Operna pjevačica Sonja Runje posljednjih je godina postala jedna od najcjenjenijih umjetnica koloraturnog alta, vrlo rijetkog i zato jako traženoga glasa. Uz pratnju lutnjista i gitarista Edina Karamazova, 7. rujna će nastupiti na Like Lika Festivalu

Zadnjih godina na mnogim opernim i kazališnim scenama, festivalima i glazbenim događanjima diljem Europe, glas, pojava i nastupi operne pjevačice Sonje Runje, Bračanke sinjskih korijena s njemačkom adresom, postaju sve češći i uspješniji. Sonja Runje je koloraturni alt, glas koji je vrlo rijedak, poseban i stoga vrlo tražen. U jednom dijelu karijere bila je i mezzosopran. Vrlo rano specijalizirala se za barokne izvedbe i barokni repertoar te su je nakon čestih nastupa u Beču, upravo Austrijanci prvi nazvali „najljepšim baroknim glasom današnjice“.

Sonja Runje će, uz pratnju lutnjiste i gitariste svjetskog glasa Edina Karamazova, 7. rujna nastupiti na Like Lika Festivalu koji organizira udruga Ars organi Sisciae i umjetnička voditeljica Valentina Badanjak Pintarić, poznata po priređivanju Festivala drvenih kapelica. Na 5. izdanju glazbenog festivala, na lokacijama u Brinju, Otočcu, Smoljancu, Donjem i Gornjem Kosinju i Gospiću, nastupit će poznati hrvatski glazbenici i pjevači kako bi se Lika promovirala kao poželjna kulturna i umjetnička destinacija. U crkvi Presvetog Trojstva u Otočcu, Sonja Runje i Karamazov će predstaviti dio svog baroknog i svevremenskog repertoara za glas i lutnju. Neposredno prije nastupa u Otočcu, s 37-godišnjom Sonjom Runje razgovarali smo o njezinim nastupima zadnjih godina i o onih skorašnjim, na mnogim europskim pozornicama od Londona do Atene, od Madrida do Helsinkija, o karijeri u Njemačkoj, pronalasku koloraturnog alta kao vlastitog prirodnog glasa i suradnji i prijateljstvu s poznatim kontratenorom i redateljem Maxom Emanuelom Cenčićem.

NACIONAL: Zašto ste odlučili prihvatiti poziv organizatora festivala u Lici nastupiti s lutnjistom i gitaristom Edinom Karamazovim?

Kod nas su vrhunski glazbeni događaji uglavnom uvijek na istim lokacijama, Zagreba i središtima duž jadranske obale. A koliko god one bile jedinstvene i lijepe, šteta je da se zanemaruju drugi gradovi i regije koje itekako imaju što ponuditi. To je slučaj i s Likom. Sigurna sam da sve naše regije imaju i publiku željnu ovakvih sadržaja. Baš zato me je ovaj poziv za sudjelovanje na Like Lika Festivalu iskreno oduševio i rado sam ga prihvatila. Osim što iznimno volim muzicirati s Edinom, uživam u davanju podrške ovom mladom festivalu i Valentini Badanjak Pintarić, koja uistinu daje sve od sebe kako bi omogućila kulturne sadržaje na lokacijama koje nisu tako mainstream.

NACIONAL: Što ćete vi i Edin Karamazov izvesti na koncertu u Otočcu?

Program kojeg Edin i ja izvodimo vrlo je intiman i spaja tematike sjete, ljubavi, prirode i glazbe, rekla bih suštine bivanja čovjekom. Koncert počinjemo glazbom Johna Dowlanda, engleskog renesansnog lutnjista i skladatelja, čije melankolične pjesme za lutnju prodiru ravno u najdublji dio srca. Zatim brodimo kroz barok, prvo s Henryjem Purcellom, zatim Edin sa Suitom za violončelo br. 11 J. S. Bacha na solo lutnji, i opet s kantatom Georga Friedricha Händela Il dolce tempo plovimo do moderne interpretacije Pjesme nad pjesmama za glas i gitaru živućega kubanskoga skladatelja Lea Brouwera, zatvarajući krug emocija i vremenskog putovanja muziciranja glasa uz lutnju i gitaru.

‘Često se piše o mojoj virtuoznoj tehnici, koloraturama i boji moga glasa. Čitati takve riječi jako je ugodno i draška ego. Ali što god da radim, gledam iz perspektive – što treba biti bolje’

NACIONAL: Već ste s Karamazovim nastupali na Splitskom ljetu.

