Županijski sud u Zagrebu srušio presudu o odšteti žrtvi svećeničkog silovanja maloljetnika s obrazloženjem da nije utvrđeno jesu li silovatelj i Crkva ‘imali pravno relevantni odnos’ suodgovornosti

Nacionalu je proteklog tjedna predočeno Rješenje Županijskog suda u Zagrebu koje produžuje osobnu patnju žrtve svećeničkog silovanja, ali će i zasigurno, pretvori li se u sudsku praksu, ugroziti šanse svih ostalih žrtava svećeničkoga seksualnog zlostavljanja u Hrvatskoj da izbore pravo na istinu te dobiju pravnu zadovoljštinu i materijalnu odštetu za svoje patnje. Riječ je o Rješenju kojim je Županijski sud u Zagrebu 21. siječnja ove godine ukinuo presudu Općinskoga suda u Splitu iz 2022. kojom je Hrvatskoj Provinciji svetog Jeronima franjevaca konventualaca i bivšem članu Provincije i gvardijanu samostana svetog Frane u Splitu Gracijanu Gašperovu naloženo da plate novčanu odštetu žrtvi Gašperovljeva silovanja. Županijski sud u Zagrebu ukinuo je presudu splitskog suda zato što je Sud u Splitu, prema mišljenju žalbenog vijeća Suda u Zagrebu, “paušalno zaključio da Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne dovodi do ekskulpiranja prvotuženika” – franjevačke provincije – “za štetu koju je tužitelju počinio njegov član”. Drugim riječima, žalbeni sud sugerira da je Sud u Splitu pogrešno presudio kada je Provinciju sv. Jeronima proglasio suodgovornom za krimen jednoga od svojih najuglednijih članova, gvardijana samostana svetog Frane u Splitu Gracijana Gašperova. U širem društvenom kontekstu može se pretpostaviti da će takvo rješenje Suda u Zagrebu dodatno obeshrabriti dio hrvatskog klera koji želi iskorijeniti svećeničku pedofiliju primjerenim kažnjavanjem počinitelja i osudom zločina, ali i priznanjem odgovornosti Crkve, te da će istodobno ohrabriti konzervativni dio katoličke hijerarhije koji se tome ogorčeno, a često i dalje vrlo uspješno, protivi.

Riječ je o jednom od najtežih poznatih slučajeva svećeničkoga silovanja maloljetnika u Hrvatskoj. O toj traumi zbog koje žrtva i danas, 28 godina kasnije, trpi teške egzistencijalne, psihičke i materijalne posljedice, ne uspijevajući istodobno dobiti nikakvu zadovoljštinu ni od Crkve ni od pravosuđa, Nacional je u više navrata pisao. Oko činjenica nije dvojilo ni žalbeno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, u kojemu su odlučivale sutkinje Lidija Bošnjaković, inače bivša predsjednica Općinskog suda u Ivanić-Gradu i supruga bivšeg HDZ-ovog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, i Ksenija Jakovčević, uz predsjedanje sutkinje Jadranke Matić. U Rješenju, naime, stoji ovako: “Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane radnjama 3. tuženika (Gracijana Gašperova, op.a.) koje je počinio kao gvardijan u sakristiji crkve sv. Frane u Splitu, u listopadu 1997., pobliže opisanom u činjeničnim navodima tužbe, koristeći svoj položaj nad tada maloljetnim tužiteljem u dobi od 15 godina, kojim je uspostavio neželjeni kontakt i izvršio bludne radnje na štetu tužitelja, o čemu nije bilo neposrednih očevidaca, kojim mu je nanio duševne boli i strah.” Nakon što je papa Franjo 2018. Gašperova zbog tog zločina otpustio iz svećeničkog reda, žrtva ga je iste godine tužila, kao i Hrvatsku Provinciju svetog Jeronima franjevaca konventualaca i Splitsko-makarsku nadbiskupiju, zahtijevajući materijalnu odštetu. Prvostupanjsku presudu Općinski sud u Splitu donio je 10. studenoga 2022., naloživši franjevačkoj provinciji i njezinu bivšem splitskom gvardijanu da žrtvi isplate odštetu dvostruko nižu od one koju je tužbom tražila, dok je istodobno presudio da Splitsko-makarska nadbiskupija nije odgovorna za Gašperovljev zločin te odbio zahtjev za materijalnom odštetom od Nadbiskupije.

