Šimun Cimerman, autor upravo objavljene ilustrirane monografske studije “Bitka na Sutjesci – pakao u raju”, govori za Nacional o nesvakidašnjoj spisateljskoj metodi u kojoj je legendarnu partizansku bitku rekonstruirao spojem povijesnog i planinarskog istraživanja.

“Bitka na Sutjesci – pakao u raju” naslov je ilustrirane monografske studije Šimuna Cimermana koju je upravo objavio izdavač Jesenski & Turk iz Zagreba. Riječ je o četiri stotine stranica dugom, luksuzno opremljenom izdanju s brojnim autentičnim ratnim fotografijama koje su za knjigu kolorirane, što im daje novu autentičnost i svježinu. Naročitu vrijednost knjizi daje nesvakidašnja istraživačka i spisateljska perspektiva njezina autora koji je istodobno politolog, sudionik pustolovnih utrka, “tracker” i planinar. Šimun Cimerman rođen je 1974. u Zagrebu. Diplomirao je političke znanosti 1998. na Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu. Nekad uspješan vaterpolist – četiri puta prvak Hrvatske i europski doprvak – krajem devedesetih sudjelovao je u pustolovnim utrkama u Maroku, Patagoniji, Vijetnamu, Čileu i Argentini. Od 2000. u Hrvatskoj organizira “outdoor” utrke i u tih četvrt stoljeća u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini organizirao ih je više od 150. Strast za planinama, pustolovinama i poviješću Cimerman je objedinio u iscrpnome i opsežnom istraživanju bitke na Sutjesci, sudbonosnog i nasreću neuspješnog pokušaja sila Osovine da u kasno proljeće 1943. unište Narodno-oslobodilački pokret i njegovo vodstvo. To je svoje istraživanje Cimerman pretočio u preglednu rekonstrukciju bitke na Sutjesci, opremljenu temeljitim kartama i ilustracijama, koja može služiti kao zanimljiv i dragocjen opći uvod u partizanski oslobodilački rat. Nacional je sa Šimunom Cimermanom razgovarao o iskustvu istraživanja i pisanja te knjige.

NACIONAL: Počnimo intervju ženom kojoj ste posvetili knjigu: borkinjom Prve dalmatinske Vjerom Andrijić Ivanišević, “posljednjom heroinom Sutjeske”, kako ste je nazvali u posveti. Kako ste se upoznali i zašto ste knjigu posvetili baš njoj?

Bila je to potpuna, sretna koincidencija. Naišao sam na tekst u kojemu se gospođa Vjera spominjala i u njemu podatak da je moj vaterpolski kolega Nikša Jaić zapravo – Vjerin unuk. Odmah sam ga nazvao i dogovorio „čvenk“ s Vjerom. Susret je bio nevjerojatan. Vjera mi je pričala o ljudima koje je osobno poznavala, previjala, a o tim ljudima ja sam pisao u svojoj knjizi, pa mi je to bilo nadrealno iskustvo. Bio sam impresioniran kako se Vjera sjeća svakog detalja, a pogotovo bitke na Sutjesci, koja joj je bilo najtraumatičnije iskustvo jer je kao bolničarka 1. dalmatinske brigade morala ostaviti svoje ranjene prijatelje i drugove, od kojih je mnoge poznavala čak i iz škole. Vjera priča kako su ih ti ranjenici pljuvali, psovali, preklinjali da ih se ubije ili da ih se nosi dalje. No u toj situaciji nisu mogli učiniti ni jedno ni drugo, jer protivnom bi izginuli svi – i ranjeni i oni još zdravi koji su imali barem nekakve šanse da prežive. Nakon našeg susreta, Slobodna Dalmacija napravila je veliku reportažu o Vjeri. Brzo se pročulo da uz 98-godišnjeg Ivu Karamatića iz Ploča, također borca 1. dalmatinske koji je u to vrijeme imao nepunih šesnaest godina, u Dalmaciji, u gradu Splitu, postoji još netko „živ sa Sutjeske“, na kojoj je poginulo 600 Splićana. Tako je Vjera postala predmet medijskog interesa, pa je mojom „krivicom“ na kraju bila pozvana i na inauguraciju predsjednika Republike Zorana Milanovića. Tada je i Vida TV snimila intervju s Vjerom, u kojemu je bez okolišanja govorila o onome što je proživjela. Nakon što je počela desničarska medijska hajka, članovi njezine obitelji bili su zabrinuti i tražili da se zbog krvoločnih komentara – “Treba je strijeljati!“ i slično – taj sadržaj skine s YouTube kanala. No Vjera je rekla: „To ostaje!“. Zar mislite da ženu koja se s nepunih 18 godina tukla sa 7. SS divizijom mogu ustrašiti nekakve medijske hajke, poput sadržaja na ”Bujici”?

