Sve je počelo, kao i mnogo toga u životu, sasvim slučajno. Zagrebačke mame, tri Ivane, dvije Ane i jedna Maja vodile su djecu na treninge hokeja na travi. S treninzima su došli i turniri, a upravo na jednom takvom rodila se ideja o osnivanju kluba. I tu je sve krenulo. Danas, Mamathonke, kako se zovu, treniraju triput na tjedan, imaju svu potrebnu opremu i odlično se zabavljaju. Godine nisu važne jer u Mamathonkama igraju od 38 do 50 godina! I, da, ovo je priča o djevojkama koje se nikad ne predaju. Kad im je Dubravka, napadačica, imala tešku prometnu nesreću i kad liječnici nisu znali hoće li se ikad probuditi, djevojke su još jače zapale. A Duda, zar ste sumnjali, ne samo da se probudila već je opet došla na hokejaški teren.

A kako je sve počelo otkriva Maja (43), čija su dva sina Kasper (6) i Kristan (9), iznimno talentirani igrači hokeja na travi.

– Ma slučajno. Bile smo s djecom na jednom turniru i svi su klubovi imali svoje veteranke, koje aktivno igraju, jedino klub Marathon nije imao.  I tad je jedan od roditelja rekao zašto se mi ne bismo skupile i organizirale. I odmah, u prvoj sekundi, se učinilo kao sjajna ideja – priča nam Maja.

Martina Hrupić/Putnikofer

Ekipa Mamathonki ima sve. Među njima su pravnice, frizerke, novinarke, bankarke, politologinje, osiguravateljice, a svima je zajednička jedna strast – prema hokeju na travi.

– Počele smo prije dvije godine, a za ime je zaslužan jedan tata. Klub se zove Marathon pa je odmah nastalo Mamathon. I sve smo ga prihvatile – priča Maja.

Muževi, zar ste sumnjali, odmah su osnovali i navijačku skupinu, Crne palice, i idu na svaku utakmicu. I ne samo da ostanu bez glasnica, već i kod gola zapale i baklju! Atmosfera kao na nogometnim stadionima, samo, naravno, bez nasilja. Ovdje su druženje i zabava na prvom mjestu.

Mame treniraju tri puta na tjedan, a trening utakmice igraju protiv vlastite djece. Pustite li djeci, pitamo ih u šali.

Martina Hrupić/Putni kofer

– Ma jeste ludi?! Nema šanse, jedva čekamo da im zabijemo gol! Onda se naljute, pa se još više trude – kaže Maja kroz smijeh.

A kad već dosta teško pobjeđuju djecu, koja su ipak u boljoj kondiciji, Mamathonke su mušterije pronašle u muževima. To je, nogometnim rječnikom, kao da igraju Barcelona protiv Getafea. A kad se Ivanama, Anama, Maji, Arijani i Marini pridruži i pojačanje u liku Petre, e onda doista postaju Barcelona! Ili Barcelonete!

– Ha, ha… Počeli su i oni trenirati, ali nisu tako organizirani kao mi. A i imaju problema s kilogramima, malo tko je ispod stotke.

Mame su danas u vrlo dobroj kondiciji, za razliku od prve utakmice, koju nikad neće zaboraviti.

Martina Hrupić/Putni kofer

– Joj, to je bio užas. Dogovorile smo se da ćemo nastupiti na jednom turniru, koji je trebao biti za mjesec dana. Odnosno, barem smo tako mislile, no turnir je zapravo bio već sljedeći tjedan. I tu je nastao šok. Ali nismo se predavale, imale smo samo dva treninga prije te prve utakmice i zaigrale prvi put u životu. Tad smo prvi put u životu primile palicu u ruke – priča Maja.

Dojam je bio sjajan, nakon utakmice djevojke su sjele, pogledale jedna drugu i odmah je bilo sve jasno. Ovo je možda kraj jedne utakmice, ali početak jednog veličanstvenog putovanja, koje sad traje pet godina. Kostobrani, štitnici za zube, palice, sportske tenisice ušle su im pod kožu i sad je dio svakodnevne rutine. Priče o utakmici i taktici zamijenile su one o kozmetici. A za sve je kriva ta prva utakmica.

Martina Hrupić/Putni kofer

– Nakon te prve utakmice jedva smo stajale na nogama, bile smo izmorene, nismo mogle ništa, crknule smo. Shvatile smo da nemamo kondicije, ali nismo htjele odustati nego smo počele vježbati još snažnije i intenzivnije. I danas treniramo triput na tjedan – kaže Maja.

Mamathon je postao više od sporta, postao je način života, a djevojke imaju jedan san – zaigrati na međunarodnom turniru. Uz ovakvu volju, to i nije san, već pitanje dana. Za taktičku pripremu zaduženi su treneri u klubu.

– Sve što trener kaže, poslušamo. Kako djeca treniraju pored nas, njihovi treneri nam slože poligon i zadaju program i vježbe. Ali najslađe su trening utakmice, tu se zumira sav rad na treninzima. Na kraju svakog treninga odigramo utakmicu, naravno, ako nas se skupi dovoljno. Ali ulete i muževi, pa popune ekipu. Jer, ako mama nema dovoljno, pridruže se djeca ili treneri.

Najteže je ipak golmanici Ani. Da se odjene za trening ili utakmicu treba joj 15-ak minuta. Ana je jedina igračica u ekipi koji je kompletno zaštićena od udaraca kacigom, rukavicama te zaštitom za tijelo i noge – šicerima. I jedina igračica koji smije igrati tijelom i palicom osim sa zaobljenim dijelom palice. Oprema je od laganog materijala u kojoj se može trčati, bacati se, čak i parade raditi. A da radi parade uvjerili smo se na posljednjem turniru, na kojem je Ana proglašena najboljom golmanicom! Tako je to kad se mame naljute…

Martina Hrupić/Putni kofer

Nažalost, djevojke su trenutno bez stalne trenerice, kao i bez napadačice Dubravke ili Dude, kako je zovu, koja je imala prometnu nesreću. Jedno vrijeme bila je i u komi i oporavak traje od rujna 2023. Bio je to najteži trenutak. Situacija je bila toliko teška, da liječnici nisu znali hoće li se probuditi iz kome. Ali ovo je priča o supermamama, djevojkama kod kojih je bijela zastava zabranjena. Kod njih nema predaje. Takva je i Duda. I, zar ste sumnjali, pobijedila je sve crne prognoze i upravo je došla na hokejaški teren!

– Stigla je u pratnji Grge, supruga, koji ju je doveo u kolicima. Dubravka je bitna članica ekipe, pa smo i zbog nje još jače odlučile da ćemo nastaviti, ona i ja smo držale cijelu ekipu na okupu, dolazile smo na svaki trening – priča Maja.

Treniraju na Trešnjevci, gdje su smještena četiri kluba, iz Marathon, kao jedan od najstarijih klubova u Hrvatskoj, tu su još Concordia, Jedinstvo i Trešnjevka. Ako niste znali, odmah pored velikog dimnjaka toplane, u gradskoj vrvi, smjestila se oaza zelenila. Prekrasno mjesto koje je, kao i Mamathon, postalo način života. Tu se zajedno slave Nove godine, tu sa štapom dolazi sveti Nikola, vjerovali ili ne, na velikom platnu gleda se i Eurosong!

Ne vjerujete? Dođite. I ostavite doma lošu volju i nervozu, zaključajte je u podrum i bacite ključ jer tome u Mamathonu nema mjesta. Ovo je priča o prijateljstvu, zajedništvu i dobroj zabavi. A to je ono što svi trebamo u životu.