U zagrebačkom kazalištu Komedija 15. veljače premijerno će biti izvedena komedija ‘’Momačka večer’’ prema tekstu Vajka Szentea, u režiji Slavena Vidakovića. Prevoditeljica je Xenia Detoni, scenograf je Balász Horesnyi, kostimografkinja Mirjana Zagorec, a suradnica za scenski pokret Tihana Strmečki. ‘’Momačka večer’’ odvija se u hotelu, u apartmanu za mladence, a radnja počinje dan prije obreda, kad mladoženja i njegov najbolji prijatelj, budući kum, odlaze u hotel kako bi se još jednu noć zabavili prije polaganja bračnih zavjeta. No kako to biva u komedijama, tada dolazi do mnogih zapleta. Mladi 44-godišnji mađarski autor Vajk Szente po profesiji je glumac, kazališni redatelj i pisac. Komedija zabune ‘’Momačka večer’’ njegova je velika uspješnica koja je igrala na brojnim pozornicama u Mađarskoj, a izvedba u Budimpešti dostigla je rekordnih 200 izvođenja. Ova produkcija u Komediji prva je izvedba tog teksta izvan Mađarske, a Slaven Vidaković, mađarski Hrvat i ravnatelj Hrvatskog kazališta u Pečuhu, ovom režijom debitira u hrvatskom kazalištu.

Slaven Vidaković rođen je 1977. u Pečuhu, diplomirao je na zagrebačkoj Akademije dramske umjetnosti, glumac je i redatelj, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog kazališta Pečuh i umjetnički ravnatelj Mađarskog narodnog kazališta Pečuh. Režijom se bavi desetak godina, a iza njega su velike uspješnice kako komedija, tako i velikih naslova glazbenog žanra. Dobitnik je brojnih stručnih nagrada i Nagrade grada Pečuha za izuzetne doprinose u kulturi.

NACIONAL: U zagrebačkoj Komediji premijerno će se izvesti ‘’Momačka večer’’ prema tekstu Vajka Szentea. Kakva su vaša iskustva s tim tekstom i s hrvatskim kazalištima?

‘’Momačka večer’’ već prema nazivu sugerira da je riječ o nečemu ludom i blesavom. Riječ je o dvojici prijatelja, jedan se ženi i sa svojim budućim kumom noć prije vjenčanja ide u luksuzni hotel. Kako se to zbiva u komedijama, neće sve ići tako lako, umiješa se dosta likova: velečasni, tjelohranitelj, svjetska zvijezda, policajka, striptizeta, razbojnici. Tko uđe u tu hotelsku sobu, neće izaći isti kao što je ušao.

NACIONAL: Zašto ste odlučili postaviti baš ovaj tekst? U Mađarskoj je jako popularan.

Ovo je iznimno popularan tekst u Mađarskoj. Posljednjih 40 godina nije se pisalo na ovakav način, pišu se tekstovi koji su aktualni i duhoviti, ali nijedan nije ovako postao popularan, riječ je o humoru tipa legendarnih Neila Simona ili Kena Ludwiga. Kad su me Miljenko Puljić, ravnatelj Komedije, i redateljica Nina Kleflin pitali bih li htio raditi, rekli su mi da bi željeli postaviti suvremenu mađarsku komediju. Ja sam se sjetio ovog teksta zato što sam prije nekoliko godina u toj predstavi i igrao, u Mađarskoj. Preveli smo tekst na hrvatski jezik i nadam se da će biti urnebesna komedija i da će se publici svidjeti. Inače, ovo je moj prvi redateljski rad u Hrvatskoj. Dosta sam režirao po mađarskim kazalištima i igrao sam u dosta predstava u Hrvatskoj, diplomirao sam glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Ali prvi put režiram u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni? S tekstom, pretpostavljam, niste imali previše posla oko adaptacije, sve je to ista kultura, susjedne zemlje.

