Dirigent Slobodan Begić ravnatelj je Dubrovačkog simfonijskog orkestra, koji je izvedbom Beethovenove ‘Devete simfonije’ ispred crkve svetog Vlaha, dan nakon svečanog otvaranja Igara, proslavio stoti rođendan. Grad od 30.000 stanovnika sa simfonijskim orkestrom svjetski je fenomen

Veličanstvenom izvedbom Beethovenove „Devete simfonije“ ispred crkve svetog Vlaha, dan nakon svečanog otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, Dubrovački simfonijski orkestar proslavio je svoj stoti rođendan. Na oduševljenje brojne publike, uz Akademski zbor Ivana Gorana Kovačića pod ravnanjem Ivana Repušića, „Odu radosti“ izveli su i naši ponajbolji solisti, sopranistica Darija Auguštan, mezzosopranistica Martina Mikelić, bas-bariton Leon Košavić i tenor Ivan Rašić.

O toj značajnoj obljetnici dubrovačkih simfoničara tjednik Nacional razgovarao je s ravnateljem Dubrovačkog simfonijskog orkestra, dirigentom Slobodanom Begićem. Četverogodišnji mandat na čelu Orkestra preuzeo je 2023. godine, a do tada je bio ravnatelj Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Javnosti je poznat kao član Kvarteta Sorkočević s kojim je ostvario značajne uspjehe u Dubrovniku, Hrvatskoj i svijetu. Prva je violina Dubrovačkog gudačkog kvarteta.

NACIONAL: Za svečani koncert kojim je proslavljena stota obljetnica Dubrovačkog simfonijskog orkestra, izabrali ste Devetu Beethovenovu simfoniju. Vrlo simbolično, zašto baš „Odu radosti“ i kako ste zadovoljni izvedbom i reakcijom publike? 

Kada smo pripremali program u razgovoru s umjetničkom ravnateljicom Martinom Filjak, moja ideja je bila poslati poruku svijetu da usprkos turbulentnim vremenima u kojima živimo, mi u Dubrovniku sviramo „Odu radosti“ i širimo radost. Drago mi je što je bilo popunjeno do zadnjeg mjesta te što su dugotrajnim aplauzom nagrađeni izvođači što je koncert učinilo dostojnim naše obljetnice.

‘Radimo na tome da u Dubrovnik vratimo područno odjeljenje zagrebačke Muzičke akademije, koje smo nekada imali i koje je funkcioniralo odlično te punilo Orkestar kadrovima’

NACIONAL: Nedavno je umjetnička ravnateljica Martina Filjak u intervjuu za tjednik Nacional rekla da ne zna nijedan grad na svijetu s 30 tisuća stanovnika koji ima svoj simfonijski orkestar. Kako to objašnjavate?

To je doista jedan interesantan podatak, a ja bih to nazvao fenomenom. Jer to i jest fenomen. Naime, u trenutku kada je osnovana tadašnja Dubrovačka filharmonija, grupa zanesenjaka koja je u tome sudjelovala zapravo je predskazala budućnost. To je vrijeme između dvaju svjetskih ratova, okolnosti su bile doista čudne, a Dubrovnik baš i nije bio neki tranzitni centar, čak bih rekao da je bio izbačen iz orbite. No već tada se naslućivalo da bi se tu moglo događati nešto jako dobro za Grad. A to nije industrija, koja sigurno nije mogla cvjetati na toj poziciji. Dakle, ti zanesenjaci su shvatili da bi takav umjetnički, glazbeni sadržaj Dubrovniku jako dobro koristio. No tko je tada mogao pretpostaviti da će se turizam tako razviti već nakon Drugog svjetskog rata i da će Dubrovnik postati jedno od najvažnijih turističkih odredišta, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi? A takav grad jednostavno ne može funkcionirati bez Simfonijskog orkestra i Dubrovačkih ljetnih igara.

NACIONAL: Na čiju inicijativu je te 1925. osnovana Filharmonija? 

U toj grupi zanesenjaka bilo je više ljudi. Samu Filharmoniju trebalo je okupiti, jer je imala pedesetak članova. U Dubrovniku je tada postojala i Vojna muzika, koja je potpomogla osnivanje Filharmonije, a našlo se i dosta glazbenika koji su ostali još iz Austrougarske, uglavnom Čeha koji su se pridružili tadašnjoj Dubrovačkoj filharmoniji.

NACIONAL: Prvi koncert održan je 13. travnja 1925. u tadašnjem Bondinom teatru, današnjem Kazalištu Marina Držića. Znate li što su svirali? 

