Nacional je dobio uvid u žalbu koju je Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca uputila sudu u Splitu, a koja otkriva nastavak dugogodišnje prakse licemjernog negiranja odgovornosti za silovanje maloljetnika koje je počinio njihov svećenik

Nacional je koncem proteklog tjedna došao u posjed žalbe koju je Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, kojoj je na čelu provincijal fra Miljenko Hontić, 18. lipnja uputila Županijskom sudu u Splitu, koja otkriva nastavak njihove dugogodišnje prakse licemjernog negiranja odgovornosti za silovanje maloljetnika koje je 1997. počinio njihov svećenik, nekadašnji gvardijan samostana Svetog Frane u Splitu Gracijan Gašperov.

No ovaj je put otišla i korak dalje pa je odvjetnički ured Planinić i partneri koji je zastupa u ovom sudskom postupku, u kojem danas 43-godišnji oštećeni muškarac zahtijeva isplatu odštete, u žalbi naveo kako je upitno je li se sporni događaj – silovanje – doista i dogodio.

Pritom su zaboravili da je Gašperov tijekom internog postupka provedenog u Katoličkoj crkvi 2018. priznao to nedjelo, nakon čega ga je papa Franjo u lipnju 2018. otpustio iz svećeničkog reda. Bešćutnost i licemjerje te provincije koja i dalje odbacuje suodgovornost za postupke svojeg člana idu toliko daleko da u žalbi dovodi u pitanje istinitost samog silovanja riječima da „nitko od svjedoka nema neposrednih saznanja (o silovanju)“ te da je „naslovni Sud (Općinski sud u Splitu, op.a.) utvrdio postojanje predmetnog štetnog događaja pukim arbitriranjem i apstraktnim zaključivanjem bez podloge u činjenicama“.

Ovakvom formulacijom Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca grubo i beskrupulozno negira zlodjelo Gracijana Gašperova zbog kojeg njegova žrtva i danas trpi psihičke posljedice. Sadržaj optužbe za povrede parničnog postupka otkriva da franjevci nastoje ishoditi ukidanje obveze isplate odštete žrtvi.

Usprkos prethodnom priznanju Gašperova, dvije institucije Katoličke crkve – Hrvatska provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca pod upravom fra Hontića i Splitsko-makarska nadbiskupija kojoj je na čelu nadbiskup Zdenko Križić – pred sudom su osporavale odštetni zahtjev tvrdeći da nisu odgovorne za zločine koje počini pojedini svećenik.

Splitsko-makarska nadbiskupija, kojoj je na čelu nadbiskup Zdenko Križić, pred sudom osporava odštetni zahtjev tvrdeći da nije odgovorna za zločine koje počini pojedini svećenik; u ovom slučaju Gracijan Gašperov pred sudom je tvrdio da žrtvu ‘nikad ranije nije vidio’

I Gašperov je pred sudom krajnje nemoralno i licemjerno tvrdio da žrtvu „nikad ranije nije vidio“, a nakon što su ga odvjetnici žrtve suočili s njegovim priznanjem danim tijekom kanonskog postupka 2018., pokušao je relativizirati krivnju i zločin, tvrdeći kako je „možda tu i tamo nekoga zagrlio, ali bez loše namjere“.

Žalba o kojoj je riječ i koja je u posjedu Nacionala upućena je sudu nakon presude koju je 9. lipnja ove godine donijela sutkinja Općinskog suda u Splitu Julijana Ponoš, u kojoj je ponovno presudila u korist oštećenog, naloživši toj provinciji i Gašperovu da mu, jer su odgovorni za štetni događaj, solidarno isplate odštetu.

Tom vrlo hrabrom presudom usprotivila se ranijoj odluci Županijskog suda u Zagrebu koji je 21. siječnja ove godine ukinuo i na ponovno odlučivanje vratio njezinu prvu presudu iz studenoga 2022. kojom je Hrvatsku provinciju svetog Jeronima franjevaca konventualaca proglasila sukrivcem silovanja maloljetnika koje je počinio Gašperov. Sutkinja Julijana Ponoš je u posljednjoj presudi izrijekom navela da ne dijeli mišljenje i stavove sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu te je ponovno presudila u korist oštećenog, pomno obrazloživši odluku na 33 stranice.

