Upoznao sam na splitskom Spinutu žensku koju je dotukao Tompsonov koncert u Sinju, čekanje u autu do zore da izađe iz Sinja. Iscrpljeni ljudi zapjevali su u Sinju ‘Evo zore’ u koloni. Ženska ima tipično dalmoško ime, Kate.

“Mislin da mi je to zadnji Tompsonov koncert, neću više ić u ote gužve, dala san svoje. Samo ne znan kako ću se onda kulturno uzdizat ako se i Markovih koncerata odreknem”, rekla je dok smo pili kavu u kafiću na Spinutu.

“Možda da počneš ići malo u kazalište.”

“Vidila san snimku di se ona panjina Dežulović ruga s nama šta volimo Tompsona. Nećete u kazalište, niste ni prije, grakta je na toj snimci.”

“Pa eto, ti mu pruži otpor i baš u inat Dežuloviću otiđi u kazalište. Imam ja kartu za Buljanovu Lisicu. Predstava je u predivnom ambijentu Vile Dalmacija gore na Mejama. U toj vili Tito je odsjedao. Napravljene su uz vilu posebne stube ravno do mora. Da pretila Jovanka može uć u more bez problema.”

“Jebate, živin u Splitu od rođenja, a nikad nisan bila tamo. Pa baš bi volila vidit di su krvolok i njegova Bepina ljetovali u Splitu. Lisica, kažeš, zove se predstava…”

“Da, večeras u osam.”

“Jel to opet neko antihrvatsko sranje?”

“Ma nije. Taj redatelj Buljan često je ljetovao u Solinu, posisao je tamo od malih nogu hrvatstvo. Lisica, to je sigurno neka njegova intertekstualna igra, lisičino pobratimstvo u svemiru s Tompsonovim vukom s Dinare.”

“To bi baš onda volila vidit!”

“I nećeš se morat gužvat, stajat u koloni satima ko za Tompsonov koncert. Dođeš, uđeš i sjediš ko gospođa.”

“Idemo onda navečer na tu predstavu kad si se već ponudija da me vodiš.”

Predstava je bila na nekom pomalo zapuštenom travnjaku. Nisam nigdje vidio bivšu Titovu vilu. Bio sam razočaran. Kate još više, činilo se.

“Di si me ti doveja, ovo izgleda gore od hipodroma u Sinju”, smurila se.

Da sve bude još gore, sjedilo se na niskim klupama bez naslona, onakvima na kojima se pogureno jede janjetina prije i nakon Tompsonovog koncerta. A uz to, dugo smo stajali na ulazu jer je Vuković, pijarovac splitskog HNK, karte umjesto meni, poslao kritičaru Tomislavu Čadežu na mobitel.

Ali sve je to bilo ništa naspram trenutka kad se predstava počela sprdat na račun generala Gotovine, u stilu je li on kao mali provincijalac bez škole mogao sanjat da će postat general. Sličnoj je poruzi bio podvrgnut i Tuđman, kao mali seljak iz Zagorja.

“A šta ne sprdaju malog seljaka iz Kumrovca, jel taj bravar mogao sanjat da će postat predsjednik njihove neprežaljene Jugoslavije!” glasno je komentirala Kate.

Novinar kulture u Pupovčevim Novostima, Boris Postnikov, prijekorno nas je pogledao iz drugog reda.

Predstava je rađena po romanu Dubravke Ugrešić, nju su Denis Kuljiš, Slaven Letica i još neki devedesetih proglasili vješticom iz Rija koja hoda po svijetu i pljuje po vlastitom hrvatskom narodu dok ga Srbi i JNA napadaju sa svih strana. Tek sad mi je postalo jasno koliko je glupo što sam tompsonovku Kate doveo na predstavu po Ugrešićkinom romanu. To je kao da sam Katu Peović doveo u Čavoglave za Oluju.

Dvoje glumaca, starijih likova, nakon te su lamentacije protiv hrvatskih svetinja dobrih pola sata na travnatoj pozornici samo šutili, jeli špagete i pili kavu.

“Pa ovo je ka da gledam svoje suside u Potravlju. Za ovo nisan tribala ić u kazalište. Ovo svaki dan mogu gledat s balkona didove kuće na selu”, opet je glasno negodovala Kate.

Onda je naglo ustala i šapnula mi:

“Upišat ću se od muke.”

“Imaš tu okolo hrpu grmlja, možeš i do mora po onim stepenicama.”

Tek sad mi je postalo jasno koliko je glupo što sam tompsonovku Kate doveo na predstavu po Ugrešićkinom romanu. To je kao da sam Katu Peović doveo u Čavoglave za Oluju

Nestala je u mrklom mraku duge splitske noći. U predstavi je, pak, svanuo dan pa su dvoje glumaca polako jeli kajganu iz tave, rezali stari kruh, sve to bez ijedne riječi. Pomislio sam kako je Buljan potpao pod utjecaj svog omiljenog pisca Knausgarda, koji na desetak stranica opisuje usisavanje stana ili pravljenje kiflica.

Tihu monotoniju Buljanove predstave o starom demineru prekinuo je glasan krik negdje dolje iz šumarka. Publika je nastavila mirno sjedit, valjda su mislili da je i to dio te začudne predstave, da je to deminerovog prolupalog kolegu koji razgovara s minama napokon raznijela neka mina kojoj je dosadio svojim lascivnim tepanjima.

Ustao sam i pojurio prema šumi. Kad sam se spustio bliže moru, našao sam se u okruženju manjih, blago zapuštenih vila. U njima su, bit će, ljetovali Titovi glavni političari, Bakarić i kompanija.

A onda, uz samu plažu okruženu egzotičnim drvećem, biljkama, ugledao sam velebnu, predivnu Titovu Vilu Dalmaciju. I stepenište kao iz Rimskog carstva koje je vodilo ravno u more. Pri dnu stepeništa koprcala se, zapomagala nesretna Kate. Krenuo sam prema njoj.

“Pazi kako silaziš, sve je sklisko!” doviknula mi je.

Oprezno, kao da prolazim kroz minsko polje, spustio sam se niz stube. Pomogao sam Kate da ustane, osovi se na noge. Haljina joj je bila sva mokra, čelo joj nateklo.

“Pala san na glavu… Bog me kaznija šta san izdala Tompsona i Boga i došla među ove bezbožne komunjare!” naricala je Kate podno bivše Titove vile.

“Ajde, bit će sve u redu. Bar si jedna od rijetkih Splićanki koja je uopće uspjela ući na bivši Titov posjed…”

“Nadan se da su ovi na predstavi zadnji komunisti ovdi u Splitu!”

Kako je krenuo ovaj Tompsonov pohod po Hrvatskoj, možda i jesu, pomislio sam. Posljednja Titova djeca okupila se na Titovom posjedu na predstavi prema romanu jugonostalgične Dubravke Ugrešić. Tamo daleko, u crnini morske pučine, učinilo mi se da vidim obrise Jugoslavije koju je Tompson na koncertu u Sinju prokleo, proglasio mrtvom i porinuo u more da kao ukleti Holandez plovi Jadranom i nigdje ne nalazi mira.