Korablja Tišinić veliko je imanje u selu Taborište kraj Petrinje usred kojeg je pokupska kuća od 400 četvornih metara stara 300 godina, jedina sačuvana tih dimenzija, ali osobitost imanja koje će iduće godine obilježiti 15 godina, egzotične su životinje koje trče s domaćim kokicama

Ne doživi se često da se može pojesti fini ručak, a da nedaleko od vas slobodnu šeću jeleni, nojevi, kokice, vjeverice, ali i – klokan. Upravo to se može iskusiti 50-ak kilometara od Zagreba, u selu Taborište kraj Petrinje, gdje će iduće godine obitelj Tišinić obilježiti 15 godina svog seoskog gospodarstva Korablja Tišinić. Veliko je to imanje u sredini kojeg je pokupska kuća od 400 četvornih metara stara 300 godina, jedina sačuvana tih dimenzija. Alen Tišinić, 34-godišnji vlasnik, kaže da su Korablju Tišinić otvorili 2011. godine:

„Prije toga na ovom je mjestu bilo samo prazno zemljište s 11 vlasnika, pa smo deset godina proveli u sređivanju dokumentacije i uređenju prostora. Najprije je otac 1999. godine otvorio farmu nojeva pa smo kupili jelene i neke druge životinje, a 2005. moj je otac došao na ideju da otvorimo seljačko gospodarstvo ili sličan objekt. Stoga smo kupili pokupsku kuću staru 300 godina iz obližnjeg sela Mala Gorica. Bila je u jako lošem stanju, ali smo je u fazama preselili na ovu lokaciju, a zatim smo je počeli uređivati kao restoran. Ova naša pokupska kuća je najveća takva sačuvana u Hrvatskoj, velika je 400 četvornih metara s vanjskim zidovima, dimenzije su 15 puta sedam metara. Uređivali smo je šest godina, sva je u drvetu i trudili smo se što manje ‘dirati’ i pokušali ostaviti sve ono što je moguće originalno, pa je tako primjerice pod originalan i lijepo sačuvan.“

Alen Tišinić sa suprugom Nataschom vodi brigu o imanju u čijem je središtu stara pokupska kuća koju su kupili iz obližnjeg sela Mala Gorica i okružili nastambama s domaćim, divljim, ali i egzotičnim životinjama o kojima se brine Alanov brat Bartol. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Naziv korablja, pojašnjava Tišinić, znači lađa iz biblijske priče o Noinoj arki. Ljudi su, kaže, imali zamisao da bi ta kuća – ako dođe do neke slične katastrofe biblijskih razmjera – mogla ploviti. To je jedna lijepa legenda koju su pokušali sačuvati. Tišinić je detaljnije opisao kuću:

„Ta je kuća imala kolnicu, prostoriju gdje su se ostavljala kola, današnja sala za 20 ljudi nekad je bila štala. Iznad te štale bile su sobe – i danas imamo nekoliko soba – zato što je štala zapravo grijala te sobe, tako su ljudi prije grijali prostorije. Imamo dnevni boravak i iznad toga je potkrovlje gdje su se nekad sušile kobasice. Sve dijelove u segmentima smo kamionima dovezli u Taborište i podigli kuću. Moj je otac to zapravo sve sam napravio, pa je možda dulje trajalo, ali smo zato dali svoju dušu u ovaj prostor.“

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ova je obitelj iz Taborišta, zato dobro poznaju ovo selo u kojem dolazi sve više mladih obitelji, a trenutačno broji 200-tinjak stanovnika. Na gospodarstvu Korablja Tišinić je restoran, a Alen Tišinić kaže da na tom velikom imanju imaju mali zoološki vrt s 20-ak neobičnih vrsta životinja:

