Gradonačelnica Pazina i članica stranke Možemo! Suzana Jašić otkriva pozadinu svog govora koji je održala povodom 82. obljetnice Pazinskih odluka, čiji su sadržaj i poruka snažno odjeknuli u javnosti

“Dizanje tenzija posljednjih mjeseci ne događa se bez znanja HDZ-a, upravo suprotno, dvosmislenim porukama i cinizmom s najviših pozicija vlasti akteri se – sami su to priznali – osjećaju ohrabrenima. Zbog svega toga se jedan veliki dio ljudi u Hrvatskoj već neko vrijeme osjeća zabrinuto, tjeskobno i ugroženo”, izjavila je u razgovoru za Nacional gradonačelnica Pazina Suzana Jašić.

S gradonačelnicom koja dolazi iz redova stranke Možemo! i koja je početkom lipnja uvjerljivo pobijedila na lokalnim izborima, te je osvojila drugi gradonačelnički mandat, razgovarali smo povodom njezina govora koji je prije desetak dana održala na svečanoj sjednici na kojoj je obilježena 82. obljetnica Pazinskih odluka, kada je usvojen Proglas Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru o priključenju matici zemlji, što je ujedno označilo i kraj fašističke i talijanske vlasti u Istri. Govor Suzane Jašić je u hrvatskom javnom prostoru snažno odjeknuo prije svega zbog pomirljivog tona, ali i jasno označene važnosti antifašističkog pokreta u povijesti Istre, ali i cijele Hrvatske. U razgovoru za Nacional Suzana Jašić je pojasnila stavove iz tog govora, ali je i komentirala aktualno stanje u državi te sve veću radikalizaciju društva.

NACIONAL: Jeste li očekivali da će govor koji ste prije desetak dana održali u Pazinu toliko odjeknuti u javnosti?

Nisam. Naime, govor sam održala na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Pazina povodom obljetnice Pazinskih odluka od 13. rujna 1943. kada je usvojen Proglas Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom hrvatskom braćom, a koji je ujedno označio i kraj fašističke i talijanske vlasti u Istri. Kroz Rujanske svečanosti cijeli mjesec predstavljamo, stručno raspravljamo, obilježavamo i slavimo dio povijesti koji je Istru priključio Hrvatskoj: narodnjaštvo, antifašizam, partizansku borbu i svećenstvo. Kako nije dobro ovo što se događa u Hrvatskoj i u svijetu te kako sam, kao i mnogi građani, posljednjih mjeseci jako zabrinuta, pogotovo za mlade, smatrala sam svojom dužnošću obratiti im se. Naime, kao Grad, trudimo se učenike uključivati u što više aktivnosti, skupova, predavanja i protokola, pa ih tako pozovemo i na svečanu sjednicu. Govor sam pisala za njih, za mlade u Pazinu, u Istri, od 14 do 18 godina. Imala sam tu potrebu jer je moja generacija i vidjela i naučila nešto o društvenim obrascima, primjerice kako se dižu tenzije u društvu i uvode autoritarni obrasci. Htjela sam mladima poručiti da je povijest važna jer iz nje vučemo svoje identitete, ali i pouke, lekcije. Htjela sam da mladi jasno razlikuju fašizam i antifašizam jer voda se opasno zamućuje, htjela sam da sa svečane sjednice odu s dobrim osjećajima prema svom nasljeđu i identitetu koji nikad nije jednoznačan, te da promišljaju, žive i cijene slobodu. Očito je da se govor svidio ljudima i počeli su ga dijeliti na društvenim mrežama i raznim portalima.

NACIONAL: Znači li to da je govor o prošlosti zapravo bio govor za budućnost?

Da. Javna je nervoza oko relativizacije fašizma i zato mi je bilo važno reći da je antifašizam civilizacijska vrijednost, a ne stranačka etiketa, da biti protiv antifašizma znači biti i protiv RH. Dilema Narodnooslobodilačka borba ili Domovinski rat je lažna, to su lažne diobe, nama u Istri su to podjednako važne povijesne teme, nama je to ista strana. Nama su Pazinske odluke sidro, naš je jezik uključiv, a ne isključiv. Naš put je dijalog, umjetnost, različitost. To je put u budućnost. Mladi bježe iz autoritarnih društava, autoritarna i podijeljena društva nisu društva u kojima se osjećate sigurno i perspektivno. Nismo naučili lekciju. Zbog toga je govor bio jednostavan, smiren, integrirajući, spuštao je tenzije. Prošlost treba razumjeti, svako vrijeme ima svoj kontekst, svoje silnice, ljude i situacije. Povijest ne bi trebala buditi negativne emocije prema drugima, nego biti platforma razumijevanja identiteta, bazen iskustava i lekcija, bez tabua i želja za falsifikacijama. Rane treba prozračiti i zacijeliti, a ne lijepiti i trgati flastere kako kome koristi.

