Nakon uzvika ‘Za dom spremni’ na koncertu Marka Perkovića Thompsona i uoči 30. obljetnice vojne akcije Oluja, koja se u nekim srpskim udžbenicima tumači kao etničko čišćenje, Nacional je istražio što o novijoj političkoj povijesti piše u udžbenicima povijesti u državama bivše Jugoslavije

Ove godine, uoči okrugle tridesete obljetnice Oluje, Aleksandar Vučić pozvao je građane Srbije da ne ljetuju u Hrvatskoj od 1. do 10. kolovoza. To nimalo ne čudi jer svake se godine povodom obilježavanja Oluje u medijskom prostoru u Srbiji mogu, između ostaloga, pročitati tvrdnje da je Oluja bila „etničko čišćenje“ i „udruženi zločinački pothvat“ te se preuveličavaju brojke zločina počinjenih nad Srbima i ignorira da je masovni odlazak hrvatskih građana srpske nacionalnosti zapovjedilo vojno i političko vodstvo pobunjenih Srba u popodnevnim satima prvog dana Oluje. To potvrđuje izvorni dokument sa zapovijedi Milana Martića, predsjednika Republike Srpske Krajine, o evakuaciji srpskog stanovništva iz Hrvatske u vrijeme Oluje. Također, potpuno se ignoriraju činjenice vezane uz početke agresije i uzroke rata, ali to je logično jer su u Srbiji na vlasti ljudi koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Prije tri godine prvo je odobren, a zatim povučen udžbenik povijesti za četvrti razred pod nazivom „Zašto je povijest važna? 4“, što su neki stručnjaci i dio javnosti smatrali udarom na pluralizam interpretacija povijesnih događaja, a drugi su upozoravali da je udžbenik bio toliko faktografski loš da nije ni inicijalno trebao biti odobren. Budući da udžbenici povijesti kao takvi jako dobro reflektiraju narative i interpretacije povijesnih događaja u zemljama bivše Jugoslavije, Nacional je o tome razgovarao s Julijom Barunčić Pletikosić iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Branimirom Jankovićem s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Nacionalovi sugovornici uspoređivali su udžbenike povijesti hrvatskih izdavača s nekima u drugim državama bivše Jugoslavije

Julija Barunčić Pletikosić, u suradnji s kolegicom Željkom Križe, objavila je i nekoliko stručnih i znanstvenih radova koji se bave analizom sadržaja i povijesnih izvora u udžbenicima povijesti za osnovne i srednje škole. Ona smatra da smo demokratsko društvo u kojem postoji sloboda govora pa možemo čuti svakakve teze i zaključke, no dodaje da u znanosti postoji obveza argumentiranja izrečenih teza koja ne smije ovisiti o tome je li netko lijevog ili desnog svjetonazora, nego se treba temeljiti na relevantnim izvorima i cjelovitom prikazu događaja o kojem donosimo zaključke.

„Tako i kad govorimo o operaciji Oluja, treba podsjetiti da je vodstvo pobunjenih Srba na okupiranom području, nakon odbijanja brojnih mirovnih sporazuma, početkom 1995. odbilo i tzv. plan Z-4, kojim je Srbima u kotarevima Glina i Knin, odnosno u 11 općina u kojima su imali apsolutnu većinu stanovništva 1991., međunarodna zajednica praktički nudila ‘državu u državi’ te da ni nakon poraza u Bljesku ono nije bilo spremno prihvatiti mirnu reintegraciju okupiranih područja, štoviše, nastavilo je raditi na ujedinjenju paradržavnih tvorevina Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini u Ujedinjenu Republiku Srpsku. Stoga je vojna opcija preostala kao jedino i neodgodivo rješenje problema okupiranoga teritorija hrvatske države, ali i rješavanja bihaćke krize jer su sredinom srpnja 1995. srpske snage poduzele novi napad na zaštićenu zonu Bihaća. Da su pobijedile, ostvarile bi pobjedu strateškog značaja stvarajući neprekinuto područje pod srpskom kontrolom od rijeke Drine do Une i prouzročile novu humanitarnu katastrofu poput one koja se netom ranije dogodila u Srebrenici i Žepi. Oluja je, dakle, označila kraj rata u Hrvatskoj, ali i okončala srpsku opsadu Bihaća. Ujedno je njome omogućen i nastavak napadnih operacija HV-a i HVO-a Maestral i Južni potez, u rujnu i listopadu 1995., koje su pomogle pokretanju pregovaračkog procesa i kraju rata i u BiH“, objasnila je Julija Barunčić Pletikosić.

