Šimun Cimerman, autor upravo objavljene ilustrirane monografske studije ‘Bitka na Sutjesci – pakao u raju’, govori za Nacional o nesvakidašnjoj spisateljskoj metodi u kojoj je legendarnu partizansku bitku rekonstruirao spojem povijesnog i planinarskog istraživanja

‘Bitka na Sutjesci – pakao u raju’ naslov je ilustrirane monografske studije Šimuna Cimermana koju je upravo objavio izdavač Jesenski & Turk iz Zagreba. Riječ je o četiri stotine stranica dugom, luksuzno opremljenom izdanju s brojnim autentičnim ratnim fotografijama koje su za knjigu kolorirane, što im daje novu autentičnost i svježinu. Naročitu vrijednost knjizi daje nesvakidašnja istraživačka i spisateljska perspektiva njezina autora koji je istodobno politolog, sudionik pustolovnih utrka, “tracker” i planinar. Šimun Cimerman rođen je 1974. u Zagrebu. Diplomirao je političke znanosti 1998. na Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu. Nekad uspješan vaterpolist – četiri puta prvak Hrvatske i europski doprvak – krajem devedesetih sudjelovao je u pustolovnim utrkama u Maroku, Patagoniji, Vijetnamu, Čileu i Argentini. Od 2000. u Hrvatskoj organizira “outdoor” utrke i u tih četvrt stoljeća u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini organizirao ih je više od 150. Strast za planinama, pustolovinama i poviješću Cimerman je objedinio u iscrpnome i opsežnom istraživanju bitke na Sutjesci, sudbonosnog i nasreću neuspješnog pokušaja sila Osovine da u kasno proljeće 1943. unište Narodno-oslobodilački pokret i njegovo vodstvo. To je svoje istraživanje Cimerman pretočio u preglednu rekonstrukciju bitke na Sutjesci, opremljenu temeljitim kartama i ilustracijama, koja može služiti kao zanimljiv i dragocjen opći uvod u partizanski oslobodilački rat. Nacional je sa Šimunom Cimermanom razgovarao o iskustvu istraživanja i pisanja te knjige.

NACIONAL: Kako ste odlučili napisati knjigu o bici na Sutjesci? To je, reklo bi se, danas posve nesuvremena ideja: NOB je prezren i nepopularan, ustašama raste cijena, a i posao pisanja takve knjige uistinu je golem.

Od malih nogu bio sam pomalo „zaražen“ partizanskim filmovima, ali ne u ideološkom smislu, nego avanturističkom. Fascinirali su me ti predjeli kojima su se kretali partizani, planine, brda, kanjoni. Partizanski film tada je imao formu i pustolovnog filma. „Vidi kako je njima super po tim planinama!“ bila je moja impresija. Taj je avanturizam uvijek tinjao u meni, da bih se na koncu, tijekom studija u Los Angelesu, i sam počeo baviti pustolovnim utrkama. Kao član prvog hrvatskog pustolovnog tima nastupio sam na Eco Challenge Maroko 1998., najtežoj utrci na svijetu, a taj sam koncept donio u Hrvatsku, od čega je poslije nastao “treking” i ‘’trail’’ u Hrvatskoj. I onda sam se jednog ljeta, 2008. godine, uputio na Durmitor. Osim što sam bio impresioniran tim područjem, znao sam da se „tu negdje“ odigrala i bitka na Sutjesci. Počeo sam kopati po materiji i došao na ideju da napravim planinarski vodič te bitke. Uz taj vodič, namjera mi je bila napisati „nešto malo“ o bici. Na koncu, to „nešto malo“ pretvorilo se u ovu knjigu, a planinarski vodič postao je njezin dodatak…

NACIONAL: Kako, sa sadašnjim znanjem o partizanima, komentirate opću “tompsonizaciju” ove zemlje, “ustašiju niskog intenziteta”, u rasponu od repova devedesetih u liku splitskih ustaša oko Skeje, do zahtjeva ekstremne desnice u Saboru da se ukine Dan antifašističke borbe?

Mi smo zemlja neznanja i zaborava. Doveli smo se do toga da nam je 1990. godina postanka. Živimo u ironičnom i apsurdnom vremenu, u kojemu je neukost temelj svemu. Apsurdno je da danas, primjerice, mladi Dalmatinci nose proustaške simbole, a djedovi i bake su im ginuli upravo od ruke onih čije simbole danas slave. Mladost Dalmacije, Torcida onog vremena, tada se, gotovo goloruka, tukla s elitnim njemačkim jedinicama, i to vrlo uspješno, dok se današnja Torcida tuče s Bad Blue Boysima po benzinskim pumpama. Da nije bilo partizana i partizanske borbe, kojom je Dalmacija vraćena Hrvatskoj, pripojene joj Rijeka i Istra a Hrvatska stvorena u današnjim granicama, mi 1991. ne bismo imali što braniti, a Marko Perković Thompson danas bi se zvao Marco Perconne Beretta. Pjevao bi „Sono Taliano“, „Viento da Dolomiti“ i „O, Jovanni, frattelo Caro“, a u srpnju bi na koncertu napunio F! stazu u Monzi. No mi smo se tog slavnog i svijetlog partizanskog i antifašističkog nasljeđa vrlo olako odrekli, gotovo preko noći. Da su kojim slučajem Francuzi tijekom Drugog svjetskog rata – čiji je otpor fašizmu bio, gotovo doslovno, sveden na znamenitu seriju „Alo, alo“ – imali otpor kakav smo imali mi, to bi im vjerojatno bila najsvjetlija točka povijesti i slavili bi je na sva zvona. A mi smo svoj slavni i ponosni otpor kojeg se ne moramo ni zbog čega stidjeti, bacili u ropotarnicu povijesti i dopustili da ga po svojim interesima i ukusima prekrajaju oni s taloga civiliziranog društva. Stoga vjerujem da će ova knjiga biti svojevrsni svjetionik hrvatske povijesti…