NACIONAL: Smatrate li da se u školskom sustavu radi tako i uče li mladi povijest na način koji ste opisali?

Nije samo školski sustav taj koji mlade uči povijesti. Tu je cjelokupno društvo, to su i mediji. Svi su u ovom društvu povjesničari, svi sve znaju, vlada kakofonija rečenica, stavova, nekakvih podataka, sve s ciljem da se na nekoga izlije žuč, da se nekoga povrijedi, uvrijedi, ponizi, optuži. Mladi su ili zbunjeni, ili povučeni, ili nezainteresirani. Ponašamo se nezrelo, počevši od vrha vlasti. Mijenjamo vlast i režime, a stalno se ponašamo isto, o ovome se priča, o onome se ne priča. Produljujemo traume i nasljeđa koja uvijek negdje eksplodiraju, pa ispada da kod nas ratovi još uvijek traju. Kultura sjećanja je važna, trebamo s mladima otvoreno i bez ostrašćenosti pričati o svim ratnim strahotama zato da se njima ne dogode, da se ne ponove. O svim ratovima, žrtvama, sudbinama i ljudima treba otvoreno razgovarati. Ne podilaziti, ne iskrivljavati, ali pokušati razumjeti iz kojih cipela, iskustava i trauma pričamo. Potrebno je slušati druge, čuti ih. I onda ići dalje kao najbolja verzija čovječnosti vlastitog trenutka.

NACIONAL: Kako gledate na ulogu premijera Plenkovića u svemu što se događa proteklih mjeseci?

Naše društvo je posljednjih mjeseci na neki način žrtva frakcionaških borbi unutar HDZ-a. Premda shvaćam poziciju premijera koji smatra da se mora svidjeti svojoj desnici, ne opravdavam ga, jer cinizmi premijera i predsjednika Sabora nisu ni državnički ni integrirajući, nego doprinose podjelama i društvenoj agresiji koja raste, a to nikako nije dobro za Hrvatsku. Dizanje tenzija posljednjih mjeseci ne događa se bez znanja HDZ-a, upravo suprotno, dvosmislenim porukama i cinizmom s najviših pozicija vlasti, akteri se – sami su to priznali – osjećaju ohrabrenima. Zbog svega toga se jedan veliki dio ljudi u Hrvatskoj već neko vrijeme osjeća zabrinuto, tjeskobno i ugroženo. Onaj tko potpaljuje vatru mora biti svjestan da je kasnije odgovoran kad se požar raširi.

‘Antifašizam je civilizacijska vrijednost, a ne stranačka etiketa, biti protiv antifašizma znači biti i protiv RH. Dilema Narodnooslobodilačka borba ili Domovinski rat je lažna, to su lažne diobe’

NACIONAL: S druge strane, unutar samog HDZ-a postoje osobe poput gradonačelnika Šibenika Burića koji reagira potpuno suprotno od vodstva stranke i premijera.

Apsolutno, i tom čovjeku treba skinuti kapu. Sigurna sam da bih se s tim čovjekom složila u mnogim stvarima, a da bismo o onim stvarima u kojima se ne slažemo mogli mirno porazgovarati i da bismo se nakon tog razgovora, unatoč neslaganjima, dobro osjećali. Jer razgovarati je dobro samo po sebi, a društveni pluralizam je vrijednost. Pa za to su se i branitelji borili. A branitelji, koje se često neopravdano poistovjećuju s HDZ-om i desnicom, također su heterogeni. Bivši branitelji glasaju za različite opcije, ima ih u svim političkim strankama, rade različite poslove ili su umirovljeni s različitih poslova, imaju različite interese, različite životne puteve. Interesne skupine branitelje žele prikazati kao čuvare revolucije koji imaju pravu na kulturnu cenzuru, ali vidjeli smo stvarno velik broj branitelja koji su se odricali takvih stavova. Ustav Republike Hrvatske jamči slobodu izražavanja. Ponavljam, kultura sjećanja i pijeteta je važna, važno je imati integrirajuće programe i važno je da su ljudi organizirani u udruge. Ostala prava su prava svih hrvatskih građana i građanki, nitko nije iznad drugih, kao ni iznad Ustava RH. Hvala svima na svemu što su napravili i u ratu i u miru, ali život ide dalje i trebamo stvarati bolji život zajedno.