U glazbenom svijetu postoji samo nekolicina ljudi s kojima možete osjetiti magiju zajedničkog muziciranja u doslovnom svakom trenutku stvaralačkog procesa od prve probe pa do nastupa. Edin Karamazov je meni jedan od tih ljudi. On je vrhunski svjetski virtuoz i kad on svira, vrijeme staje i postoji samo glazba kao čista emocija. Isti taj osjećaj imam i kad zajedno stvaramo glazbu. Zbog takvih ljudi i projekata je ovaj poziv privilegija i užitak. U Splitu smo u sklopu Splitskog ljeta u Vestibulu prije dvije godine izvodili isti ovaj program, prikladno nazvan Made in silence.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste se nakon usavršavanja u Bratislavi, pjevački i osobno vezali za Njemačku, u kojoj ste u zadnje dvije godine najviše nastupali?

Pred kraj studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje sam studirala kod Martine Gojčete Silić, počela sam odlaziti u Bratislavu raditi s mentoricom Evom Blahovom, s kojom radim i danas. Već godinama nastupam diljem cijele Europe, a prije rata u Ukrajini je u kombinaciji bila i Rusija. Ali što se opere tiče, mi pjevači često kažemo da je Njemačka pjevačka Meka. Tu je veliki broj opernih kuća i festivala na visokom nivou, puno je posla, publike, a samim time i prostora za rad, rast i razvoj. Ja imam sreće da imam jako rijedak glas i moj koloraturni alt mi je omogućio da se bavim baroknom glazbom, koju najviše volim. Glazbenici iz baroknog svijeta su „klasičnim“ pjevačima malo neobični i naš „štreberski“ svijet je ipak malo drugačiji. Nisam se morala vezati ni za jednu opernu kuću i pjevam samo repertoar koji odgovara mome glasu, koji je tražen, a rijetko izvođen. Za većinu projekata koje radim dobijem transkripcije rukopisa jer ne postoje tiskana izdanja, ne postoje ni snimke koje možete poslušati, a kamoli usporediti. Imena nekih uloga iz opera i oratorija koje sam izvodila su često strana čak i nekim poznavateljima barokne glazbe. Recimo Erenice u operi Il Venceslao Antonija Caldare koju sam uz, između ostalih prigoda, pjevala uz orkestar {OH!} u bečkom Theateru an der Wien, na Danima rane glazbe u Herneu, na festivalu Eufonia u Varšavi. Zatim uloga Angelo di Giustizia iz oratorija La caduta di Adamo Baldassarea Galuppija koju sam izvela uz Helsinški barokni orkestar u Theateru an der Wien i helsinškom Musiikkitalu. Tome se može pridodati i Griselda iz istoimene opere u Bayreuthu i Theateru an der Wien. Sve su to uloge koje zahtijevaju ženski koloraturni alt i poznavanje baroknog stila, a nisu poznate standardnoj publici. Barokna publika je ipak upućenija, naročito na velikim festivalima kao što je legendarni Händelov festival u Halleu, na kojem sam pjevala ulogu kralja Egea u operi Teseo G. F. Händela, nakon izvođenja u Wrocławu. Takvi festivali nude rjeđe izvođene naslove G. F. Händela na vrhunskom nivou i okupljaju publiku koja tu glazbu poznaje i voli, a nama, umjetnicima toga faha, iznimna je čast sudjelovati na tako nečem velikom i značajnom. Njemačka glazbenicima uistinu nudi mnoge mogućnosti, ali sam u nju korijenje više pustila jer sam tamo zasnovala obitelj, nego zbog posla.

NACIONAL: Kako ste postala specijalistica za baroknu glazbu? Godi li vam kad struka i kritika o vama govore kao o jednom od najljepših baroknih glasova današnjice?

Bečki časopis Stagione mi je prvi dao taj kompliment. Često se piše o mojoj virtuoznoj tehnici, naročito koloraturama i o boji moga glasa. Čitati takve riječi o sebi samoj, naravno, jako je ugodno i draška ego. Ali s druge strane što god da radim, gledam iz perspektive – što treba biti bolje. Uvijek i u svemu nešto može biti bolje, tako da ne „letim“ previše od komplimenata. Ali takve ocjene po kojima spadam u vrh današnjih baroknih izvođača znače mi potvrdu dosadašnjega rada i služe kao motivacija za daljnji trudi i napredovanje.

