U četvrtak, 6. veljače, zagrebački Centar za mirovne studije (CMS) i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka održao je u Zagrebu konferenciju “Kažnjavanje siromaštva: prisilni rad korisnika socijalne pomoći”. U povodu tog skupa, kojemu je tema bila sve češća praksa da korisnici socijalne pomoći rade kako bi “zaradili” pomoć, Nacional je razgovarao s Teom Radović, aktivistkinjom koja u Centru za mirovne studije (CMS) radi na projektima afirmacije ekonomskih i socijalnih prava. Zagrebački skup neće biti prvi na kojem su aktivisti tematizirati praksu takvog rada: u povodu 20. prosinca, Međunarodnog dana ljudske solidarnosti, predstavnice CMS-a i osječkog Centra predale su 2023. godine zahtjev za ocjenu ustavnosti više članaka Zakona o socijalnoj skrbi o mjerama rada za opće dobro bez naknade koji, uvjerene su, krše ljudska prava. Među njima je tada bila i tadašnja odvjetnica Sanja Bezbradica-Jelavić, koja je u međuvremenu postala sutkinja Ustavnog suda. Tea Radović je uime CMS-a bila na predaji zahtjeva i sudjeluje u organizaciji skupa u četvrtak, a u razgovoru za Nacional govorila je o radu za socijalnu naknadu.

NACIONAL: Zašto organizirate skup “Kažnjavanje siromaštva: Prisilni rad korisnika socijalne pomoći”?

Zato što se protivimo besplatnom, prisilnom radu. Naime, država korisnike socijalne pomoći, odnosno zajamčene minimalne naknade, tjera da besplatno rade bez osnovnih radničkih prava ako ne žele da im se oduzme socijalna pomoć. Zajamčena minimalna naknada posljednja je sigurnosna mreža za te ljude koji nemaju sredstava za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, niti ih mogu osigurati. Treba napomenuti i kako je osnovica zajamčene minimalne naknade – to je iznos koji prima korisnik samac – u 2025. godini 160 eura. Lani je bila 150, a u 2023. 132,72 eura i ne treba posebno napominjati kako je to sramotno malen iznos s kojim nitko ne može preživjeti. Upravo se njih, osobe u dubokom siromaštvu, tjera da besplatno rade poslove koje drugi ne žele raditi jer im se u suprotnom ukida ta mizerija od socijalne pomoći. Smatramo to prisilnim radom i zato smo tražile od Ustavnog suda da sruši ovu mjeru. Naime, kroz analize smo ustvrdile da mjera krši pravo na slobodan izbor rada, zabranu prisilnog rada i pravo na jednakost pred zakonom, jer ista obaveza nije propisana za druge kategorije građana pa to smatramo diskriminacijom na temelju imovnog stanja. Ona krši načelo i Republike Hrvatske kao socijalne države, načelo socijalne pravde i pravo svakog zaposlenog i člana njegove obitelji na socijalnu sigurnost, pravo na socijalnu skrb i socijalno osiguranje te pravo da im se zbog primanja socijalne naknade neće umanjiti druga socijalna prava. U prosincu 2023. Ustavnom sudu predale smo zahtjev za ocjenu ustavnosti ove mjere i još uvijek čekamo odluku.

NACIONAL: Mjera se već provodi?

Da, ali smo uočile i dodatnu razinu problema – mjera je sama po sebi nedovoljno regulirana pa se u različitim gradovima i općinama provodi značajno drugačije. Zakon propisuje da radno sposobni korisnici trebaju raditi 60-90 sati mjesečno na radu koji organiziraju jedinice lokalne i područne samouprave koje trebaju snositi sve troškove rada. Korisnici su u praksi diskriminirani na temelju zdravstvenog stanja jer nije propisana iznimka u slučaju bolesti, a u praksi je odluka hoće li korisniku biti „opravdano“ da ne radi zbog bolesti ostavljena socijalnim radnicima pa se te odluke razlikuju od mjesta do mjesta. Također, nije propisana obaveza osiguravanja radnika u slučaju ozljede na radu pa, što je nama bilo doista šokantno, manje od polovice gradova i općina koji provode mjeru osigurava korisnike. Nije propisano ni ukupno trajanje rada, tj. ukupan broj sati rada po korisniku pa korisnici u nekim gradovima i općinama rade jednom, negdje ih zovu na rad u više navrata; negdje rade mjesec dana, negdje više mjeseci. Posebno je zabrinjavajuće to što neki gradovi i općine korisnike pozivaju „po potrebi“, što znači da mjeru provode kako bi zadovoljili vlastite potrebe za radnom snagom u periodima kada imaju pojačan opseg poslova na poslovima na kojima teško nalaze radnike. Zakonom nije regulirano ni pitanje troškova prijevoza do mjesta rada i prehrane pa te troškove ne snosi 60 posto lokalnih vlasti koje provode mjeru.

NACIONAL: Objasnite što ta zakonska odredba sadrži i kako se provodi.