„Imamo fazane, paunove, domaće ukrasne kokoši, klokane, konje, emue, patke, ljame, alpake, jelene lopatare, vjeverice. Priča sa životinjama krenula je od, već sam spomenuo, farme nojeva koju smo otvorili 1999. godine. Godinu za godinom nakon toga kupili smo nekoliko parcela okolne zemlje i malo po malo nakupilo se puno vrsta životinja. Zaista u njima uživamo, moj 23-godišnji brat Bartol o njima brine. Neke životinje su puštene, a neke imaju svoje nastambe, a gosti su oduševljeni jer je to neobično.“

Brat Bartol brine o životinjama, a Alenova supruga Natascha radi u kuhinji, dok je Alen konobar, uz još šest zaposlenika. Domaću seosku atmosferu potvrđuje i jelovnik. Spravlja se samo nekoliko jela, ali kvaliteta je na prvome mjestu, a iako su to uobičajena jela, spravljaju se prema posebnom receptu i zato su originalna i iznimno ukusna. Za Gastro&Wine Natascha Tišinić spravila je dva jela – punjenu pohanu piletinu s prilogom, domaćim krpicama, te Korabljinu kotlovinu, vepar u umaku s domaćim krpicama.

Osim tih dvaju jela, u restoranu se mogu kušati i lungić u vrhnju, teletina u vrhnju, teletina ispod peke i pohana piletina s prilogom, a za desert spravljaju palačinke i domaću štrudlu. Kad je u pitanju vino, kao u svim drugim restoranima ovakve vrste, postoji samo crno i bijelo vino, toči se na čaše, a najčešće se nudi vino vinarije Miklaužić. Taj im je vinar, kaže Tišinić, pomogao kad su tek krenuli s poslom, a nije uvijek bilo lako. Sada mu uzvraćaju uslugu nudeći njegov škrlet, frankovku i merlot.

Natascha Tišinić radi u kuhinji, a priprema samo nekoliko jela među kojima su i Korabljina kotlovina i vepar u umaku s domaćim krpicama, a za desert palačinke i domaća štrudla. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kad je riječ o poslu, u fokusu cijele obitelji su pristupačnost i dobra hrana. Oko kuće je terasa i nekoliko sjenica sa stolovima u kojima se može jesti na otvorenom:

„Najvažnije nam je da se gost osjeća ugodno i da kod nas može dobro pojesti. Gdje god da dođete, najprije se pita što si jeo, to je najvažnije. Mi možda to ne shvaćamo, ali prema reakcijama gostiju primjećujemo da radimo dobar posao. Gosti nam se vraćaju, govore da se kod nas osjećaju posebno. Tome u prilog idu i darovi koje redovito dobivamo, često nam gosti donesu suvenire i svi nađu mjesto na zidu ili u prostoru. Kad se vrate i vide svoj dar na zidu, oduševe se, to je posebna atmosfera i poseban odnos nas i naših gostiju. Nisam još vidio da gosti tako dođu i donesu darove, tako da gost kod nas ne dođe samo jesti.“

U Korablji imaju ljame, klokane, konje, emue, patke, alpake, jelene lopatare, vjeverice, fazane, kokoši…. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Obiteljski posao u Korablji Tišinić razvio se do te mjere da je restoran otvoren samo vikendom i potrebno je rezervirati stol zbog velike gužve i potražnje, a tijekom tjedna rade organizirane zabave, team buildinge, poslovne ručkove i slična događanja. Namirnice su svježe i nabavljaju se po raznim mjestima u okolici. Tišinić bi bio najsretniji kad bi se mogle nabavljati od domaćih OPG-ova, ali taj sustav još ne funkcionira.

Zanimljivo je da nitko od članova obitelji nije ugostiteljske struke – supruga je fotografkinja, brat i Alen su veterinarski tehničari, a otac je autolakirer. Međutim, ipak su godine koje su proveli uz oca i imanje donijeli svoje, kaže Tišinić:

„Budući da je uređivanje prostora trajalo toliko dugo, nekako sam odrastao s time, imao sam 15 godina kad je sve krenulo, a moj brat četiri. Koliko god da nismo planirali to raditi, očito je to bilo jače od nas. U ovom poslu najviše volim veliko zajedništvo koje imamo u obitelji.“