U glumačkom smislu, riječ je o istom podneblju. Na tekstu smo dosta radili da bude govorniji, prikladan razgovornom jeziku. Radnja se ne odigrava u Hrvatskoj, nego u Engleskoj.

NACIONAL: Od 2009. ravnatelj ste Hrvatskog kazališta u Pečuhu koje je osnovano 1992. O kakvom je kazalištu riječ, koje su njegove specifičnosti osim činjenice da je kazalište na manjinskom jeziku u drugoj državi?

Službeno je otvoreno 1992., kao odsjek jednog mađarskog teatra, a 1995. postaje samostalno Hrvatsko kazalište u Pečuhu, pa ćemo za dvije godine obilježiti 35 godina rada. Možemo reći da je to kazalište jedna velika misija. Srećom, u Mađarskoj živi puno Hrvata, njih oko 50.000. Oni su autohtoni Hrvati, tamo žive više od 500 godina, očuvali su svoju kulturu i jezik. Kazalište je važno i u očuvanju identiteta i hrvatskog jezika. To kazalište jest u Pečuhu, ali naša je misija izvesti predstavu u najmanjem mjestu u kojem žive Hrvati u Mađarskoj. Svake godine radimo četiri nove premijere, od dječjih predstava, komedija, drama, radimo klasiku, dosta hrvatskih autora, ali i mađarskih. Sve predstave izvode se na hrvatskom jeziku, ali često ih i titlujemo na mađarski kako bi svi mogli pratiti.

Osnivač je moj otac, Antun Vidaković, a njegovo nasljeđe i vizija i danas se snažno osjećaju u djelovanju Hrvatskog kazališta u Pečuhu. Od 2018. djelujemo i u novoj zgradi. Značajno je što se na tom projektu vidi suradnja dviju država. Mogu zahvaliti Gradu Zagrebu, pokojnom gradonačelniku Milanu Bandiću, koji je odobrio kupnju zemljišta na kojem je kazalište danas, a izgradnju nove zgrade i obnovu stare financirala je mađarska vlada. Danas imamo jednu od najmodernijih kazališnih zgrada u svijetu.

Kod Hrvatskog kazališta u Pečuhu važno je reći da je to, osim zemalja na području bivše Jugoslavije, jedino profesionalno hrvatsko kazalište izvan matične zemlje. Postoje dva u Bosni i Hercegovini, u Mostaru i Travniku, ali ovo je jedino izvan područja bivše Jugoslavije. To je vrlo rijetka praksa općenito u Europi.

NACIONAL: Jeste li ponosni na tu činjenicu? Vi ste preuzeli ravnateljevanje od svog oca i evo već 15 godina ste na čelu. Imate li istu misiju, viziju kao vaš otac?

Pa mogu reći da jest, ja sam imao tri velika cilja kad sam 2009. postao ravnatelj. Prvi je bio izgradnja nove i prikladne zgrade, taj cilj je ostvaren. Drugi cilj bio je da uredimo financije i to smo, srećom, uspjeli. Financiramo se iz državnog proračuna putem Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a financira nas i mađarska vlada. Novca, naravno, nikad dovoljno i imamo još posla. Treći cilj se počeo ispunjavati – to je formiranje vlastitog ansambla. Bilo mi je važno da Hrvatsko kazalište u Pečuhu ima svoj ansambl, on postoji dvije godine. Zasad ima samo dvojicu glumaca, a do kraja ovog mandata cilj mi je povećati broj glumaca u ansamblu.

NACIONAL: Tko su ti glumci, kako funkcionira kazališna suradnja s hrvatskim umjetnicima? Mnogi hrvatski glumci i drugi kazališni umjetnici redovito rade u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu.

Kad govorimo o ansamblu, riječ je o hrvatskim glumcima – to su Dejan Fajfer i Goran Smoljanović – i oni surađuju s umjetnicima iz Hrvatske, sve radimo na hrvatskom jeziku. Ponekad, rijetko, kad se radi o nekoj važnoj obljetnici ili kulturnom događaju koji povezuje dvije zemlje, izvodimo istu predstavi na oba jezika, uglavnom tekstove hrvatskih ili mađarskih autora.

