Jedan od osnivača i urednika ‘Pričigina’, koji će se od 20. ožujka održati u Splitu, Renato Baretić, otkriva zašto su svi političari osim Ive Josipovića izbjegavali taj festival pričanja priča, kako će izgledati hommage Predragu Luciću, ali i što misli o ekranizaciji svog romana ‘Osmi povjerenik’

I ove godine, na Svjetski dan pripovijedanja, 20. ožujka, po dvanaesti puta će se održati Pričigin, festival pripovijedanja, jedna od najmasovnije posjećenih priredbi u kulturnom kalendaru Splita. Svjetski dan pripovijedanja je međunarodna manifestacija posvećena usmenom pripovijedanju, a svoj je konačni oblik dobila 2003. godine, od kada se obilježava u više od 35 zemalja na svim kontinentima. Split je vrlo brzo počeo pratiti svjetske trendove i već je 2006.  osnovana Udruga Pričigin koja od 2007.  organizira svoju feštu pričanja priča, u gradu koji je poznat po svom splitskom dišpetu i uvrnutom smislu za humor, na kojoj su do sada sudjelovali brojni pisci, kazališni djelatnici, izdavači, bibliotekari, ali i predstavnici drugih profesija. Pravila Pričigina su jednostavna :  svi sudionici svakog programa po desetak minuta pričaju svoju priču na istu, unaprijed zadanu temu; nema ni čitanja niti konzultacija s bilješkama, samo pripovijedanje živom i brojnom auditoriju, a poznato je da Pričigin ima aktivnu i kreativnu publiku.  I tako pet proljetnih dana, s najmanje dva tematska programa dnevno, međusobno posve različita – i po temama i po pripovjedačima. Posljednje četiri godine zadnji dan Pričigina zaključuje se istodobno i najtužnijim i najveselijim programom cijelog festivala: Pričama o sreći.
„Pričiginska publika, i publika sličnih događanja, zadnja je oaza Mediterana, slobodne kritičke misli, tolerancije i prihvaćanja. … Ovo je posljednje utočište nama sličnih; prostor nam se sužava, ali ovu oazu, jednu od posljednjih preostalih, ne prepuštamo tek tako. Meni je čast biti dio te borbe. U vremenima smo kada se festivali i časopisi gase, a dišpet za održavanjem Pričigina time samo još više raste. Kako je bilo jedanaestog, bit će ovog, pa i trinaestog i trideset trećeg Pričigina. On je, kad bolje pogledate, u cvijetu mladosti, tek ušao u pubertet. Spremaju mu se nekakve promjene, novi ljudi donose nove ideje, ali će u svemu tome on ustvari neprekidno rasti. Zahvaljujući starim članovima koji su i dalje tu, ali i novima koji ulijevaju dodatnu snagu i optimizam..“ –  piše, između ostalog, u pozivu na ovogodišnji Pričigin umjetnički direktor festivala, Nebojša Lujanović
Na žalost, ove će se godine Pričigin prvi puta održati bez svog dobrog duha – Predraga Lucića, novinara, pisca i dramaturga koji je svojim nenadmašnim performansima davao veliki doprinos imidžu i ugledu festivala.  U pet festivalskih dana – od 20. do 24. ožujka u  amfiteatru Doma mladih, kavani hotela Bellvue i Semaforu održavat će se pričaonice, autorske večeri, burza pročitanih knjiga i Hommage Predragu Luciću. Država gost je ove godine Bosna i Hercegovina, iz koje stiže jaka reperezentacija autora, a na festivalu kao gosti, između ostalog sudjeluju i Boris Rašeta, Ksenija Marinković, Branko Đurić-Đuro, Boris Dežulović, Ivana Bodrožić, Draga Markovina i mnogi drugi.
Jedan od suosnivača i dugogodišnji urednik festivala bio je i Renato Baretić, nagrađivani  pisac,  novinar,  kolumnist i scenarist, splitski Zagrepčanin koji će i ove godine Pričiginu dati svoj doprinos.  Osim „Osmog povjerenika“ – romana iz 2003, koji mu je donio uspjeh i slavu, Baretić je napisao i  romane „Hotel Grand“, „Pričaj mi o njoj“, nekoliko zbirki pjesama i jednu slikovnicu, a u posljednje vrijeme piše i dramske tekstove.  Uoči ovogodišnjeg Pričigina, koji počinje u utorak 20. ožujka, Renato Baretić dao je intervju tjedniku NACIONAL u kojem je govorio o povijesti ove manifestacije, splitskom duhu, stanju medija i kulture danas u Hrvatskoj, kao i tekstovima na kojima trenutačno radi.
NACIONAL:  U Splitu će se ovoga tjedna po dvanaesti puta održati Festival pričanja priča, Pričigin. Bili ste urednik festivala od 2007-2016, od samog početka bili ste angažirani u njegovoj organizaciji, a i ove godine sudjelujete,iako ne više kao šef.   S ove distance – možete li se prisjetiti kako je uopće došlo do osnivanja Udruge „Pričigin“, kakvi su bili počeci, kako se mijenjao i rastao festival?
Kako se ne bih sjećao početka! Profesor Petar Filipić, naš neprocjenjivi barba Pero, na kraju prvog sastanka, nakon što mi je razbio većinu sumnji i obećao da će svaki pisac koji dođe i ispriča priču za taj nastup biti i honoriran, kazao je  jednu od najljepših rečenica koje sam u svom radnom vijeku čuo: “Za novce ne brini, ja ću ih tražiti i naći. Ja sam hardver, ti mi budi softver”. Tako je i bilo, a tako je i danas – softver je moderniziran, na mjestu umjetničkog direktora zamijenio me Nebojša Lujanović, ali hardver je nepoderiv. S njima je sad u timu i Maja Vrančić, osnivačica i agilna predsjednica udruge “Kurs”, ovogodišnja dobitnica nagrade “Splitski cvit”.

