Julije Knifer, velikan hrvatskog slikarstva čija djela MSU trenutno posuđuje njujorškoj MoMA-i, napustio je Hrvatsku između ostalog zato što nije imao prikladan prostor za slikanje slika velikih dimenzija. Na tu činjenica valja podsjetiti danas kada u krugovima likovnih umjetnika, ali i među nekim povjesničarima umjetnosti, vlada velika zabrinutost u vezi natječaja koji je Grad Zagreb raspisao za davanje u zakup gradskih prostora „fizičkim osobama koje djeluju u području kulture“, koji traje do 17. veljače ove godine. Od 28 ponuđenih prostora za koje se moguće prijaviti samo je 6 slobodnih, dok u drugima već jesu umjetnici i njihovi ateljei, što de facto znači da bi neki umjetnici koji imaju gradski atelje mogli iz njih bez prethodne analize njihova rada i načina na koji koriste taj prostor biti „deložirani“. Ta najčešća kritička primjedba samo je jedna od onih koje su sugovornici s kojima smo službeno i neslužbeno razgovarali imali na račun tog natječaja. Mnogima je sporno i bodovanje jer je takvo da je sve stavljeno na istu razinu, primjerice i skupna i samostalna izložba nose dva boda, baš kao i strukovne i državne nagrade, a nije napravljena razlika u broju bodova ni između izlaganja u nekom velikom, renomiranom muzeju ili u manjem izložbenom prostoru. Može se reći da su slikari i kipari koji vape za dobrim ateljeom dugo čekali na taj natječaj, ali su na kraju ostali u dobroj mjeri razočarani kada su ga dočekali jer ga ne vide kao rješenje za veliki problem nedostatka radnih prostora. Neki umjetnici su odbili s nama razgovarati o ovoj temi, što upućuje na to da se možebitno boje reći išta iole kritički intonirano o sadašnjoj gradskoj vlasti o kojoj, s obzirom na to da će se prijaviti na taj natječaj, ovise, a jedna je osoba koja je završila zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti nakon konzultacije s odvjetnicom povukla izjavu koju nam je već dala. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, što nam je potvrdio u razgovoru predsjednik tog strukovnog udruženja, slikar i profesor na zagrebačkoj ALU Tomislav Buntak, još se u srpnju 2023. javno očitovalo o Nacrtu prijedloga odluke o uvjetima i kriterijima za davanje u zakup gradskih prostora u području kulture grada Zagreba. Prilikom pripreme nacrta koji je došao u javnu raspravu ni HDLU ni predstavnici drugih strukovnih organizacija nisu dobili poziv za sudjelovanjem u pripremi tog dokumenta, a nisu bili uključeni ni dosadašnji korisnici gradskih prostora iz umjetničkog područja. Komisija je prihvatila samo par manjih primjedaba HDLU-a i ignorirala ključne zahtjeve umjetničke struke općenito. Nije uvaženo to što su iz HDLU-a naglasili da se mora uvesti pojam umjetničkog ateljea kao poslovnog prostora sa specifičnim karakteristikama pa se sada u nazivu aktualnog natječaja spominju „osobe koje djeluju u području kulture“, nije uvaženo ni to da se sukladno prethodnoj pozitivnoj praksi vrednuje preporuka strukovne udruge za dodjelu prostora umjetnicima i da se umjetnicima koji već koriste gradske prostore, a imaju 25 godina javnog umjetničkog djelovanja, osigura produljenje ugovora bez novog natječaja.

Iz Grada su odgovorili da je ovo prvi natječaj ovog tipa i da su se ateljei ranije dodjeljivali umjetnicima na prijedlog nadležnog povjerenstva zaključkom gradonačelnika i na temelju liste prvenstva koju je ocjenjivanjem rada i aktivnosti sastavljao Gradski ured za kulturu. Kako su istaknuli, sukladno važećim zakonskim odredbama, ugovori koje su se ranije tako sklapali ne mogu se više obnoviti, a za davanje u zakup potrebno je provesti javni natječaj. Također su dodali da se planira raspisati i novi javni natječaj za umjetnike i da će dostupnost praznih prostora ovisiti o mogućnostima Grada Zagreba i stanju gradske imovine. Ističu da su svjesni velike potrebe za prostorima umjetnika u Zagrebu i da će se pitanje omogućavanja prostora za njihov rad rješavati u više faza. Tako je primjerice u planu da u sklopu budućeg prostora Kulturno umjetničkog centra Pluto budu osigurani i prostori namijenjeni za individualni rad pojedinih umjetnika i prostor za zajednički rad grupe umjetnika.