‘Ne viču mladi ‘ZDS’ zbog udžbenika povijesti. Politički vrh je Thompsonu dao snažan legitimitet što je osobito skandalozno u odnosu prema tom pozdravu’, kaže Branimir Janković

Govoreći o pristupu i pisanju o Oluji u udžbenicima povijesti za osnovne škole i gimnazije, navela je da se u posebnim kraćim ili dužim tekstovima obrađuje i tema srpskog stanovništva na okupiranom području Hrvatske:

„U nekim udžbenicima navedeno je i da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u prvim satima Oluje pozivao građane srpske narodnosti na okupiranom području da ostanu i bez straha dočekaju hrvatsku vlast, međutim, više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti napustilo je svoje domove uoči i tijekom Oluje. U nekoliko udžbenika objavljena je i preslika dokumenta koji pokazuje da su masovni odlazak Srba iz Hrvatske zapovjedili vođe pobunjenih Srba. Također, u svim se udžbenicima povijesti koji su trenutačno u upotrebi i koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih RH, i za osnovne škole i za gimnazije, navodi da je zapaljen dio kuća i imovine hrvatskih građana srpske narodnosti na netom oslobođenom području te da su zabilježeni i zločini ubojstva pojedinih Srba koji nisu bili napustili to područje. U jednom od udžbenika povijesti za gimnazije posebno se spominju i sela Grubori, Gošići i Varivode kao mjesta gdje su počinjeni zločini nad starijim srpskim civilima. Tako da i na temelju tih samo nekoliko primjera možemo vidjeti da se u hrvatskim udžbenicima o Oluji govori kao o najznačajnijoj hrvatskoj operaciji i pobjedi te njezinom presudnom značaju za kraj rata u Hrvatskoj i stvaranju uvjeta za kraj rata u Bosni i Hercegovini, ali i o posljedicama koje je Oluja imala za srpsko stanovništvo.“

‘Autori udžbenika trebaju se držati znanstveno relevantnih činjenica i provjerenih izvora, što ne isključuje postojanje različitih mišljenja’, kaže Julija Barunčić Pletikosić

No u Hrvatskoj postoje prijepori i oko samog naziva i karaktera Domovinskog rata pa je za neke samo Domovinski rat, a za druge barem dijelom i građanski. Kako to komentira?

„Domovinski rat bio je prije svega obrambeni i oslobodilački rat, a uzrok rata velikosrpska politika s ciljem da svi Srbi žive u jednoj državi, sa zapadnom granicom koja se trebala nalaziti duboko u teritoriju RH. Naravno, sve se može relativizirati pa tako, pozivajući se na činjenicu da je u ratu protiv Hrvatske sudjelovalo i srpsko stanovništvo iz Hrvatske, neki ističu da taj sukob ima i elemente građanskog rata, no važno je procijeniti koliko je to ključno za određivanje karaktera rata. Izvorni dokumenti – primjerice, Odluka o priključenju SAO Krajine Republici Srbiji i ostanku u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju, koju je ‘Skupština SAO Krajine’ donijela 16. svibnja 1991., posebno članak 3. navedene Odluke da je ‘teritorij SAO Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije’ – pokazuju da se radilo o ratu za teritorij, odnosno, za izdvajanje dijela teritorija RH i njegovo pripajanje tzv. Velikoj Srbiji. Točno je naveden i dio teritorija RH koji je trebalo pripojiti Srbiji: općine ‘Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Kostajnica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, dijelove općina Petrinja, Sisak, Pakrac’ te sva srpska naselja ‘koja su se pripojila jednoj od navedenih opština, kao i ona naselja koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja’ Srbiji“, rekla je Julija Barunčić Pletikosić.

Ona smatra da historiografija nije diplomacija i da je povijest znanost u kojoj se zaključci ili teze ne usklađuju s političkim ili drugim naputcima, nego ovise o činjenicama utemeljenim na relevantnim izvorima, a o činjenicama se, kaže, ne pregovara, one ne trpe kompromis. Kako naglašava, međusobno zaraćene države ne mogu usklađivati zajedničku istinu o ratu, nego prezentirati činjenice takvima kakve jesu, a to u slučaju Hrvatske i Srbije neće biti moguće dokle god se neke osnovne činjenice o uzrocima rata i odgovornosti Srbije i politike Slobodana Miloševića za početak rata kao i o događajima koji su doveli do Bljeska i posebno Oluje 1995., u Srbiji budu potpuno ignorirale.