NACIONAL:  Kroz Pričigin su prošla mnoga slavna spisateljska i novinarska imena. Koga biste posebno izdvojili i jesu li pisci i novinari, majstori pisane riječi, jednako dobri pripovjedači, brzi na jeziku i duhoviti, kao u svojim tekstovima?

Da sad krenem izdvajati, vjerojatno bih vam nabrojao barem polovinu svih sudionica i sudionika, a bilo ih je dosad više od 500. Ali, da spomenem samo nekolicinu najzvučnijih koji nisu iz Splita, ili tu više ne žive – Predrag Matvejević, Arsen Dedić, Slavenka Drakulić, Predrag Raos, Dragan Velikić, Goran Vojnović, Mirjana Krizmanić, Vedrana Rudan.  Sudjelovali su i Aco Stanković, neizbježni Ante Tomić, Zlatko Gall, Jurica Pavičić… Ali nisu tu bili samo ljudi od pera – ugostili smo i ponajbolje vinare, pivare, skipere, recepcionere, odvjetnike… Svatko je od njih ispričao neku svoju priču na zadanu temu. Osobno su mi najdraži oni koji bi prvi put došli s tremom do oblaka i uvjerenjem da su jezivo loši pripovjedači, a kad bi završili nastup oduševljeno pitali: “Kakve su šanse da me pozovete i dogodine?”.

Kako Udruga Pričigin opstaje, ima li pomoć Grada, plaćaju li obični građani donacije ? 

Grad Split, do lani najveći sponzor, ove nas je godine malo iznenadio. Nekad su nam davali 40 tisuća kuna, pa se to pretprošle godine spustilo na trideset, a sad nam je odobreno tek 15. Za organizaciju petodnevnog festivala, odnosno za honorare svim sudionicima, za putne i smještajne troškove i najmanje jedan ručak onima koji dolaze izvan Splita, treba nam svake godine oko 120 tisuća kuna. Da ne bi bilo zabune – organizatori sve rade volonterski, uključujući i žicanje sponzora na sve strane. Postoje neki stalni, vjerni prijatelji Pričigina, poput Multimedijalnog kulturnog centra koji nam od početka besplatno ustupa svoj amfiteatar, tu je i Turistička zajednica grada, pa i Ministarstvo kultur.  Županija pak ima pametnijeg posla… Prošle smo godine mjesec dana prije festivala bili blago očajni, pa smo zamolili publiku i simpatizere da nam pripomognu donacijama. I, mogu vam reći – preživjeli smo samo zahvaljujući njihovim uplatama. I nitko, ni publika niti sudionici, nije potkraj ožujka ni po čemu mogao vidjeti u kolikoj smo panici bili još u veljači.

Kako surađujete s gradonačelnikom Androm Krstulovićem-Oparom? Tko ima više sluha za slobodno pričanje HDZ, SDP ili Željko Kerum? 