PRIJELOMNI SPOR GAŠPEROV Splitska sutkinja usprotivila se apsurdnom stavu višeg suda u Zagrebu da Crkva nije odgovorna za ponašanje svećenika

U najnovijoj žalbi odvjetnički ured Planinić i partneri, pozivajući se na odluku Županijskog suda o ukidanju presude i vraćanju na ponovni postupak, nastoji osporiti obvezu te provincije da isplati odštetu, navodeći po njihovu viđenju niz navodno pogrešno utvrđenih činjenica, pogrešne primjene zakona i materijalnog prava te povrede parničnog postupka.

Između ostalog, u žalbi ističu da je sutkinja Julijana Ponoš, unatoč njihovu ranijem zahtjevu, propustila precizirati kada je počela teći zastara u tom predmetu jer je oštećeni muškarac o silovanju progovorio tek 15-ak godina kasnije, iako se od posljedica mučnog događaja kontinuirano psihijatrijski liječi od 2002.

Silovani mladić je, skupivši hrabrost, zločin prijavio tek u prosincu 2011. što je, kako nam je potvrđeno iz pravnih krugova koje smo konzultirali, vrlo čest slučaj kod žrtava pedofilskih zločina, posebno žrtava svećenika, jer su žrtve u pravilu zakočene strahom, sramom i uvjerenjem da im okolina neće vjerovati da je zlodjelo počinila osoba koja slovi kao crkveni autoritet.

Pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima, odvjetnici tvrde da zahtjev za naknadu štete „zastarijeva za tri godine otkada je oštećenik doznao za štetu i za osobu štetnika, a u svakom slučaju tražbina naknade štete zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala“. Pritom podsjećaju na to da je medicinsko vještačenje događaja provedeno 2021., odnosno 24 godine nakon silovanja, zbog čega tvrde da je sutkinja Julijana Ponoš „pogrešno utvrdila činjenično stanje vezano uz početak tijeka zastare i da pogrešno primjenjuje materijalno pravo iz odredbi Zakona o obveznim odnosima“.

Nekadašnji gvardijan Gracijan Gašperov priznao je tijekom internog postupka u Katoličkoj Crkvi 2018. silovanje, nakon čega ga je papa Franjo u lipnju 2018. otpustio iz svećeničkog reda

Prema njihovim riječima „provođenje medicinskog vještačenja u ovom postupku nema nikakav učinak na zdravstveno stanje tužitelja i nema nikakav učinak na tijek zastare“. Dalje navode sljedeće: „Skreće se pozornost nadležnom drugostupanjskom Sudu da sam tužitelj navodi da je opisani štetni događaj prijavio 4. prosinca 2011. Očigledno je, dakle, da je tužitelj u trenutku prijave (4. prosinac 2011.g.) znao za sve činjenice odlučne za početak tijeka zastare.

Od navedene prijave u koju upire sam tužitelj do podnošenja Tužbe prošlo je sedam godina (oštećeni je tužbu protiv provincije, biskupije i Gašperova podnio 2018. godine, op.a.)! Tako da je samo to sedmogodišnje razdoblje – neovisno o drugim činjenicama u spisu – nesporno dovoljno za nastup zastare potraživanja naknade neimovinske štete.“

U svojem tumačenju tvrdnji da je u ovom predmetu već nastupila zastara zbog koje je zahtjev za isplatu odštete po njima bespredmetan, odvjetnici se dalje pozivaju i na psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje u kojem se navodi da se oštećeni muškarac kontinuirano liječi od 2002., što im je također dokaz u prilog zastare. Oni tvrde:

„Prema tome, proizlazi da se tužitelj kontinuirano liječi, ali je njegovo zdravstveno stanje, u okviru predmetne dijagnoze, stabilno od 2002.g.! Imenovani vještaci decidirano navode da se radi o kroničnom stanju, pa nema dvojbe da je zastara najkasnije počela teći od stabiliziranja zdravstvenog stanja odnosno 2002.g.“

Nadalje u žalbi osporavaju i suodgovornost te provincije za počinjeni zločin i tvrde „da ne postoje nužne pretpostavke za odgovornost Prvotuženika (Provincije, op.a.) i da nema pravnog osnova za solidarnu odgovornost Prvotuženika“, navodeći pritom da se odredbe Zakona o obveznim odnosnima (članak 170. i 171.), na koje se sutkinja Julijana Ponoš pozvala u svojoj presudi s početka lipnja ove godine, ne mogu odnositi na tu provinciju zbog njena pravnog karaktera.