NACIONAL: Po tom pitanju su Pazin i Istra specifični jer na svim skupovima i obilježavanjima važnih događaja antifašističke i braniteljske udruge nastupaju zajedno.

U Istri je antifašizam bio ne samo borba protiv fašizma nego i borba za nacionalna prava. U 19. su stoljeću istarski narodnjaci, počevši od biskupa Jurja Dobrile, puno radili na obrazovanju, opismenjavanju i jeziku. Kad se pojavio fašizam, protiv njega su ustali i narodnjaci i komunisti. Naš je antifašizam integrirajući jer je omogućio i Hrvatima i Slovencima u Istri da postanu dio svojih matičnih nacionalnih država. S partizanskom vojskom koja je Istru oslobodila. I s komunistima, ali i svećenicima na čelu s Božom Milanovićem, koji su nakon rata sudjelovali u važnim diplomatskim aktivnostima definiranja granica hrvatske i slovenske Istre. Ta je borba je završila brojnim žrtvama i nestalima. Naši branitelji su antifašisti i naši antifašisti su branitelji. To je isprepleteno. Naravno da je ratno i postratno vrijeme imalo različite žrtve kojih nije trebalo biti, od svećenika do zatvorenika na Golom otoku, i o tome treba razgovarati. Ali ideje slobode, bratstva i jednakosti uvijek su iznad ideja isključivosti, podjela i mržnje. Humanizam i antifašizam su ideje slobode i ljudskih prava koje su ljudi bezbroj puta okaljali svojim djelima, ali to ne znači da su ideje krive. Postoje dijelovi Hrvatske koji imaju različitu povijest i različito povijesno iskustvo, i ono nije isto kao iskustvo Istrijana. I to različito iskustvo treba poznavati i treba ga razumjeti jer zapravo ljudi progovaraju s iskustvom tih trauma, pa čak i onim transgeneracijskim.

‘Naši branitelji su antifašisti i naši antifašisti su branitelji. Humanizam i antifašizam su ideje slobode i ljudskih prava’, kaže Suzana Jašić Photo: Sasa Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Gledate li onda u tom svjetlu i na ono što se dogodilo nedavno u Benkovcu?

Kada se dogodilo ovo u Benkovcu, imala sam raspon osjećaja od ljutnje i bijesa do toga da sam pokušala mentalno i emotivno ući u njihov kontekst i kontekst Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, pa sam se upitala, kako bih razmišljala i što bih osjećala? Ne da opravdam, nego da pokušam bolje razumjeti. Vjerojatno bi me to drukčije iskustvo i taj neprerađeni generacijski prijenos trauma drugačije oblikovao. Sva iskustva su važna, ali njihovo manifestiranje ne smije biti ugrožavajuće po druge, po društvene vrijednosti i ustavne slobode.

Ali ako netko jednostavno progovara o nekim svojim drugačijim iskustvima i ako netko želi govoriti o traumama svog mjesta, sela, obitelji, to je iscjeljujuće. Moramo moći razgovarati, ali moramo prihvatiti minimum konsenzusa oko toga što je danas ova zemlja i kakvu zajednicu želimo, a to smo definirali našim ustavnim vrednotama. To nije zajednica u kojoj se ljudi nadvikuju, u kojoj ljudi prijete jedni drugima, u kojoj netko na silu želi biti u pravu i polaziti s pozicije visine, moći, nekakve dominacije, nego ona u kojoj razgovaramo, uvažavamo, slušamo jedni druge i pokušavamo nešto naučiti iz toga i donositi javne politike koje su usmjerene da društvo bude zdravije. Uvijek imaš izbor hoćeš li kopati rov ili ćeš taj rov zatrpati i na njemu nešto lijepo posaditi ili sagraditi.

‘Ljevica definitivno treba biti više na terenu i baviti se ljudima i uzrocima njihovih strahova jer strah vodi u obrambeni stav. Teorija je jedno, što bi rekao jedan pazinski slikar, ali život je sasvim nešto drugo’

NACIONAL: Je li ipak prijeđena ta jedna granica i jesmo li danas došli u situaciju da su ti rovovi sve dublji i da iz njih puca sve jača artiljerija?