Sonja Runje u operi ‘Bijesni Orlando’ na baroknom opernom festivalu u Bayreuthu u rujnu prošle godine (lijevo) i kao Julije Cezar u Kölnu 2023.. FOTO: Privatna arhiva

Za vrijeme moga studija među pjevačima nije bilo ni pretjerane svijesti, a niti interesa o povijesno obaviještenom izvođenju rane glazbe. Tako je kod mene interes za baroknu glazbu krenulo isključivo entuzijazmom moga prijatelja, tada studenta muzikologije, danas muzikologa i čembalista Darija Poljaka i mene. Na prvoj godini studija mi je predložio da zajedno radimo koncert arija iz opere Julije Cezar u Egiptu G. F. Händela. I s tim je sve počelo. Kroz cijeli studij smo zajedno radili. Ja sam od njega učila o stilu, repertoaru, a moja profesorica Martina Gojčeta Silić me je podržavala i tehnički postavljala naše ideje. Pohađala sam i seminare, masterclassove, slušala snimke, čitala. Ali sam poslije završenog studija prvo živjela od klasične opere i standardnog klasičnog repertoara. Barok sam izvodila kad bi mi se pružila prilika jer hrvatsko glazbeno tržište nije barokno orijentirano. Od te prve godine studija mi je želja bila baviti se manje-više isključivo barokom, što se kasnije i obistinilo.

NACIONAL: Gdje ste sve nastupali zadnjih nekoliko godina?

Zadnjih godina sam nastupala na festivalima poput Salzburških svečanih igara, Bayreuth Baroque festivala, Händelova festivala u Halleu, opernog festivala u Savonlinni, u dvoranama kao što su moskovska Čajkovskijeva filharmonija, amsterdamski Concertgebouw, Kölnska filharmonija, pariški Salle-Seine, atenski Megaro Moussikis, helsinški Musiikkitalo i drugima.

Prošla kazališna sezona počela mi je ulogom Bradamante u Orlandu Furiosu Antonija Vivaldija uz legendarni orkestar Il Pomo d’Oro na Bayreuth Baroque festivalu, nastavila se festivalom Eufonia u Varšavi gdje sam ponovno pjevala spomenutu Erenice u operi Il Venceslao. U siječnju sam imala čast sudjelovati u posebnom projektu nevezanom za barok – u münchenskom Prinzregententheateru sam pjevala Hrvatsku misu Borisa Papandopula uz Ivana Repušića, koji neumorno promovira hrvatsku glazbu po Njemačkoj i svijetu. Taj koncert je snimljen na nosač zvuka i bit će objavljen za nekoliko dana, 19. rujna. Zatim sam u Lausannei pjevala Farnacea u operi Mitridate W. A. Mozarta, poslije čega sam u Theateru an der Wien pjevala ulogu Council u oratoriju The triumph of Time and Truth G. F. Händela. Zatim sam pjevala u Zagrebu Muku po Ivanu J. S. Bacha, potom sam se ponovno vratila u Theater an der Wien pjevati Griseldu u istoimenoj operi G. Bononcinija i sezonu sam završila svojom najdražom ulogom – Julija Cezara iz Händelove istoimene opere u Operi u Kölnu. To je bila obnova produkcije koju smo već izvodili 2023.

NACIONAL: Kako se od mezzosopranistice na počecima karijere postali koloraturni alt?

Metamorfoza je u ovom slučaju više bila u svijesti nego u samome glasu. Mislim da generalno ne postoji previše svijesti o altu kao glasu. Uvijek sam osjećala da priroda moga glasa leži u nižoj lagi i da su mi prijelazi niži nego ikome koga poznajem. Ali alt je toliko rijedak glas da ako nije najdublji vagnerijanski alt, lako može proći ispod radara. Kod drugih glasova je normalno imati „podvrste“; lirski, dramski, koloraturni, spinto, štošta. Ali za alt ljudi misle da je samo jedan. Tu, mislim, leži velika greška. Mezzosoprani često pjevaju altovski fah, tako da se i samim altovima teško profilirati. Ako uopće imaju sreće da ih se ne gura u mezzosopranski fah, pa nikad ne ostvare svoj puni potencijal.