NACIONAL: Kako birate što ćete raditi, koji će se tekstovi izvoditi u vašem kazalištu?

Uvijek gledam da je to iz nekog razloga važno ili zanimljivo za našu publiku, Hrvate u Mađarskoj. Naravno, predstave pučkog izričaja su uvijek najpopularnije zato što su iz svakodnevnog života. Međutim, mi moramo i želimo raditi i drame, drugačiji tip kazališta. Mi smo narodno kazalište i moramo igrati sve žanrove, ali i učiti, educirati publiku.

Slaven Vidaković diplomirao je glumu u Zagrebu, a u Hrvatskoj je igrao u mnogim predstavama. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako se osjećate kad vidite da publika dobro reagira na predstave, kad shvatite da ste dobro odabrali?

Sretan sam zbog toga. Prisutni smo na mnogim festivalima po Hrvatskoj, dobili smo mnogo nagrada, radimo mnoge koprodukcije, s osječkim, virovitičkim i vinkovačkim kazalištima prije svih, ali i s brojnim zagrebačkim kazalištima i drugima po cijeloj Hrvatskoj. Suradnja je plodna, uspješna i aktivna. Uskoro baš počinjemo koprodukciju s virovitičkim kazalištem, radit ćemo predstavu za djecu.

NACIONAL: Jedan od najvažnijih pisaca koji je most između dviju zemalja jest Miroslav Krleža. Dio mladosti Krleža je proveo u Mađarskoj, gdje se i školovao tri godine u Pečuhu, od 1908. do 1911., a zatim do 1913. u Budimpešti je studirao na vojnoj akademiji Ludoviceum. Krležina djela iznimno su čitana i popularna i u Mađarskoj. Koliko Mađari prihvaćaju, shvaćaju, razumiju tu poveznicu? Kako uopće mađarska kultura funkcionira u tom širem smislu hrvatskog kazališnog života?

Mislim da smo se posljednjih 30-ak godina u Pečuhu, ali i u cijelom mađarskom kazališnom svijetu, etablirali. Prisutni smo, naša su vrata otvorena i za mađarsku publiku i za hrvatsku. Krleža je važan i za hrvatsko kazalište, a ako gledam i Mađarsku, Krležini tekstovi dosta se izvode u mađarskim kazalištima. Mislim da su svi njegovi romani i novele prevedeni na mađarski jezik i dosta toga se izvodi. On je najpoznatiji hrvatski pisac u Mađarskoj, a ima i poveznicu s Pečuhom. Inače, prva premijera Hrvatskog kazališta u Pečuhu bila je Krležino ‘’Kraljevo’’.

NACIONAL: Koliko pratite hrvatski kazališni život?

Pratim, svakako, koliko mogu jer imam dosta obaveza s obzirom na to da sam i umjetnički ravnatelj Mađarskog narodnog kazališta u Pečuhu, isto tako radim ljetno kazalište u Pečuhu. Gledam mnogo premijera u Hrvatskoj, posebno ovih kazališta na istoku, ali dođem i u Zagreb pogledati sve što mogu.

NACIONAL: Kako koordinirate obveze u dvama kazalištima?

Dva su to različita kazališta, u jednome se igra na hrvatskom, u drugome na mađarskom, Mađarsko narodno kazalište velika je institucija s Dramom, Operom i Baletom, sa 185 zaposlenih. Ali uživam u svemu što radim, u oba kazališta.

NACIONAL: Kako biste opisali kulturnu suradnju dviju zemalja, barem što se tiče kazališta?

Kad je kazalište u pitanju, to je uvijek teže jer je riječ o govornoj umjetnosti, lakše je s plesom ili baletom, nekim koncertom, operom. Ali kazalište je strašno važno, u Mađarskoj se održava, primjerice, Kazališna Olimpija, pa smo u sklopu tog događanja koje se održava u cijeloj Mađarskoj pozvali Komediju s mjuziklom ‘’Isus Krist Superstar’’, ali i mnoga druga mađarska kazališta pozvala su hrvatska kazališta i mađarska publika imala je priliku vidjeti predstave. Nadam se da će se to nastaviti.