Gracijan Gašperov je počinio silovanje nad maloljetnikom kao gvardijan u sakristiji crkve sv. Frane u Splitu, u listopadu 1997. te ga je papa Franjo 2018. otpustio iz svećeničkog reda zbog pedofilije. FOTO: Screenshot

Županijski sud u Zagrebu svojim je Rješenjem ukinuo tu presudu i cijeli postupak vratio na ponovno suđenje, navodeći, blago rečeno, neobične argumente. U Rješenju piše: “Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je prvotuženik (Hrvatska Provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca, op.a.) pravna osoba, ali je pritom paušalno zaključio da Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne dovodi do ekskulpiranja prvotuženika za štetu koju je tužitelju počinio njegov član, ovdje trećetuženik (Gracijan Gašperov, op.a.) koji je to nedvojbeno bio u vrijeme štetnog događaja, a ujedno i raspoređen na mjesto gvardijana samostana sv. Frane u Splitu”.

Županijski sud u Rješenju prepričava odluku prvostupanjskog suda pa navodi kako je Gašperov bio “raspoređen na mjesto gvardijana samostana sv. Frane u Splitu, sve do odluke Svete Stolice – Svetog Oca Franje o razrješenju, pa s obzirom na to da se štetna radnja (delict) na štetu tada maloljetnog tužitelja dogodio u sakristiji navedene crkve, ocjenjuje da je prvotuženik (franjevačka provincija, op.a.) odgovoran za štetu koju vjernicima nanesu njegovi članovi obavljajući redovničke zadaće i dužnosti, što je ovdje bio slučaj, a uz trećetuženika (Gašperova, op.a.) kao neposrednog štetnika i solidarno s njim bez obzira na to je li prvotuženik Provincijal znao za ponašanje trećetuženika, koje je u konačnici dovelo do njegovog udaljenja iz reda i crkve, jer je upravo po prvotuženiku trećetuženik bio raspoređen na mjestu gvardijana, koje mjesto je iskoristio i mogao iskoristiti na štetu vjernika, u ovom slučaju tada maloljetnog tužitelja.” U Rješenju se nadalje prepričava odluka prvostupanjskog suda: “Stoga taj sud ukratko zaključuje da trećetuženik nije bio redovnik i član prvotuženika, on uopće ne bi djelovao u ovoj crkvi i ne bi mogao počiniti delikt na štetu tada maloljetnog tužitelja, pa za njegove postupke, solidarno s njim, odgovara i red kojem je pripadao, jer je nad njim i nad ostalim redovnicima morao vršiti nadzor i kontrolu, a koji je konačno odlukom Svete stolice i razriješen obveza koje proizlaze iz svetog reda, kako je to sam prvotuženik naveo u svom dopisu od 1. kolovoza 2018. te da se solidarna odgovornosti 1. i 3. tuženika temelji na odredbama čl. 170. i 171. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) s obzirom na to da je 1. tuženik pravna osoba, a 3. tuženik je bio njezin član u vrijeme štetnog događaja koji je namjerno počinio bludne radnje – kazneno djelo na štetu tužitelja.”