‘Podijeljenost Bosne i Hercegovine odražava se i na udžbenike povijesti, koji se dijele na srpske, hrvatske i bošnjačke’, kaže Branimir Janković

Po njezinu mišljenju, autori udžbenika, recenzenti i svi sudionici obrazovnog procesa trebaju biti prije svega profesionalci i držati se u prvom redu znanstveno relevantnih činjenica i provjerenih povijesnih izvora, što ne isključuje mogućnost postojanja različitih mišljenja o pojedinim događajima i procesima, no smatra da znanstveno utemeljene činjenice ne bi trebale biti podložne potpuno suprotnim interpretacijama. Kritičko mišljenje, dodaje, kod učenika treba poticati i razvijati i kroz sadržaj udžbenika i dobro osmišljena pitanja koja mogu potaknuti raspravu, a argumentirano moraju raspravljati i povjesničari međusobno, međutim, neke činjenice koje su utemeljene na brojnim povijesnim izvorima, ne bi se trebale dovoditi u pitanje.

S druge strane, Branimir Janković smatra da je najveći problem u tome što je zadnja kurikularna reforma iz 2019. dodatno zacementirala memoriranje nastavnog gradiva kao glavni pristup učenju i podučavanju povijesti.

„Rezultat je to stalnog straha da mogućnost rasprave o osjetljivim povijesnim temama ne ode predaleko. To se posebno odnosi na Domovinski rat, odnosno, ratove 1990-ih. Zbog toga se propisuje što sve učenici trebaju reproducirati, i činjenice i interpretacije, o ključnim događajima, brojnim vojnim operacijama, točnom karakteru rata, a ne ostavlja se ni prilika za propitivanje službenog naziva Domovinski rat. Osobito je selektivno propisano prikazivanje rata u Bosni i Hercegovini, gdje nema ni spomena haške presude čelnicima Herceg-Bosne. Ono što se uopće ne dovodi u pitanje jest stavljanje nastave povijesti u službu nacionalnog identiteta, kako izričito stoji u obrazovnim dokumentima. Ne bi se radilo o tolikom problemu kada bi se nacionalni identitet poimao dovoljno pluralnim i inkluzivnim. Prevladava, međutim, shvaćanje vlastite nacije kao one koja je kroz povijest uvijek samo žrtva drugih nacija, ne i počinitelj. Poseban problem je što se ne želi govoriti o međusobnim vezama i zajedničkim povijestima sa susjednim nacijama. U takvoj koncepciji povijesti nema mjesta za poticanje građanskog političkog odgoja i obrazovanja koji ne zaboravljaju da nismo samo pripadnici neke nacije, nego i građani i, prije svega, ljudi“, objasnio je Branimir Janković.

Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako je rekao, jasno je da obrazovne institucije, autori udžbenika, nastavnici, učenici i roditelji imaju svoje političke poglede na povijest. „To se vidi prema onome o čemu govore više, a o čemu manje ili uopće ne govore te kako tumače povijesne događaje i kakvo im značenje pridaju. Uvijek je prisutna selekcija činjenica koja u pozadini sadrži određenu interpretaciju. No zadaća je udžbenika povijesti, nastave povijesti i obrazovanja uopće da daju prednost struci i ne zaborave da su prije svega profesionalci. To znači da ne trebaju prenijeti samo dosad utvrđene činjenice i znanstvene spoznaje, nego i prikazati o čemu i dalje postoje različite interpretacije. Potrebno je ukazati na argumente jedne, druge ili treće strane i onda donijeti svoju zaključnu ocjenu, a ne prešućivati da postoje različiti pogledi ili ih unaprijed diskreditirati. Tako bi trebale funkcionirati ne samo stručne nego i demokratske rasprave“, naglasio je Janković.

S obzirom na razlike u obradi tema kao što su Jasenovac, Bleiburg, Domovinski rat i Oluja u udžbenicima povijesti u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije u odnosu na one hrvatske, istaknuo je osobito ilustrativan slučaj Bosne i Hercegovine jer se njezina podijeljenost odražava i na udžbenike povijesti, koji se dijele na srpske, hrvatske i bošnjačke. Upravo su udžbenici povijesti, po njegovu mišljenju, snažan simbol te podijeljenosti, a k tome se srpski i hrvatski udžbenici povijesti oslanjaju na udžbenike iz Hrvatske i Srbije.