NACIONAL: Vitalna Splićanka prevalila je stotu, ali splitskom tužiteljstvu to nije smetalo da je ispita zbog navodnih zločina u oslobađanju Širokog Brijega, a sad traži i da je ispita sudac istrage. Kako to komentirate?

To je naša sramota. Nakon 35 godina od hrvatskog osamostaljenja, DORH zove na „izvide“ ženu od 101 godine, bolničarku koja je bila svjedok raznih događanja pa i tog „spornog“ Širokog Brijega, gdje su se ustaše ušančili. Da su i fratri pucali iz samostana postoji barem još desetak svjedočanstava. No DORH je na ispitivanje priveo potpuno krivu osobu. Naime, smrtne presude i liste za strijeljanja radili su politički komesari divizija i brigada. I DORH je imao preko trećinu stoljeća da iz prve ruke ispita one koji su zaista i bili politički komesari u partizanskim jedinicama tijekom Drugog svjetskog rata. A među njima su i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i načelnik glavnog stožera HV-a od 1992. do 1995. Janko Bobetko. Tu ne aludiram da su spomenuti to i radili, no takav je bio ustroj. Da ne govorimo o Josipu Manoliću, tadašnjem visoko pozicioniranom članu i OZNA-e i UDBA-e. Trojac je to koji je, praktički, utemeljio HDZ i „modernu Hrvatsku“. I što ćemo sada? Nevjerojatno apsurdna situacija.

“Naša je sramota da DORH 35 godina od hrvatskog osamostaljenja zove na ‘izvide’ ženu, bolničarku koja je bila svjedok raznih događanja pa i tog ‘spornog’ Širokog Brijega”. Šimun Cimerman i Vjera Andrijić. FOTO: Jesenski&Turk

NACIONAL: Kako ste odlučili napisati knjigu o bici na Sutjesci? To je, reklo bi se, danas posve nesuvremena ideja: NOB je prezren i nepopularan, ustašama raste cijena, a i posao pisanja takve knjige uistinu je golem.

Od malih nogu bio sam pomalo „zaražen“ partizanskim filmovima, ali ne u ideološkom smislu, nego avanturističkom. Fascinirali su me ti predjeli kojima su se kretali partizani, planine, brda, kanjoni. Partizanski film tada je imao formu i pustolovnog filma. „Vidi kako je njima super po tim planinama!“ bila je moja impresija. Taj je avanturizam uvijek tinjao u meni, da bih se na koncu, tijekom studija u Los Angelesu, i sam počeo baviti pustolovnim utrkama. Kao član prvog hrvatskog pustolovnog tima nastupio sam na Eco Challenge Maroko 1998., najtežoj utrci na svijetu, a taj sam koncept donio u Hrvatsku, od čega je poslije nastao “treking” i ”trail” u Hrvatskoj. I onda sam se jednog ljeta, 2008. godine, uputio na Durmitor. Osim što sam bio impresioniran tim područjem, znao sam da se „tu negdje“ odigrala i bitka na Sutjesci. Počeo sam kopati po materiji i došao na ideju da napravim planinarski vodič te bitke. Uz taj vodič, namjera mi je bila napisati „nešto malo“ o bici. Na koncu, to „nešto malo“ pretvorilo se u ovu knjigu, a planinarski vodič postao je njezin dodatak.

NACIONAL: Prepješačili ste cijelo područje bitaka na Neretvi i Sutjesci. U predgovoru knjizi zovete ga “najdivljijim i najljepšim kutkom europskog kontinenta”. Kakav je to danas kraj, a kakav je bio u ono vrijeme?

To je najdivljiji kutak europskog kontinenta koji danas obuhvaća dva nacionalna parka i tri parka prirode, išaran desetinama kanjona i pedeset vrhova preko dvije tisuće metara, mnogobrojnim jezerima i nebrojnim rječicama i potocima. Doslovno, mjesto gdje iz prašume i džungle izviru Alpe i vrhovi s vječnim snijegom. Impresioniralo me to da je netko, tada, u neprijateljskom okruženju od 130.000 vojnika, dobro naoružanih i organiziranih, na mjestu gdje nema uvjeta za život – uspio preživjeti mjesec dana pod marševima, borbama, tifusom, bez dovoljno hrane, noseći sa sobom ranjenike, po najgorem mogućem terenu obavijenom kanjonima i planinama, pri surovoj klimi i vremenskim uvjetima, ne znajući što te čeka sljedeći sat – uspio preživjeti. Antropološki, to mi se činio kao ultimativni izazov za čovjeka. Još je fascinantnije kada dođete na taj teren i uvidite da tada, 1943., nije postojalo 95% današnje infrastrukture, a uz koju su i danas ti predjeli – potpuno divlji.

