajedničko svjedočenje priče o nasilju, koje se događa ovdje i sada, pred nama, iako se u kazalištu događa u kontroliranim uvjetima, nije lagano ni za koga, ali nosi jedan veliki potencijal razumijevanja, empatije, pa i utjehe. Teško je živjeti u svijetu u kojem se ne osjećamo sigurno, ali mislim da je izuzetno važno znati zašto se i zbog koga se tako osjećamo i na koji način u tom nesigurnom svijetu možemo sačuvati i sebe i one oko nas.“

Jelena Kovačić opisala je kako knjiga, u ovom slučaju ”Sigurna kuća”, u njezinim rukama postaje predložak za kazališni autorski tekst. Kaže da je roman Marina Vujčić, još dok je bio u prijelomu, poslala Anici Tomić na čitanje:

„Njena želja je bila da ga u kazalištu radimo Anica i ja i na tome smo joj zaista jako zahvalne, u ovakvim procesima uvijek je od izuzetne važnosti i podrška spisateljice. Kako smo Anica i ja još 2020. trebale raditi projekt o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju, ali je on zbog pandemije covida-19 otkazan, ta nas je tema na neki način još od onda pratila i čekala. Marinin roman postao je vrlo potentan sugovornik za naše kazališno istraživanje te teme. Put od proznog teksta do dramske strukture vrlo je kompleksan i izazovan, drama ima drugačiju ekonomiju vremena, drugačiju distribuciju informacija, operira s onim ovdje i sada, s neposrednim susretom glumaca i publike. U tom smislu bilo mi je važno da adaptaciju vodi jedan zajednički trud da se taj mehanizam nasilja rasvijetli i razumije, da ansambl priču iznese zajedno u izravnom odnosu s publikom. Čini mi se da je važno da se upravo iz tog zajedničkog truda razvija svaka situacija, svaki pokušaj razumijevanja. Jer obiteljsko nasilje nije privatna stvar, to je nešto što živimo zajedno, bez obzira na to kome se ono trenutačno događa. Privatno je uvijek političko.“

Na čitanje teksta s glumačkim ansamblom Anica Tomić i Jelena Kovačić prošlog tjedna pozvale su Sanju Sarnavku i Lanu Bobić. FOTO: Privatna arhiva

A upravo društveno-politički kontekst koji, kako stoji u najavnom tekstu, deklarativno osuđuje obiteljsko nasilje i dalje perpetuira krajnje nepovjerenje prema njegovim žrtvama, a poražavajuće službene statistike govore u prilog tome da je ono postalo svakodnevna činjenica. Nepovjerenje prema žrtvama obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja nije, nažalost, samo prisutno u Hrvatskoj, kaže Jelena Kovačić:

„Gotovo u svim zemljama te su statistike poražavajuće, nasilje nad ženama još uvijek je dio nekog nevidljivog društvenog ugovora. Biti žena najljepše je i najstravičnije iskustvo na svijetu, jer biti žena znači preuzeti rizik da postoji prilično velika mogućnost da ćeš kad-tad biti žrtva nekog oblika nasilja. Osobno ne poznajem niti jednu ženu koja se barem jednom u životu nije osjetila ugroženo samo zato što je žena. To je misao koja me nevjerojatno plaši, ali istovremeno pobuđuje i osjećaj snažnog prkosa da je unatoč tom riziku koji preuzimam svaki dan samo zato što sam žena, važno boriti se.“

A upravo su neke borkinje za prava žena pozvale da ansamblu ispričaju svoja bogata iskustva, Jelena Kovačić pojasnila je kako su joj pomogle Sanja Sarnavka i Lana Bobić i otkrila mijenja li neke svoje ideje tijekom kazališnih proba:

„Sanja Sarnavka i Lana Bobić su aktivistkinje od kojih već godinama učimo o borbi protiv nasilja nad ženama, još od trenutka kada smo se s njima upoznale kroz djelovanje u inicijativi #Spasime. Njihovo iskustvo i podrška svih ovih godina za nas su zaista neprocjenjivi. U tom smislu sve ono što sam od njih naučila, kao i moje iskustvo u inicijativi #Spasime koje dijelim s pet nevjerojatnih žena i borkinja, zasigurno su bitno utkani u adaptaciju. Bilo nam je važno da ih ansambl i cijeli tim upozna, njih i Senku Sekulić Rebić i Ivana Blaževića, da ih čuje, da razgovara s njima, da osjeti kako borba protiv nasilja nad ženama izgleda u stvarnom životu i da je to zajednički napor i žena i muškaraca koji se događa unatoč i usprkos patrijarhatu. Jer patrijarhat je prirodni okoliš nasilja, patrijarhat i nasilje se međusobno hrane. Čini mi se da misao Margaret Atwood da je ženama najveći strah da će ih muškarci ubiti, a muškarcima da će ih žene ismijati, govori sve o odnosima moći i snazi patrijarhata.“