Kevin Theophile Catherine ima 35 godina i bez njega Dinamo sigurno ne bi prošle sezone osvojio naslov. U nikad težoj situaciji, kad se mijenjala klupska vlast, kad se su borbe, osim na travnjaku, vodile i izvan, on je donio toliko potrebnu mirnoću, staloženost i bio je jedan od najzaslužnijih za naslov. A praktički je bio već prekrižen. Na ljeto u istječe ugovor, a klub mu još nije ponudio novi. No, kako saznajemo, radi se na tome. 

U Dinamo je stigao 2018. i postao je zaštitni znak zagrebačkog kluba, jedan od najboljih stopera koji je ikad igrao u Dinamu.

– Nisam očekivao da ću se toliko zadržati, na početku sam potpisao ugovor na dvije godine, zatim sam produžio na još jednu, pa na još jednu i tako je priča konstantno išla dalje. Nisam to planirao, ali jednostavno se odigralo na taj način i sretan sam zbog toga – rekao je Theophile za Dinamovu reviju.

Puno toga ste prošli u klubu, mnogo uspona i padova, proživjeli ste brojne promjene po pitanju suigrača i trenera. Znamo da ne volite to pitanje, ali možete li možda izdvojiti neko ime ili neka imena po pitanju suigrača ili trenera koje biste izdvojili?

– Svakoga sam dobro upamtio, čak i one s kojima sam igrao vrlo kratko. Ako bih nekoga od trenera morao izdvojiti, to bi bio moj prvi trener Nenad Bjelica. Od svakoga sam naučio nešto pozitivno, naravno od nekih u većoj mjeri, a od nekih u manjoj, ali trener Bjelica me naučio i usmjeravao me u puno stvari uključujući i one van nogometnih terena, primjerice pomogao je i mojoj obitelji kad su dolazili u Zagreb. Što se tiče suigrača, svakako ću spomenuti ime Dani Olmo, to je momak koji je bio nevjerojatno zreo za svoje godine kad sam igrao s njime, trud i zalaganje su mu uvijek bili na najvišem nivou i to se sad itekako vidi – rekao je Francuz, a prenosi GNK Dinamo. 

S obzirom na vaše iskustvo, osjećte li taj neki respekt suigrača, obraćaju li vam se često za savjete?

– Neki od njih da, mlađi igrači poštuju nas starije, ali ja ne bih izdvajao sebe pri vrhu najiskusnijih igrača. Možda po pitanju godina i dugovječnosti karijere, ali u Dinamovoj svlačionici imate jednog Brunu Petkovića koji je igrao na Svjetskom prvenstvu. Tu je i Danijel Zagorac koji je još iskusniji od mene, tako da ne bih se izdvajao, ali osjeti se da ponekad traže naše savjete. Primjerice, neki dan me nazvao naš igrač na posudbi u Lokomotivi, Luka Vrbančić, zatražio me mišljenje i savjet po pitanju vlastite karijere. Ima toga, ali ne u tolikoj mjeri koliko biste možda pretpostavili.

IMAGO/IMAGOSPORT

Sedam godina ste već u Dinamu, zasigurno ste naučili nešto hrvatskog jezika. Kad pričate sa suigračima iz Hrvatske, koristite li se hrvatskim jezikom ili komunicirate na engleskom?

– Da, naučio sam dosta hrvatskog jezika, a kako to obično bude, prvo sam naučio psovke.  Mogu reći da uglavnom pričamo na hrvatskom jeziku. Nogometni vokabular, nazovimo ga tako, je jednostavan i brzo se nauči. Kad se radi o nečem kompliciranijem za iskomunicirati, može se reći da razgovaramo na nekom miksu hrvatskog i engleskog jezika, a nađe se tu mjesta i za malo španjolskog, francuskog, sve ovisi s kojim suigračem razgovaram…

Osim u hrvatskoj ligi, igrali ste i u Španjolskoj i u Francuskoj – dvije su to lige koje spadaju u sam vrh europskog i svjetskog nogometa. Kako biste usporedili hrvatsko prvenstvo s njima?