To tvrde unatoč činjenici da je Gašperov u vrijeme počinjenja zločina bio njihov član. No odvjetnici u žalbi izrijekom tvrde da „tuženik ad. 3. (Gracijan Gašperov) nije bio radnik Provincije i s Provincijom nije ima pravno relevantan odnos koji bi opravdavao primjenu odredbi članka 170. i 171. Zakona o obveznim odnosima“, na kojima sutkinja Julijana Ponoš temelji svoju presudu.

Posve suprotno, tvrde dalje, „Provincija i tuženik ad.3. (kao neposredni štetnik) nikada nisu bili u radnom odnosu ili drugom odgovarajućem pravno relevantnom odnosu, Provincija nije tuženiku ad. 3. isplaćivala plaću, nije mogla otkazati radni odnos, izreći mjeru upozorenja, zabraniti obavljanje svećenstva ili sl. Drugim riječima, Provincija u odnosu na tuženika ad.3. nije imala niti jedan element koji karakterizira radni odnos“, konstatirajući također da sud nije dao dovoljno jasne i konkretne činjenice na temelju kojih je donio zaključak da je ta provincija imala ulogu poslodavca u odnosu na tuženika.

U završnom dijelu žalbe, u kojem beskrupulozno dovode u pitanje istinitost čina silovanja, za koji prema njihovim navodima ne postoje svjedoci, odvjetnik tvrdi da su medicinski vještaci izbjegli izrijekom procijeniti je li se „štetni događaj“ – što je tek pravni eufemizam kojim se nastoji umanjiti ozbiljnost pojma „silovanje“ – uistinu dogodio, već su tu procjenu prepustili sudu.

Foto: Screenshot

A sud je, kako tvrde, te navode vještačenja protumačio kao činjenicu da vještaci nisu otklonili nastanak štetnog događaja, iz čega su zaključili da je „činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno“. Temeljem navedenog, odvjetnik Ante Meštrović od drugostupanjskog suda traži da odbije tužbeni zahtjev za naknadu štete koji se odnosi na Hrvatsku provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca i da tužitelju naloži plaćanje troškova parničnog postupka.

Gašperov za svoja zlodjela, pa ni za silovanje, nikada nije odgovarao pred državnim sudom. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je još u veljači 2020. pismeno potvrdilo da ni oni, ali ni Općinsko državno odvjetništvo u Splitu nikada nisu pokrenuli kazneni postupak protiv Gašperova zbog seksualnih delikata na štetu tužitelja zbog nastupa zastare.

Posve suprotno, u isto vrijeme dok višegodišnjom sudskom parnicom pokušava otkloniti vlastitu suodgovornost za mučan zločin koji je nad maloljetnikom izvršio njihov svećenik i nastoji izbjeći isplatu odštete žrtvi, ta provincija je Gašperovu nakon isključenja iz reda isplatila otpremninu, a redovito mu uplaćuje i mjesečnu naknadu od oko 500 eura, čime na posredan način podržava i financijski pomaže zločinca.

Prema poznatim podacima, ovo nije jedini slučaj silovanja i spolnog uznemiravanja djece i maloljetnika koje su počinili svećenici u Splitsko-makarskoj biskupiji. U nekima od njih akter je bio Gašperov, ali i drugi svećenici, članovi te nadbiskupije, od kojih su neki i suđeni za svoja zlodjela. I uvijek je praksa ista ili vrlo slična – ta nadbiskupija nastoji prikriti, negirati i zataškati zločine, a tek ih manji dio završi pred sudom.

Nacional i neki drugi mediji u Hrvatskoj tijekom 2018. iscrpno su izvještavali o umiješanosti Gašperova u više pedofilskih skandala. Spominjalo se nekoliko Gašperovih žrtava, no svećenik je uživao podršku i zaštitu vrha Katoličke crkve pa i tadašnjeg nadbiskupa Splitsko-makarske nadbiskupije Marina Barišića.

SKANDALOZNA ODLUKA Sud ukinuo odštetu žrtvi svećeničkog silovanja. Žrtva: ‘I Crkva i sud moji su krvnici’

Nacional je sredinom kolovoza prošle godine objavio informaciju dobivenu neslužbenim kanalima iz svećeničkih krugova u Splitu prema kojoj je Vatikan pokrenuo službeni postupak protiv bivšeg nadbiskupa Barišića zbog sumnji u zataškavanje pedofilskih zločina koje su počinili svećenici u njegovoj nadbiskupiji, a među njima bio je i Gašperov. Tu informaciju Apostolska nuncijatura u Zagrebu nikada nije potvrdila, ali je nije ni demantirala.