Mjera je propisana zakonom već godinama, ali je novim Zakonom o socijalnoj skrbi koji je stupio na snagu početkom 2023. uvedena obaveza gradovima i općinama da provode mjeru. Tada su s njezinom provedbom započeli veliki gradovi poput Zagreba i Osijeka. Osijek se, recimo, hvalio kako je prvi od velikih gradova započeo s provedbom, kako bi korisnici „vratili društvu ono što im daje“. Socijalni sustav nije i ne smije biti kreditna institucija koja traži povrat nekakvog duga. Ne zaboravimo da su korisnici socijalne pomoći u toj situaciji jer su ih sve druge sigurnosne mreže prije toga propustile, pa su pali u duboko siromaštvo. Trenutno je u javnom savjetovanju prijedlog izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj skrbi. Iako smo tražile ukidanje ove mjere, u prijedlogu se dogodila samo jedna promjena vezana uz rad za opće dobro bez naknade, a to je da se uvodi mogućnost izuzimanja iz obaveze rada zbog bolesti. To je i dalje nedovoljno jer je sam koncept uvjetovanja socijalnih prava prisilnim radom nedopustiv.

NACIONAL: Tko je predložio takav rad i s kojim objašnjenjem?

Cilj mjere nije ni jasan ni obrazložen i samim se time postavlja pitanje kako se točno mjeri uspješnost mjere. Indikativno je da se, prema našoj analizi, mjera najviše provodi u županijama nižeg stupnja razvoja i u županijama s velikom romskom zajednicom. To baca sumnju kako je mjera uvedena kako bi se na određeni način kaznilo ili destimuliralo ljude na socijalnoj pomoći. Međutim, apsurdno je ići iz pozicije da netko bira živjeti u dubokom siromaštvu, a politike koje se kreiraju vezano uz te korisnike odražavaju taj stav. To je u ovom slučaju dodatni sloj problema jer se tako u hrvatski socijalni sustav uvode “workfare” principi tipični za, recimo, američki sustav na koji se svakako ne bismo trebali ugledati, posebno kad govorimo o socijalnim politikama. “Workfare” princip zahtijeva od korisnika rad koji uvjetuje primanje socijalne pomoći. To je kazneni program za discipliniranje primatelja pomoći i smanjenje izdataka za socijalnu skrb. Korisnici trebaju dokazati da zaslužuju socijalni pomoć i da su disciplinirani. Prati se njihovo ponašanje kroz testiranje “želje za radom” kojom dokazuju da nisu lijeni. Tako se korisnici na kraju dijele na one koji “zaslužuju” i one koji “ne zaslužuju” socijalnu pomoć. Naravno, time se i smanjuju izdaci za socijalni sustav.

NACIONAL: Zna li se što korisnici socijalne skrbi rade kako bi “zaradili” pomoć?

U većini gradova i općina u kojoj se provodi mjera, što je prema našoj analizi minimalno 56 gradova i općina, korisnici uglavnom rade na poslovima uređenja javnih površina: sakupljanje smeća, uređenje grobnih mjesta, krčenje nerazvrstanih cesta, košnja i grabljanje zelenih površina, čišćenje na deponijama otpada, metenje nogostupa, saniranje divljih odlagališta otpada i slično. Primijetit ćete da su to poslovi na kojima tradicionalno nedostaje radnika. Moram istaknuti kako nam je na upit o vrsti poslova koje korisnici obavljaju jedna općina odgovorila da uglavnom organiziraju poslove čišćenja i održavanja i sadnje cvijeća pa više zovu korisnice, implicirajući time da su to ženski poslovi i priznajući da sustavno rodno diskriminiraju svoje korisnike i korisnice.

‘Od 1. siječnja 2023. do 31. kolovoza 2024. 91 korisniku ukinuta je pomoć jer se nisu odazvali na rad’, rekla je Tea Radović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko ljudi tako radi?

Jako smo se u zadnjih godinu dana trudile da dođemo do broja korisnica i korisnika koji su pozvani na rad, ali tu brojku, čini se, nitko u Hrvatskoj nema ili je naprosto ne želi podijeliti. Hrvatski zavod za socijalni rad nam je odbio odgovoriti na zahtjev za pristup informacijama, a nadležno Ministarstvo navodi kako oni tu brojku nemaju.

Ono što znamo jest da je od 1. siječnja 2023. do 31. kolovoza 2024. 91 korisniku ukinuta pomoć jer se nisu odazvali na rad. Također, prema posljednjem statističkom izvješću Ministarstva – koji je tek pred mjesec dana objavljen, a prikazuje podatke iz 2023. – zajamčenu minimalnu naknadu primao je 18.641 samac i 7633 kućanstva. Važna je i činjenica da se broj korisnika zajamčene minimalne naknade iz godine u godinu smanjuje, ali ne zbog toga što je Hrvatska uspješna u borbi protiv siromaštva: svaka peta osoba u Hrvatskoj u riziku je od siromaštva i socijalne isključenosti, s tim da postotak kod starijih raste na 34,8 posto, kod starijih samaca na čak 59,9%, dok je kod nezaposlenih 45,2%. Broj korisnika naknade smanjuje se zato što se smanjuje pokrivenost socijalnom pomoći, što opetovano u svojim izvješćima ističe i pučka pravobraniteljica.