‘Papa Franjo je sve priznao, a splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić (na fotografiji) nije mogao pola sata naći vremena za mene’, rekla je žrtva svećeničkog silovanja. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Dalje se u Rješenju argumentira ovako: “Prije svega valja reći da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije opredijelio kad je konkretni obveznopravni odnos između stranaka nastao jer je o odgovornosti tuženika odlučivao primjenom odredbi ZOO/91, a o visini zatražene naknade štete i istaknutom prigovoru zastare temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 60/16i 29/18 – dalje: ZOO/05) iako je odredbom čl. 1163. st. 1. ZOO/05 propisano da se odredbe toga zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona.” Konstatira se da su “u žalbenoj fazi postupka između stranaka i dalje sporne pretpostavke odštetne odgovornosti, i to vezano uz nastanak samog štetnog događaja, subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu, karakter pravne osobnosti 1. i 2. tuženika s obzirom na istaknute prigovore promašene pasivne legitimacije 1. i 2. tuženika, pa tako i je li 3. tuženik u vrijeme štetnog događaja bio radnik 1. i 2. tuženika (Provincije i Splitsko-makarske nadbiskupije, op.a.) odnosno jesu li 1. 2. i 3. tuženici u vrijeme štetnog događaja imali pravno relevantni odnos koji bi opravdavao primjenu odredbi čl. 170. i/ ili 171. ZOO/91 za solidarnu odgovornost tuženika na kojima je prvostupanjski sud utemeljio odgovornost 1. i 3. tuženika jer se objektivna odgovornost ne može pretpostavljati, odnosno, ima li pravnog osnova za ustanovljavanje objektivne odgovornosti Provincije za radnje bilo kojeg bivšeg ili sadašnjeg člana Provincije, zatim osnovanost prigovora zastare te opseg i visina štete.”

Sud u Rješenju kojim ukida prvostupanjsku presudu potom argumentira ovako: “Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika i šteta, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete te protupravnost. Teret dokaza o postojanju ovih pretpostavki, pa tako i postojanju uzročne veze, ako nije riječ o šteti nastaloj u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću, je na oštećeniku, dok je, s obzirom na načelo presumirane krivnje, teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku. Međutim, pobijana presuda ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama vezanim uz postojanje solidarne odštetne odgovornosti 1. i 3. tuženika (Provincije i njezina gvardijana Gašperova, op.a.), zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.”

‘Ukazao sam što je sud utvrdio i na prvom ročištu, da nije važno moje zdravstveno stanje do početka suda nego i tijekom suda. Vještaci su bili uplašeni i nakaradno površni, nemaju osjećaj za mene’, kaže žrtva

Laičko čitanje citiranog objašnjenja, dakle, glasilo bi ovako: žrtva mora dokazati da postoje “opće pretpostavke odgovornosti za štetu”, odnosno, da postoje “subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu”, da postoje “štetna radnja štetnika i šteta”, kao i kakva je “uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete te protupravnost”. Prvostupanjska presuda, pak, “ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama vezanim uz postojanje solidarne odštetne odgovornosti 1. i 3. tuženika”, ma koliko se sucima Suda u Splitu moglo činiti da je hijerarhijski odnos svećenika i Crkve razumljiv sam po sebi – što on, dakako, i jest.

Županijski sud u Zagrebu u svojem je Rješenju dodatno argumentirao ukidanje presude ovako: “Prvostupanjski sud solidarnu odgovornost 1. i 3. tuženika utemeljio je na odredbama čl. 170. i 171. ZOO/91) iako se odredba čl. 170. ZOO primjenjuje

isključivo na subjekte trgovačkog prava, a iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da prvotuženik (Provincija, op.a.) nije subjekt trgovačkog prava, dok kod primjene odredbe čl. 171. ZOO zakonodavac ne ovlašćuje oštećenika zahtijevati naknadu štete izravno od radnika zaposlenih kod osoba iz st. 1. čl. 171. ZOO. Uz to odredbom čl. 171. ZOO nije predviđena solidarna odgovornost poslodavca i neposrednog štetnika. Naime, pravna osoba kao poslodavac odgovara za štetu koju radnik uzrokuje trećoj osobi na radu ili u vezi s radom prema specijalnoj odredbi čl. 170. st. 1. ZOO, a prema st. 2. oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu uzrokovao namjerno.”