Nacional je za tumačenje nove žalbe konzultirao i stručni pravni izvor koji je želio ostati anoniman i koji tvrdi da je sutkinja Julijana Ponoš, pravno gledajući, u prvoj presudi 2022., a potom i u zadnjoj donesenoj 9. lipnja ove godine, pravilno procijenila da Splitsko-makarska nadbiskupija ne može snositi odgovornost za postupke Gracijana Gašperova jer je on bio član te provincije koja mu i danas isplaćuje naknadu od 500 eura mjesečno čak i nakon što je napustio taj crkveni red.

„Nadbiskupija nije bila neposredno vezana uz njegovu svakodnevnu djelatnost i to je sutkinja pravilno obrazložila i uzela u obzir“, tvrdi naš izvor. Što se tiče zahtjeva odvjetnika za prihvaćanje zastare, naš izvor napominje da je u ovom slučaju riječ o postupku za naknadu štete temeljem Zakona o obveznim odnosima, a ne kaznenom postupku u kojem se počinitelju silovanja sudi za njegovo nedjelo, pa je i institut zastare unutar kojeg oštećeni može zatražiti odštetu značajno kraći od zastare predviđene Kaznenim zakonom.

Gašperov za svoja zlodjela, pa ni za silovanje, nikada nije odgovarao pred državnim sudom. Županijsko državno odvjetništvo još je 2020. objavilo da ga neće sudski goniti jer je u slučaju nastupila zastara

On kaže da bi sporni moment mogao nastati u trenutku tumačenja medicinskog vještačenja koje, barem prema žalbi, nije isključilo da je zdravstveno stanje oštećenog muškarca posljedica silovanja, no nije niti izrijekom potvrdilo da je proživljena trauma uzrokovala medicinski problem. O sudu ovisi kada će i kako protumačiti da je nastupila zastara u ovom predmetu.

„Subjektivni rok zastare vezan je uz saznanje o djelu i počinitelju. Odnosno, u slučaju kada je oštećenom poznat identitet silovatelja, zastara nastupa tri godine od događaja. Objektivni rok zastare uzima se u slučajevima kada je oštećeni tek naknadno saznao identitet silovatelja. U tom slučaju rok zastare, odnosno krajnji rok u kojem oštećeni ima pravo zatražiti naknadu štete je pet godina“, objasnio je naš izvor i podsjetio da Crkva nije reagirala na vrijeme, već je slučaj zataškala i da je kanonski postupak pokrenut tek 2018., odnosno više od 20 godina nakon događaja i čak sedam godina nakon što je silovani muškarac službeno prijavio nedjelo.

No još uvijek ostaje nejasno zbog čega se i danas, 28 godina od zločina, još uvijek raspravlja o zastari i zbog čega to pitanje nije pokrenuto mnogo ranije, s obzirom na to da je događaj prijavljen 2011. Posebno zbog činjenice da je sutkinja Julijana Ponoš, uzevši u obzir sve činjenice, a posebno nalaz psihijatrijsko-psihološkog vještačenja obavljenog u prosincu 2021., u svojoj presudi 2022., a onda ponovno i u lipnju 2025. presudila u korist oštećenog i toj provinciji i Gašperovu naložila isplatu odštete. Odvjetnik te provincije ovom žalbom ponovno osporava i događaj silovanja, ali i njenu odgovornost za ponašanje svećenika.

Naš je pravni izvor ovu situaciju, odnosno način razmišljanja pravnog tima, objasnio jednostavnim riječima: „U žalbi se izrijekom tvrdi da nema neposrednih svjedoka ni materijalnih dokaza koji mogu potvrditi da se silovanje doista dogodilo. A ako nema silovanja, nema ni osnove za naknadu štete. Uz to, od spornog je događaja – ako se, po njihovim riječima, uopće dogodio – do danas proteklo punih 28 godina i prema tumačenju Zakona o obveznim odnosima, već je odavno nastupila zastara i nema osnova za isplatu štete.“

O moralnosti postupanja Crkve, strogo hijerarhijske institucije, za ponašanje svećenika koji rade pod njezinim okriljem sud nije odlučivao i ne može odlučivati. O tome bi brigu trebala voditi Crkva koja se postavlja kao moralni autoritet društva. No njezin se moralni autoritet, ako je suditi po brojnim slučajevima pedofilije u kojima su akteri upravo svećenici, od kojih javnost sazna za manji broj, već odavno izgubio u mračnim pokušajima zataškavanja slučajeva seksualnog nasilja nad maloljetnicima i mladima unutar vlastitih redova.