NACIONAL: Ima li CMS alternativni prijedlog?

Rad s radno sposobnim korisnicima socijalne pomoći za cilj bi trebao imati uključivanje tih ljudi na tržište rada kako bi se svojim radom izdignuli iz siromaštva. Istovremeno, ljudi u dubokom siromaštvu paralelno su isključeni i iz društva – zato uvijek kada govorimo o siromaštvu govorimo i o socijalnoj ekskluziji. Ljude se može kontrolirati i kažnjavati, a može ih se i osnaživati, što je pristup koji smatramo korisnijim i učinkovitijim. Ključan je moment uključenosti u društvo jer su ljudi društvena bića i autonomno sudjelovanje u društvu temeljna je potreba svake osobe. Korisnici socijalne pomoći upravo zbog niske ili nepostojeće autonomije i sudjelovanja u društvu imaju nisko samopoštovanje i samopouzdanje. Prisilni rad, bez obzira na to što je nazvan pozitivnim terminom „rada za opće dobro“, dodatno posramljuje i stigmatizira korisnike, pogotovo kad znamo da je takav rad propisan još samo kao kazneno-popravna mjera za osuđenike.

NACIONAL: Jeste li predložili načine za uključivanje?

Model postoji. Ako se s korisnicima radi kroz multidimenzionalnu podršku, tako da se za svakog korisnika identificiraju prepreke koje ima da bi se uključio u društvo i na tržište rada te se zatim kreira plan uklanjanja tih prepreka usmjeren i na razvijanje znanja i vještina potrebnih za uključenje na tržište rada, ali i na kvalitetne psihosocijalne usluge, radi se paralelno i na socijalizaciji, jačanju autonomije i zapošljavanju na radnim mjestima koje omogućuju izdizanje iz siromaštva. Kada spominjem psihosocijalne usluge mislim na zdravstvene, posebice povezane s mentalnim zdravljem, ali na pristup predškolskom odgoju jer su samohrane majke često korisnice socijalne pomoći, adekvatnom stanovanju, uslugama savjetovanja i tako dalje. Mi u CMS-u i kolegice iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava zalažemo se upravo za takav pristup. Na tom je tragu zamišljena i usluga socijalnog mentorstva koju Republika Hrvatska uvodi od 2011. – dakle 14 godina – i još uvijek nije do kraja uvedena. Uvođenje socijalnog mentorstva zahtijeva suradnju različitih sektora i sustava koji trenutno ne rade u sinergiji, nego svaki za sebe u polubirokratiziranoj formi.

NACIONAL: Ako postoji potreba za javnim radovima, zašto Vlada ne predloži model zapošljavanja sadašnjih korisnika socijalne skrbi?

Zakonom jest predviđena mogućnost organiziranja javnih radova na kojima bi se zapošljavali korisnici zajamčene minimalne naknade i za to bili plaćeni minimalnom plaćom, što dodatno čini besmislenom mjeru besplatnog, prisilnog rada. No valja napomenuti kako mjera javnih radova, na način na koji je propisana, i dalje nije adekvatna, jer se njome ne uklanjaju socijalne i zdravstvene prepreka, često mentalne, za socijalnu integraciju i integraciju na tržište rada. Još važnije, minimalna plaća nije dovoljna za izlazak iz siromaštva i dostojanstven život.

NACIONAL: Postoje li u naprednijim i socijalno osvještenijim zemljama iskušani modeli smanjivanja broja korisnika socijalne pomoći i istodobnog povećanja zaposlenosti tih ljudi? Kako funkcioniraju?

Europska unija pravo na socijalnu pomoć navela je u načelu 14. Europskog stupa socijalnih prava. Iz njega je jasno kako se izlazak korisnika iz sustava socijalne pomoći i pomoć pri uključivanju na tržište rada smatra jednim od glavnih puteva prema smanjenju siromaštva. No istovremeno se siromaštvo u EU-u ne smanjuje pa je Europska komisija 2022. napravila analizu modela u zemljama EU-a, na temelju koje je Vijeće EU-a donijelo preporuke. One sadrže sve elemente za kakve se zalažemo, a u praksi ih već imaju zemlje poput Belgije, Finske, Francuske, Nizozemske… U Nizozemskoj se, recimo, za korisnike izrađuje individualni akcijski plan i pružaju im se usluge kao što su podrška za mentalno zdravlje, savjetovanje o dugovima, rehabilitacija, tečajevi jezika, treniranje i vježbanje, podrška u pronalaženju ili zadržavanju volonterskog posla… U Švedskoj je među tim uslugama, recimo, savjetovanje o kućnom budžetu i kontroli duga. S druge su strane, uz Hrvatsku, zemlje poput Rumunjske, Bugarske i Slovačke, a karakteriziraju ih niske, neadekvatne naknade, slabe i neučinkovite mjere aktivnog zapošljavanja i izostanak popratnih povezanih socijalnih usluga. Drugim riječima, siromašni su prepušteni sami sebi i kažnjavani su zato što su siromašni.