NACIONAL: Koliko ste istraživali pješačeći, a koliko – i kako – u knjigama i arhivima?

Na to područje dolazio sam od 2008., no bez plana i predumišljaja da bih napisao knjigu. Tek mi je u ljeto 2022. na pamet palo da bih mogao napisati „planinarski vodič“. Krenuo sam u knjižnicu i počeo tražiti literaturu. Ubrzo sam shvatio da ta bitka nije bila isključivo na Sutjesci, već na teritoriju sto puta sto kilometara. Iz dnevnika različitih brigada uvidio sam da sam mnoge puteve, ne znajući, prošao. U dnevnicima sam našao kretanje svake od šesnaest brigada, Vrhovnog štaba i Centralne bolnice. I počeo sam popunjavati „rupe“ u terenu. Neke staze tražio sam i po 5 dana, ali sve sam ih našao. Osjećao sam se poput Indiana Jonesa: prvo radim pripremu u knjižnici, a onda otiđem na teren i pokušavam u prostoru naći ono što sam našao u knjizi. U tome sam imao i pomoć „ljudi s terena“ pa bi možda moja sljedeća knjiga mogla nositi naslov „priručnik za lovokradice“.

“Mi smo svoj slavni ponosni otpor kojeg se ne moramo ni zbog čega stidjeti bacili u ropotarnicu povijesti i dopustili da ga po svojim interesima i ukusima prekrajaju oni s taloga civiliziranog društva.” FOTO: Saša Zinaja/Nfoto

NACIONAL: Knjiga je napisana svježim i zanimljivim spojem historiografske metode, politološke analize, eseja, putopisa i planinarskog vodiča. Po struci ste politolog. Kako ste uspjeli spojiti sve te spisateljske pristupe? Kako ste odabrali suvremen spisateljski stil, u kojemu uspješno spajate suvremenost i partizanska vremena, iznoseći, primjerice, zanimljivu pretpostavku da je znamenita Azrina pjesma “Pavel” inspirirana životom Koče Popovića?

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da uopće odredim stil i formu i što hoću. Počeo sam pisati o Sutjesci, no onda sam odmah došao do pitanja pa kako su se tih 20.000 ljudi, iz 1700 sela i 600 općina Jugoslavije, različitih nacionalnosti, vjera, društvenog sloja, godina i političkih opredjeljenja uopće našli na ovom divljem području? Odgovor je bio: bitka na Neretvi, odnosno operacija Weiss. I tada sam trebao objasniti i to. No, opet, kako je došlo do operacije Weiss? Tada sam odlučio krenuti „od početka“, odnosno od stvaranja partizanskog pokreta koji danas shvaćamo „zdravo za gotovo“, kao da je netko napravio Facebook grupu i “event” pa eto, tko se želi pridružiti. Želio sam naći odgovor kako je jedna marginalna i fanatična skupina ljudi, jugoslavenski komunisti, kojih je uoči rata bilo tek osam tisuća i koji tada, na nekim hipotetičkim izborima ne bi osvojili niti jedno mjesto u jugoslavenskom parlamentu, kako su otpočeli svoju borbu, digli ustanak i okupili tolike ljude oko sebe, da bi od odreda od 39 gerilaca izrasli u armiju od 800.000 ljudi, vlastitim snagama istjerali i porazili okupatore i njihove domaće saveznike i na kraju – preuzeli vlast. Zanimalo me kako se to dogodilo, gdje su griješili i što su radili dobro. I mislim da je priča o partizanskom pokretu, u povijesnom smislu, za ove prostore najzanimljivija priča svih vremena. Što se tiče stila pisanja, uzor mi je bio Yuval Noah Harari i njegova „Kratka povijest čovječanstva“, knjiga koja me fascinirala i čitanje povijesti učinila zabavnim. Pitao sam se mogu li tako nešto napraviti i sa Sutjeskom. Težio sam u zanimljivu priču spojiti politički kontekst, vojne analize i izvorna svjedočanstva preživjelih. Koliko sam u tome uspio neka procijene čitatelji. A da je Štulić “Pavela” napisao po Koči uvjeren sam u to, a našao sam i nekoliko izvora koji to potvrđuju.

