Tea Radović iz Centra za mirovne studije govori o skorašnjem skupu ‘Kažnjavanje siromaštva: Prisilni rad korisnika socijalne pomoći’ i inicijativi da Ustavni sud donese ocjenu ustavnosti mjere koja izravno krši prava socijalno najugroženijih u RH.

U četvrtak, 6. veljače, zagrebački Centar za mirovne studije (CMS) i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka održat će u Zagrebu konferenciju “Kažnjavanje siromaštva: prisilni rad korisnika socijalne pomoći”. U povodu tog skupa, kojemu će tema biti sve češća praksa da korisnici socijalne pomoći rade kako bi “zaradili” pomoć, Nacional je razgovarao s Teom Radović, aktivistkinjom koja u Centru za mirovne studije (CMS) radi na projektima afirmacije ekonomskih i socijalnih prava. Zagrebački skup neće biti prvi na kojemu će aktivisti tematizirati praksu takvog rada: u povodu 20. prosinca, Međunarodnog dana ljudske solidarnosti, predstavnice CMS-a i osječkog Centra predale su 2023. godine zahtjev za ocjenu ustavnosti više članaka Zakona o socijalnoj skrbi o mjerama rada za opće dobro bez naknade koji, uvjerene su, krše ljudska prava. Među njima je tada bila i tadašnja odvjetnica Sanja Bezbradica-Jelavić, koja je u međuvremenu postala sutkinja Ustavnog suda. Tea Radović je uime CMS-a bila na predaji zahtjeva i sudjeluje u organizaciji skupa u četvrtak, a u razgovoru za Nacional govorila je o radu za socijalnu naknadu.

NACIONAL: Zašto organizirate skup “Kažnjavanje siromaštva: Prisilni rad korisnika socijalne pomoći”?

Zato što se protivimo besplatnom, prisilnom radu. Naime, država korisnike socijalne pomoći, odnosno zajamčene minimalne naknade, tjera da besplatno rade bez osnovnih radničkih prava ako ne žele da im se oduzme socijalna pomoć. Zajamčena minimalna naknada posljednja je sigurnosna mreža za te ljude koji nemaju sredstava za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, niti ih mogu osigurati. Treba napomenuti i kako je osnovica zajamčene minimalne naknade – to je iznos koji prima korisnik samac – u 2025. godini 160 eura. Lani je bila 150, a u 2023. 132,72 eura i ne treba posebno napominjati kako je to sramotno malen iznos s kojim nitko ne može preživjeti. Upravo se njih, osobe u dubokom siromaštvu, tjera da besplatno rade poslove koje drugi ne žele raditi jer im se u suprotnom ukida ta mizerija od socijalne pomoći. Smatramo to prisilnim radom i zato smo tražile od Ustavnog suda da sruši ovu mjeru. Naime, kroz analize smo ustvrdile da mjera krši pravo na slobodan izbor rada, zabranu prisilnog rada i pravo na jednakost pred zakonom, jer ista obaveza nije propisana za druge kategorije građana pa to smatramo diskriminacijom na temelju imovnog stanja. Ona krši načelo i Republike Hrvatske kao socijalne države, načelo socijalne pravde i pravo svakog zaposlenog i člana njegove obitelji na socijalnu sigurnost, pravo na socijalnu skrb i socijalno osiguranje te pravo da im se zbog primanja socijalne naknade neće umanjiti druga socijalna prava. U prosincu 2023. Ustavnom sudu predale smo zahtjev za ocjenu ustavnosti ove mjere i još uvijek čekamo odluku.

NACIONAL: Mjera se već provodi?

Da, ali smo uočile i dodatnu razinu problema – mjera je sama po sebi nedovoljno regulirana pa se u različitim gradovima i općinama provodi značajno drugačije. Zakon propisuje da radno sposobni korisnici trebaju raditi 60-90 sati mjesečno na radu koji organiziraju jedinice lokalne i područne samouprave koje trebaju snositi sve troškove rada. Korisnici su u praksi diskriminirani na temelju zdravstvenog stanja jer nije propisana iznimka u slučaju bolesti, a u praksi je odluka hoće li korisniku biti „opravdano“ da ne radi zbog bolesti ostavljena socijalnim radnicima pa se te odluke razlikuju od mjesta do mjesta. Također, nije propisana obaveza osiguravanja radnika u slučaju ozljede na radu pa, što je nama bilo doista šokantno, manje od polovice gradova i općina koji provode mjeru osigurava korisnike. Nije propisano ni ukupno trajanje rada, tj. ukupan broj sati rada po korisniku pa korisnici u nekim gradovima i općinama rade jednom, negdje ih zovu na rad u više navrata; negdje rade mjesec dana, negdje više mjeseci. Posebno je zabrinjavajuće to što neki gradovi i općine korisnike pozivaju „po potrebi“, što znači da mjeru provode kako bi zadovoljili vlastite potrebe za radnom snagom u periodima kada imaju pojačan opseg poslova na poslovima na kojima teško nalaze radnike. Zakonom nije regulirano ni pitanje troškova prijevoza do mjesta rada i prehrane pa te troškove ne snosi 60 posto lokalnih vlasti koje provode mjeru….