Lidija Bošnjaković, supruga bivšeg ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, jedna je od sutkinja koja je odlučivala o ovom predmetu. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Dalje navodi ovako: “Iz obrazloženja pobijane presude (prvostupanjske, op.a.) proizlazi da prvostupanjski sud izjednačuje štetu koju počini neposredni štetnik – član Provincije sa štetom koju bi počinio eventualni radnik-zaposlenik Provincije iako pri tom nije imao u vidu pravnu regulaciju rada i pravne oblike rada u Republici Hrvatskoj pa posljedično nije utvrdio kakav je to bio karakter rada trećetuženika (gvardijana Gašperova, op.a.) u crkvi sv. Frane u Splitu i je li trećetuženik za svoj rad primao plaću ili naknadu plaće i ako jest, od koga ih je primao.” Naposljetku, Županijski sud u Zagrebu u Rješenju navodi kako “prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo materijalnopravno uporište za razlikovanje građanskopravne odgovornosti 1. i 2. tuženika (Provincije i Splitsko-makarske nadbiskupije, op.a.), s obzirom na to da su oboje pravne osobe Katoličke Crkve i sukladno odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica imaju jednak pravni položaj u odnosu na trećetuženika (silovatelja, bivšeg gvardijana Gašperova, op.a.) utuženu solidarnu odgovornost za štetu, s time da tužitelj posebno stavlja na teret drugotuženiku (Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, op.a.) i neadekvatnu reakciju odgovornih osoba nakon što im je tužitelj još 2011. prijavio štetni događaj.“

Zagrebački sud, drugim riječima, tvrdi da ako je odgovorna Provincija sv. Jeronima, mora biti odgovorna i Splitsko-makarska nadbiskupija, ali vjerojatno i obrnuto: ako nije odgovorna Provincija, ne može biti ni Splitsko-makarska nadbiskupija.

Županijski sud u Zagrebu u svojem je Rješenju ponudio i tumačenje zastare prema kojemu se čini kako Sud smatra da žrtva ni danas, 28 godina nakon zločina, još nije imala pravo zatražiti odštetu pred sudom niti je jasno hoće li to ikada i moći. U Rješenju, naime, stoji: “Vezano uz istaknuti prigovor zastare, valja reći da prvostupanjski sud početak tijeka zastare pogrešno veže uz trenutak vještačenja odnosno procjene sudskih vještaka u kombiniranom vještvu u ovom predmetu. Naime, početak tijeka zastare za tražbinu s osnove neimovinske štete počinje teći završetkom liječenja tužitelja odnosno kada se zdravstveno stanje narušeno štetnim događajem koje je zaostalo nakon liječenja stabiliziralo i postalo trajno i nepromjenjivo, tako da je tek od prvog sljedećeg dana nakon toga tužitelj mogao zatražiti naknadu štete od tuženika i od tada počinje teći rok zastare od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO-a. Međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da u konkretnom slučaju liječenje tužitelja još uvijek traje, to je sud paušalno zaključio da izneseni prigovor zastare potraživanja naknade štete nije osnovan.”

Županijski sud u Zagrebu pravne je odredbe protumačio tako da nije više jasno je li katolički svećenik odgovoran Katoličkoj Crkvi i je li ona suodgovorna za njegove čine

To bi se objašnjenje, čini se, moglo tumačiti kao tvrdnja da žrtva neće ni moći tražiti odštetu bude li se morala trajno liječiti, što s obzirom na trajanje liječenja – gotovo trideset godina od nasilja koje je pretrpjela – nipošto nije nemoguće. Naposljetku, Županijski sud u Zagrebu u Rješenju naglašava kako je “potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom (…) osobito vezano uz postojanje direktne uzročno posljedične veze između štetne radnje i nastale štete koju tužitelj trpi zbog posljedica predmetnog štetnog događaja te imajući u vidu i ostale žalbene navode žalitelja, pa tako i vezano uz žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud o postojanju štetnog događaja odlučivao i na temelju nalaza vještaka, iako su ga vještaci izrijekom otklonili procjenjivati te u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 utvrditi kad je nastupio obvezni odnos između stranaka…”