NACIONAL: Kako, kao sportaš i planinar iskusan u podnošenju i nadvladavanju napora, objašnjavate činjenicu da su partizani na Sutjesci uspjeli izdržati onolike tjelesne i psihičke napore, uz stalnu životnu opasnost?

Prvo, to su bili mladi ljudi: 70 posto bilo ih je mlađe od 25 godina. Drugo, imali su cilj, a zajednički nazivnik svima bio je – preživjeti. I tu dolazimo do antropologije: čovjek će biti u stanju napraviti sve da preživi. Nadalje, mnogi su već bili iskusni u partizanskom ratovanju, znali su teren, prilagodili su se okolini, više im nije bio problem spavati pod golim nebom. U knjizi sam posvetio jedan odjeljak upravo toj temi, zove se „Ninje s Dinarida“ i objašnjava kako je čovjek najprilagodljivija životinja na planetu i kako su se ljudi „u šumi“ brzo prilagođavali tom životu, što im je dalo sposobnost da mogu i lakše preživjeti. Sutjeska je zapravo priča o preživljavanju nemogućeg.

“Bleiburg je velika tragedija, no 2. svjetski rat na ovim prostorima ne može se svesti samo na to. I naravno, treba razumjeti kako je do toga došlo i da veliki dio računa za Bleiburg treba ispostaviti i Paveliću.”

NACIONAL: Tko je zaslužan da je knjiga grafički i ilustrativno tako kvalitetna i lijepa, iznimno monografsko izdanje, luksuzno, kvalitetno i pregledno, s temeljitim statistikama dviju ključnih partizanskih bitaka?

Ja sam prikupio sav grafički materijal – izvorne fotografije, fotografije današnjice, karte, grafove, tablice – a grafički dizajner Boris Kuk to je sve kolorizirao i prilagodio i dao taj veliki umjetnički „touch“. Željeli smo da knjiga ne bude „samo knjiga“, već multimedijski proizvod.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da objavite karte bitke?

Vojne karte su nezaobilazni dio ove knjige i bez njih bi čitanje bilo nepotpuno. Potrudio sam se da tekst povežem s prostorom, jer u Sutjesci je prostor ključan, pošto je to „najdivljija“ bitka Drugog svjetskog rata koju možete zamisliti. U prilogu knjizi napravio sam dvije vrste karata. Prva je terenska, gdje je 3000 kilometara staza i puteva današnjice, a druge su se koristile i tijekom bitke od svih strana, od partizanskih i osovinskih jedinica. Nadalje, na web stranici knjige www.outdoor.hr/sutjeska možete i jednim klikom skinuti GPS za svih 3000 kilometara staza i sami se uputiti u ta bespuća. Također, na karti je oko 60 važnih događaja Sutjeske koji su vezani uz stranicu u knjizi, poput „događaj 33 – vidi stranicu 255“, što čitatelju daje mogućnost da otiđe na točnu lokaciju gdje se neki događaj zbio i o tome izravno čita iz knjige. Otići u to područje s dojmom pročitane knjige može biti nadnaravno iskustvo. Zato je podnaslov knjige „Pakao u raju“, jer zaista mislite da ste u raju kada vidite tu ljepotu, no pročitana knjiga i ono što se desilo u tom „raju“ dat će vam potpuno novu perspektivu. Moram napomenuti da su na kartama radili i moji prijatelji: vojne karte je crtao Davor Denkovski, časnik HV-a koji je crtao i karte za operacije „Bljesak“ i „Oluju“, dok je grafičku obradu karata radio Krešimir Glogolja, hrvatski branitelj i pripadnik Specijalne jedinice policije Alfe, kojem se ispričavam zbog duševnih boli „jer sam ga udavio partizanima“.

“Mi smo zemlja neznanja i zaborava, pa nam je 1990. godina postanka. Živimo u ironičnom vremenu, u kojemu je neukost temelj svemu. Apsurdno je da mladi Dalmatinci nose ustaške simbole.” FOTO: Saša Zinaja/Nfoto

NACIONAL: Kakvi su danas vaši zaključci o ključnim ljudima partizanskog pokreta i zapovjednicima bitke, Titu, Koči, Peki Dapčeviću, Savi Kovačeviću i drugima i pokretu?