A jedna od umjetnica koja ima gradski atelje i koja ga nakon ovog natječaja potencijalno može izgubiti je Nina Kurtela koja je u Zagrebu završila Akademiju likovnih umjetnosti, a u Berlinu studij vezan uz suvremeni ples i koreografiju te djeluje na razmeđi vizualnih i izvedbenih umjetnosti. Nakon 10 godina života u Berlinu vratila se 2017. u Zagreb i uselila u stan iznad kojeg su se igrom slučaja nalazili ateljei u gradskom vlasništvu, a jedan od njih bio je prazan. Zahvaljujući, kako kaže, njezinoj upornosti, ali donekle i međunarodnoj karijeri prostor joj je dan na korištenje, a radilo se o 25m2 na petom katu bez lifta i u ne baš najboljem stanju.

Nina Kurtela jedna je od umjetnica koja ima gradski atelje i koja ga nakon ovog natječaja može izgubiti. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Podržava inicijativu trenutne gradske vlasti da se pitanje ateljea regulira, da postoji javnosti dostupna lista prostora i korisnika te transparentan javni natječaj gdje će se na temelju umjetničkih postignuća dodjeljivati podrška u obliku prostora za rad. Istodobno smatra da novi pravilnik i novo određeni kriteriji jasno pokazuju da gradske vlasti ne razumiju umjetničke prakse likovnih umjetnika i specifičnosti radnih prostora ateljea.

„Ono što bi u bodovanju moglo presuditi je zajedničko korištenje prostora više fizičkih osoba koje može donijeti čak 10 bodova. Prednost time dobivaju oni korisnici kojima je dovoljan stol i računalo za rad te se u prostor od 25 m2 može smjestiti i više ljudi, što za prasku samostalnog umjetnika jednostavno nije poticajno. Radi se o uglavnom komercijalnijim i ekonomski isplativijim djelatnostima kao što su dizajn, arhitektura i film. Oni koji se time bave svoje usluge mogu lakše naplatiti, dok se vizualni umjetnici takvom odlukom ponovno postavljaju u prekarnu poziciju. U Berlinu primjerice takve potpore postoje samo za likovne umjetnike i plesače jer se ostale djelatnosti smatraju ekonomski isplativijima. Također, tamo plaćate najam ateljea po kvadratu ovisno o tome koliko godišnje zarađujete. Ako zarađujete više, plaćate više. Ako zarađujete iznad određene svote, gubite pravo na korištenje. I naravno, ateljei u Berlinu se ne dijele na više korisnika. Kao ni u Parizu. To stvarno nigdje nisam vidjela, a imala sam prilike upoznati se s raznim sistemima dodjele ateljea zahvaljujući poznanstvima s kolegama diljem svijeta“, rekla je Nina Kurtela.

Leila Topić, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Također ističe da se po novom pravilniku može djelovati u jednom prostoru najviše 10 godina, odnosno nakon 5 godina mora se opet na natječaj i može se dobiti isti prostor na još maksimalno 5 godina. Kako kaže, s obzirom na to da je većina prostora u katastrofalnom stanju, mnogo dosadašnjih korisnika ulagalo je u njih svoja sredstva, uključujući i nju, a ponekad se radilo o ozbiljnim zahvatima pa te cifre nisu male. Skeptična je u vezi toga da će se po novom pravilniku korisnici olako upuštati u takve investicije ako već unaprijed znaju da za nekoliko godina moraju izaći. To, naglašava, opet nije održivo ni za Grad ni za korisnike.

Slikarica Natalija Borčić koja je prošle godine dobila nagradu za mladu umjetnicu 7. Bijenala slikarstva rekla je da od kada je završila Akademiju pa do sada radi u jednom manjem prostoru koji je nekoć bio pomoćni dio hale za popravljanje velikih teretnih vozila i vlakova. U ateljeu nema struje ni vode, nemoguće ga je zagrijati, prokišnjava, ali snalazi se kako zna. Iznenadilo ju je da se u natječaju nude već zauzeti prostori, što je po njezinu mišljenju dosta nezgodno jer jedni obilaze ateljee u kojima drugi već rade pa se stvara nezdrava klima među kolegama. Bila je i u ateljeima nekih svojih starijih profesora i umjetnika o kojim je pisala seminare i učila o njima na fakultetu te se osjećala kao legalni lopov. Smatra da nije fer to što bi im ona s deset godina staža teoretski mogla konkurirati jer to nije ista kategorija. Zbog toga je odlučila da se neće prijavljivati niti za jedan zauzeti atelje, nego samo za dva prazna prostora.