Nismo s gradonačelnikom Krstulovićem Oparom još imali prilike surađivati. Prošlogodišnji je Pričigin bio prije lokalnih izbora, a ove godine gradonačelnik ima neke daleko bitnije prioritete. Dogodine, kad ozdravi, malo ćemo ga pritisnuti oko Pričigina, jer festival je ipak izrastao u prepoznatljivi suvremeni simbol Splita, ma koliko mi insajderi špilali skromnost. A o bivšim gradonačelnicima nekako ne bih, ne zamjerite.

Festival ima novo vodstvo, koliko je to utjecalo na koncept i što biste vi osobno, kao sudionik, posebno izdvojili iz ovogodišnjeg programa?

Hm, a da vi dođete na festival, pa probate nešto izdvojiti sami, kad prođe? Ne mogu vam unaprijed ništa izdvajati, jer zasad znam jedino da će publika opet biti predivna i zahvalna svakome tko joj je došao pričati. Za sve zainteresirane, program je, sa svim temama, terminima i sudionicima, na webu. Ove godine, nažalost, neće biti izravnog prijenosa prvih dviju večeri na HTV-u. Ali, s obzirom na cjelokupno stanje u toj kući – to bismo mogli doživjeti čak i kao kompliment.

Iako se Split prilično promijenio od Smojinih vremena i od izrazito ljevičarske sredine postao desničarska, ako smijem tako definirati društveno-političko ozračje, Pričigin je ipak opstao kao tipično splitska priča.  Uostalom nije li  većina najboljih satiričara i kolumnista nekim čudom upravo iz Splita, a oni koji nisu, poput vas, u Split su doselili?

Odavno govorim: kad bi neka strana TV-ekipa željela snimiti dokumentarac o cijeloj Hrvatskoj i kad bi na raspolaganju imala dva mjeseca, preporučio bih joj da prva dva tjedna provede samo i isključivo u Splitu. Ovdje je, naime, na relativno maloj površini, koncentrirano sve najbolje i sve najgore u našoj državi. Na što god da poslije nalete bilo gdje u Hrvatskoj, bilo dobro ili loše, neće ih iznenaditi, jer to su sve već doživjeli i iskusili u Splitu. Čudan je ovo grad, tu sam već skoro četvrt stoljeća, u mojim genima nema ničega dalmatinskog, ne navijam za Hajduk (niti i za koji drugi hrvatski klub), i blagog pojma nemam kako bih opisao i protumačio magnetizam koji me i dalje drži ovdje. Ako uspijem ostvariti san i odseliti na otok, bit će to jedan od ovih koji nisu predaleko od Splita.

U programu festivala aktivno sudjeluje i publika. Koliko je njihov doprinos zanimljiv i vrijedan i uključuju li se i mlađe generacije? 

Čuli ste sigurno milijun puta, od glazbenika, sportaša i glumaca, da je splitska publika “najteža”. E pa, naša nije. Naša je najbolja, kojim je god kriterijima procjenjivali. Većinu naših pripovjedača čine pisci i spisateljice, a oni baš i nisu navikli na tristotinjak ili petstotinjak ljudi u publici, pa još i tako pažljivih, koncentriranih na riječi s pozornice. Svatko je pri prvom nastupu ostao “paf!”, jer publika Pričigina nimalo se ne uklapa u klišeizirane, medijski profiltrirane, nastrane stereotipe o Splitu i Splićanima. Ima nas tu svakakvih, nismo svi prepotentni unjkavi kriještavci s pola mozga. Većinu publike i dalje čine generacije iz kluba 45+, ali dolaze i mladi, sve više.

Osim predsjednika Ive Josipovića, koji je bio u publici i osobno  sudjelovao na Pričiginu jednim ne baš uspjelim  vicem kojeg je ispričao, jesu li političari uopće pozivani i je li se tko od njih odazvao?

U godinama kad smo dodjeljivali “PričeST”, nagradu publike za najdoljmljivije prodanu javnu priču u prethodnih 12 mjeseci, zvali smo dobitnike: Stjepana Mesića, Jadranku Kosor i Zorana Milanovića. Nitko nije došao, a reagirao je samo Milanović, odnosno njegova služba za odnose s javnošću, dopisom koji se trudio ostaviti dojam opuštene duhovitosti. Tim smo više zahvalni gospodinu Josipoviću.