U pravu ste. Dat ću vam primjer. Ovog ljeta sam si dala malo truda te sam popisala samo mali dio epiteta u komentarima ispod samo jednog članka koji je donosio izjave jedne naše političarke. „Jugozmija, đubre crveno, komunjarka, spodoba, smeće, budala za koju bi se isplatilo odležati, zmija ljutica, jugofilka, ljevičarski isprdak, povampirena komunjara, luđakinja, laprdalo, blesava vještica, zlo koje treba zatvoriti u prazan kavez u Maksimiru i baciti ključ u jezero, već je dosadna i vranama, opajdara, zmija čegrtuša, kuga, nije ga davno primila, avetnjača, ženturina, narikača, kao krezuba kuja koja može lajati na mjesec i još usrećiti pokojeg muškarca koji nije izbirljiv s tim prljavim ustima.” To je samo mali dio. Dakle, tko god je u tome sudjelovao, može ga biti sram, ali onako ljudski. To je dno. Možete se s bilo kim ne slagati, možete, ali ovakvim reakcijama se pokazuje koliko nam je društvo zapušteno i kako jedan dio ljudi nije na minimalnoj civilizacijskoj razini. Bilo je tu raznih trolova, ali i mnogo ljudi s imenima i prezimenima. Ne želim živjeti u takvom društvu! I sada će mi ti ljudi reći, pa onda odi, tko te drži ovdje, kao što to često i poručuju „nama drugima”. Pa zato su ljudi i otišli! Ključna stvar koja se ne razumije je da nisu ljudi iz ove zemlje otišli samo zato što nisu mogli dobiti posao. Mnogi su, naravno, otišli jer su loše financijski živjeli, zbog korupcije i klijentelizma, ali jedan dio ljudi, pogotovo mlađih, otišao je jer žele živjeti u normalnoj državi, a ne u državi u kojoj se stalno vrte iste teme. Tko više želi slušati desnicu o Jugoslaviji i crvenima? Pa to je kao da djecu plašite babarogama… Hajdemo biti normalno društvo u kojem ljudi različitog svjetonazora mogu živjeti zajedno, u kojem nitko nikome ne brani i ne uskraćuje ljudska prava i u kojem se ne veličaju nacistički i fašistički režimi. To je taj minimum koji moramo moći ostvariti. Sjednimo zajedno jer želimo pravnu državu, jer želimo slobodne i poštene izbore, jer želimo vladavinu ljudskih prava. Želimo braniti slobodu govora, želimo braniti slobodu izražavanja. To su temeljne stvari. Ali normalno da onda ti neki povampireni likovi budu osokoljeni svim ovim stvarima koje se događaju i na svjetskoj sceni, od europske desnice do Putina i Trumpa, Ukrajine, Gaze, Afrike… Sve to luđaštvo koje vidimo da se događa oko nas na neki način daje opravdanja i krila da se i tu kuhaju kulturni ratovi te autoritarne i totalitarističke tendencije za koje smo mislili da su iza nas.

NACIONAL: Kažete da bismo trebali svi zajedno sjesti za stol, ali može li se to uopće očekivati kada ni hrvatska ljevica to ne može učiniti? Ima li ta ljevica isti cilj kada vidimo, naprimjer, da predsjednik SDP-a predlaže zakon s dvostrukim konotacijama ustaškog pozdrava?

Ja ne pozivam da se mi svi oko svega slažemo. Pozivam na dvije stvari, na slaganje oko minimuma, oko Ustava RH. A tamo gdje se ne slažemo, ne bismo se ni trebali slagati jer onda ne bismo imali višestranačje, da se ne slažemo kroz dijalog, a ne kroz prijetnje, cinizam i zabrane. Što se tiče SDP-a, vjerujem da je to bilo izlijetanje i da je velik dio SDP-a tu vrlo jasno određen, nema dvostrukih konotacija. Hoćemo li dvostruke konotacije uvesti u cijeli pravni sustav onda? Svaka će obaveza i svaki prijestup imati dvostruku konotaciju jer zašto bi ustaški, dakle, fašistički pozdrav imao veća prava nad drugim pravima? Ljevica definitivno treba biti više na terenu i baviti se ljudima i uzrocima njihovih strahova jer strah vodi u obrambeni stav. Teorija je jedno, ali život, što bi rekao pazinski slikar Marešti, sasvim je nešto drugo.