– Neću vam otkriti toplu vodu ako kažem da hrvatska liga nije na razini engleske i francuske, ali nakon sedam godina ovdje mogu reći da je prije svega puno drukčija po prirodi i da se dosta mijenja. Čak i klubovi s dna ljestvice sada su vrlo konkurentni, primit će gol od Dinama, ali će i dalje biti jako opasni i davati sve od sebe da se vrate u utakmicu. Dolazi sve više kvalitetnih igrača iz inozemstva i liga je puno konkurentnija. Dinamu, Hajduku i Rijeci u zadnjih nekoliko godina se priključio i Osijek kao vrlo ozbiljna ekipa s visokim ambicijama tako da smatram da se u ovih sedam godina koliko sam ovdje neka generalna razina kvalitete u hrvatskom prvenstvu svakako podigla i to je odlična stvar.

Kao braniču, protiv kojeg napadača vam je bilo najteže igrati, koga je bilo najteže čuvati u karijeri općenito, ali i po pitanju HNL-a?

– U Engleskoj me najviše impresionirao Kün Aguero, to je bio strašan napadač. Bio je nizak, ali vrlo snažan u duelu, prednost u visini pored njega ništa nije značila, jednostavno je bio nevjerojatno jak na lopti. Uz sve to, imao je nogomet u malom prstu, znao je odigrati sjajnu akciju i asistirati, a na kraju krajeva, bio je i vrstan strijelac. Moram spomenuti i jednog veznog igrača, Yayu Tourea, koji je svojevremeno bio nezaustavljiv i stvarno me impresionirao. Tu još mogu ubrojiti i Falcaa, Lisandra Lopeza, Ibrahimovića, Gomisa, ali ne želim sad previše duljiti s ovim popisom. Što se tiče igrača iz hrvatske lige, tu ću reći Livaju, zatim bivšeg napadača Rijeke Antonija Čolaka, Komnena Andrića, Ramona Miereza…. Nekog sam sigurno i zaboravio, ali to su ukratko igrači koji su mi najviše ostali u sjećanju, igrati protiv njih bio je pravi izazov.

Goran Stanzl/PIXSELL

S Dinamom ste se prvi put rastali u ljeto 2023. godine nakon što vam je istekao tadašnji ugovor. Nakon ozljede ste ušli s klupe zadnjih pet minuta u posljednjem kolu prvenstva na Maksimiru protiv Gorice – u kakvom je sjećanju ostao taj trenutak?

– Mogu reći da mi je općenito cijeli taj tjedan uoči utakmice bio vrlo težak i emotivan, neću sakrivati činjenicu da sam nekoliko puta plakao tijekom tog tjedna. Znao sam da ću izdržati to sve i tako je i bilo, ali da je bilo lako, nikako nije bilo lako. Ali ako ništa, sad ću biti pripremljeniji kad se to dogodi idući put.

Kako je došlo do vašeg povratka u Dinamo?

– Dinamu je trebalo pojačanje u obrani. Čak bih rekao da je to bila svojevrsna sudbina jer sam imao dogovor s jednim drugim klubom, no oni su u tom trenutku promijenili trenera pa je posao propao i ja sam se vratio u Zagreb. Tad su se dogodili ti razgovori, trener Jakirović me također osobno nazvao i kazao kako bi mu puno značilo da se vratim u momčad i dalje je sve teklo glatko i naravno, nisam požalio.

Osjećate li se djelomično kao Hrvat?

– Naravno, i prijatelji me zezaju zbog toga. Primjerice, kad se igraju rukometne utakmice između Hrvatske i Francuske što je postao svjetski klasik, uvijek me zadirkivaju i ispituju ‘Theo, za koga ćeš ti navijati?’ i onda to traje neko vrijeme, pa čak i kad gledamo utakmicu.

Da ste stigli ranije i da ste mogli zaigrati za Hrvatsku, biste li?

– Zanimljivo pitanje… Prije svega ću reći da sam stvarno zavolio Hrvatsku i jako mi se sviđa ovdje, možda ostanem i živjeti u Hrvatskoj nakon završetka nogometne karijere, ali ja sam ipak Francuz i osjećam se kao Francuz. Međutim evo, moj sin se rodio ovdje.