Naravno da znamo. Svirali su skladbe Felixa Mendelssohna, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Carla Marie von Webera, Friedricha von Flotowa, ali i samog Sygietyńskog, koji je dirigirao. Mi smo dobar dio tog programa ponovili i ove godine u travnju, na samu stotu obljetnicu, na koncertu koji smo održali u Kazalištu Marina Držića. Ali bez klavira jer tamo ne stane. Zanimljivo kako je prvi koncert 1925. dirigirao Poljak, Tadeusz Sygietyński, uz solisticu na klaviru Paulu Begović.

Dubrovački simfonijski orkestar ima 37 glazbenika, a plan je povećati taj broj do njih 45. FOTO: Vedran Levi/Dubrovacke ljetne igre

NACIONAL: Kao što ste rekli, u orkestru je bilo dosta stranaca, a osobito čeških glazbenika. Kako to? 

Austrougarska se tada relativno nedavno raspala i dosta je čeških glazbenika ostalo u Dubrovniku, u Kraljevini SHS, i oni su postali članovi orkestra. To smo nastojali ponoviti i ove godine, replicirajući tu priču na koncertu u travnju. Solist je bio Čeh, koncert-majstor Češke filharmonije Jiří Vodička. Dirigirao je Poljak Dawid Runtz, inače velika dirigentska zvijezda. To je bila poveznica s prvim koncertom od prije sto godina, a i željeli smo svemu dati međunarodni karakter, kako je orkestar zapravo i počeo. To su Poljaci i Česi jako lijepo prihvatili.

NACIONAL: Imate li i danas neke strane glazbenike u Orkestru?

Trenutačno ih imamo troje. Jednu Amerikanku Mirabai Weismehl Rosenfeld, koja je koncert majstorica, zatim Ukrajinku Irinu Voronkovu i Bjeloruskinju Alenu Shapachka. Međutim, najvažniji dio Orkestra čine Dubrovčani. Upravo zato radimo na tome da u Dubrovnik vratimo područno odjeljenje Muzičke akademije u Zagrebu, koje smo nekada imali i koje je funkcioniralo odlično i punilo Orkestar kadrovima. Moram reći da je te 1925. grupa zanesenjaka koja je osnovala Filharmoniju, radila i na osnivanju Muzičke škole, koja je osnovana četiri godine kasnije – 1929. Kasnije je prerasla u Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Prva Muzička škola bila je „pučkog karaktera“ jer su do tada svojoj djeci glazbeni odgoj mogli priuštiti samo određeni, privilegirani slojevi. No od 1929. glazbeno obrazovanje bilo je omogućeno svima. I danas imamo glazbenu školu koja radi odlično, čiji učenici dobivaju brojna priznanja po svijetu. Nadam se da ćemo pomlađivati Orkestar iz tog bazena, kao što se nadam i povratku Muzičke akademije u Dubrovnik.

NACIONAL: Koliko članova orkestar ima danas? Koliko ste se mijenjali u tih sto godina?

Moram reći da su dubrovački simfoničari bili najbrojniji osamdesetih godina, kada je bio festivalski orkestar. Dubrovačke igre tada su, kao institucija, objedinjavale i Orkestar i Kazalište pod jednim krovom. Devedesetih je to razdvojeno. Danas brojimo otprilike 37 članova, no nadamo se proširenju kako bismo došli do broja 45. Mi smo, doduše, simfonijski orkestar komornijeg tipa, ali bismo se u najkraćem vremenu željeli popuniti kako bismo mogli svirati programe malo šireg spektra. Ali kada je potrebno, mi uvijek uzmemo popune iz susjednog Splita i odrađujemo i veće programe bez problema.

‘Mato Tulko Katić osobno je intervenirao kod Josipa Broza Tita nakon što se pojavio otpor prema simfoničarima. I tako je Orkestar održao kontinuitet i nakon Drugog svjetskog rata’

NACIONAL: Je li ikada bilo prekida djelovanja i kako se Orkestar financira? 

Osnivač je Grad Dubrovnik i tako je bilo uglavnom u većem dijelu naše stogodišnje povijesti. Nije bilo prekida, čak ni za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se nismo dali i uspjeli smo održati kontinuitet. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do krize opstanka Orkestra, bilo je otpora prema postojanju simfoničara kao nečemu što pripada građanskom sloju. No to je prevladano zahvaljujući dubrovačkom odvjetniku i glazbenom amateru, gosparu Matu Tulku Katiću, doktoru prava, inače velikom zaljubljeniku u glazbu, koji je osobno intervenirao kod Josipa Broza Tita. I tako je Orkestar održao kontinuitet i nakon Drugog svjetskog rata. Gospar Katić bio je vrlo važna figura od samog nastanka orkestra i pamtimo ga sve do današnjih dana.