To je teško zaključiti u nekoliko rečenica jer ti su ljudi vrlo različiti i svatko od njih imao je drugačiji utjecaj na rast i uspjeh partizanskog pokreta. Vodstvu partizanskog pokreta, užem krugu ljudi oko Tita, najveća prednost bila je prilagodljivost. Nakon katastrofe koju su doživjeli na početku, u Užičkoj republici, počeli su otklanjati greške i prilagođavati se svakoj novoj situaciji nevjerojatnom brzinom, što u vojnom, što u političkom i propagandnom smislu. I mislim da je, ukratko, ta prilagodljivost – koja je i bila glavna značajka partizanskog ratovanja koje je usavršio Koča Popović – bila najveća prednost. Ovo pitanje zaslužuje čitavu knjigu.

NACIONAL: Može li se, s vašim znanjem, lakše i dublje razumjeti zašto se poslije rata dogodila masovna osveta poznata pod nazivom “Bleiburg”?

Mi se danas u Hrvatskoj prema temi Bleiburga odnosimo na identičan način kao što se u Srbiji odnose na temu „Oluje“. Za Srbiju, rat u Hrvatskoj ne počinje u ljeto 1991., već 5. kolovoza 1995. Prije toga za njih nije bilo ničega: protjerivanja oko 300.000 Hrvata iz takozvane SAO Krajine 1991., “rokanja” po Dubrovniku, Karlovcu, Gospiću, Sisku i po još desetinama gradova diljem Hrvatske. Ne, to ne postoji. Za njih ne postoji uzročno-posljedična veza. Tako se i danas, u velikom dijelu, Hrvati odnose i prema „Bleiburgu“. Ne, za njih rat nije počeo 6. travnja 1941., ne postoji ustaški teror, logori, planovi istrebljenja, genocid, Mordor na zemlji. Ne, za njih Drugi svjetski rat počinje „padom Zagreba“ i kapitulacijom Njemačke 9. svibnja 1945. Bleiburg je velika tragedija, no Drugi svjetski rat na ovim prostorima ne može se svesti samo na to. I naravno, treba razumjeti kako je do toga došlo i da veliki dio računa za Bleiburg treba uspostaviti Paveliću i vodstvu NDH koji su zbog sebične i glupe politike u smrt odvele i desetine tisuća nedužnih. Čitanjem Sutjeske onaj tko je razuman i kritičan moći će razumjeti bolje i temu Bleiburga.

Šimun Cimerman na sarajevskom predstavljanju ilustrirane knjige “Bitka na Sutjesci – pakao u raju” koju je objavio izdavač Jesenski&Turk iz Zagreba. FOTO: Jesenski&Turk

NACIONAL: Kako, sa sadašnjim znanjem o partizanima, komentirate opću “tompsonizaciju” ove zemlje, “ustašiju niskog intenziteta”, u rasponu od repova devedesetih u liku splitskih ustaša oko Skeje, do zahtjeva ekstremne desnice u Saboru da se ukine Dan antifašističke borbe?

Mi smo zemlja neznanja i zaborava. Doveli smo se do toga da nam je 1990. godina postanka. Živimo u ironičnom i apsurdnom vremenu, u kojemu je neukost temelj svemu. Apsurdno je da danas, primjerice, mladi Dalmatinci nose proustaške simbole, a djedovi i bake su im ginuli upravo od ruke onih čije simbole danas slave. Mladost Dalmacije, Torcida onog vremena, tada se, gotovo goloruka, tukla s elitnim njemačkim jedinicama, i to vrlo uspješno, dok se današnja Torcida tuče s Bad Blue Boysima po benzinskim pumpama. Da nije bilo partizana i partizanske borbe, kojom je Dalmacija vraćena Hrvatskoj, pripojene joj Rijeka i Istra a Hrvatska stvorena u današnjim granicama, mi 1991. ne bismo imali što braniti, a Marko Perković Thompson danas bi se zvao Marco Perconne Beretta. Pjevao bi „Sono Taliano“, „Viento da Dolomiti“ i „O, Jovanni, frattelo Caro“, a u srpnju bi na koncertu napunio F! stazu u Monzi. No mi smo se tog slavnog i svijetlog partizanskog i antifašističkog nasljeđa vrlo olako odrekli, gotovo preko noći. Da su kojim slučajem Francuzi tijekom Drugog svjetskog rata – čiji je otpor fašizmu bio, gotovo doslovno, sveden na znamenitu seriju „Alo, alo“ – imali otpor kakav smo imali mi, to bi im vjerojatno bila najsvjetlija točka povijesti i slavili bi je na sva zvona. A mi smo svoj slavni i ponosni otpor kojeg se ne moramo ni zbog čega stidjeti, bacili u ropotarnicu povijesti i dopustili da ga po svojim interesima i ukusima prekrajaju oni s taloga civiliziranog društva. Stoga vjerujem da će ova knjiga biti svojevrsni svjetionik hrvatske povijesti.