Kada je riječ o nalazu vještaka, valja podsjetiti što stoji u prvostupanjskoj presudi. Ondje se, prije svega, navode podaci iz zdravstvenog kartona liječnika opće medicine koji je 20. kolovoza 1997. pregledao šokiranu žrtvu, konstatirajući da je „došao kući uznemiren, anksiozan, hiperventilira, navodi da ima vidne omaške”. Dan kasnije “navodi da se bolje osjeća”, ali zato 9. ožujka 1998. ima “emocionalne smetnje”, a 6. travnja 1998. “saznaje da se izgubio, neka vrsta psihosomatske reakcije, da nepovezano priča”. Dvadesetak godina nakon zločina, u vještačenjima psihijatra i psihologa za potrebe sudskog postupka, dijagnoza žrtve opisana je kao “teža depresivna simptomatologija koja se najviše manifestira u području žalosti, gubitka zadovoljstva, okrivljavanju za sve loše što mu se dogodilo, u području osjećaja bezvrijednosti, razdražljivosti, gubitka energije, bržeg zamaranja, gubitka seksualnog interesa”.

Gvardijan splitskog samostana svetog Frane Gracijan Gašperov pred sudom nikada nije odgovarao jer je slučaj odbačen zbog zastare. FOTO: Screenshot

Riječ je, navodi se, o “emocionalno nestabilnom ispitaniku, neadekvatne strukture ličnosti, osiromašenog afektivnog izražavanja, neučinkovitih mehanizama obrane ličnosti u emocionalno zahtjevnim situacijama, značajnih teškoća na planu socijalnog i interpersonalnog funkcioniranja, koji prenaglašava vjerske sadržaje tijekom izvedbe”. Sudski vještak psiholog zaključio je “da je tužitelj logoreičan ispitanik, ubrzanih misaonih procesa u čijoj se strukturi ličnosti nalaze ozbiljne psihološke smetnje, koji se slabo uklapa u okolinu, ponaša se hirovito i nepredvidivo, ima poteškoće s kontrolom impulsa, opsjednut je mislima o seksu, često je socijalno izoliran, ali može pokazivati i sklonost ljutitog navaljivanja na druge kako bi se zaštitio, ima negativnu sliku o sebi, sklon je pretjeranoj potrebi za naklonošću i pažnjom od drugih, svijet doživljava kao prijeteći i odbijajući i sklon je racionaliziranju i okrivljavanju drugih za vlastite teškoće. Na planu emocionalnog doživljavanja nalazi se teža depresivna simptomatologija i klinički izražena anksiozna simptomatologija”.

Vještak je dalje naveo kako je žrtva “od 2002. godine praktički konstantno u tretmanu psihijatra”. Zaključno, vještak je naveo da “tužitelj boluje od graničnog poremećaja ličnosti te je zbog toga njegovo funkcioniranje reducirano tj. kod istoga se evidentira povreda duševnog integriteta, i to u srednje teškom stupnju”. Drugim riječima, “životna aktivnost” žrtve “umanjena je u intervalu 30-35 posto”. Sudski vještak psihijatar, “na upit do kada je trajalo odnosno do kada će trajati liječenje tužitelja vezano za predmetni događaj, navodi kako je mišljenja da egzaktni odgovor na sva postavljena pitanja nije moguće dati”. Vještak nije dvojio, a prvostupanjski sud prihvatio je njegovo mišljenje, kako je Gašperovljev zločin mogao biti ključan razlog za opisane cjeloživotne patnje žrtve. U presudi piše: “Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi kako je svećenik osoba koja može biti simbol roditelja te doživljavanje traume bilo kakve vrste, a kamoli seksualnog zlostavljanja od takve osobe (od koje se bazično očekuju svi najviši moralni i etički atributi u socijalnom funkcioniranju), mogu dodatno ekscesivno retraumatizirati osobu u smislu afirmacije osjećaja da mu se čini nepravda, strah i nesigurnost, vlastite inferiornosti, anksioznosti, nepovjerljivosti. Dakle, jasno je što vjernici očekuju od svećenika i redovnika, tužitelj je vjernik i kao vjernik je pohodio crkvu radi molitve, a u ovom slučaju tuženik (…) položio je zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće.” Sve se to, dakako, razumije samo po sebi i sve su to zdravom razumu posve prihvatljive ocjene. Županijski sud u Zagrebu, međutim, pravne je odredbe protumačio tako da nije više jasno je li katolički svećenik odgovoran Katoličkoj Crkvi i je li ona suodgovorna za njegove čine, kao i da nije jasno treba li vjerovati nalazu vještaka kad kaže da trauma svećeničkog silovanja na petnaestogodišnjaka ostavlja trajne, teško izlječive negativne posljedice.