Multimedijalna umjetnica Anita Kontrec i slikarica Natalija Borčić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Grad je mogao prethodno napraviti reviziju rada umjetnika koji već koriste prostore i odlučiti zadovoljavaju li oni kriterije da ostanu tamo, a nakon toga ponuditi prostore koji zaista jesu raspoloživi. Razočaravajuće je i to da su neki od ponuđenih prostora u dosta lošem stanju pa tako pored vrata jednog od prostora piše ‘Pod visokim naponom, ne diraj!’. U Zagrebu se mogu naći uglavnom samo klasični radni prostori po komercijalnoj cijeni, ali oni su za većinu umjetnika dosta skupi i time nedostižni. Često umjetnici moraju raditi dodatne poslove koji nisu u struci kako bi platili prostor i onda to postane začarani krug, drugi posao im uzima vrijeme i energiju koja im je potrebna da se predaju svome radu. Umjetnici se snalaze kako znaju i umiju pa rade u garažama, napuštenim prostorima, tavanima. Način na koji stvaraju pojedini umjetnici se dosta razlikuje, mislim da neki možda i mogu raditi u jednoj sobi u stanu, ali za većinu je to nemoguće. U radu koristimo različite razrjeđivače i otapala koje imaju neugodne mirise, glinu, boje, ljepila, i to sve dosta prlja prostor. Osim toga, ako radimo velike slike ili skulpture, onda prostor mora biti veći“, rekla je Natalija Borčić.

Anita Kontrec je multimedijalna umjetnica koja se likovno izražava u mediju skulpture, slikarstva, instalacije i performansa. Veći dio svog umjetničkog stvaralaštva provela je u inozemstvu, prije svega tridesetak godina u Kölnu, a u rodni Zagreb se vratila 2016. i od tada zapravo traži atelje.

Uoči potresa bila je na vrhu liste za dodjelu ateljea, s puno preporuka i ispunjenih uvjeta, ali onda se, ističe, promijenila vlast u Zagrebu pa od tada nije bilo novih natječaja. Njezina priča zorno ilustrira kako se sve snalaze umjetnici u želji da nađu mjesto za rad: prvo je imala atelje-kućicu u Dubravi koja je stradala u potresu, zatim je oko tri godine radila u iznajmljenom prostoru u Palmotićevoj i s dizajnericom Dunjom Sučić osnovala Studio Palm 64, ali i od tamo se morala iseliti jer se prostor renovira zbog potresa. Radovi su joj trenutno uskladišteni na jednom tavanu i nema uvjeta za rad.

Naša je sugovornica istaknula da se svi nadaju da ovaj natječaj znači pomak s mrtve točke i početak procesa transparentnog javnog dijaloga između predstavnika Grada, umjetnika i njihovih strukovnih udruga. Po njezinu bi mišljenju cilj trebao biti kreiranje kratkoročne i dugoročne kulturne politike koja shvaća od kolike je važnosti investiranje u kreativne industrije i poticanje rada umjetnika kao nositelja te “industrije”. Zatim bi, dodaje, to trebalo pretočiti u konkretne akcije i zakonske regulative koje to stvaralaštvo i omogućuju. Što se tiče 113 praznih prostora u gradu, objavljenih na službenim stranicama Grada, kaže da je čula da će u sljedećoj rundi natječaja, a nitko ne zna kada će to biti, ti prostori biti ponuđeni i umjetnicima, ali po komercijalnim cijenama najma, što su za većinu umjetnika nedostižni iznosi.

Pročelnica Emina Višnić, Danijela Dolenec, Tomislav Tomašević i glasnogovornica Dinka Živalj. FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

Govoreći o pozitivnim primjerima europskih gradova Anita Kontrec objasnila je da je, primjerice, Leipzig za vrijeme DDR-a u kontekstu suvremene umjetnosti bio beznačajni provincijski grad, ali da danas to nije.