‘Osobito je selektivno prikazan rat u BiH. Prevladava shvaćanje vlastite nacije kao one koja je kroz povijest samo žrtva drugih nacija, ne i počinitelj’, kaže Janković

„Zato je u hrvatskim udžbenicima povijesti u BiH naglasak na zbivanjima u Hrvatskoj, a ne u BiH, zemlji u kojoj ti učenici žive, što je još jedan pokazatelj hrvatske politike prema BiH. Srpski udžbenici u BiH fokus stavljaju na Jasenovac i Oluju, hrvatski na Bleiburg i Oluju, a bošnjački na Srebrenicu. Pritom sva tri naroda sebe prikazuju kao najveće žrtve Drugog svjetskog rata i rata 1992. – 1995. te se usredotočuju na vlastita stradanja. Srpski udžbenici opsežno će govoriti o ustaškim zločinima i Jasenovcu, za čije će žrtve navoditi odavno osporenu brojku od 700.000, ali neće govoriti o četničkim zločinima u Drugom svjetskom ratu, Oluji kao posljedici 1991., genocidu u Srebrenici ili vlastitoj odgovornosti za pokretanje rata u Hrvatskoj i BiH. Bošnjački udžbenici neće govoriti o ratnim zločinima vlastite strane nad Srbima i Hrvatima 1990-ih. Istovjetna strategija vrijedi i za hrvatske udžbenike u BiH, a slična za udžbenike u Srbiji. U njima je četnički pokret, uz partizanski, dobio status antifašističkog pokreta, a rat 1991. prikazuje se kao obrana od prijetnje novim genocidom nad Srbima poput onog u NDH 1941. Čak se i za Oluju navodi da ima karakter genocida, koji se, međutim, negira ili relativizira kada je riječ o Srebrenici. Dio srpskih udžbenika čak navodi da su u Oluji sudjelovali i SAD i NATO, što je odraz antizapadnog diskursa zbog traume bombardiranja 1999. Treba, međutim, napomenuti da su se srpski, hrvatski i bošnjački udžbenici mijenjali kroz vrijeme – nekad nabolje, nekad nagore – i da među njima postoje i uravnoteženi primjeri, ali ovdje govorimo o obrascima koji dominiraju“, istaknuo je Branimir Janković.

Julija Barunčić Pletikosić, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. FOTO: Privatna arhiva

Povodom velikog Thompsonovog koncerta, ističe naš sugovornik, često se moglo čuti da je masovno korištenje pozdrava ZDS poraz hrvatskog obrazovanja. No u hrvatskim udžbenicima povijesti, objasnio je, nema relativiziranja ustaškog pokreta i NDH, negiranja Jasenovca kao logora smrti ni višestrukog uvećavanja broja žrtava Bleiburga, kao ni prešućivanja srpskih žrtava zločina koje je počinila hrvatska strana 1990-ih.

„U hrvatskim udžbenicima povijesti Herceg-Bosna jest tabu-tema i prikazi Oluje variraju, u nekim udžbenicima antifašizam se predstavlja samo kao krinka totalitarizma dok ga se u drugima pozitivno vrednuje. Bez namjere da umanjujem odgovornost svih nas, ne viču mladi pozdrav ‘za dom spremni’ zbog udžbenika povijesti. Ne treba prenaglašavati važnost udžbenika. Nije obrazovanje naš najveći problem. Povijesno problematični dijelovi tekstova Thompsonovih pjesama i niza izjava njega i njegova tima, oslanjaju se na stručno i medijski krajnje marginalne autore i krugove. Najveći problem je ipak politički vrh koji im je zbog svojih političkih ciljeva dao snažan legitimitet, što je osobito skandalozno u odnosu prema pozdravu ‘za dom spremni’. Veliki je to poraz naše političke kulture. U jednom danu vratili smo se desetljećima unatrag. Problem je i u tome što naše državne, obrazovne i kulturne institucije jako paze na promjene u političkim trendovima i nisu se sklone oglašavati u ovakvim ključnim društvenim trenucima. Mnogo bi toga bilo drugačije da ministarstva znanosti i kulture, Agencija za odgoj i obrazovanje, sveučilišta i filozofski fakulteti, HAZU i Matica hrvatska upozore na neprihvatljivost pozdrava ‘za dom spremni’. Posebno bi bilo važno da to učini Katolička Crkva“, zaključio je Branimir Janković.