‘Sud i Crkva me dodatno rastežu. Liječim se i dalje. Imao sam suicidalne epizode. I iskreno, ne želim više traume. Ne isplati se za milijune dokazivati da je istina – istina’, rekao je silovani muškarac

Nacional je dobio izjavu od žrtve, kojoj nećemo otkriti identitet, a koja je i danas, 28 godina nakon zločina, retraumatizirana cinizmom Crkve, ravnodušnošću zajednice i – da upotrijebimo najblaži izraz – zakučastom sudskom primjenom prava. Žrtva je Nacionalu kazala: “Sud i Crkva me dodatno rastežu. Liječim se i dalje. Imao sam suicidalne epizode. I iskreno, ne želim više traume. Ukazao sam što je sud utvrdio i na prvom ročištu, da nije važno moje zdravstveno stanje do početka suda nego i tijekom suda. Vještaci su bili uplašeni i nakaradno površni, oni nemaju osjećaj za žrtvu. A to je prepoznao i viši sud jer nije mi unesen PTSP: niti vozim, niti se ženim, niti živim… Konop mi je ostao. Vještaci nisu unosili točnu dijagnozu pogoršanja. Također sam ukazivao na svjedoka prikrivanja kojeg je sutkinja odbila saslušati, a koji podupire zlostavljanja tuženika puno prije i prikrivanja i prijave, o kojoj je nadbiskup Marin Barišić priznao Slobodnoj Dalmaciji da je nije shvatio ozbiljno. U meni živi golemi strah, čak sam izgubio želju za novcem i postupkom – to doživi čovjek kada vidi da je svojoj crkvi ništa”, kazala je žrtva Nacionalu.

Nastavila je ovako: “Ovo nije bilo za sudove. Papa je sve priznao, a Splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić nije mogao pola sata naći vremena za mene. Ako svi mediji ne shvate da je ovo jako ozbiljna tema, ne zbog mene nego zbog svih žrtava, to doista i neće biti tema. Da se izložim imenom, vjerojatno bi mi brojali grijehe jer sam grešan kao i svi ljudi, ali s ovim je teško živjeti i meni se više ne da. Tresem se od novih potvrda istine. Ovo je prijavljeno 2013.: uništili su svećenika koji je govorio u moju korist. Da presuda stoji dvije godine pa da se potvrdi da suđenje ide ponovo… Ne znam… I Crkva i Sud ovdje su krvnici. Ne isplati se za milijune dokazivati da je istina – istina. Jer ove dodatne traume nitko ne može nadoknaditi. Ma više mi ne treba ni priznanje istine. Svi mi znamo: zaluđivanje je i sramota Crkve da se parniči sa svojim vjernikom.” Potom je žrtva komentirala ponašanje Splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića: “Došao je kao osloboditelj, mesija protiv pedofilije – a koga je primio od žrtava? On bježi i nečega se nejasno boji. On nije onaj koji je bio u Lici. Odjednom sada s Hranićem razgovara pa ‘posuđuju’ osuđene svećenike, a za žrtve nema vremena. Pitam vjernike: jesmo li mi ista crkva? Ja sam ministrirao i bio sam čitač, dragi vjernici, moja obitelj je generacijama odana Crkvi. Sve što sam ovdje rekao, iza toga sudski stojim. Ja sam vjernik odbačen zbog istine. Mnoga djeca trebaju se bojati jer je mnogo pedofila aktivno”, zaključila je svoju dramatičnu izjavu Nacionalu žrtva silovanja bivšeg utjecajnog katoličkog velikodostojnika, gvardijana splitskog samostana svetog Frane Gracijana Gašperova, koji pred sudom nikada nije odgovarao jer je Državno odvjetništvo odbacilo slučaj protiv njega. Zbog zastare.