Bi li se isplatilo pozvati premijera Plenkovića, ili bi to bilo predosadno? 

Ne, to bi Splićanima bilo, kako bih rekao, baš atraktivno! Ali, ostavimo našem povjerenstvu da usuglasi stavove oko toga treba li ga zvati ili ne. Bit ćete na vrijeme obaviješteni o zaključcima.

Tko bira teme o kojima se pričaju priče? Koliko su one aktualne, vezane uz političku i društvenu situaciju u Hrvatskoj i kada pripovjedači saznaju o čemu će pričati?

Patricija Horvat i Kruno Lokotar, naši stalni moderatori, biraju teme, naslove i goste za programe koje oni uređuju i vode. Uvijek su za blagoslov pitali barba Peru i mene i na kraju bi, u pravilu, bilo po njihovom. Ostale programe smišljali bismo smo i krstili Pero i ja, a od lani je moju ulogu preuzeo prijatelj i kolega Nebojša Lujanović. Ja uskačem samo kad je posrijedi neka dilema ili neki, na prvi pogled, nedostižni sudionik. Pripovjedače prvi put kontaktiramo negdje oko Nove godine, najkasnije potkraj siječnja, i već im tada kažemo temu i naslov večeri. I imena ostalih sudionika, jer to u nas Hrvata znade bti klizav teren.

Pričigin ima i regionalnu dimenziju i uvijek dolaze gosti iz susjednih zemalja. Kako ih birate i  kako ih prihvaćaju u Splitu? 

Najveći dio posla oko njih, zapravo sve osim financijske dimenzije, odrađuje Kruno Lokotar. Ipak je on od svih nas najupućeniji u regionalne književne aktualnosti. Neki od tih gostiju postali su prave pričiginske zvijezde, poput Rumene Bužarovske, Ozrena Kebe ili Ahmeda Burića. Emira Imamovića Pirkea više nitko ni ne broji kao gosta iz regije, on je šibenski zet i već dugogodišnji Žaborićanin. Svi su oni odlično primljeni i sjajno se osjećaju i u Splitu i na festivalu. Ljudi nas znaju zaustaviti na ulici i pitati hoće li i sljedeće godine ponovo doći ta i ta, ili taj i taj.

Ove godine Pričigin će se prvi puta održati bez Predraga Lucića. Njegov osobni doprinos silno će nedostajati svima. No, njemu u čast pripremili ste Hommage u kavani hotela Bellvue. Možete li ponešto otkriti o toj večeri? 

Večer se zove “Vijesti iz budućnosti”, prema jednoj od legendarnih rubrika iz satiričnog dijela Feral Tribunea. Najčešći junak u tim vijestima bio je stanoviti živahni starčić F.T., a u petak će to biti živahni starčić P.L. zvani D. Javit ćemo se Predragu s vijestima o tome kako bi veselo bilo u ožujku 2038., da nas nije zajebao i tako naprasno zimus otišao u nepoznato.

Domaćin ste autorske večeri posvećenoj Kseniji Marinković – žena, majka, glumica. Kako ste koncipirali svoj zajednički performans? 

Jednostavno: Ksenija će pričati, a ja ću je držati za rukicu ukoliko zbilja bude imala onoliku tremu o kakvoj mi priča zadnjih dana. Ma, ona je toliko silna i moćna glumačka pojavnost da može i šutjeti tih sat i četvrt, pa da je svejedno svi slušaju.

Sa svojim višedesetljetnim novinarskim, spisateljskim i svekolikim iskustvom na području izdavaštva i kulture,  kako biste opisali današnju situaciju u medijima i na kulturnoj sceni. Naime, danas su stvari koje su radili Feral Tribune ili Stojedinica gotovo nezamislive. Zašto?

U najsjajnijim i najvažnijim godinama Ferala i Stojedinice nije bilo interneta. Internet, uza sve svoje vrline, ipak producira masovnu intelektualnu inertnost i lijenost neurona. Naslovi na portalima jedino su štivo većine, često sasvim dovoljno za stjecanje čvrstog stava i ostavljanje komentara ispod nepročitanog teksta. Kad bi se sve posložilo kao nekad, da smo svi opet mladi i nabrijani kao onomad – ni Feral niti Stojedinica u današnjim okolnostima ne bi preživjeli više od pola godine, jer konzumiranje i razumijevanje takvih sadržaja, i ozbiljnih i satiričnih, zahtijeva više mentalnog angažmana no što ga suvremeni auditorij želi i može uložiti. Postoje, naravno, i danas neki sjajni, uporni mediji, žilavi i još s dovoljno snage za fajtanje, ali čini mi se da se njihova publika pomlađuje daleko sporije od one pričiginske. A o ukupnoj kulturnoj sceni ne osjećam se dovoljno meritornim govoriti. Mogu reći tek svoj dojam: razmrvljena je i velikim dijelom međusobno zavađena. Oko sitnog novca, rekao bih, možda čak i više nego oko krupnih ideoloških ili estetskih tema.