NACIONAL: Dubrovnik je prepun ambijentalnih lokacija. Na kojima ste sve u svojoj dugoj povijesti nastupali i koja je akustički najbolja? 

Moram reći da gradske, ambijentalne lokacije, iako atraktivne, nisu akustički najbolje. Međutim, simfoničari su svirali u svim crkvama – dominikanskoj, isusovačkoj na Boškovića poljani, kao i franjevačkoj, gdje je najbolja akustika za naše programe. Sjećam se da su moji stariji kolege otkrili da je, ako se orkestar malo podigne u dominikanskoj crkvi, akustika bolja. Tamo smo osamdesetih godina ostvarili značajne projekte, između ostalog i s velikim njemačkim dirigentom Klausom Weissom odsvirali smo Brucknerovu simfoniju i ta mi je akustika, s tom intervencijom podizanja orkestra, ostala u lijepom sjećanju. A kada se svira po gradskim lokacijama, zna se svašta dogoditi. Sjećam se jednog koncerta kojim je dirigirao pokojni maestro Pavle Dešpalj, na Bunićevoj poljani, kada je zapuhala bura i odnijela nam note. Uspjeli smo nešto i napraviti, no ti koncerti na otvorenom uvijek nose rizik nepredviđenih okolnosti.

NACIONAL: Ivan Repušić dirigirao je i svečanim otvaranjem i slavljeničkim koncertom, no Orkestar je surađivao s mnogim poznatim svjetskim dirigentima. Koje biste izdvojili?

Ja bih istaknuo dvojicu: Antuna Nanuta i Ivana Dražinića, koji je bio šef dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Antun Nanut imao je veliki značaj za orkestar. On je bio i profesor na Muzičkoj školi, gdje je usmjeravao mlade ljude na učlanjivanje u Orkestar koji je svojom kadrovskom politikom sjajno popunjavao. U njegovo vrijeme čak su počinjali svirati i đaci iz Srednje muzičke škole, što se pokazalo presudnom točkom. U vrijeme maestra Ivana Dražinića simfoničari su bili i festivalski orkestar, a te osamdesete godine bile su najbogatiji period i u programskom smislu, ali i po angažmanu solista koji su dolazili. Bila su to stvarno svjetska imena.

NACIONAL: Koliko je promocija dubrovačkih kompozitora misija Orkestra?

Nama je, što bi rekao maestro Tonko Ninić, vizit-karta Luka Sorkočević. Rado izvodimo sve njegove simfonije, a uz to dajemo objašnjenje publici koja nije možda upoznata s našom glazbenom poviješću. U publici uvijek ima puno stranaca, a mi smatramo da su svi naši koncerti međunarodnog karaktera. Oni uvijek jako lijepo reagiraju na Sorkočevića, osobito nakon što im objasnimo da je to prvi hrvatski simfoničar, kao i da je rođen u Dubrovniku još za vrijeme Dubrovačke Republike. No, naravno, imamo i danas dubrovačke kompozitore – naprimjer, Ivana Končića i Frana Đurovića, čija djela također izvodimo. Dosta smo vezani i za Borisa Papandopula, koji je jako volio Dubrovnik i bio je veliki prijatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra, kojem je posvetio i dosta svojih kompozicija. Naprimjer, „Hommage a Sorkočević“, po meni, njegovo je najbolje djelo posvećeno Dubrovniku kao gradu.

NACIONAL: Hoćete li se nakon 100 godina vratiti „doma“, u ljetnikovac Crijević Pucić, čija je energetska obnova nedavno završena, i hoćete li napokon dobiti koncertnu dvoranu? 

U planu je da se u Ljetnikovcu napravi preinaka i da u njemu dobijemo jednu privremenu koncertnu dvoranu sa 120 do 140 mjesta. No svakako se razgovara o izgradnji koncertne dvorane u Dubrovniku, koja bi trebala biti na prostoru bivše Preparandije. Nadam se da će ti naši dogovori s gradonačelnikom konačno krenuti u realizaciju.

NACIONAL: Imate li još uvijek probe pokraj disko-kugle u Revelinu?

Iselili smo se od tamo iako i taj prostor još uvijek povremeno koristimo. Mogli bismo o tome, dakako, iznositi različite kritike. Moje je mišljenje da tamo nikako ne pristaje noćni klub. Osobito unutar naših stoljetnih zidina, u Revelinu, koji je srce grada. Smatram da je to odličan prostor u kojem bi se trebali izvoditi programi Dubrovačkih ljetnih igara, i predstave i koncerti. Ali, nažalost, tako je kako je i tamo se ti programi više ne mogu održavati.