Kad ste mladi, vodite se za onim što vam se kaže. Objektivno je i opasno mlade pjevače odmah smjestiti u neku kutiju. Profesorica Martina Gojčeta Silić na Akademiji mi je uvijek davala niski repertoar, prikladan za moj glas, i radile smo puno toga za alt i alto castrato. To mi je uvijek bilo najprirodnije pjevati, ali sam svejedno uvijek pokušavala doći do tog neuhvatljivog mezzosopranskog dijela. Mislila sam da postoji nekakvo tehničko rješenje kojim bi mi to što u svom instrumentu osjećam kao neprirodno, moglo postati prirodno. Čak sam i izvodila neke tipične mezzosopranske uloge kao što su Mercedes iz opere Carmen G. Bizeta, Orlofsky iz Šišmiša Johanna Straussa II., Sesto iz opere La clemenza di Tito W. A. Mozarta, Frugola iz Plašta G. Puccinija i druge. I uvijek sam osjećala da mi to nije najprirodnije, ali sam se i dalje borila sa sobom. A onda mi se jednog dana, dok sam se penjala na Sljeme, javio Max Cenčić i pozvao me na audiciju za ulogu Calipso u operi Polifemo N. Porpore za Salzburške svečane igre 2019. Nakon što je pronašao neke moje snimke. On me je odmah nakon audicije i uzeo u svoju agenturu, rekao da sam bez ikakve dvojbe alt i točno je prepoznao prirodu moga glasa. Od tada pjevam isključivo altovski i to uglavnom barokni repertoar, što me je preporodilo.

U operi ‘Amadigi’ Georga Friedricha Händela 2020. u Garsingtonu u Engleskoj i kao Calipso u operi ‘Polifemo’ na Salzburškim svečanim igrama 2019.. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: S kojim ste sve dirigentima radili?

Bilo ih je jako puno. Ali prvi kojih bih se sjetila bili bi Francesco Corti, s kojim sam uz Il Pomo d’Oro u Bayreuthu pjevala Bradamante u operi Orlando Furioso A. Vivaldija, i Christian Curnyn, s kojim sam, uz The English Concert u Garsington operi, pjevala Amadigija, u istoimenoj operi G. F. Händela. Potom izdvajam dirigenta Georgea Petroua, s kojim sam, uz Armoniu Ateneu, pjevala Calipso u operi Polifemo N. Porpore, za koji smo snimili i nosač zvuka. Pod Petrouovim ravnanjem tu smo operu izvodili u Salzburgu, Bayreuthu, Moskvi, Beču, Amsterdamu i Wiesbadenu. S njim sam surađivala i dok sam pjevala Bradamante u Orlandu Furiosu A. Vivaldija u Moskvi, Dortmundu i Ateni, Božićni oratorij J. S. Bacha u Ateni i još mnoge druge projekte. Uz dirigenta Markellosa Chryssicosa sam u Parizu pjevala Alcinu u operi Orlando Furioso A. Vivaldija, uz Benjamina Bayla sam pjevala Tolomea u operi Julije Cezar u Egiptu G. F. Händela u Savonlinni i Griseldu u istoimenoj operi G. Bononcinija u Bayreuthu i Beču. Surađivala sam i sa sjajnom dirigenticom Martynom Pastuskzkom, s kojom sam pjevala ulogu Flore u oratoriju Il nascimento dell’Aurora Tomasa Albinonija u Bayreuthu i ulogu Erenice u operi Il Venceslao A. Caldare u Glivici, Beču, Herneu i Varšavi. Istakla bih još dvojicu vrsnih dirigenata, a to su Ruben Dubrovsky, s kojim sam pjevala ulogu Cornelije u operi Julije Cezar u Egiptu G. F. Händela u St. Gallenu, ulogu Cezara u istoj operi u Kölnu, i ulogu Achelooa u operi La lotta d’Ercole con Acheloo skladatelja Agostina Steffanija u Beču, i finski dirigent Aapo Häkkinen, s kojim sam u Zagrebu imala nekoliko solo koncerata različitih repertoara. Uz Hakkinena i Helsinški barokni orkestar izvodila sam uloge Sorceress i Spirit u operi Didona i Enej H. Purcella u Helsinkiju, ulogu Angelo di Giustizia u oratoriju La caduta di Adama B. Galuppija u Helsinkiju i Beču, Thibauld Noally s kojim sam pjevala ulogu Disinganna u insceniranom oratoriju Il trionfo del Tempo e del Disinganno G. F. Händela u Montpellieru. Od hrvatskih dirigenata ističem suradnju s Ivanom Repušićem koji mi je 2009. omogućio moj prvi kazališni debi, na pozornici splitskog HNK, ulogom Seconda cercatrice u operi Suor Angelica Giacoma Puccinija. U Zagrebu smo u 2020. izveli Stabat Mater A. Vivaldija, a Repušić me pozvao i u München da Cezarovom arijom Va tacito e nascosto gostujem na koncertu legendarnog hrvatskog hornista Radovana Vlatkovića te sudjelujem u antologijskoj izvedbi Hrvatske mise Borisa Papandopula. Uz dirigenta Tomislava Fačinija sam pjevala ulogu Sorceress u operi Didona i Eneja H. Purcella u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, uz Orkestar HRT-a izvela Mesiju G. F. Händela, a osim toga i puno surađivala kroz vokalni ansambl Antiphonus. S Lukom Vukšićem sam u Zagrebu izvodila Hrvatsku misu, s pokojnim Sašom Britvićem sam izvodila Gloriju A. Vivaldija i Božićni oratorij C. Saint-Saënsa u HNK Zagreb, s pokojnim Vladimirom Kranjčevićem sam izvela svoj prvi Requiem W. A. Mozarta. S pokojnim Nikšom Barezom sam u HNK Zagreb pjevala uloge Iviše u operi Adel i Mara Josipa Hatzea i Smeraldine u operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva.