NACIONAL: Imate li vremena i za režiju?

Ja sam po zanimanju glumac, ali u posljednje vrijeme puno više režiram. Ove godine radim pet predstava, što je dosta, ali gušt mi je pa je onda sve lakše.

NACIONAL: Zašto ste se posvetili baš glumi i režiji?

To me privlačilo još kad sam bio dječak. S dvanaest sam godina prvi put stao na kazališnu scenu, u Brešanovoj ‘’Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’’, imao sam jednu rečenicu za izgovoriti: ‘’Da se Skokić obisija u gradskom zatvoru’’. I tako je sve krenulo, glumio sam u studentskom kazalištu pa kasnije i na akademiji.

NACIONAL: Diplomirali ste u Zagrebu, zašto baš Zagreb?

Išao sam na prijamni i u Zagrebu i u Budimpešti, ali su me u Zagrebu primili. I tako je krenula moja studentska avantura u Hrvatskoj. Da ne velim da sam puno bolje naučio hrvatski jezik, upoznao divne ljude.

NACIONAL: Kakva su sjećanja na te dane?

Fantastična. Baš u ovoj predstavi koju sada režiram u Komediji, igra moj kolega s godine Ronald Žlabur. Jako mi je to drago, uvijek se akademije i studentskih dana sjećam s najljepšim emocijama.

NACIONAL: Rekli ste da vam je ‘’Momačka večer’’ prvo režijsko iskustvo u Hrvatskoj. Postoji li trema?

Pa ne osjećam tremu, ekipa je fantastična, a o tome ovisi puno toga, o tome ovisi rezultat. Radim s krasnim glumcima i nadam se da će, jednako kao što se sviđa nama, publici jako svidjeti. To radimo za publiku.

Moram reći da se ovaj tekst ‘’Momačka večer’’ prvi put igra izvan Hrvatske, pa imamo veliku čast izvoditi ga prvi put izvan matične zemlje.

NACIONAL: Spomenuli ste tri cilja za Hrvatsko kazalište u Pečuhu, od kojih su se dva ostvarila, a treći se počeo ostvarivati. Kako vidite to kazalište na kraju još jednog vašeg mandata za tri godine?

Taj treći cilj je jako važan, povećanje ansambla. Za to trebamo nabaviti još novca, a ja se nadam da idemo u pravom smjeru da se to i ostvari. Veselim se malom slatkom ansamblu.

NACIONAL: Kakav vas teatar najviše zanima?

Najviše volim komedije, i kao glumac i kao redatelj uvijek sam volio taj žanr. Radim puno i glazbene predstave, to mi se jako sviđa.

NACIONAL: Kao glumac, kako se osjećate na sceni, kad vidite da publika dobro reagira?

Ako govorimo o komediji, onda je smijeh najbolji znak da je predstava dobra, da publika uživa. Rasplakati publiku je lakše nego ju nasmijati. Taj smijeh je uvijek dobar ‘’feedback’’, to obožavam. To na probama nije dobro, odnosno ne znate hoće li biti dobro, ne znate hoće li i kako publika prihvatiti neku smiješnu situaciju ili šalu. No kad počnete igrati i vidite da se publika smije, nema većeg užitka.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti spona mađarske i hrvatske kulture? Upravo je Hrvatsko kazalište u Pečuhu glavna poveznica, odnosno vi kao ravnatelj.

Pokušavam povezati taj kulturni most. Ako gledamo povijest naših dvaju naroda, mi smo živjeli u zajedničkoj državi 500 godina, imamo prebogato povijesno nasljeđe. Ne govorimo isti jezik, ali kultura je vrlo slična i preko kazališta je možemo ojačati i obogatiti. Drago mi je da mogu pomoći u učvršćivanju te spone.