Prije nekog vremena razgovarala sam sa ženama iz jednog grada u kojem se dogodio napad stranih radnika na njihovu poznanicu. Teška tema, očekivala sam težak razgovor. Međutim, s druge strane sam čula to da razumiju da fali radne snage posvuda i da su strani radnici potrebni. Međutim, situacija je takva da danas više od 10 posto stanovnika tog grada čine strani muškarci zrele dobi koji su došli iz drugog kulturnog kruga, pa tako i odnosa prema ženama, i koje nitko nije pripremio za život u Hrvatskoj. Među žene se uvukao strah, razmišljaju što će odjenuti i kuda će prošetati. Kažu, nismo se za to borile kao žene, što je ovo sad? Napomenule su da ti ljudi žive u lošim uvjetima i da ih očito nitko nije pripremio na to kamo dolaze. Dakle, normalan, razuman razgovor u kojem je jasno da se danas suočavamo s posljedicama nepostojanja Vladine politike uvoza stranih radnika, sustava podrške i integracije, ali i rada sa i u zajednicama. Jer što kad se na nasilje počne odgovarati nasiljem? Kad nastanu geta? Zbog čega mi ne možemo ništa promisliti nekoliko koraka unaprijed? Zbog čega ne učimo iz pogrešaka i posljedica drugih? To je lijeva agenda, biti među ljudima i na sve moguće načine se zalagati za javne politike koje grade zdravo društvo i pripremaju ljude na nekakav zajednički, bilo privremeni bilo stalni život. Ovo što nam se događa nije nikakva javna politika. To je samo „trpaj radnike da rade da bi se stvar kotrljala dalje”. Ekonomija je važna, ali važni su nam i društvo i društvene strukture i načini na koji ljudi imaju povjerenja jedne u druge. Da imaju povjerenja u državne organe, da imaju povjerenja u institucije. Povjerenje je ključ u društvu. Ako u društvu nema povjerenja, prvo jedni prema drugima, onda prema institucijama, onda je to jako, jako, jako loš put.

‘Naš put su dijalog, umjetnost, različitost. To je put u budućnost. Mladi bježe iz autoritarnih društava, autoritarna i podijeljena društva nisu društva u kojima se osjećate sigurno i perspektivno’

NACIONAL: Imate li kao gradonačelnica Pazina povjerenje u državne institucije i osjećate li možda zato što ste članica Možemo! drugačiji odnos države prema Pazinu?

Stvar je vrlo jednostavna. Drugačije se nacionalna vlast ponaša prema jedinicama lokalne samouprave u kojima su na vlasti i prema onima u kojima nisu. To je javna stvar. Cilj takve politike je da građani iz mjesta gdje nije HDZ na vlasti vide kako je lijepo ljudima ondje gdje jest na vlasti, da i oni drugi put glasaju za HDZ. To je kupovanje ljubavi javnim sredstvima i javnim politikama, a zapravo se poručuje – voljet ćemo vas „samo ako”. To nije bezuvjetna ljubav prema hrvatskim građanima kakva bi trebala biti, nego uvjetna. Ti meni, ja tebi. To s ljubavi, naravno, nema nikakve veze. To je trgovina. Ja imam povjerenja u ideal države i vlasti koja mora jednako služiti svima. E sad, da imam tu sugovornika iz HDZ-a, onda bi on krenuo nabrajati što je sve Vlada napravila za Istru ili bi spomenuli projekte koje je Grad Pazin dobio na javnim pozivima. Ne pričamo o istim stvarima. Neki se gradonačelnici i načelnici moraju truditi puno, puno više. Ali nema veze, ne treba se bojati posla i ne treba se bojati toga da budeš u opoziciji spram neke vlasti ako smatraš da dobro radiš i ako imaš integritet i uvjerenja. Poštujem državu kao ideal, njezine institucije, procese i javne politike, i spremna sam konstruktivno pridonositi tome da sve to bolje funkcionira. Međutim, za razgovor je potrebno dvoje. Nekad nas ima dvoje, a nekad nas nema. Ali ja uvijek nastavljam pokušavati.

NACIONAL: Istarski župan Boris Miletić je pak u prošlom broju Nacionala izjavio da mu nije jasno kako netko u Istri može biti protiv politike premijera i HDZ-a. Kakav je vaš komentar na to?