NACIONAL: Što vas čeka u sezoni koja počinje ove jeseni?

U novoj sezoni me čekaju zanimljive uloge. Navest ću neke, poput Antigona u operi Mitridate Eupatore Alessandra Scarlattija u barcelonskoj Palau de la Musica Catalana i madridskom Auditorio nacional de Musica, ulogu Teodate u operi Flavio G. F. Händela, uz orkestar Concerto Köln u Kölnskoj filharmoniji i u amsterdamskom Concertgebouwu. Radujem se ulozi Griselde u istoimenoj operi A. Vivaldija u operi Wuppertalu. Čeka me i uloga Elmire u operi Floridante G. F. Händela na Bayreuth Baroque festivalu te solistički koncert uz Hrvatski barokni orkestar na Bach festivalu u Lausannei te koncert s Edinom Karamazovim u Hrvatskom domu u Splitu.

‘Opasno je mlade pjevače smjestiti u kutije. Pjevala sam mezzosopran sve dok Max Cenčić nije prepoznao prirodu moga glasa. Od tada pjevam isključivo altovski repertoar’

NACIONAL: Volite li više raditi s Cenčićem kontratenorom ili Maxom Cenčićem redateljem?

S Maxom kao redateljem sam dosta surađivala, a s njim kao pjevačem još i više. Jako cijenim svaku priliku za suradnju u svakom obliku, kao i za razgovor s njim. On je vrhunski svjetski umjetnik, poduzetnik i intelektualac kakvih nema puno i od njega može učiti i učiti. Jako sam sretna što me uzeo u svoju agenturu, preokrenuo mi život u smjeru o kojem sam sanjala. Lijep je osjećaj pjevati rame uz rame sa svim svojim nekadašnjim uzorima. A to mogu zahvaliti Maxu i tome što je prepoznao moj talent i rad. Često smo surađivali. U sljedećoj sezoni zajedno smo u dva projekta. Pjevat ćemo u Flaviju G. F. Handela u Amsterdamu i Kolnu. Idućeg ljeta na Bayreuth Baroque festivalu pjevat ću Elmire u operi Floridante G. F. Handela, uz orkestar Le Musiciens du Prince Monaco. Operu će režirati upravo Cenčić.

NACIONAL: Zašto je, sudeći po učestalosti u repertoaru, G. F. Händel vaš omiljeni autor?

Učestalost mog izvođenja djela G. F. Händela mogu zahvaliti tome što je on, s razlogom, najizvođeniji barokni operni skladatelj, a meni je najdraži. Njegova mi glazba nikad neće dosaditi. Način na koji tako prirodno piše za glas, njegova psihologija likova, kako publici ostavlja da prosuđuje likove bez da ih glazbeno osuđuje, to je toliko avangardno. Usudila bih se reći da ono što je Verdi za klasičnu operu, to je Händel za baroknu.

NACIONAL: Koju ulogu i koju operu još niste pjevali, a želite je, jer će to biti veliki izazov?

Sve uloge o kojima sam baš sanjala sam već izvela, a svaka sljedeća mi je samo radost. Za mene je najveći izazov to što sam žena u repertoaru koji sada pjevaju uglavnom muškarci, kontratenori. Tako da mi je teže doći do uloga junaka pisanih za alta kastrata. Ali ne iz tehničkih razloga jer mom glasu to prirodno leži, već zbog toga što se često za njih angažiraju kontratenori zbog svoje popularnosti. Malo ljudi to zna, ali na baroknom tržištu ima jako puno kontratenora, a jako malo altova. Ali i dalje ne bih to nazvala nekim problemom. Jer kako je govorio Grunf iz ‘’Alan Forda’’: „Tko vrijedi, leti. Tko leti, vrijedi. Tko ne leti, ne vrijedi“.