„Oživljavanjem kompleksa bivše predionice vune Spinnerei i zapuštene industrijske četvrti oko Spinnereia, u kojem su smješteni ateljei, galerije, restorani i dućani, Leipzig se pretvorio u grad koji privlači međunarodne umjetnike, kolekcionare, galeriste i ljubitelje umjetnosti. Naše Hrvatsko društvo likovnih umjetnika uspostavilo je dugogodišnju uspješnu suradnju sa Spinnereiom i tamo na studijske boravke odlaze i brojni hrvatski umjetnici. Odličan primjer je i ljubljanska galerija Cukrarna, kompleks bivše tvornice šećera, koja je isto tako postala žarište kulturnih zbivanja i jedan od simbola grada. Uz stotine praznih prostora i zapuštenih izloga Zagreb ima i praznu propalu tvornicu Nada Dimić u središtu grada, prazne hale Zagrebačkog velesajma u neposrednoj blizini MSU-a, gdje bi se mogli urediti ateljei i rezidencijalni prostori za međunarodnu razmjenu umjetnika“, rekla je Anita Kontrec.

Slikar Tomislav Buntak, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kustosica iz Muzeja suvremene umjetnosti Leila Topić rekla je da je čitajući tekst natječaja stekla dojam da sastavljači natječajnog dokumenta nisu nikada bili ni u jednom studiju umjetnika, nisu s njima razgovarali, ali ni analizirali stanje postojećih ugovora s umjetnicima.

„Naime, umjetnicima, zabilježio je i veliki američki slikar Mark Rothko, treba tišina za stvaranje, a atelje nužno mora biti mjesto povlačenja i kontemplacije. Ideja koja proizlazi iz teksta natječaja, o udruživanju više umjetnika u zajedničkom prostoru, može izgledati kao suprotnost temeljnoj funkciji ateljea kao intimnog, osobnog prostora za stvaranje, a ovakav pristup može biti u suprotnosti s nekim umjetničkim praksama koje zahtijevaju privatnost osobnog i intimnog prostora za rad, a riječ je o, uglavnom, umjetnicima koji preferiraju rad u tradicionalnim umjetničkim tehnikama poput slikarstva ili kiparstva. Usto, natječaj je svojevrsna socijalno neosjetljiva uravnilovka koja ne uzima u obzir stvaralački medij, radnu nesigurnost ili spremnosti da se ulaže u prostor. Naime, izjednačavanje umjetnika i kulturnih radnika u kontekstu natječaja može biti problematično iz nekoliko razloga, jer se time zanemaruju specifične potrebe i okolnosti oba zanimanja. Umjetnicima je potreban prostor za koncentraciju i introspekciju, dok kulturni radnici zahtijevaju prostor za suradnju i administrativne funkcije“, rekla je Leila Topić.

I Leila Topić ističe da iskustva gradova s inteligentnom kulturnom politikom pokazuju kako umjetnički atelijeri mogu biti ključni za oblikovanje kulturnog identiteta i razvoj javne sfere. Kao primjer navodi La Ruche u Parizu, umjetničku koloniju osnovanu 1902. godine za mlade, siromašne umjetnike, koja je postala utočište mnogim poznatim imenima poput Modiglianija ili Chagalla. U Zagrebu vidi Atelijere Žitnjak kao pozitivan primjer, gdje je prenamjenom bivše škole 2004. stvoreno 13 atelijera za umjetnike, uz Galeriju AŽ koja organizira izložbe i umjetničke rezidencije, pridonoseći kulturnoj dinamici grada.

Nina Kurtela informirala nas je i o važnoj inicijativi čija je članica. Nedavno pokrenuta inicijativa ”Trebamo radne prostore” okuplja za sada više od 150 umjetnika, kulturnih radnika i desetak umjetničkih organizacija, a i to, ističe, ukazuje na ogromnu potrebu za adekvatnim radnim prostorima u raznim kulturnim sektorima. Zaključak marljivog rada stručnjaka iz inicijative je da prostor bivše gradske klaonice na 16.895 m2 ima sve predispozicije i ogroman potencijal za stvaranje novog žarište kulturne proizvodnje kakvo treba Zagrebu i njegovim građanima. Trenutno su u pregovorima s Gradom koji za sada po njezinu mišljenju ima sluha za tu inicijativu.

Vrijeme će pokazati hoće li Grad ostati na ovakvim manjkavim natječajima ili će dugoročnim kvalitetnim rješenjima odgovoriti na nasušnu potrebu likovnih umjetnika za radnim prostorima. Oni bez toga ne mogu doprinijeti zajednici.