Željeznica nam je u katastrofalnom stanju, i to ne samo u Istri nego i u cijeloj Hrvatskoj Dok tu ne vidimo neki napredak, nemamo što pisati pohvale. Imamo dvije cijevi u tunelu Učka, mogu reći napokon, i drago mi je da je to ušlo u prioritete Vlade jer je Istra trebala biti prometno povezanija. S druge strane, zahvaljujući europskim sredstvima, gradi se svuda i to sve i svašta, hardver nam je sve bolji, ali štekamo sa softverom. Župan Miletić u posljednje vrijeme jako hvali Vladu jer mu je HDZ pomogao dobiti izbore u županiji. Vidjet ćemo kako će upravljati županijom kroz drugi mandat, za sada dosta priča o zajedništvu i suradnji.

NACIONAL: Možete li kao članica stranke Možemo! reći kako vidite budućnost stranke, je li stranka na prošlim lokalnim izborima dostigla neki vrhunac ili ima prostora za napredak?

Uvijek ima prostora za napredak. Uvijek ima gore i uvijek ima bolje. Mislim da možemo mnogo više jer je ekipa sjajna. Naravno da je veliki fokus na Zagrebu jer je Zagreb naprosto država u državi. I prema proračunu, i prema problemima, i prema veličini. Jako je važno da se posao u Zagrebu napravi dobro i zato se promjene u Zagrebu ne rade zbog uvjerenja i zato da bi se stranka iskazala. Ne, ljudi mijenjaju grad jer je to njihov grad. Jer žele u njemu nastaviti živjeti. Žele djeci ostaviti nešto bolje od onog što su oni sami imali. Dakle, to je cijela stvar oko Zagreba i to je bio moj motiv u Pazinu, i to je motiv naših ljudi po mnogim mjestima širom Hrvatske. Napraviti nešto dobro i ostaviti grad ili općinu u boljem stanju nego što su bili. I to ne samo u infrastrukturnom smislu nego i u društvenom. Ali moram ponoviti da je najvažniji teren. Biti među ljudima, slušati ljude i čuti ih. Stranke ljevice imaju prostor širenja samo ako se ljudi prepoznaju u našim politikama, a trebali bi jer bi lijeve politike trebale gledati čovjeka, ne neki ideal, nego čovjeka koji postoji, živi, strahuje.

NACIONAL: Kako komentirate istragu USKOK-a o navodnom izvlačenju novca iz udruga od članova stranke Možemo! i može li to naštetiti stranci u budućnosti?

I sama sam potekla iz udruga koje sam stvarala i u kojima sam radila od druge polovine devedesetih do kraja dvijetisućitih. Iz njih nisam izašla ni bogata, ni financijski okorištena, kao ni svi oni s kojima sam radila. Radilo se puno, ponekad bez plaće, ponekad s manjom ili prosječnom plaćom. Beskrajna pisanja projekata, javljanja na natječaje, prihvaćanja, odbijanja, užas. Ali dobili smo neprocjenjivo – iskustvo, prijatelje, znanje. Onda su došli europski fondovi i Hrvatska je toliko birokratizirala pravila da je svjesno ubila velik dio energije civilnog društva. Dok ispunjavate sve te silne obrasce i tablice, vi nemate kada otići prosvjedovati, zagovarati, educirati i raditi pravi posao koji vas zanima. Udruge, barem one koje počivaju na vrijednostima demokracije, sredstva namiču ili od sponzora i članova i/ili pišući projekte na javnim natječajima na kojima morate zadovoljiti uvjete, procedure, ciljeve itd. Sve je to jednostavno za istraživanje i sve je transparentno. Osim toga, rad udruga podliježe svim mogućim propisima, nadzorima i inspekcijama, i to se itekako provodi, nema inspekcije koja nam nije bila došla u Gong pod bilo kojom vlašću. Kad netko, udruga, tvrtka, institucija, stranka, osoba, povrijede zakon, a to se događa u svim društvenim sektorima i oblicima, trebaju za to odgovarati i za to postoji država sa svojim organima. No kad se nadzori, inspekcije i istražni organi koriste da bi se stvorio, izgradio dojam i neprijateljstvo prema jednom važnom društvenom segmentu, udrugama, samo zato što se bave prostorom slobode i ljudskih prava, onda je riječ o zloupotrebi države i svih nas protiv svih nas.