Postoji li lijek za konzervativnu kontrarevoluciju koja je očito zahvatila društvo, ali i mlade generacije, koje su konzervativnije, ksenofobičnije, tradicionalnije, od svojih roditelja? 

Ismijavanje, ruganje, plaženje jezika, podizanje srednjeg prsta… To je jedino što nam je preostalo. Institucionalno smo opkoljeni, pozombljivanju djece ne možemo se više suprotstaviti, pa hajdmo onda barem izumrijeti dostojanstveno i s hrabrim, drskim smijehom. Možda klinci iz tog našeg dostojanstva ipak nešto nauče, pa se i sami trgnu prije no što ih stoka izgura s ruba ove ravne ploče.

Nagrađivani roman „Osmi povjerenik“ doživio je uspješnu filmsku ekranizaciju u režiji Ivana Salaja ? Jeste li zadovoljni filmom, gledanošću, kakva je njegova filmska budućnost na festivalima? 

Vrlo sam zadovoljan. U dva mjeseca pogledalo ga je gotovo 35 tisuća ljudi, to je sasvim lijepa brojka. Najljepše mi je u svemu to što je Ivan Salaj uspio stvoriti posve autonomno umjetničko djelo: film bez problema “legne” i onima koji nisu čitali roman, a onima koji su ga čitali nimalo ne smetaju filmske intervencije i izmjene izvorne priče. Budući da sam u cijelom projektu samo autor predloška i ništa drugo, ne znam što su producent, distributer i svi ostali nadležni dosad postigli u vezi s vanjskom distribucijom i festivalima. Imam ja jednu francusku vezu, potegnuo sam je još krajem siječnja, ali još nema reakcije.

Je li teško ponoviti uspjeh tako popularnog romana? Radite li na nečem novom? Čini se da u političkom životu Hrvatske ne nedostaje slikovitih likova, gluposti i primitivizma,  koji vape da ih se smjesti u neku fikciju? 

Uspjeh “Osmog povjerenika” više nikad neću moći ni smjeti ponoviti, ma što da napišem. To mi je jasno već više od deset godina i mogu sasvim mirno živjeti s time. Radim, naravno, na “nečem novom”, svako malo iskoči mi ideja za neko novo “nešto novo”, pa je zabilježim i ostavim za neka vremena kad ću se manje baviti golim preživljavanjem. Od dovršenih novijih poslova mogu se pohvaliti samo komedijom “OtpisaNE”, koju Kazalište Moruzgva u mahnitom tempu igra posvud po Hrvatskoj. Premijera je bila u listopadu prošle godine, a do danas su je odigrali gotovo 50 puta, uvijek pred rasprodanim gledalištima. Potpisao sam i ugovor za jednu zbirku priča, zapravo roman u nizu priča o različitim alatima, koji moram dovršiti do kraja ove godine. Možda uspijem.

Napisali ste i  slikovnicu. Kako su je djeca prihvatila? 

“Muka malog vuka” je slikovnica i za odrasle, pisana s nakanom da roditeljima ne bude dosadno čitati je navečer i po sedamnaesti put. U ovih godinu i pol do mene su došle samo pozitivne reakcije, baš kao i na predstavu koju su po toj slikovnici za “Malu scenu” napravili Bruno Margetić i Morana Dolenc.

Zoran Ferić novi je predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Što očekujete od njegovog predsjedničkog mandata?

Očekujem da će svaki od programskih ciljeva iz kandidacijskoga govora ostvariti barem dopola. Kao (još uvijek, premda ne znam zašto) povjerenik za splitski ogranak HDP-a, dat ću prijatelju Feri ruku u svemu što od mene zatraži ili mi predloži. Uskoro ćemo se, nadam se, vidjeti, nisam ni ja bez prijedloga.